KOLUMNA Profesor Filozofskog fakulteta piše za “Dnevni avaz”

Čovićeva prododikovska politika

Piše: Prof. Enver KAZAZ
23.07.2018 17:06
A
A
A

U javnosti se povela rasprava o mogućim posljedicama nove političke krize nakon što je u Parlamentu Federacije BiH blokirano donošenje zakona o izbornim jedinicama. Njime se trebao riješiti problem presude Ustavnog suda BiH po općepoznatoj apelaciji Bože Ljubića. Ta apelacija vezana je za ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona, prema kojima se vrši izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH.

Nacionalni interes

Podsjetimo, Lidija Bradara i Drago Puzigaća, pijuni u rukama svojih partijskih šefova Milorada Dodika i Dragana Čovića, proglasili su ovaj zakon štetnim po hrvatski nacionalni interes. Znalo se da će se to dogoditi i onog časa kad ga je pet stranaka iz Federacije BiH (SDP, DF, SBB, Naša stranka i SDA) uputilo u parlamentarnu proceduru.

Dom naroda Parlamenta FBiH, treba odmah napomenuti, posjeduje ovlasti kao i predstavnički, a u toj činjenici sadržan je sav paradoks dejtonskog ustroja zemlje. Sastav doma naroda ne bira se, naime, na direktnim izborima nego na posrednim, prema etničkim kriterijima iz kantonalnih skupština. To podrazumijeva da relativni pobjednik na izborima ne mora imati i relativnu većinu u tri etnička dijela doma naroda. Od kraja rata do danas, to se nikad nije ni dogodilo pa se sa pravom može zaključiti kako baš zbog načina konstituiranja doma naroda na dvije razine vlasti, entitetskoj i državnoj, u BiH nije moguća građanska nego etnička demokratija.

Ljubić je u svojoj apelaciji Ustavnom sudu BiH želio samo jedno – da se sastav doma naroda bira proporcionalno teritorijalnoj zastupljenosti nacija, i to isključivo u Federaciji BiH. Podloga za takav zahtjev je nastojanje da se nacionalna prava ne baziraju na institucionalnoj vertikali sistema nego na teritorijalnim principima.

Time bi se na administrativno-zakonski način dovršio teritorijalni preustroj zemlje. Zakon o izbornim jedinicama koji je predložilo pet spomenutih stranaka, baziran je na Ustavu Federacije BiH, a pomiruje teritorijalni i institucionalni princip u ostvarivanju nacionalnih prava pri izboru delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH te, namjesto troetničke demokratije, omogućava multietničku.  

To podrazumijeva da svaki građanin na svakom dijelu teritorije Federacije može ostvariti svoje pravo da, s obzirom na nacionalnu pripadnost, bude biran u federalni Dom naroda. U pregovorima, vođenim pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, HDZ, na čelu s Draganom Čovićem, neprestano je zastupao princip etnoteritorijalnih većina i stav da se Dom naroda mora birati s obzirom na posljednji popis stanovništva, onaj iz 2013. godine. Time bi se nacionalna prava do kraja teritorijalizirala pa Hrvat iz, naprimjer, Goražda nikad ne bi mogao ostvariti pravo da bude biran u federalni Dom naroda, baš kao ni Bošnjak iz, naprimjer, Livanjskog kantona.

Drugim riječima, nacionalna većina na nekoj teritoriji dobila bi više prava nego manjina iste te nacije na drugoj teritoriji. Bio bi to izvor nove vrste zakonski zasnovane diskriminacije u BiH, a eventualnu tužbu zbog nje bilo kojeg građanina pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu naša zemlja bi izgubila.

Budući da je HDZ otvoreno zastupao interese isključivo tzv. većinskih Hrvata u BiH, sa pravom se može zaključiti da je to dovršetak njegove strategije hercegovinizacije Hrvata, o čemu je u posljednjih nekoliko godina pisao niz hrvatskih intelektualaca. HDZ-ova hercegovinizacija Hrvata potpuno je, u političkom smislu, desubjektivizirala Hrvate u ostatku Federacije BiH, a one u Republici Srpskoj do kraja isporučila volji tamošnje vlasti. Zbog toga se i može reći da su Čović i Ljubić zastupnici antihrvatske politike uprkos tome što ih hrvatski nacionalizam uzdiže u heroje i dodjeljuje Čoviću počasni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu.

