Subota, 20. juli
Treperi sreća
Vikende naročito volim. Nakon bolesti moje kćerke naročito mi je bitan svaki trenutak proveden s mojom porodicom, djecom pogotovo. Ali ovaj vikend je ipak nešto drugačiji nego ostali. Uvuklo se neko uzbuđenje u iščekivanju ovogodišnjeg rehabilitacionog kampa Udruženja „Srce za djecu“. Ove godine moja Nadja drugi put učestvuje u kampu i sve nas je zarazila svojim uzbuđenjem. Cijelu godinu čekamo aktivnosti kao što je škola jahanja i ona čeka strpljivo svoga konja. Treperi mi neka emocija u stomaku koju ne mogu definirati. Nije strah. Nije nervoza. To treperi sreća. Sreća što živimo život koji smo priželjkivali tokom najtežih dana naših života, kada smo se borili za život naše Nadje. Sreća što imamo priliku prolaziti ove trenutke sreće svi na okupu.
Nedjelja, 21. juli
U njima leži univerzum
Nedjelja. Uvijek miran dan. Danas je sve osim miran. Potrebno je proći kroz sve korake organizacije kampa. Pripremiti se za ponedjeljak kada je potrebno ponovo potvrditi sve korake mog dijela posla i zaduženja. Puno je odgovornosti na timu Udruženja, jer ipak dočekujemo 180 učesnika kampa. Puno je organizacije koja je posljednji mjesec zauzela svaki dio našeg angažmana. Na meni je zaduženje da ovaj kamp bude vidljiv, da dođe do očiju javnosti, a ja svim srcem želim da ga vide. Da ga vidi cijela planeta. Da vide koliko divne djece imamo, koliko heroja imamo, za šta su sve sposobni i kolika je njihova snaga. Želim da ih pokažem univerzumu, jer jedan cijeli univerzum leži u svakom od njih.
Ponedjeljak, 22. juli
Snaga u osmijehu
Već brojimo sate do početka kampa. Razmišljam kako nikada nisam imala stresniji ponedjeljak, ali pronalazim snagu zamišljajući sve one osmijehe koje ćemo izmamiti. Cijeli dan provodim u kancelariji, utvrđujući završne dogovore s raznim stranama koje su podrška kampu.
Utorak, 23. juli
Zajednička bolna prošlost
Ustali smo rano i krenuli put Vlašića. Dolazimo i smještamo se. Uvijek me fascinira volja naše djece. Zaista su posebni. Tek stigli s puta, a već spremni za prve aktivnosti. Nakon ručka smo pripremili poligon za sportske igre i bacili se na posao. Uhvatim se kako umalo plačem od sreće. Toliko djece oko mene, naših suboraca iz bolničkih kreveta. Svi su dobro, svi su tu s nama. Navikli smo se da se viđamo u bolnici, na kontrolnim pregledima, a sada se nalazimo na planini, smijemo se, zabavljamo, družimo. Onako kako smo trebali da živimo život, u sreći i zabavi. Ali onda pomislim, možda se nikada ne bismo sreli u drugim uvjetima. Ipak, koliko god bolna bila naša zajednička prošlost, na nama je da gradimo našu svijetlu i najljepšu zajedničku budućnost. Za našu djecu.
Srijeda, 24. juli
Čvorovi prijateljstva
Počinjemo dan sa šetnjom po Vlašiću i gimnastikom. Kajem se što to ne radim svaki dan kod kuće. Poslije doručka krenule su prve aktivnosti. Žurim da stignem male izviđače. Stižem i vidim: 100 djece na okupu s izviđačkim maramama oko vrata i svojim prstićima uče vezati čvorove prijateljstva. Pomislim, koja simbolika. Istražuju prirodu, uče izviđački pozdrav, a pri tome im na licu vidim zadovoljstvo, zabavu, želju za učenjem i još mnogo pozitivnih misli. U toku dana posjećujem školu jahanja, male genijalce, teatar, scenografe, hor, kreativne radionice, školu brdskog biciklizma, trampolin. Na svim aktivnostima vidim istu stvar. Vidim dječije osmijehe, zainteresirana lica, sreću i ljubav. Sve vrijeme se i ja smijem. Onda pomislim, ja imam najbolji posao na svijetu. Ništa mi ne može donijeti više zadovoljstva od toga da vidim sretna lica izliječene djece.
Četvrtak, 25. juli
Hrabre majke
Danas sam odlučila da obiđem radionice s mojim hrabrima majkama. Kada god ih sretnem, divim se njihovoj snazi. Obilazim grupne psihoterapeutske radionice, pilates, masaže i sve što vidim je opuštanje. Mislim da smo već uspjeli s ovogodišnjim kampom. Jedan od ciljeva je bio da se majke opuste, da izbace negativnu energiju i posvete se malo više sebi. Iza njih su velike borbe i teški dani, dani puni strahova. Ovo je prava prilika da probamo da im olakšamo da se oslobode svog tereta koji nose. Mogu ih najbolje razumjeti, jer smo sve isto prošle. Mogu razumjeti njihove strahove, a meni je najdraže što znam da imam nekoga ko me u potpunosti razumije. Svoj posao ne mogu shvatiti u potpunosti profesionalno, jer me za njega veže iskustvo koje dijelim s našim roditeljima. Svi smo se zajedno borili za našu djecu. Jedni drugima smo podsjetnik koliko smo jaki.
Petak, 26. juli
Suza radosnica
Posljednji je dan kampa i pomalo sam tužna što sve uskoro završava. Obećavam sama sebi da ćemo sljedeći kamp učiniti još boljim, jer mališani i njihovi roditelji su to zaista zaslužili. Danas smo dočekali goste kampa i pokazali im šta sve to rade naša dječica i oni su više nego oduševljeni. Imali smo prelijepo popodnevno druženje. Večernja priča još je ljepša. Toliko iznenađenja nisam imala u životu. Djeca su nam pripremila predstavu za večernju zabavu. Fascinantno je da su svojim rukama izradili cijelu scenu, učesnici teatra su pripremili igrokaz koji su igrali baš na toj sceni. Ostala sam oduševljena. Toliko života ima u njima, toliko skrivenih talenata. Svi oni su male kutijice s iznenađenjima. Kada ih otvorite, očekuju vas samo pozitivna iznenađenja.
Puštam suzu neka mi pobjegne, jer čuvam je već dugo u oku. To je suza radosnica koja nosi ponos na tu djecu. Vjerujem u njih prije svega i oni su zvijezda vodilja cijelog tima Udruženja. Sve što radimo, radimo za njih, a ovaj kamp je dokazao da se naš trud isplati.
