Novak i Slobodanka Ostojić, koji žive u semberskom selu Patkovača, već petnaest godina bave se uzgojem cvijeća, od čega i žive. Govoreći o ovome lijepom, ali nimalo laganom poslu, Slobodanka kaže da, kad se ukalkuliraju svi troškovi i ulaganja, “ostane nešto i za život”. 

 Trenutno sve vrste cvijeća uzgajaju u plastenicima na površini od skoro 500 kvadrata. Uzgajaju sobno i dvorišno sezonsko cvijeće i određene vrste ukrasnog bilja. Još u septembra su počeli pripreme za ovogodišnju sezonu.

Izvor prihoda

- Još nisam ostvario penziju tako da nam je uzgoj cvijeća jedini izvor prihoda. Nigdje ne mogu otići od kuće, jer moram doslovno bdjeti nad cvijećem. Moram pratiti dnevne temperature, zalivati ga redovno, pratiti razvoj mladih biljaka, povremeno otvarati plastenik. Ukoliko nisam tu, vjetar će prevrnuti cvijeće ili će ono izgorjeti na prejakom suncu. Zimi ga zagrijavamo tako da na 400 kvadrata potrošimo skoro 25 tona uglja i tridesetak kubnih metara ogrjevnog drveta. Ustajem svaka tri do četiri sata i održavam vatru. Nema prekida loženja, jer zimi treba održati temperaturu od 60 Celzijevih stepeni - kaže Novak Ostojić, objašnjavajući da supruga iznosi cvijeće na pijacu i prodaje ga.

Kćerka im se udala i odselila se u Banju Luku pa, kad je sezona velikih radova u plasteniku, angažiraju po nekoliko žena da im pomognu da zasade sve biljke.

- Sve se radi ručno. Treba napuniti od 50.000 do 60.000 čaša zemljom i zasaditi cvijeće - govori Novak.

Kao i komšija

Kad je o izboru cvijeća riječ, on kaže da tu nema posebnih pravila. Najčešće se cvijeće sadi po principu da ljudi sade “ono što i komšija”. U martu se počinje sa petunijom i begonijom da bi se prešlo na kadifu, krupnu i sitnu, na agaratum i druge brojne vrste cvijeća. 

 Uprkos svim problemima s kojima se susreću u proizvodnji i činjenici da kupci imaju sve manje novca za cvijeće, Novak kaže da su supruga i on zavoljeli ovaj posao i da će se njim baviti sve dok ih zdravlje služi.

Dijaspora popravlja situaciju

- Većina ljudi voli cvijeće, ali sve ih manje može sebi priuštiti to zbog nedostatka novca. Ranije su kupci dolazili i samo nam nabroje šta sve žele da kupe. Ne pitaju za cijenu. Sada je situacija potpuno drugačija. Prvo pitaju za cijenu pa onda prebrojavaju novac i gledaju kako da se uklope u to – kaže Ostojić, objašnjavajući da dijaspora tokom ljeta malo popravlja situaciju.