Bilo je više nego čestih iskušenja u novijoj povijesti Sarajeva, i to u opasnim dozama, koje su prijetili da će otrovati duh grada. Jer, balkansko je okruženje – doista proizvodilo više historije nego što su je i Sarajlije mogle konzumirati. Od atentata na Ferdinanda 1914, i početka Prvog svjetskog rata – do razvučenog atentata na grad koji se odvijao svakodnevno – od 1992 do 1995.godine; u vrijeme kada je pobijeno svih onih, preko 11.500 građana i 1600 djece.  

Ne dajući da padne iz vana, bosanskohercegovačka prijestolnica je odoljevala, prvenstveno iznutra, snagom svog građanskog otpora, ali i svog građanskog glasa.

Sarajevski vox-populi, (glas naroda) nadjačao je mnoge mračne sile, pa tako i one iz minulog rata protiv Bosne.

Pobjedilo se naravno u porodici, tamo gdje su roditelji djeci usadili prve i najvažnije svjetonazore. I, u školi, gdje su nastavnici đacima tumačili historiju kao stalnu borbu za budućnost; na poslu, na kojem su se stvarale tradicionalne sarajevske vrijednosti, poznate po mnogim svjetskim meridijanima.

Dakako, sjećate se toga, pobjeđivalo se i kroz svakodnevnu odbranu ljepote, koja je oduvjek bila svojevrsni kult u ovom gradu.

Treba se prisjetiti dokumentarnog filma “Miss Sarajevo” koga je u opkoljenom Sarajevu, 1995, režirao Amerikanac Bill Carter, inače pisac i počasni građanin Sarajeva; film su kasnije globalno promovirali Bono Vox i “U 2”. Svi su se divili sarajevskoj ljepoti, koja krvari, pada, izdiže se i trči naprijed u budućnost.

To je taj “jednostavni” koncept otpora, pred kojim se ruši svaki fašizam. Jest, jednostavan, ali nije za svakoga. Nemojte probati ako niste Sarajlija.

Umbertov katalog

Sarajevo se tako odbranilo i u proteklom ratu protiv Bosne pobjedivši fašizam sa okolnih brda, ne dajući mu da umaršira u grad na njegovu staru, suzama ispranu kaldrmu.

Zadržalo je Sarajevo taj fašizam na pristojnom rastojanju, u mraku i, u blatnjavim rovovima, na mjestima gdje raste poput lišajeva i otrovnih gljiva-ludara, tamo gdje se plaše civilizacije – iza pukotina zdrave pameti – odakle su bradate spodobe pucale na onaj dio grada za koji su mislili da je najranjiviji – na žene i djecu.

Svojevremeno je Umberto Eco, opisao fašizam u celofanu (ur-fašizam) u 10 tačaka. I progovorio nam o bolesnim tradicionalizmima.

U tom katalogu – Eco je poredao iracionalizam, strah od različitosti, socijalne frustracije (kada su stari ‘proleteri’ postali malograđani došao je fašizam); opsesije zavjerom, “poniženost pred bogatstvom neprijatelja”, nužnost “konačnog rješenja” (svi pripadnici istog naroda u jednoj državi; toga smo se bar naslušali na Balkanu), elitizam kao dio reakcionarne ideologije, selektivni populizam i “novogovor”.

Kad malo bolje razmislim, sve su to Sarajlije imale pobjediti i jesu, u ratu protiv Bosne, od 1992 do 1995. Uključujući, velike tradicije, velikih naroda oko sebe.

Na mikro razini pak, ostat će upamćena uputstvo Ratka Mladića nekom lokalnom artiljerijskom kaplaru – “tuci po Velušićima” (Velešići je pravo ime sarajevskog kvarta iznad željezničkog kolodvora). Ili, “razvucite im pamet” granatama iz sata u sat. Džaba, nisu uspjeli!

Ne bi ovo posebno trebalo naglašavati, ali to jeste slika fašističkog monstruma koga su svi građani Sarajeva, doista svi skupa porazili i, s čijim se sjenkama – s vremena na vrijeme – još bore.

U to spada i obračun s ratnim kriminalnim bandama unutar grada i, borba da se zaštite svi sugradjani, spriječavanje zločini protiv sarajevskih Srba, kojih je nažalost bilo; da se sačuvaju sve crkve u jezgru grada – kojeg, ne slučano - nazivaju evropskim Jerusalemom.

