GRADAČAC Sjećanje na Husein-kapetana Gradaščevića, vođu Pokreta za autonomiju Bosne

Bosna i Hercegovina čeka da joj se vrati njen kapetan

Husein-kapetan više je vodio računa o interesima Bosne, njenim granicama i unutrašnjoj solidarnosti nego o interesima velikih sila

Piše: Hasan ČALIĆ
11.11.2018 13:01

Jesen se uvukla u Gradačac, sjevernu kapiju Bosne, grad Zmaja, Husein-kapetana Gradaščevića. Njegova kula koja s bedemima, topovima, zidinama stoljećima starim, vinula se u visine. Nikada nije pala u ruke neprijatelju, s bilo koje strane da je dolazio. S nje je uvijek jedno oko pazilo na granice Bosne i Hercegovine. 

Kula Zmaja od Bosne je simbol Gradačca, Posavine, ali i cijele Bosne i Hercegovine, jer je s nje u 18. stoljeću Husein-kapetan Gradaščević, kapetan velike i moćne Gradačačke kapetanije, kako piše dr. Husnija Kamberović, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, vojsku poveo na ustanak u odbranu Bosne.

Život velikih obavijen je velom tajni

Ona je temeljito obnovljena u 18. stoljeću. Do Kule je Husejnija džamija, pa Sahat-kula, danas je uz ovaj kompleks Gradski trg na kome je sagrađeno turbe, mjesto za posmrtne ostatke Husein-kapetana Gradaščevića. Njega čeka njegova Bosna.

Sudbina svih velikih ljudi u povijesti je da je njihov život obavijen velom tajni, a nakon njihove smrti ispredaju se razne priče, legende, o njima se pjevaju pjesme. O životu Husein-bega Gradaščevića i o čitavoj njegovoj porodici u gradu u kojem se rodio i u kojem je rastao ima dosta historijskih informacija, ali uprkos tome, mnogo toga ostalo je nerazjašnjeno.

Zna se da je sa 32 godine, kao vođa Pokreta za autonomiju Bosne, postao najznačajnija pojava u BiH u 19. stoljeću.

- Husein-kapetan Gradaščević bio je kapetan velike i moćne Gradačačke kapetanije. Bio je među najuglednijim, najbogatijim i najmoćnijim ljudima u Bosni u prvoj polovini 20. stoljeća, ali je ostao upamćen kao pravedan, iskren, pošten i pažljiv prema svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest.

 Briga o interesima Bosne ga je koštala glave

Njegova hrabrost, njegov odnos prema Bosni, ostala je prepoznatljiva, što ga je odvelo u sukob sa sultanom, čiju je vojsku u više navrata pobjeđivao. Više je vodio računa o interesima Bosne, njenim granicama i unutrašnjoj solidarnosti nego o interesima velikih sila. To ga je na kraju koštalo glave. Za Osmanlije je bio običan pobunjenik protiv centralne vlasti, a za Bosance je ostao heroj za identitet Bosne - kaže Kamberović.

       Nažalost, BiH nije dovoljno učinila da se sačuva sjećanje na Gradaščevića.

- To je usud naše države koja nije u stanju prepoznati i dovoljno cijeniti općebosanske heroje, a Gradaščević je bio upravo to, historijska ličnost koja bi u kulturi sjećanja mogla povezivati naše danas podijeljene etničke zajednice. Možda i tu leže razlozi što ni do danas iz Istanbula nisu preneseni posmrtni ostaci Husein-kapetana, koji bi u svakom, pa i u simboličnom pogledu, značili puno. Da se kapetan vrati u svoju Bosnu - kaže Kamberović.

Graditeljski poduhvati

Od dolaska na čelo Gradačačke kapetanije 1820. godine do izbijanja ustanka 1831. godine Husein-kapetan je bio poznat i po graditeljstvu. Uz Kulu je sagradio Husejniju džamiju, koja je danas nacionalni spomenik i u toku je njena unutrašnja restauracija, Sahat-kula, katoličke crkve i župni ured u selu Tolisa kod Orašja, Dubrave i Garevcu, pravoslavna crkva u Obudovcu. Njegov otac je sagradio medresu u Gračanici.

I gdje smo danas kada je Husein-kapetan Gradaščević u pitanju? Gdje je dug prema njemu? Kako kaže predsjednica BZK “Preporod” u Gradačcu Nadira Pamuković, već je prošlo petnaestak godina kako je ova zajednica pokrenula ideju za prijenos posmrtnih ostataka kapetana iz Istanbula u Gradačac.

