VELIKANI RIJEČI

Jovan Dučić: 153. godišnjica rođenja bh. književnika, najvećeg filozofa među pjesnicima

Prema jednima, rođen je 5. februara, a prema drugima, 15. februara 1871. godine u Trebinju

Jovan Dučić: Pjesnik i diplomata. ugljevik.info

15.2.2024

Danas se, prema mišljenju mnogih historičara, navršavaju 153 godine rođenja bosanskohercegovačkog književnika Jovana Dučića, najvećeg filozofa među pjesnicima i najvećeg poete među filozofima u prvim decenijama 20. vijeka.

Tačan datum rođenja Jovana Dučića još je predmet rasprave. Prema jednima, rođen je 5. februara, a prema drugima 15. februara 1871. godine u Trebinju. Dučićev otac Andrija, koji je bio trgovac, poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine.

Pjesma majci

Osnovnu školu Jovan je završio u Trebinju, ali se potom s majkom, zbog teških uslova za život u Trebinju, preselio u Mostar, gdje je živio njegov polubrat Risto Glogovac.

Majci je posvetio svoju prvu pjesmu „Samohrana majka”, a objavio ju je 1886. godine u somborskom listu „Golub”. Kada mu je umrla sestra Milena, 1887. godine, Jovan je napisao pjesmu koju je njoj posvetio:

Spusti se blago veče,
Umukli ptičiji glasi,
A na tvom grobu, sejo,
Pošljednja s zora gasi
Pa suši čistu rosu
Na grobu što se sije;
Majčine suze to su
To bistra rosa nije…

Radi daljeg školovanja Dučić je upisao Učiteljsku školu u Sarajevu, gdje je 1890/1891. godine završio prvu godinu, da bi drugu i treću završio u Učiteljskoj školi u Somboru. Iste godine kada je dobio diplomu učitelja, postao je učitelj u Srpskoj osnovnoj školi u Bjeljini. Potom se zaposlio kao učitelj u Srpskoj pravoslavnoj školu u Manastiru Žitomislići kod Mostara, ali su mu vlasti zabranile rad, te je odlučio da napusti učiteljski poziv.

Dučić: Jedno vrijeme živio u Parizu. knjizevnicasopis.com

“Carski soneti”

U Mostaru je sa svojim prijateljem i sugrađaninom književnikom Aleksom Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis “Zora”, čiji je prvi broj izašao 15. aprila 1896. godine. Nedugo potom Dučić odlazi na studije na Filozofsko-sociološkom fakultetu u Ženevi, gdje ujedno izučava francusku književnost. Nakon studija je živio nekoliko mjeseci u Parizu.

Početkom ljeta 1904. godine, stigao je u Beograd, gdje je u septembru iste godine na sceni Narodnog pozorišta premijerno izvedena njegova drama “Krunisanje Dušanovo“, a istovremeno je u Berlinu objavljen ciklus njegovih pjesama, prevedenih na njemački jezik. Tri godine kasnije, 1907., Dučić se zaposlio kao pisar u Ministarstvu inostranih djela.

Godine 1908., objavio je drugu zbirku pjesama, te dvije knjige – stihove i pjesme u prozi “Plave legende” i “Pjesme”. Dučićevi najpoznatiji pjesnički ciklusi su “Carski soneti”, “Dubrovačke pjesme”, “Jadranski soneti”, “Sjenke po vodi”, “Duša i noć”, “Jutarnje pjesme”, “Sunčane pjesme”, “Večernje pjesme”, “Pjesme ljubavi i smrti“, a od proznih djela – eseji, studije, putopisi, izdvajaju se: “Blago cara Radovana” i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd. Posljednja knjiga „Lirika” izašla je mjesec nakon njegove smrti.

