- Moj je život moja pjesma - ovim je riječima svoju ispovijest za "Dnevni avaz" započeo uspješni muzički producent Marin Meštrović, čiju su bogatu karijeru obilježile saradnje s velikim pjevačima poput Halida Bešlića, Mladena Vojičića Tife, Kemala Montena, Enesa Begovića, Amile Glamočak...

Trovanje krvi

Životna priča ovog četrdesetpetogodišnjaka, kako sam kaže, puna je tužnih detalja. Naime, Meštrović se cijeli život bori s teškom bolešću - dječijom paralizom.  

- Rođen sam 1969. godine u Sarajevu kao zdrava beba, što je trajalo samo devet dana. Nakon toga su počele komplikacije u mom životu. Kako je moja majka Marica bila starija rodilja, odmah je bila odvojena od mene. Deveti dan sam, kako su mi prepričavali roditelji, dobio ojed na guzi. To je prouzrokovalo sepsu i trovanje krvi, a potom sam dobio izliv krvi u mozak. Mene su otpustili iz porodilišta kao zdravu bebu, a mojima nisu ništa rekli o ovim zdravstvenim problemima - kaže Meštrović.  

Otac Marko nije sumnjao u sinovo zdravlje sve do devetog mjeseca, kada je shvatio da se Marin ne razvija kao ostale normalne bebe. 

- Tada počinje velika borba s bivšom državom i bolešću. U početku, moji roditelji nisu znali o čemu se radi. Kako su naišli na zid šutnje u Sarajevu, potražili su mišljenje doktora u Ljubljani. Nadležni iz Sarajeva nisu htjeli poslati moj zdravstveni karton i dokumentaciju u Ljubljanu. Tek kada su roditelji podnijeli tužbu, onda su je poslali. Taj je slučaj bio na sudu dvadesetak godina. Imali smo dobre izglede da dobijemo veliku nadoknadu. Mislim da je bila riječ o 13 miliona njemačkih maraka. No, teško je bilo dobiti borbu protiv države i cijelog jednog sistema. Kada bismo stigli do presude, sve se vraćalo na početak tako da nisam ništa dobio od Jugoslavije - kaže Marin te dodaje da danas mjesečno dobiva 330 KM za brigu trećeg lica.  

Svoje djetinjstvo, umjesto kao ostala djeca, u igri i bezbrižnosti, on je najvećim dijelom proveo na fizikalnim terapijama. Doktori su, naime, kazali njegovom ocu da će, na osnovu onoga što se uradi s njegovim zdravljem do puberteta, takav biti do kraja života. 

- Zbog toga smo išli po banjama i raznim dispanzerima i medicinskim ustanovama širom bivše Jugoslavije. Pokušavali smo da na svaki način što više osposobimo moje tijelo i da se oživi što više mišića. Zahvaljujući mojoj borbi, postignuto je nešto - prisjeća se producent.

Operacija bruha 

Kada je došlo vrijeme za polazak u školu, njegov otac čvrsto je odlučio da Marin neće pohađati specijalnu školu pa ga je odveo kod psihologa. Kako je prošao dobro na testu, Meštrović je počeo pohađati OŠ "Ivan Goran Kovačić" u Hrasnom.  

- Kao dijete, nisam osjećao da sam nešto drugačiji u odnosu na svoje vršnjake. I oni su bili uvijek tu za mene da mi pomognu. Bio sam omiljen u razredu. Haris Skorupan, koji više, nažalost, nije među živima, najviše mi je pomagao, držao me je za ruku da bih mogao hodati od učionice do učionice. U šestom razredu imao sam operaciju bruha i izostao sam s nastave cijeli mjesec. Po povratku su me dočekale ovacije kao kada Željo da gol na svojoj Grbavici - ispričao je Marin anegdotu iz osnovne škole.  

S obzirom na njegovo zdravstveno stanje, koje ga je ograničavalo u kretanju i druženju s djecom, kako bi mu ispunili vrijeme, roditelji su mu odlučili kupiti gitaru, koju je naučio svirati kada je imao deset godina. Nakon nje, ovladao je i klavijaturama.

