Prije „Bijelog dugmeta“ svi bendovi u Jugoslaviji su imali dugačke kose, ali niko od njih nije ličio na „Led cepelin", kaže mi Nele Karajlić za ovaj feljton o „Bijelom dugmetu“. Odmah doda i: "Imali su ono što se danas zove vizual."

Rekao je da je „Bijelo dugme“ bilo koncept, baš zato što tih sedamdesetih Sarajevo nije imalo konceptualnu umjetnost kao npr. Beograd i Zagreb. O tome ćete čitati u sljedećim brojevima. Isto će reći u ovom nastavku i Uroš Đurić, a on zna da definiše i koncepte i umjetnost.

Sve ovo mi pada na pamet dok sjedim u burgernici u Meatpacking Districtu u Kopenhagenu koji je neka vrsta danske Cetinjske ulice, ili bivše Savamale. Novi burgeri i stare zvijezde na zidovima – „Led cepelin“ s koncerta.

Okrenem se i kažem joj: "Bijelo dugme“ je imalo i gong kao „Cepelini." I to nije kopiranje, jer je baš ono što je rekao Nele Karajlić, "uvozno, a naše". Od samog "vizuala" „Bijelo dugme“ je donijelo promjenu.

Spoj njive i asfalta

Bojan Hadžihalilović bio je jedan od osnivača Design Studio TRIO Sarajevo. Nakon rata, grupa Trio je osnovala Agenciju Fabrika – Sarajevo, koja se bavi dizajnom, računarskim grafikama, TV animacijom, proizvodnjom TV spotova i marketinškim komunikacijama. Radovi grupe „Trio“ i „Agencije Fabrika“ objavljeni su u poznatim svjetskim časopisima kao što su Newsweek, The Face...

Predaje vizuelnu komunikaciju i rukovodilac je Odsjeka za grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Bojan je radio one sjajne filmove koji su pratili turneju „Bijelog dugmeta“ iz 2005. Radio je i omote ovog benda. Pitam ga šta je promijenilo „Bijelo dugme“ u Sarajevu, Jugoslaviji, u njegovoj generaciji i "okolnim" generacijama?

- „Dugme“ je bilo prvo u mnogo čemu, rokenrol je ušao u naše živote, promijenio način razmišljanja, modu, dizajn, komunikaciju, osjećaj slobode koji nam je donosio 'slobodarski duh' Zapada. Znaš, u vrijeme komunizma ili socijalizma „Dugme“ je bilo prvo kontrarevolucionarna pojava u muzici. Nešto slično kao utjecaj filmadžija i 'crnog talasa'. Ova petorica Sarajlija su, kao i „Indexi“, bili defakto avangarda, koju je narod zavolio. U to vrijeme smo dijelili muziku na narodnu, zabavnu i klasičnu. „Dugme“ je uvezalo grad i selo, bilo je prvi spoj između njive i asfalta. Svi su voljeli jedan bend, od Vardara do Triglava...", opisuje Bojan Hadžihalilović pojavu „Bijelog dugmeta“.

Pitam Bojana Hadžihalilovića: šta je na izvoru, u Sarajevu, značilo „Bijelo dugme“?

- Brega mi je bio komšija. Živjeli smo na Čaršiji u Ulici Miloša Obilića. Možda će zvučati neobično, ali nama u Sarajevu je „Dugme“ bila normalna pojava. „Dugme“ je u to vrijeme bilo kao neki lokalni frajer s Baščaršije, 'buntovnik bez razloga' koji je postao simbol grada, kojeg svi gotive, bilo da su bili hipici, jalijaši, poštena inteligencija ili funkcioneri, opisuje Bojan Hadžihalilović sarajevsku reakciju na sarajevsku, a svejugoslavensku atrakciju – „Bijelo dugme“.

Boris Miljković, pisac i reditelj, bio je u neposrednoj blizini „Bijelog dugmeta“. Sa Branimirom Dimitrijevićem Tuckom radio je i na videokaseti „Bijelog dugmeta“ "Uspavanka za Radmilu M.". Pitam ga kao nekog ko se razumije u muziku, advertajzing, a sarađivao je „Dugmetom“, družio se s Bregovićem, kako on vidi fenomen ovog benda.

- Prošlo je kao trenutak! Mislim da je i njima, Bregi, prošlo kao tren, kao da je Duškovih (Trifunović) pet minuta zapravo bilo život cijeli! Bar što se Gorana tiče, čini mi se kao da njegovih pet minuta traje zauvijek. Volio bih da je tako. U tom smislu „Dugme“ nije fenomen. Bilo je i ostalo naprosto dobro, naravno, opet ako znamo da je „Dugme“ zapravo Goran. Bio sam drug sa svima iz grupe – i oni znaju da je „Dugme“ Goran. Možda je neko od njih zaista ostao u tih čuvenih pet minuta, ali Goran, kao i Džeger, Makartni, Sting, Nil Jang, pa ako hoćete i Dilan – nisu – njihov je život cijeli. U tom smislu nema fenomena, jedino je zgodno što su ti životi sve duži i duži. To jeste fenomen ovog našeg vijeka, kaže Boris Miljković, koji se vraća na rad i saradnju s Goranom Bregovićem.

