Vijest o silovanju petnaestogodišnje djevojčice na području Olova izaziva šok i bijes. Međutim, osim pitanja ko je počinio ovaj monstruozni zločin, a očigledno da policija ima počinioca, javnost mora postaviti i drugo, jednako važno pitanje – kako je dijete koje je, prema dostupnim informacijama, bilo pod brigom sistema završilo u ovakvoj situaciji?
Ako se potvrdi da je djevojčica pobjegla iz doma ili ustanove za djecu bez roditeljskog staranja, onda ovaj slučaj prestaje biti samo pitanje krivične odgovornosti osumnjičenog. Postaje i pitanje odgovornosti institucija koje su imale zakonsku obavezu da štite maloljetnicu.
Nijedna ustanova ne može garantovati da dijete nikada neće pobjeći. Međutim, može i mora imati jasne procedure za hitno reagiranje, obavještavanje policije, centara za socijalni rad i drugih nadležnih službi. Svaki sat proveden bez adekvatne zaštite povećava rizik da dijete postane žrtva nasilja, trgovine ljudima ili drugih teških krivičnih djela.
Upravo zato nadležni moraju javnosti dati odgovore. Kada je prijavljen nestanak? Kako su reagirale institucije? Da li su svi propisani koraci preduzeti na vrijeme? Ako jesu, to treba jasno saopćiti. Ako nisu, neko mora snositi odgovornost.
Ovakvi slučajevi ne smiju se završiti samo hapšenjem osumnjičenog. Krivična odgovornost počinioca je neupitna, ali jednako je važno utvrditi da li je sistem zaštite djece funkcionirao onako kako zakon nalaže. Kada dijete koje je već u ranjivom položaju postane žrtva ovako teškog zločina, društvo ne smije zatvoriti oči pred mogućim institucionalnim propustima.
Najveća opasnost nije samo to što se ovakav zločin dogodio, nego da nakon nekoliko dana bude zaboravljen, bez ozbiljne analize i promjena koje bi spriječile da neka druga djevojčica doživi istu sudbinu. Zaštita djece ne smije ostati samo zakonska obaveza na papiru, ona mora biti odgovornost svih institucija koje su zadužene da najranjivijima pruže sigurnost.