- Otac me je tako na neki način usmjerio po pitanju mog budućeg zanimanja. Kako me je on morao voziti od kuće do škole i nazad, odlučili smo da upišem Treću gimnaziju zbog blizine našem stanu. Na drugoj godini prebacio sam se na smjer za elektroničare, treću i četvrtu završio sam kao fizikalni tehničar, jer škola nije imala sredstva da nam osigura računare - kaže ovaj vrsni producent.   

Još u osnovnoj školi Marin je bio član mladih bendova "Gustav" i "Plameni horizonti", a u srednjoj je odlučio da osnuje vlastitu grupu. "Apokalipsa" je nastala 1987. godine i imala je dvije pjevačice. No, od samog početka moglo se naslutiti da ovaj projekt neće uspjeti.

- Snimali smo po raznim studijima, a najviše kod Mustafe Muče Čengića, bivšeg člana "Zabranjenog pušenja". On me je naučio skoro sve u vezi s tehnikom. Treći i četvrti razred srednje škole više sam proveo kod njega u studiju nego na nastavi. Mnogo smo ulagali, a uspjeha nigdje. Tada sam upoznao Gorana Desnicu, koji je imao studio u svom stanu, a pjesme je snimao uz pomoć četverokanalnog kasetofona. Pomislio sam da bih i ja mogao raditi nešto slično. Kupio sam kasetofon od Nikole Nidže Mitrovića, bivšeg gitariste "Nervoznog poštara", i počeo s radom u svom studiju - prisjetio se Meštrović.

Kako je imao nisku cijenu i vrlo malo troškova, posao mu je krenuo dobro. A roditelji, kada su shvatili koliko zarađuje u studiju, odlučili su ga podržati kako bi kupio još opreme koja mu je nedostajala.

- Moji su prihodi bili veći od penzije oca i majke. Kako su uvijek brinuli za mene i za moju budućnost nakon njihove smrti, željeli su da mi pomognu. Otac je počeo taksirati da bi mi pomogao u nabavci bolje opreme. Bio je sretan, jer je vidio da ću, zahvaljujući muzici, moći da zarađujem za život - kaže Marin.  

Prava tragedija

No, onda je došao rat, u kojem je ostao bez oca. Ipak, i u tim teškim trenucima imao je podršku prijatelja, a utjehu je pronalazio u muzici i literaturi.

- Nedavno je bila godišnjica smrti mog oca. Prije 22 godine on je umro usljed komplikacija nastalih nakon što mu je pukao čir. Nažalost, zbog napada na Trg heroja, tek dva dana poslije uspjeli smo ga prebaciti u bolnicu, gdje je umro. Zbog sigurnosti, majka i ja preselili smo se deset spratova niže, u jedan napušteni stan. U njemu je bilo mnogo knjiga, a većinu sam pročitao tokom rata, jer se nisam mogao kretati niti išta raditi - kaže producent. 

Ističe da je tokom ratnih godina imao veliku pomoć komšija, koji su mu olakšali te teške dane i mjesece. 

- Ljudi su bili spremni da pomažu jedni drugima bez obzira na to ko se kako zvao. Teško mi je bilo zamisliti život bez struje, ali smo se u ratu i na to morali navići. Mislim da je osam mjeseci nismo imali nikako. Kada su struju dobili prioriteti kao što je Teritorijalna odbrana, jedan električar Vojo prikopčao je i mene tako da sam mogao pomalo početi raditi. Neizmjerno sam mu i danas zahvalan zbog toga - kaže Meštrović. 

Već 18 godina velika pomoć mu je Jefimija Selmanović Jefa, koju smatra svojom drugom majkom.

- Kako majka nije bila dobrog zdravlja i sve se teže kretala, odlučili smo da uzmemo kućnu pomoćnicu. Sudbina nam je tada poslala Jefu. Mi dali oglase u novine, a ona je tada odlučila da potraži neki posao. Na oglas se prijavilo dvadesetak djevojaka i žena. Dok sam ja sa Pericom Simeunovićem radio pjesme u studiju, majka je na "audiciji" razgovarala s kandidatkinjama. Bilo je svakakvih, lijepih, zgodnih, u minjacima i suknjicama. Da sam ja tada birao, ne bih se odlučio za Jefu. Sreća pa nisam. Jefa me voli kao sina. Ona je sada moja jedina porodica. Kao da mi je majka - govori Marin. 

