Danas je objavljena vijest da je preminuo zloglasni četnički komandant Slavko Aleksić.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, Sarajevo je ušlo u jednu od najosjetljivijih faza svoje savremene historije. Povratak naselja poput Grbavice, Ilidže, Vogošće i drugih dijelova grada pod jurisdikciju Federacije BiH izazvao je masovni egzodus srpskog stanovništva, koji se odvijao tokom prvih mjeseci 1996. godine. U tom procesu važnu, ali i kontroverznu ulogu imali su pojedinci iz ratnih struktura, među njima i Slavko Aleksić.
Aleksić, bivši komandant paravojne formacije poznate kao „Novosarajevski četnički odred“, tokom rata je bio jedno od prepoznatljivih imena na linijama koje su dijelile opkoljeno Sarajevo. Upravo zbog te pozicije i ratnih veza, nakon potpisivanja mira zadržao je autoritet među dijelom srpskog stanovništva koje je živjelo u sarajevskim naseljima pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
Početkom 1996. godine, u trenutku kada su međunarodne snage IFOR-a preuzele sigurnosni nadzor nad gradom, Aleksić se uključio u organizaciju i logistiku odlaska Srba iz Sarajeva. Prema svjedočenjima stanovnika i kasnijim medijskim izvještajima, on je djelovao kao svojevrsni koordinator – pružajući informacije o rokovima povlačenja, sigurnim pravcima kretanja i mjestima okupljanja za konvoje koji su se kretali prema Istočnom Sarajevu i istočnoj Hercegovini.
U mnogim slučajevima, njegov autoritet nije bio institucionalan, već proistekao iz ratne hijerarhije i straha koji je pratio njegovo ime. Pojavljivao se na punktovima, u naseljima i improviziranim štabovima, često u društvu bivših pripadnika paravojnih jedinica, uvjeravajući stanovništvo da u Sarajevu „nema budućnosti za Srbe“ i da je odlazak jedina racionalna opcija. Takva retorika dodatno je podgrijavala paniku i osjećaj neizvjesnosti među ljudima koji su već bili traumatizirani višegodišnjom opsadom i ratom.
Posebno upečatljive bile su scene u kojima su, uz odlazak ljudi, sistematski uništavani stanovi i kuće – iznošenje namještaja, skidanje stolarije, pa čak i ekshumacije posmrtnih ostataka iz groblja. Iako ne postoje sudski utvrđene činjenice koje bi Aleksića direktno povezale s naredbama za takve radnje, brojni svjedoci su tvrdili da su se one odvijale u ambijentu koji su oblikovali upravo lokalni ratni autoriteti, među kojima je Aleksić imao vidno mjesto.
U javnom diskursu Republike Srpske i dijela srpske politike, ovaj egzodus je kasnije predstavljan kao „organizirano povlačenje“ ili „prisilni odlazak“, pri čemu su figure poput Aleksića često opisivane kao zaštitnici naroda. Međutim, iz perspektive Sarajeva i velikog broja međunarodnih posmatrača, riječ je bila o nastavku ratne politike drugim sredstvima – politikom straha, etničkog razdvajanja i odbijanja reintegracije grada.
Aleksićeva uloga u izvlačenju Srba iz Sarajeva 1996. godine tako ostaje duboko ambivalentna. Za jedne, on je bio organizator odlaska i neko ko je „pomagao ljudima da se izvuku“. Za druge, bio je simbol politike koja je svjesno spriječila mogućnost suživota nakon rata i cementirala etničke podjele koje i danas oblikuju Bosnu i Hercegovinu.
U konačnici, baš kao i njegova ratna uloga, ni djelovanje Slavka Aleksića tokom poslijeratnog egzodusa nikada nije dobilo sudski epilog. Ostalo je zabilježeno u fragmentima svjedočenja, medijskim izvještajima i kolektivnom sjećanju Sarajeva – kao dio mračne tranzicije iz rata u mir, u kojoj su mnoge odluke donesene pod pritiskom straha, ideologije i nerazriješene odgovornosti.