- Živjeli smo u Sarajevu osamdesetih godina i prilično se dobro snašli u tom čudnovatom gradu koji je imao oštra mjerila ko može a ko ne, što se tiče prolaska kod djevojaka, kafića i gradske raje. To je bio grad sasvim drugačiji od ovog, danas. Radili smo na RTSA, seriju za djecu, 'Niko kao ja'. Brega je završio album 'Svi marš na ples' i snimili smo jednu numeru za djecu. To je bilo prvo pojavljivanje „Dugmeta“ na Televiziji Sarajevo posle zabrane pojavljivanja Bregovića na Televiziji SA. On je prije godinu dana bio gost u jednoj emisiji koja se bavila kulturom, muzikom itd., i na ushićeno pitanje voditelja, šta vam je smetalo u vašoj blistavoj karijeri, Brega je odgovorio 'to što sam rođen ovdje, u Jugoslaviji!'.

Rukovodstvo Televizije je munjevito reagiralo i zabranilo dalje pojavljivanje Brege i „Dugmeta“ na malom ekranima. Kome je bolje danas, Bregi bez Jugoslavije ili Jugoslaviji bez Brege? Znamo da je jedna otišla i više je nema, a drugi stoji među nama i nije mu ništa. Izgleda da se rukovodstvo zajebalo, prisjeća se Bota Miljković saradnje s Bregom.

Vrte mi se „Led cepelin“ i komparacije. Zovem Uroša Đurića jer sam zaboravio kako se zvalo selo u kome je „Led cepelin“ spremao sedamdesetih materijal za svoje albume. "Bron-Yr-Aur u Velsu", odgovara Uroš. I Bijelo dugme je imalo svoje selo gdje je spremalo albume. Selo Borike. To nije bilo kopiranje „Cepelina“. To je jasan koncept koji spominje Nele Karajlić, a o tome priča i Uroš u nastavku.

„Bijelo dugme“ bilo je grupa s jasno profilisanim konceptom, što ne treba da čudi. To je doba uspona konceptualizma na jugoslavenskoj i svjetskoj umjetničkoj sceni, Braco Dimitrijević koji je svega par godina stariji već je imao zapaženih međunarodnih nastupa, studirao na londonskom Sent Martensu. To je sve povezano. Grupu je predvodio gitarista, kompozitor i poeta koji je u trenutku proboja apsolvent na filozofiji na Sarajevskom univerzitetu. Ljepuškast momak koji od svoje petnaeste godine svira po lokalnim kafanama, bircuzima i striptiz barovima izložen svim mogućim iskustvima i uticajima.

Šezdesetih godina to nije bogougodni hipsterski klupski milje. To je dekadencija s dna kace. Život se brzo troši. Kad na samom početku svega profetski piše kako se 'nikad neće vratit u svoj rodni grad' – što se na kraju i dogodilo u nekom smislu – da ga tamo ne čeka niko, da su odavno izblijedila sva lica, da im ni imena ne zna i da je na svijetu sam, to je autentično svjedočenje nekog koji je 'umoran starac sad, mada izgleda mlad'. Mi, kao adolescenti odrasli na antivesternu 70-ih, filmovima kao ’Bulit’, ’Francuska veza’, ’Serpiko’ i ’Tačka nestajanja’ (Vanishing Point), lako smo mogli da se poistovjetimo s takvim narativom. To je taj osjećaj života koji te iščekuje, života muškarca izloženog neprekidnim iskušenjima gdje se preispituje sve od fizičke do mentalne snage, fleksibilnosti, izdržljivosti, spretnosti, visprenosti, dok stojiš sam okružen mnoštvom kao da si u pustoši bez igdje ikog. Meni su se te dvije stvari urezale kao klincu od 11-12 godina, mogao bih kad bi me probudio u gluho doba noći da ih obje otpjevam naizust, 'Bluz za moju bivšu dragu' i 'Došao sam da ti kažem da odlazim', mislim da sam ih vrlo duboko doživio još u tom uzrastu", vraća se na početak benda Uroš koji prelazi na vizuelni identitet „Dugmeta“, što se uklapa u priču o „Dugmetu“ – bendu s konceptom.

Stara priča

Način na koji je to sve spakovano. Dragan S. Stefanović je prosto briljantan, jedan od najboljih dizajnera u toj epohi, jedinstven. Radio je i za „Time“ i „Smak“, „Cod“ i „Ambasadore“, za Collegium Artisticum, ali ovdje je učestvovao u građenju jedne dalekosežnije priče. Sama ta ideja da se vežeš za jednog dizajnera koji te prati kroz razvoj, to su uradili „Pink Floyd“ i „Led Zeppelin“ s „Hipgnosis“, Yes sa Rodžerom Dinom ili Dženesis sa Polom Vajthedom... Ili angažuješ top umjetnika trenutka kao „Bitlsi“ Pitera Blejka za ’Narednika Pepera’ ili Ričarda Hamiltona za ’Bijeli album’ ili „Dugme“ Mirka Ilića za ’Doživjeti stotu’. Ozbiljno se razmišljalo. Meni i dan-danas nedostaje da se 'Bitanga i princeza' objavi u originalnom rješenju koje je od strane ko zna kojih komisija zabranjeno. Mislim da bi sve te pjesme dobile bitno drugačiju dimenziju. Ne vidim nikakve prepreke. A i u pitanju je historijski relevantno, autentično i provokativno umjetničko djelo.