S tugom u glasu i bijesom u očima Marin je pričao o povratku u svoj stan 2002. godine, kada se za samo sedam dana morao iseliti iz stana u kojem je proveo rat.

- Dobio sam papir prema kojem sam trebao biti deložiran u roku od sedam dana, a sve to zato što se neka ministrica htjela dodvoriti ljudima iz međunarodne zajednice. Nikada nisam želio ništa tuđe, ali moj je stan bio uništen od granate i niko nije htio da mi pomogne da se obnovi. Sreća pa sam imao neku ušteđevinu i odmah sam unajmio majstore i počeo obnovu. Novi šok uslijedio je kada je došla inspekcija i rekla mi da ne mogu obnavljati stan, jer nije provjerena statika zgrade. Kada te život stavi na iskušenja kao mene, onda se na sve navikneš. Ništa te ne može iznenaditi. Nikada nisam imao alternative. Da sam zdrav, možda bih završio u zatvoru, jer sam nagle narave, ali uspio sam da usmjerim energiju u pravom smjeru - iskren je Meštrović.  

Zbog Kardelja, ocu mi je zabranjeno da radi

Marinov otac Marko bio je prvoborac u Drugom svjetskom ratu. Ipak, to mu nije pomoglo u bivšoj državi i zbog jednog postupka bilo mu je zabranjeno da radi. 

- On je imao averziju prema ustašama, jer su mu u rodnom Prozoru ubile oca Juru, koji nije htio da im se priključi. Njega su toliko prebili da je tri dana umirao u najtežim mukama. Otac se nakon toga pridružio partizanima kao 13-godišnjak. Potom je završio Pravni fakultet i počeo da radi, ali je odlučio da studira psihologiju. U jednoj od knjiga slučajno je podvukao misli Edvarda Kardelja i stavio upitnik. Knjigu je dao drugu, koji ga je, vjerovatno, prijavio i nakon toga mu je zabranjen rad i studiranje u cijeloj Jugoslaviji. Jedino je mogao raditi honorarno po četiri sata, a kao prvoborac je dobio malu penziju - otkriva Meštrović. 

Bio sam ratni profiter

Tokom agresije na našu zemlju Marin je snimio brojne kompozicije, a zanimljivo je da je u njegovom studiju nastala i pjesma "Sarajevo zaboravit neće nikada". 

- Mislim da je to bila prva pjesma branitelja. Pjevao ju je Alen Mustafić. Nakon toga su nastale brojne druge patriotske pjesme, koje se i danas pjevaju. U vrijeme okupacije Sarajeva kod mene su snimale brojne grupe i pjevači kao što su 7UP, Mahir Sulejmanović... Ni tada nisam bio skup, ali sam bio jedan od ratnih profitera - u šali kaže Marin. 

Halid Bešlić i Riki Martin

Na snimanjima u njegovom studiju "Amadeus", koji se tako zove od 1997. godine, desile su se brojne anegdote. S osmijehom na licu on se prisjetio rada na albumu Halida Bešlića. 

- Halid je uvijek bio i ostao veliki pozitivac. U studiju se pored miksete nalazio televizor. U toku snimanja Perica Simonović je na televizoru gledao spot Rikija Martina (Ricky) na MTV-ju. Halid mi je tada rekao: "Pravo mi se sviđa ovo što radimo i iduće godine idemo na MTV." Mi smo ga čudno pogledali, na šta je on odgovorio: "Kad može Riki, mogu i ja" - prepričao nam je taj događaj muzički producent. 

Kornjače Amila i Spaček 

Uz muziku, u slobodno vrijeme voli se igrati sa svojim kućnim ljubimcima, kornjačama, kojih sada ima pet. 

- To su mi najdraže životinje. Kada mi je 2004. godine sa desetog sprata pala kornjača Bekan, preživio sam pravu traumu. Jefa je iznijela na prozor da se sunča, a ona je, nažalost, iskočila i pala sa desetog sprata. To je za mene bila prava tragedija. Trenutno imam Amilu, koja je dobila ime po Amili Glamočak, a jedan od mužjaka se zove Spaček, jer je ulupljen kao i istoimeni automobil - kaže Marin.