Postoje priče koje ne počinju blještavilom reflektora, milionskim ugovorima ili velikim obećanjima. Počinju tišinom. Dugim čekanjem. I vjerom da će se jednog dana otvoriti vrata koja izgledaju zauvijek zatvorena.
Takva je i priča Luisa de la Fuentea koji je 2011. godine smijenjen je s klupe Alavésa (Alavés). Za mnoge trenere to bi bio trenutak kada karijera polako tone u zaborav. Za njega je uslijedio period neizvjesnosti koji je trajao čak godinu i po.
Svakog mjeseca ponavljao je sebi istu rečenicu: "Sljedećeg mjeseca neko će me nazvati." Telefon je, međutim, ostajao nijem.
Umjesto velikih ponuda i zvučnih projekata, sudbina mu je ponudila nešto sasvim drugačije – oglas u novinama. Španski fudbalski savez tražio je selektora omladinskih reprezentacija. De la Fuente nije smatrao da je posao ispod njegovog renomea.
Poslao je prijavu, i upravo je taj trenutak promijenio sve. Nije jurio trenutni uspjeh niti brza rješenja. Strpljivo je gradio temelje, jednu po jednu generaciju, uvjeren da se velike reprezentacije ne stvaraju preko noći.
Rezultati su s vremenom postali impresivni. S omladinskom reprezentacijom Španije osvojio je Evropsko prvenstvo do 19 godina, zatim i titulu prvaka Evrope s ekipom do 21 godine. Na Olimpijskim igrama stigao je do srebrne medalje, a potom je preuzeo seniorsku reprezentaciju.
Ni tada nije mijenjao filozofiju. Osvojio je UEFA Ligu nacija, zatim evropsku titulu, a u nedjelju će predvoditi Španiju u finalu Svjetskog prvenstva protiv Argentine.
Možda je najveća vrijednost njegovog rada upravo to što uspjeh nije došao slučajno. Lamin Jamal (Lamine Yamal), Pedri, Mikel Ojarzabal (Mikel Oyarzabal), Fabian Ruiz (Fabián Ruiz), Mark Kukurelja (Marc Cucurella) i Unai Simon (Unai Simón) nisu samo reprezentativci koji danas nose dres Španije. Oni su djeca sistema koji je De la Fuente godinama stvarao, razvijao i oblikovao kroz omladinske selekcije.
Njegova priča podsjeća da najveće pobjede rijetko nastaju preko noći. One se grade daleko od kamera, u danima kada niko ne aplaudira i kada se čini da trud prolazi nezapaženo.
Ponekad najveći životni projekti ne počinju potpisom na milionski ugovor. Ponekad počinju jednim običnim oglasom u novinama, vjerom u vlastiti put i odlukom da se ne odustane onda kada je najteže.