I zaista sve je to bilo spakovano u detalj. Pa i onaj gong koji sam vidio na slici. Kad sam kod „Cepelina“ i „Dugmeta“, postoji jedna stara priča iz redakcije „Džuboksa“. O posteru okačenom na zidu redakcije. On je stajao i stajao tu godinama a da se kasnije nije znalo da li je na posteru Džimi Pejdž (gitarista Cepelina) ili je na slici Bregović.

O tom razaznavanju riječi pjesama pričat će fotograf Brajan Rašić koji će u jednom od sljedećih nastavaka feljtona o „Bijelom dugmetu“ ispričati kako je bilo u Britania Row studiju u Londonu, studiju „Pink Flojda“, i kako je Bregoviću bilo bitno da se svaka riječ pjesme razumije.

Branimir Dimitrijević Tucko je Bregovićev saradnik, prijatelj. S Botom Miljkovićem radio je na videoalbumu "Uspavanka za Radmilu M.". On počinje novu priču o bendu i njenom vođi parafrazom.

Nisam siguran da li je baš tačna parafraza Hantera Tompsona, ali je neodoljivo ispravna misao.

Rokenrol je okrutan posao, velika blatnjava močvara u kojoj caruju lopovi i makroi a dobričine umiru kao psi. Doduše, postoji i njegova negativna strana.' I sad, valjalo je, ući, proći i izaći iz toga blatnjavoga rova. Po mogućnosti živ, pod svojim imenom, i sa nečim opipljivijim od toga. A oni nisu imali ni vozače, ni tjelohranitelje, ni piarke, ni direktore komunikacija, ni organizatore, ni turističke agencije.

I nije da su bili svuda rado viđeni. Publika ih je voljela, ali ljudi nisu. „Bijelo dugme“ bilo je skup, za današnje pojmove, neviđeno pristojnih i dobrih ljudi. Jedna od stvari, od milion naravno, koje nikad nisam naučio, jeste da vozim. Doduše nikad nisam ni učio, niti me interesuje. Jedinu stvar koju sam zapamtio u vezi s vožnjom automobila, naučio me je Goran Bregović.

Vozio me je njegovim stojadinom kojih par stotina metara od njegove kuće, nizbrdo do Maršala Tita i poslastičarnice ’Oloman’ gdje se oko 13 sati skupljalo cijelo Sarajevo. I dok se parkirao, udario je par puta branikom o betonski stub ispred. Ne ovlaš, nego baš jako. Mislio sam da ne shvata da je stub ispred pa sam pokušao da ga upozorim. 'Znam, naravno. Ali zato služe branici, da bi znao dokle možeš da ideš.' On ih je imao ugrađene. Uvijek je znao dokle može da ide."

Vodilo se računa o izgledu, odjeći, frizurama...

O svemu se vodilo računa, o izgledu, odjeći, frizurama, ko gdje stoji i u kakvoj pozi, međusobnoj dinamici na sceni, dužini remena na gitari, vidi se uigranost u svakom segmentu. Pjesme su uglavnom ispovjednog karaktera, govore iz prvog lica koje se nekom obraća ili vodi unutrašnji željeni dijalog do koga ne dolazi u stvarnosti, u rasponu od frustracije do razmetanja i, što je najvažnije, pjeva se razumljivo i razgovjetno, što recimo kod „Smaka“ nije bio slučaj, ti većinu pjesama ne možeš uopšte da razaznaš, što uz liriku koja ima, najblaže rečeno, čudne motive, teško da ulazi u uho, koliko god da je muzika impresivna. Sve su to komparativne prednosti i nije slučajno da je najprodavaniji album „Smaka“ ’Crna dama’ čiju je spektakularnu opremu radio upravo Dragan S. Stefanović i podigao ih u nikad više dosegnutu sferu", finišira Đurić priču o „Dugmetu“ i konceptu.

"Dugme“ je promijenilo percepciju Bosanca

A lokalno dejstvo? Pada mi na pamet da je „Dugme“ promijenilo percepciju Bosanca. Okej, bili su „Indeksi“, Mirza Delibašić, pjesnici, ali kao da je „Dugme“ promijenilo najviše imidž. Bosanac je bio simpatičan tip, ali i lik iz viceva. S „Bijelim dugmetom“ Bosanac nije više "Bili Mujo i Haso..." Sad je "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", svejugoslavenski hit. I ekskurzije su bile navođene na makar jedan dan u Sarajevu jer odatle je taj bend s gramofona i televizije. To nisu mogli ni "putevi revolucije" kojima su klinci autobusima stizali na lokacije poprišta partizanskih bitaka.