Većina ljudi ne sjeća se svog ranog djetinjstva, do tri, četiri godine. Zapravo, malo nas se može sjetiti puno toga do dobi od čak sedam godina. Kada se i pokušamo prisjetiti događaja iz najranijeg djetinjstva, najčešće nam je nejasno sjećamo li se nečega zaista ili se radi o tome da smo naknadno stvorili slike u glavi bazirane na onome što smo čuli ili vidjeli na fotografijama.
A, zašto je to tako? Taj fenomen zove se dječija amnezija, a psiholozima ni danas, nakon stoljeća proučavanja, nije jasno o čemu se tačno radi.
Na prvi pogled može se činiti da kod vrlo malene djece memorija nije razvijena kako treba. Međutim, bebe od šest mjeseci sposobne su formirati kratkoročna sjećanja koja traju nekoliko minuta i dugoročna kojih se sjećaju sedmicama, pa i mjesecima kasnije.
U jednoj studiji djeca od šest mjeseci naučila su pritisnuti polugu voza kako bi on proradio. Nakon dvije do tri sedmice znali su to napraviti iako tu igračku od tada nisu vidjeli.
Stručnjaci kažu kako memorijske sposobnosti sazrijevaju do adolescencije i to bi moglo biti najrealnije objašnjenje dječije amnezije. Na razvoj pamćenja utječe nekoliko dijelova mozga, uključujući one za formiranje, održavanje i vraćanje memorija. Na primjer, hipokampus (odgovoran za formiranje sjećanja) razvija se do djetetove sedme godine.
Postoji još jedan faktor u razvoju sjećanja kod vrlo male djece - jesu li, kada se nešto dogodilo, počela govoriti ili nisu. Stručnjaci tvrde da djeca koja su počela pričati bolje pamte događaje jer ih verbaliziraju. Proveli su i malo istraživanje da bi vidjeli koliko su u pravu.
Razgovarali su s mališanima koji su pet godina ranije imali neku nezgodu pa su završila na hitnom bolničkom liječenju (radilo se o uobičajenim dječijim povredama). Oni koji su tada bili stariji od 26 mjeseci i već su počeli pričati, sjetili su se onoga što im se dogodilo. Mlađi od 26 mjeseci sjetili su se vrlo malo toga ili čak ničega, piše iflscience.com.
Također, na pamćenje utječu kulturološke i sociološke okolnosti. U zemljama koje cijene samostalnost, npr. u Americi i zapadnoj Evropi odrasli ljudi se sjećaju dublje u djetinjstvo od odraslih koji su živjeli u kulturama koje više cijene povezanost s drugima. To sve ovisi o roditeljskom stilu odgoja pa su tako na Zapadu roditelji više fokusirani na individualni doživljaj djeteta, ono što ono želi i osjeća, a manje na povezivanje s drugim ljudima i na društvene rutine.