Samo takav sarajevski mentalitet – u kojem je komšija oduvjek bio najvažniji dragulj životnog mozaika  – branio je i odbranio Sarajevo.

A da je kojim slučajem – država, ili bolje rečeno politički ambijent uspio da u parlamentarnoj proceduri “spontano” iznjedri, pa da usvoji zakon – kojim će se trajno – ne samo anatemisati fašizam, nego sankcionisati njegovo veličanje, i kroz zabranu – negiranja zločina, kao što je to učinjeno u Njemačkoj i Austriji, odmah poslije Drugog svjetskog rata – ta bi sarajevska pobjeda -- bila zapečaćena za sva vremena.

I da su, još, u svemu tome ostali do kraja moralno, kristalno jasno – angažirani mediji, s hrabrim stavovima - umjesto, prečeste, ambivalencije, i skrivanja iza “čiste faktografije” ili rekla-kazala novinarstva, s kojim uvjek, neko drugi, povlači konce kao s lutkom na žici – sve bi bilo još i bolje. 

To bi bilo to! Das ist Walter!

Uostalom, bar smo mi na Balkanu vidjeli kako to izgleda kada se istina počne povlačiti pred propagandom. I tako postane prva žrtva rata. A kad je medijaska laž – posebno u “prime time” (udarnom TV terminu) postane kriminal to je onda uvod u prvi ratni zločin!

U takvom ambijentu – nedostatka zakonskog sankcionisanja sirovog (preživjelog ili mutiranog) fašizma i nesavršenih medija kao čuvara (“watch dogs”) krhke demokratije – sve su opcije otvorene.

Zato se, čak 20 godina poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma -- pokušava zaustaviti uspostavljanje istinskog gradjanskog narativa u borbi protiv fašizma.

Ko je prvi zakasnio

Poneko se još ponaša kao poparen, kad ga “iznenadite” novim otkričem i kad to porokomentirate nizom činjenica.

Prije nekoliko godina, nakon što sam prvi javio o incidentu sa sviranjem “Marša na Drinu” u Generalnoj skupštini UN-a (GSUN), u režiji tada (2012) predsjednika GSUN, Vuka Jeremića, izvještavao sam i o nastavku tog mandata i Vukovim globalnim “nestašlucima”. Naravno, nisu se svi tome obradovali.

Tako sam, bez predumišljaja, iz UN-a izvjestio i o Penelu koga je Jeremić – u aprilu 2013, posvetio kritičkom sagledavanju rada Haškog tribunala. Ali, nisu svi to bez predumišljaja primili.

Ne bi, naravno, u tome bilo ništa loše, jer Haški tribunal treba dobro i argumentovano kritikovati. Ali, Vukov izbor panelista - uključujući dvoje povijesnih revizionista iz Beograda, kako su profesore Savu Štrbca i Čedomira Antića historije opisali u Zagrebu -- opet je bio skretanje ka iracionalnom – guranje prsta u oko – onim drugim.

Još više kada je riječ o kontrovreznom kanadskom generalu Lewisu MacKenzieu – bivšem šefu UNPROFOR-a, protiv koga se u Sarajevu vodio sudski process radi navodnog polnog iskorišćavanja bosanskih djevojaka u zloglasnom Pansionu kod Sonje, u Vogošći.

Bilo je to čisto koketiranje na temu “velika Srbija” (kao “konačnom rješenju” za sve Srbe u jednoj državi), opet na štetu BiH i Hrvatske. Iako je imao 38 godina, Jeremić se ponio kao politički adolescent, koji je otvoreno govorio da za vrijeme predsjednikovanja “svijetom” (sa svih 193 zemlje članice UN-a), neće skidati svoj nacionalni -- srbijanski dres.

Sasvim “slučajno” i pisac ovih redova, tako je postao predmet (uz druge uvažene kolege) još jedne, posebne, doduše, ovaj put transparentne medijske analize.

Bilo je to ovaj put u okviru projekta koga je vodio Radenko Udovičić, direktor Media plan instituta iz Sarajeva i profesor novinarstva na Fakultetu Humanističkih nauka u Mostaru i Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. U tome su Radenku pomagali izvjesna Tatjana Mrđa, kažu, dugogodišnja novinarka i Aleksandra Mandić, postdiplomska studentica novinarstva, opet na Filozofskom fakultetu u Lukavici, u Sarajevu.