- Mi smo dosta posla uradili na tom planu, pomogla nam je i Islamska zajednica BiH, posebno reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, općina uz pomoć “Tike” gradi Trg na kome je i turbe za kosti našeg sina Husein-kapetana. Obnavlja se i njegova džamija, a uskoro će krenuti temeljita rekonstrukcija Kule Zmaja od Bosne. Mi smo, zahvaljujući našem učenjaku dr. Husniji Kamberoviću, u „Preporodu“ održali četiri tribine o našem kapetanu uz učešće eminentnih stručnjaka, historičara - kaže Pamuković.

Posljednji potomak Bego Gradaščević nije dočekao da mu se ispuni želja

Posjetili smo i rodnu kuću Husein-bega. U njoj danas sama živi Zumreta Gradaščević, supruga nedavno umrlog direktnog potomka Husein-kapetana Muhameda Bege Gradaščevića.

Koliko se Bego borio da za njegovog života kosti Husein-kapetana budu prenesene u Bosnu, rodni Gradačac, znaju Gradačačani, ali nije dočekao da mu se želja ispuni.

Ispustio je dušu u prostorijama „Preporoda“ prije mjesec, u kome je zasluženo bio počasni doživotni predsjednik.

Crtice iz života Husein-kapetana Gradaščevića

Husein-kapetan Gradaščević je rođen oko 1802. godine. Mladost je proveo u očevoj kući onako kako su je provodili sinovi drugih begova. Majka mu je bila Đurđijanka, veoma pametna i pobožna žena.

 Jedanaest godina bio je kapetan (1821.-1832.). Njegova je kapetanija bila najbolje upravljana i najbogatija u cijeloj Bosni. Bio je najbogatiji i najmlađi kapetan Bosne.

Husein je oženio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako se ne zna tačan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerovatno rođen prije 1822. godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je, također, dobio kćerku Šefiku, koja je rođena 1833. godine. Ni Muhamed ni Šefika nisu imali djece.

U današnjem selu Čardak, udaljenom desetak kilometara od Gradačca, Husein-kapetan napravio je otok (adu) dubok i širok 100 metara i nekoliko kilometara dug hendek u koji je naveo vodu. Na ovom vještačkom otoku sagradio je predivan dvor, a na malom humku čardak, po kome je selo dobilo ime. Tu mu bijaše najomiljenije boravište. Godine 1832. dvorac je po zapovijedi Huseinovoj spaljen, kada se spremao na bijeg u Slavoniju.

 Pišući kako je postao vođa i vezir na Bosni Husein-kapetan je spominjao da mu do toga nije bilo stalo: ..."Meni je dosta bilo moga Gospodarstva Kapetanluka kojim sam se bolje vladao i živio nego i jedan od kapetana bosanskije kao jedan vezir".

 Husein-beg Gradaščević je bio zakleti neprijatelj sultanovih reformi koje je 1830. godine kanio provesti u Bosni.

 Sarajevu 14. septembra 1831. godine pa sve do 4. jula 1832. godine Husein-beg Gradaščević je izabran za bosanskog vezira s naslovom paše. Narod ga prozva "Zmaj od Bosne", a on se potpisivao "Husein paša", a ima i historijskih podataka da se potpisivao i "vitez od Bosne".

 29. maja 1832. godine kod Viteza Husein-kapetanova vojska se sukobi sa sultanovom vojskom, gdje se veoma hrabro borio. ..."Da je takvih vođa bilo još samo dvadesetak, zapisao je hroničar, vojska bi sultanova bila satrvena". Tako je poražen Husein-kapetan Gradaščević, koji se poslije boja hitno uputio na svoje imanje u Gradačac. U Slavoniju je prebjegao 16. juna 1832. godine.

 Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na osmanlijski teritorij da bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu nego da ne kroči nijednim osmanlijskim teritorijem u Evropi. Razočaran, bio je prinuđen da prihvati uvjete i preseli se u Beograd.

Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca, u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru, ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine.

U Istanbulu je živio relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji. Ponudu je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će "radije umrijeti u nošnji svojih očeva nego da nosi nizam-uniformu jednog paše!"

 Navodno je umro 17. avgusta 1834. godine. Legenda govori da su ga otrovale carske vlasti, ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje, vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju „Ejjub“, nedaleko od stare veterinarske škole, gdje se njegov mezar i danas nalazi.

 Bio je legenda u vremenu u kojem je živio. Nakon smrti postao je "legenda bosanskog ponosa". Među narodom je bila poznata izreka da "godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime, a da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.

NA VRH