Konstatirali smo da se smrt širi u masi, oblicima i načinima kako do nje dolazi i može se reći kako je smrt sve manje posljedica prirodnih, a sve više ljudskih odnosa, načina života i djelovanja ljudi i njihovih posebnih ciljeva. Vrstu smrtnih slučajeva, koji nastaju zbog djelovanja ljudi, kada ih klasificiramo s obzirom na uzrok i način kako se događaju, sve više karakterizira jedna vrsta naizgled normalnih, ali nejasnih i sumnjivih slučajeva kada se smrt javlja, naizgled, kao normalna pojava, ali je, kad se analizira u kontekstu ukupnog zbivanja, sa i oko određenih ljudi, ona očigledno usko povezana s djelovanjem nekih ljudi i njihovih ciljeva.

Sofisticirane metode

Ljudi umiru zbog ratova, planiranih istrebljivanja s određenih teritorija, pohoda koji imaju za cilj masovna ubijanja ljudi.

Prateći život mog naroda i učestvujući u raznim oblicima njegovog egzistiranja i borbe, doživio sam smrt brojnih ljudi, a među njima i nekih za koje sam bio i danas sam još više nego nekada uvjeren da su njihove smrti proizvedene

Ali nas ovdje interesira jedna vrsta smrti koja nije vezana uz masovno ubijanje kao način vođenja određenih političkih operacija koje su političke i time veoma bliske ratnim akcijama, nego se radi o smrtnim slučajevima koji se javljaju kao privid normalne smrti. Odnosno, o smrtnim slučajevima nastalim iz specifičnih društveno i interesno motiviranih razloga, a do kojih dolazi zloupotrebom i korištenjem određenih svojstava ljudskih bića koja postaju objekt takvih postupaka.

U historiji najveće, najrazvijenije i tehnološki najopremljenije ljudske djelatnosti, a to je djelatnost pronalaženja sredstava i načina ubijanja ljudi, nastalo je više specifičnih načina akcija koje imaju za cilj likvidaciju određenih ljudi.

Tako su ubijani ideološki protivnici, ludaci, homoseksualci, idioti i retardirani ljudi, a sva ta ubistva su nastajala iz razloga nerazumne mržnje i aberirane svijesti onih koji takva ubistva vrše.

Prateći život mog naroda i učestvujući u raznim oblicima njegovog egzistiranja i borbe koju cijelo jedno stoljeće vodi za sopstveno održanje, doživio sam smrt brojnih ljudi, a među njima i nekih za koje sam bio i danas sam još više nego nekada uvjeren da su njihove smrti proizvedene i da su nastale upotrebom sofisticirane metode ubijanja koja se može definirati kao ubojstvo posredstvom korištenja određenih karakternih osobina i psiholoških stanja onih koji su postali žrtve zbog toga što su ih ubile provokacije i zloupotrebe tih osobina njihovih bića.  

Bio sam svjedok okolnosti pod kojima je umro moj otac Sulejmanbeg Filipović 5. avgusta 1941. godine nakon džuma-namaza ispred Gušića kafane koja se nalazila prekoputa Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Kad je otac izašao iz džamije i s prijateljima došao pred kafanu da popiju kafu, prišao mu je tada poznati zločinac Ibrahim Kolonić, šef ustaške političke policije u gradu, i rekao mu: „Sulejmanbeg, mubarečlejšem ti smrt tvog Safeta. Danas smo ga uhvatili u Ključu i ubili, tako da ne treba da se brineš gdje je i kako je“.

Nakon toga je, prema pričanju njegovog prijatelja Saliha Gušića, Sulejmanbeg podigao ruku (valjda da ošamari protuhu), izgovorio samo riječ „paskoviću“ i srušio se na zemlju s izlivom krvi u glavi, od kojeg je sutra ujutro preselio i bio pokopan u mezarju Stupnica. Od tada sam postao veoma osjetljiv na slučajeve iznenadnih smrti ljudi nad kojima je vršen bilo kakav socijalni ili psihološki pritisak.   

Znam da su od slične smrti i u sličnim okolnostima umrli moji prijatelji i kolege, da ovdje navedem samo neke od njih: veliki osmanist i turkolog dr. Hazim Šabanović, naš veliki pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, isto tako veliki književnik Mehmedalija Meša Selimović, veliki pjesnik, dramski pisac i romanopisac Skender Kulenović, naš najpoznatiji književni kritičar i teoretičar prof. dr. Midhat Begić, moj prijatelj političar Hamdija Pozderac i najzad poznati fitolog i botaničar prof. dr. Sulejman Redžić.

Dizdar i Kulenović

Naveo sam slučajeve ljudi s kojima sam bio blizak prijatelj, s kojima sam se družio i poznavao i drugu intimniju stranu njihovog života i bio svjedok prilika u kojima su živjeli i umirali i problema s kojima su se u životu susretali.

Sasvim sigurno se kod nekih od ovih smrti događalo nešto neuobičajeno i da pomislim da „u tom ludilu ima sistema“, da sve ono što se zbilo nije bilo samo puka koincidencija određenih autonomnih događanja i stanja ljudskog organizma, je činjenica da se ni u jednoj sredini i ni s jednom grupom istaknutih ljudi javnog naučnog, umjetničkog i političkog života neke naše sredine nije događalo nešto slično. Nijedna druga sredina nije na sličan način i u sličnim okolnostima izgubila toliki broj značajnih ljudi u tako kratkom razdoblju i pod okolnostima koje se ne mogu nazvati normalnim kao što je to slučaj s našom sredinom.

Na okolnost ozbiljne sumnje, kako sam to rekao nekoliko puta, da se radi o provociranoj smrti određenih ljudi, kao i na pitanje o tome da li su te smrti namjerno ili slučajno provocirane, ali da jesu provocirane nema nikakve sumnje, a u prvom redu se radilo o smrti Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, ukazao sam već u vrijeme tih događaja.

Nijedna druga sredina nije na sličan način i u sličnim okolnostima izgubila toliki broj značajnih ljudi u tako kratkom razdoblju i pod okolnostima koje se ne mogu nazvati normalnim kao što je to slučaj s našom sredinom.

Oba ova velika pisca i čovjeka bila su podvrgnuta agresiji prostakluka nacionalno nadahnutih literata koji su bili spremni na svaku svinjariju da bi ponizili, uvrijedili, diskvalificirali ne samo literaturu tih ljudi nego i sam smisao i sadržinu njenog duha.  

Poznati su ti krugovi i pojedinci koji su djelovali javno preko glasila kakvi su bili „Telegram“ u Zagrebu i „Nin“ i „Književne nevine“ u Beogradu, a kasnije i „Duga“ i „Književna reč“. Kampanje su vođene sa znanjem da se oni koji su izloženi inzultima, vrijeđanju i ponižavaju u javnosti, ne mogu braniti jer su im stranice ne samo tih nego i svih drugih listova i časopisa bile zatvorene, odnosno da im odgovore na najordinarnije laži i opačine ti listovi ne štampaju, a oni koji su vrijeđali i ponižavali te pjesničke i kulturne veličine bili su zaštićeni, sve publikacije su im bile otvorene.

Ono što je dodatno otežavalo položaj i utjecalo na osjećanja bespomoćnosti napadnutih je činjenica da u našoj političkoj sredini nije bilo uopće reakcije, ni političkih faktora, osobito muslimanskih, na očito nacionalističko divljanje takvih napadača i da odgovorna javnost nije ni u jednom slučaju dala podršku i pokušala zaštititi nijednog od ovih ljudi.