Ispovijest pregovarača Slobodana Miloševića za Kosovootkriva da su pregovori vođeni tajno, godinu prije Rambujea. Na dokumentu, političke sadržine, tada je sa američkim saradnikom u Beogradu radio profesor Ustavnog prava Vladan Kutlešić, dok je drugi dokument, vojne prirode, pripreman pod rukovodstvom predsjednika Srbije Milana Milutinovića.
Sam Kutlešić odigrao je važnu ulogu i tokom pregovora u Rambujeu, barem do trenutka dok u francuski dvorac nije stigao telegram sadržine: "Izdajniče, smijenjen si".
Kutlešić, koji je pratično sa srpske strane bio zadužen da vodi tajne pregovore o pravnoj budućnosti Kosova i pojačanoj autonomiji, o detaljima ovog burnog perioda u kome se prelomila budućnost Kosova govorio je za „Nedeljnik“.
- Godinu dana prije Rambujea, u Beogradu, u apsolutnoj tajnosti, mi počinjemo razgovore sa Amerikancima o Kosovu. O tome znaju samo četiri čovjeka. U veoma dobroj i konstruktivnoj atmosferi, u februaru 1998. došao je Džim O’Brajan, specijalni savjetnik Medlin Olbrajt i jedan od ljudi od njenog najvećeg povjerenja. On je boravio u Beogradu neprekidno od februara do maja 1998. godine i nas dvojica smo radili na tekstu koji je trebalo da riješi status Kosova. Polako smo radili, nikakve rokove nismo imali. Moram da kažem da je on vrhunski pravnik. U tom periodu samo je nakratko otišao u SAD, na petnaestak dana, jer mu se rodila kćerka, poslije čega se vratio. Do 1. jula smo imali urađen samo početak sporazuma i govorili o konturama konačnog teksta. Naš rad je išao u pravcu proširivanja autonomije Kosova. Došli su onda godišnji odmori, Džim se vratio u SAD uz dogovor da u avgustu nastavimo. Ipak, do toga nikada nije došlo, jer se na terenu desilo nešto što ja i dalje ne znam, ali nešto što je srušilo dobru atmosferu nas i Amerikanaca i prekinulo rad. Od tada nema saradnje i posao staje sve do Rambujea - kazao je Kutlešić.
On i O’Brajan su dakle radili na pravnom sporazumu dok su u isto vrijeme u Beogradu, također, u tajnosti radili Milan Milutinović i Kristofer Hil, po pitanju vojno-policijske akcije na Kosovu.
- I nekad dođemo ranije i čujem šta pričaju. Mogu da tvrdim i da potpišem da se Hil sa velikom naklonošću, razumijevanjem i savjetodavno obraćao Milutinoviću o tome kako da se sprovodi akcija na Kosovu, ali mu je istovremeno stavljao ograničenja koja su sadržana OSCE-ovim pravilima o unutrašnjim sukobima. I onda ja čujem, mogu da citiram šta sam čuo: Milane, ne smije zeleno da bude na terenu, samo plavo. Značilo je da ne smije vojska tu da bude, nego policija. „Ako nema dovoljno plavog, farbaj zeleno u plavo“. „Ne smije avijacija, smiju helikopteri“, „ne smiju tenkovi, smiju BPR-ovi, ništa preko 80 mm“. To su bila pravila OSCE-a koja su Amerikanci tražili da se poštuju - rekao je Kutlešić za "Nedeljnik"
Prema njegovim riječima, prekretnicu u odnosu Amerikanaca prema pitanju Kosova odigrao je slučaj Adema Jašarija i akcije srpskih snaga bezbjednosti u selu Donje Prekaze, 5. marta 1998.
Prema zvaničnoj policijskoj verziji događaja, srpske snage bezbjednosti su okružile Jašarijevu porodičnu kuću i pozvale na predaju. Policija im je dala dva sata da se predaju. Jašarijeva grupa je odgovorila upotrebom teškog naoružanja – minobacača, mitraljeza, ručnih granata, snajperskih pušaka, ubijajući dva i ranivši tri policajca. Nakon toga je policija upotrebom teške artiljerije sravnila Jašarijevu porodičnu kuću sa zemljom, zajedno s 56 članova njegove porodice, među kojima je 18 žena i desetoro djece.
Ovaj događaj predstavlja, kako piše „Nedeljnik“, prekretnicu u kosovskoj krizi i označava početak ratnog sukoba. Ova ubistva su radikalizirala kosovske Albance i omasovila redove OVK-a, koji je nakon toga počeo da prerasta u "organizovani narodni pokret otpora" protiv beogradskih vlasti.
Poslije događaja u Donjem Prekazu, dakle, oružani sukobi su se zaoštrili, pa je sljedeće godine došlo do konferencije u Rambujeu.
Kutlešić, koji bio član državne delegacije na ovim mirovnim pregovorima, priča kako je tamo ponovo sreo svog starog poznanika Džima O’Brajana.
- Onda počinje Rambuje. I mene stavljaju u delegaciju. Država stavlja politički drugorazrednu delegaciju. To mi je bilo čudno. A na još jednom primjeru mi je bilo još čudnije. Na odlasku na aerodrom, bila je subota, Gorica Gajević me zove kod nje, iako nisam član SPS-a. Ja dolazim kod nje i ona u suzama, drhtavom rukom mi uručuje koverat i kaže „od prijatelja za porodicu“. I plače, njoj je jasno, ali meni nije jasno i shvatim da je novac. Na aerodromu ću dobiti to isto od policije, sa garancijom da će mi čuvati djecu. Ništa ne traže zauzvrat. Ja iz tog zaključujem da je bio strah državnog vrha šta će se dogoditi - kaže Kutlešić.
U dvorcu su bili zaključani.
- Ništa se ne radi. Rukovodstvo konferencije, Petrič i Majorski traže da se odmah piše, a mi tražimo da se utvrde principi. I ništa se ne radi tri dana. Trećeg dana, ja vidim u hodniku Džima. Mahnem mu, mahne on meni i kasnije za večerom priđemo jedan drugom. Džim kaže: „Vladane, hajde da radimo, ovdje se ništa ne radi.“ Ja mu kažem da nemam ovlaštenje, jer sam sad samo član delegacije. On kaže: „Ok, ali da znaš da nije dobro.“ Poslije dva dana, on kaže: „Ovo definitivno nije dobro, hajde da krenemo gdje smo stali u julu.“ Ja kažem – ok. Došao je kod mene u sobu oko 22.30 i nas dvojica smo počeli rukom da pišemo tekst sporazuma bez vojnog dijela. Tekst sporazuma je bio na nivou slabijem od amandmana iz 1974, ali je podrazumijevao pojačanu autonomiju, sa paralelnim institucijama i belgijskim modelom federalizma. Ta pojačana autonomija je predviđala i podjelu policijskih poslova po američkom modelu: savezna i pokrajinska policija. Bio je to prihvatljiv model - objašnjava Kutlešić.