  • Čović: Izgubio podršku međunarodne zajednice
    Čović: Izgubio podršku međunarodne zajednice

Zbog takvih, rigidnih stavova, Čović je izgubio podršku međunarodne zajednice, koju je imao na početku pregovora o promjeni Izbornog zakona. Njemu su za političke saveznike, ne računajući podršku izrazito desničarske vlasti iz Zagreba, ostali još samo Dodik i Vučić. Zapravo bi se moglo reći da svojom politikom hercegovinizacije Hrvata obavlja ključni posao za Dodikovu separatističku politiku.


Politički desubjektivizirajući Hrvate u Republici Srpskoj, Čović je, naime, omogućio krajnju srbizaciju tog entiteta i njegovo podržavljenje do te mjere da se može konstatirati kako je RS dobila elemente druge srpske države na Balkanu. A to znači da je on u ovom momentu hrvatski političar u Dodikovim rukama. Namjesto da političke saveznike traži u Sarajevu, gdje se i odlučuje o ustroju Federacije BiH, on ih je potražio u Banjoj Luci i time Federaciju BiH pretvorio u entitet hrvatsko-bošnjačkog političkog sukoba. Hrvatsko-bošnjačka politička distanca najveći je gubitak Čovićeve politike.

Njemu su u ovom momentu suprotstavljene sve nacionalno bošnjačke političke partije i sve one sa multietničkim predznakom, ali i međunarodna zajednica, izuzimajući, naravno, Putinovu Rusiju, koja ga podržava samo zbog toga što je postao pijun u Dodikovim rukama.

Pitanje je, međutim, može li tako slab i međunarodno izoliran Čović nakon izbora pokušati ne priznati njihove rezultate ako mu ne budu po volji ili spriječiti konstituiranje vlasti. Odgovor je, bez sumnje, potvrdan, ali bi zasigurno značio Čovićevo političko samoubistvo, slično onome koje se dogodilo Anti Jelaviću nakon proglašenja tzv. Hrvatske samouprave 2001. godine.

Treba odmah napomenuti da, u slučaju blokade konstituiranja vlasti, ona sadašnja na federalnom i državnom nivou nastavlja raditi u tehničkom mandatu, dok se u kantonima vlast bez ikakvih smetnji može formirati. Dakle, sama ustavna načela onemogućavaju Čoviću blokadu države. Na drugoj strani, međunarodna zajednica bi, u nemogućnosti formiranja vlasti, morala iskoristiti svoje ovlasti i kazniti Čovića. Time bi se njegov pokušaj kočenja prava na postizborno konstituiranje vlasti pretvorio u političko samoubistvo.

Deklarativna igra

Je li Čović spreman na taj čin? Njegov pragmatizam i makijavelizam potvrđuju da nije, jer ga zanima vlast i korištenje njenih povlastica. Istodobno, njegovo glumljenje nacionalnog heroja već je unutar hrvatskih političkih partija označeno kao isključiva, gramziva i pragmatična borba za vlast pa bi i s te strane dobio izrazito snažan politički odgovor. Sve to pokazuje da je on svoju politiku hercegovinizacije Hrvata u BiH doveo do poraza – što, opet, ne znači da ne može dobiti relativnu većinu hrvatskih glasova u BiH i na osnovu toga tražiti učešće u novoj vlasti.

Tada bi, praktično, priznao da je pristao na formiranje vlasti bez obzira na to što je Ustavni sud svojom presudom tražio promjene izbornih procedura. Čovićevo zalaganje da tu odluku Suda iskoristi za novu vrstu secesionističke politike, prema svemu sudeći, bilo je tek deklarativna igra da dobije status nacionalnog političkog heroja. Stvarni rezultati takve politike su da je ona od proklamirane zaštite hrvatskih nacionalnih interesa u BiH pretvorena u prododikovsku politiku.

Paraliza vlasti

Zbog opsega ovlasti koje imaju domovi naroda na federalnoj i državnoj razini, za razliku od Vijeća naroda u Skupštini Republike Srpske, može se zaključiti da onaj koji ima većinu u njima, može kontrolirati konstituiranje i funkcioniranje izvršne i zakonodavne vlasti. A to znači da većina u domu naroda, federalnom ili državnom, može izvršiti paralizu vlasti na entitetskoj i državnoj razini, ali ne i na kantonalnoj.