„Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze, mi stojimo. Jesmo li sretniji i jesmo pametniji...“, napisao je Momčilo Bajagić Bajaga (58) osamdesetih godina prošlog stoljeća godina u istoimenoj pjesmi „Godine prolaze“.
I zaista, vrijeme kao da leti, jer je skoro 40 godina prošlo otkako se Bajaga pojavio na muzičkoj sceni i osigurao sebi mjesto među najboljim rok muzičarima na prostoru bivše Jugoslavije.
Zvjezdano nebo
Ko danas još ne zna pjesme „Tišina“, „Plavi safiru“, „Život je nekad siv, nekad žut“ ili „Moji drugovi“, „Tamara“...
Bajaga i njegovi „Instruktori“ obilježavaju 35. rođendan, a u maju su objavili novi album „U sali lom“, šest godina nakon posljednjeg. U Sarajevu će nastupiti 27. jula u okviru „Baščaršijskih noći“ na platou ispred BBI centra, a fanovi nestrpljivo iščekuju gosta iz Beograda.
Povodom ovoga, Bajaga je dao ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“, koji smo otvorili pitanjem o novom albumu.
- Vrlo su dobre reakcije i kritike, i od publike, što nam je najbitnije, a i od nekih portala koji se bave rok muzikom. „U sali lom“ ima devet pjesama, kao i jednu numeru koju smo već objavili, ali na albumu grupe „Point blank“. To je „Kad mesec prospe rekom srebra sjaj“. Sad smo je uradili u novom miksu. Snimili smo tri spota, i to za naslovnu pjesmu, zatim za „Može da te ubije grom“ te za baladu „Bilo bi lako“, koja se do sada najviše vrti, barem što se tiče Beograda - kaže Bajaga.
To je 12. album „Bajage i Instruktora“.
- Tako je. I ja nekako tako računam, pošto je bilo i nekih kompilacija. Ali jeste, ovo je dvanaesti studijski album.
Nakon toliko vremena i godina, kao i albuma, djeluje li Vam to sve isto kao na početku ili...?
- Mislim da se nije promijenilo nešto u smislu koliko mene to zanima. Muzika je uvijek bila jedina stvar koja je mene radovala i u nekoj ranoj mladosti, a i sada u nekim zrelim godinama. Stvarno volim svirati koncerte, a mislim da se to i vidi, jer smo mi grupa koja mnogo svira. Volim i taj studijski dio i da pravim pjesme. Ne radim to baš često. Prethodni album je prije šest godina izašao. Nije to neko, što bi rekli, štancanje, ali, kad se skupi dovoljan broj pjesama, onda mi uđemo u studio i uradimo kao sada.
U Sarajevu svirate 27. jula…
- Raduje me što dolazimo u Sarajevo, gdje inače relativno redovno sviramo. Uglavnom je to bilo u Domu mladih, obično za vrijeme Sarajevo Film Festivala (SFF), a jednom smo svirali i na Beer festivalu. Ovo je sada prilika da stvarno pred velikim broj publike sviramo. Raduje me što ipak sada dolazimo s novim albumom. Za publiku spremamo izbor hitova iz svih perioda grupe, a naravno, svirat ćemo i nekoliko stvari s novog albuma. Tako da nam to dođe kao neka sarajevska promocija.
Šta Vas veže za bh. prijestonicu?
- Dugo dolazim u Sarajevo i sviram tu. Inače, moja karijera traje blizu 40 godina, 35 s bendom, a prije toga sam svirao u „Ribljoj čorbi“. Od početka dolazim u bh. prijestonicu, gdje imam puno prijatelja, kao i publike. U ono moje vrijeme, kada sam imao 18 ili 19 godina, Sarajevo je bilo ''najrokerskiji'' grad u bivšoj Jugoslaviji. Jedan dobar dio toga je ipak ostao u Sarajevu i mislim da je to neka naša baza. Drago mi je da na naše koncerte dosta mladih dolazi.
Kada pomislite na ta ranija vremena, šta je ono čega se prvo sjetite?
- Baš prvo što mi padne na pamet... sjetim se 80-tih godina. U Beogradu je postojao jedan kafić, a Sarajevo je imalo njih 50. To je nama bilo nešto totalno..., kao da odemo u Amsterdam ili negdje. Ono, grad koji živi cijelu noć. Sarajevo je prvo imalo taj neki fazon noćnog života. Onda taj Dom mladih, koji sada opet spominjem, ali u ono vrijeme je bio mjesto gdje sviraju, ne znam ni ja koji broj bendova. Kada dođemo u Sarajevo, odemo tamo, a dolje 20 bendova na probi. To tada nismo imali u Beogradu. Čovjek je, vjerovatno, najviše fasciniran nečim što mu se prvo desi u mladosti. To je ono što mene prvo asocira na Sarajevo.
Danas se mnogi pjevači i bendovi pojave na sceni, ali ubrzo i nestanu. Vi ste tolike godine tu, opstajete i trajete.
- Izgleda kao da sve glatko teče, ali nije uvijek tako. U suštini, imali smo i dosta sreće i puno smo svirali, po čitavom svijetu. Uvijek ponavljam to da jedino u Južnoj Americi nismo svirali. Sve ostale kontinente smo obišli, i to po nekoliko puta. A ovo po bivšoj Jugoslaviji da ne pričamo. Ranije sam pričao da smo svirali u svakom mjestu bivše Jugoslavije gdje je došla struja. Tad nije bilo mnogo „unplugged“ koncerata. Nije bilo popularno. Mislim da je to nas održalo. Naravno, u svakom poslu ima i lijepih i ružnih stvari, a ja se uglavnom trudim da se sjećam onih lijepih.