Pišući o Jeremićevom “kontroverznom” izboru – toj ambivalentnoj političkoj igrariji koja produžava vijek ekstremizmima na Balkanu – i sam sam postao kontroverzan. Opisala me tako Udovčićeva trojka.

U okviru programa “Balkanskog medijskog barometra”, u Bosni i Hercegovini, koga je finansirala Fondacija Friedrich-Ebert, Udovičić je radio nekakvu listu od 44 pokazatelja – indikatora, “na osnovu standardnih uputa evropskih dokumenata, većinom sačinjenih u Savjetu Evrope”.

I tako je u svom uratku izdvojio ovog novinara – da ga smjesti u “nacionalni uklon”(!?), jer sam kritički izvještavao o Jeremićevom panelu iz New Yorka.

“Nakon ovog faktografskog izvještaja sa zasjedanja (Gnerealne skupštine UN-a), link vezom iz Njujorka se u centralni dnevnik (RTV BiH) javlja dopisnik Erol Avdović. On kaže da ovaj skup prati niz kontroverzi, za šta je zaslužan predsjedavajući Vuk Jeremić. Avdović naglašava da je to spornije od Marša na Drinu, koji je Jeremić puštao na jednom međunarodnom skupu u UN-u. Zamjera mu i što je pozvao dva akademika iz Srbije koji govore o genocide (?!) nad Srbima u Hrvatskoj i falsifikuju istoriju. Zadnja (novinarska) zamjerka je što na skupu nije dozvolio nastup udruženjima žena Srebrenice…”

Ova je konstatacija, očito iskorišćena – da se između redova promakne nova verzija historijskih dogadjanja o egzodusu Srba iz Hrvatske (1995), zna se i pod kojim uvjetima, i na čiju inicijativu (Beograda), koji su autori analize medijan -- usput – proglasili “genocidom” (?!).

Zloupotreba konteksta

I to je, Fondacija Friedrich-Ebert, očito progutala (i finansirala).

Do kad ćemo to, tako, raditi na Balkanu, ne znam. Ali, znam da je analiza potom, dodatno netačno zaključila:

“Dakako, dalo se uočiti da su, u zavisnosti od etničke pripadnosti urednika ili novinara (RTV BiH), mogući određeni nacionalni uglovi. (Izvještaj Erola Avdovića sa zasjedanja Generalne skupštine UN-a o Haškom tribunalu)”.

Dakako, rekli bi cinici -- dalo se uočiti i da panel koji je “ocjenjivao” (tačnije profilirao) i ovog novinara – nije bio inkluzivan, već ekskluzivno jednonacionalan -- Udovičić-Mrđa-Mandić.  No i, to je sasvim nevažno.

Nisam se još ni žalio uvaženoj njemačkoj fondaciji zbog zloupotrebe prostora (uz pominjanje moga imena), u analizi programa tri javna TV servisa u “prime time” terminima, pod naslovom “Ispoljavanje javne uloge – forma, sadržina, ukloni”. Ne znam i hoću li.

Jer, važnije od toga je, da je ova primjedba šireg opsega i, tiče se -- opće fascinacije visokim pragom izdržljivosti Sarajlija za vrijeme minulog rata protiv Bosne.

Iako sa zakašnjenjem, ostaje, doduše, gorko pitanje, od kuda nekome pravo na tako tendenciozno pogrešan - individualni zaključak. Te, koja je svrha ovakvog, opet - kolektivnog zavođenja.

Kad god pročitam ovakve ublehe, učini mi se da je sve to, u krajnjoj liniji - iznova ima za cilj maliciozno skupljanje prigovora za neko novo turobno vrijeme.

I, da je sve to u funkciji stalnog pobijanja ispravnog narativa o ratu protiv Bosne, ali zato - u punoj sprezi, recimo s apoteozom imena RS.

Zato, u tom, našem, često, jadnom dejtonskom poraću – još više cijenim stanovnike Sarajeva.

Oni su znali da se iznesu sa zbunjivačima njihovog moralnog obzora, koji nije ostao zatamnjen, čak ni kad su njihova djeca teško krvarila, dok su svi bili promrzli, gladni, izudarani… Ali, nikad zbunjeni sarajevski glas naroda.

Piše: Erol Avdović