Neostvarena ljubav

Dučić je u jesen 1893. godine, kada je radio kao učitelj u Bijeljini, upoznao Magdalenu Magu Nikolić-Živanović, bh. pjesnikinju, koja je tada tek završila trgovačku školu. Ona je bila kćerka bogatog trgovca Jove Nikolića i Jelke, kćerke jednog od najpoznatijih i najbogatijih bijeljinskih gazda Pere Živanovića. Magdaleninu mladost i cijeli život obilježila je ljubav s Dučićem. Njih dvoje su se u novembru 1983. godine tajno vjerili, ali Magina porodica nije dozvolila da se ona uda za Dučića, jer im kao učitelj nije odgovarao, oni su tražili zeta sebi ravnog po bogatstvu i položaju. A Maga, zbog strogog patrijarhalnog odgoja, poslušala ih je i nije se udala za Jovana, povinovala se patrijarhalnoj tradiciji, ali je pokazala prkos i ponos, ne udavši se nikada i živjevši s tugom i čežnjom za neostvarenom ljubavi do svoje 80. godine, kada je napustila ovaj svijet, 2. januara 1956.

Magdalena je bila prva bijeljinska pjesnikinja, a pisala je ljubavnu i patriotsku poeziju. Svoje pjesme potpisivala je pseudonimom Maga Ž. Njena vječita inspiracija bio je Dučić, čovjek koga je voljela dušom i srcem. U vrijeme kada su Magine pjesme nastajale i objavljivane bile su okarakterizirane kao moderne, savremene, pa čak i avangardne, jer su prepune emocija, poetske energije i lirskog senzibiliteta, što je bilo neuobičajeno u tadašnjem književnom stvaralaštvu. Ni danas njene pjesme ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko ih s pažnjom pročita.

Prvo nadahnuće

Ne samo što su Magini otac i djed učinili sve da rastave zaljubljene, nego su uspjeli da Dučića protjeraju iz Bijeljine. Nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine njih dvoje su nastavili kontakt stalnim dopisivanjem, koje im je bilo jedina utjeha tokom cijelog života.

"Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega", pisao je Dučić svom „prvom nadahnuću“, svojoj Magi u jednom od pisama.

Jovan Dučić je preminuo 7. aprila 1943. godine od španske groznice i upale pluća, dok je boravio u Geriju, u Sjedinjenim Američkim Državama, a njegova posljednja želja – da bude sahranjen u Trebinju – ostvarena je tek 22. oktobra 2000. godine.

Mural s likovima Mage i Jovana na trošnoj kući Živanovića u Bijeljini. radiotrebinje.com

Bijeljinski Romeo i Julija

U Bijeljini se i danas govori o velikoj i tragičnoj ljubavi Jovana i Mage, njihovom nasilnom rastanku, te ih nazivaju bijeljinski Romeo i Julija. Nakon odlaska iz Bijeljine Dučić se više nikada nije vratio svojoj Magi, a ona ga je čekala godinama, tumarajući po pustoj kući kao sjenka. Čekala ga je cijelog života i nije ga dočekala, niti je ikada preboljela rastanak s njim i nepravdu koju im je oboma nanijela njena porodica.

Slučajne ili namjerne posjetitelje Bijeljine, koji požele da vide Maginu kuću, u kojoj je kratko vrijeme živio i Dučić i koja je svjedok nesretne ljubavne priče, zateći će ne baš lijepa slika u ulicu Svetog Save. Kuća koja je nekad bila najljepša u Bijeljini danas je zapuštena, urušena nakon požara i godinama prepuštena sama sebi, ali ipak odolijeva zubu vremena. Bijeljinski likovni umjetnici oslikali su mural s likovima Jovana i Magdalene na zidovima ove trošne kuće.

Romaneskna heroina

Nekoliko pisama Jovana i Mage sačuvala je bijeljinska književnica i profesorica Ljuljana Lukić, koja navodi da se Magdalena poslije razdvajanja s Dučićem zarekla da nikada više neće izaći iz kuće.

- Kao kakva romaneskna heroina, živjela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka koga je voljela... Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sljedeće riječi, koje se i dan-danas čitaju na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“ – napisala je profesorica Lukić.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.