ANALIZA

Šta je skandalozni snimak otkrio o našoj političkoj realnosti: "Watergate“ je bio "mala maca" u odnosu na Osmicu

Nikson je pao jer je imao veze s provalama i prisluškivanjem opozicije. „Ja, i?“, rekao bi, vjerovatno, na to Bakir Izetbegović

D. Hadžović

Nikson: Prisluškivanje ga koštalo pozicije

Foto: Arhiv


Afera „Watergate“ jedan je od najvećih skandala u američkoj historiji. Priča počinje 17. juna 1972. Tog dana spriječena je provala u glavno sjedište Demokratske stranke, u bloku zgrada „Watergate“ u Vašingtonu.

U istrazi koja je potom pokrenuta i pomagana pisanjem novinara, posebno Boba Vudvarda (Woodward) i Karla Bernstina (Carl Bernsteina) iz „Washington Posta“, otkriveno je da je provala pokrenuta u samom krugu saradnika predsjednika Ričarda Niksona (Richard Nixon).

Namjera je bila da se postave prislušni uređaji u sjedište „demokrata“ radi otkrivanja predizbornih planova njihovih čelnika. Dio vodstva Republikanske stranke, uključujući predsjednika Niksona i neke njegove najbliže saradnike, nastojao je zataškati slučaj te je ometao sudsku istragu. U januaru 1973. osuđeno je više učesnika afere, a potom je razotkriveno i Niksonovo učešće u pokušaju njenog prikrivanja.

Sporni snimci

Audiosnimak bio je od presudne važnosti za otkrivanje Niksonove uloge. On je u startu namjeravao biti transparentan predsjednik. U februaru 1972. ozvučio je svoj kabinet kako bi snimao žive susrete i predsjedničke telefonske razgovore te tako historiji zadokumentirao svoj rad. Ipak, na snimcima od 20. juna 1972., tri dana nakon izbijanja „Watergatea“, ispostavilo se da nedostaje cijelih 18 minuta razgovora koji je Nikson vodio sa šefom osoblja Bijele kuće H. R. Haldemanom.

Iako nije poznato šta je bila tema razgovora, sve je budilo sumnju da je predsjednik govorio neke stvari koje nije trebao o aferi „Watergate“, zbog čega je prebrisao sporne dijelove. Iako je sam Nikson tvrdio da se ne sjeća tema razgovora, Haldeman je priznao da je jedna od tema bio „Watergate“.

Ipak, 5. avgusta 1974. javno je objavljena dotad nepoznata audiotraka od 23. juna 1972., na kojoj su dokumentirane početne faze zataškavanja. Snimak je otkrio da su se Nikson i Haldeman dogovarali o tome kako spriječiti istragu o provali koju vodi FBI, jer su prepoznali da postoji veliki rizik da bi se mogao otkriti njihov položaj u skandalu. Više nije bilo sumnje - Nikson je sve znao i u svemu učestvovao.

Ja, i?

  • Mehmedagić: Prisluškivanje i još niz (ne)djela

    Mehmedagić: Prisluškivanje i još niz (ne)djela

    Foto: Avaz


Tako je Nikson ubrzo pao, a Amerika je iz korijena bila potresena jer se saznalo da je predsjednik imao veze s provalama i prisluškivanjem opozicije. „Ja, i?“, rekao bi, vjerovatno, na to Bakir Izetbegović.

U šokantnom snimku, koji je za vikend objavljen u „Avazu“, prvi čovjek OSA-e u BiH Osman Mehmedagić Osmica i Izetbegovićev „Brus Vilis“ ne samo da, u razgovoru s glavnom državnom tužiteljicom, hladno priznaje kako prisluškuje novinare, političku opoziciju i tužioce nego usput još i navodi kako udara novinara, pokušava utjecati da mu se tužilac skine sa slučaja, tvrdi da jedna druga tužiteljica reketira osumnjičene u predmetu...

I umjesto da Mehmedagić smjesta podnese ostavku, a njegova stranka bude uzdrmana iz temelja, OSA i SDA simultano objavljuju ljutita saopćenja, u kojima prijete ili pozivaju da se utvrdi ko je autor spornog snimka (kao da je to u svemu najgora stvar).

Možemo li zamisliti da se ovakav slučaj desi u nekoj iole pristojnoj demokratskoj zemlji? Naravno da ne. Najprije, teško da kadar s onakvim vokabularom, manirima, a i takvom amaterskom neopreznošću može doći do pozicije direktora obavještajne službe. No, druga je stvar to što se karakteristika razvijenih demokratija ogleda u vrlo uskim granicama nedoličnog ponašanja koje se može tolerirati političarima.

Promjena paradigme

U Švedskoj će tako ministrica naših korijena Aida Hadžialić morati dati ostavku jer je uhvaćena da vozi nakon jedne čaše vina, tj. mizernih 0,2 promila. Francuski ministar odstupio je zbog jedne večere sa suprugom koju je platio službenom karticom, bivši britanski ministar Met Henkok (Matt Hancock) povukao se zbog kršenja pandemijskih mjera, odnosno nakon što je uhvaćen kako grli i ljubi svoju pomoćnicu te tako „krši pravila distanciranja“. U BiH se vlast neće ni počešati, a kamoli pomisliti da podnese ostavku, čak ni kada ih uhvate da falsificiraju diplome, prisluškuju sve živo, kradu pare na trulja respiratorima, namještaju izbore, namještaju pravosudne procese, reketare, uhljebljuju polupismene likove, prijete glasačima da će ostati bez posla...

I to je, zapravo, suština problema bh. sistema. Kriminalne vlasti u ovih nekoliko decenija uspostavile su sistem vladanja prema kojem je sve dozvoljeno i sve se može ako si na vlasti. No, nužni preduvjet ozdravljenja Bosne i Hercegovine nije u pukoj promjeni na vlasti, čak ni u slanju na robiju onih koji to odavno zaslužuju, iako je svakako dobrodošlo. Ovo društvo vapi za revolucionarnom promjenom kompletne paradigme.

Skučene moralne granice

Kada nam ne samo kršenje zakona nego i kršenje mnogo benignijih moralnih i etičkih postulata (tipa Fortinog vakcinisanja u kabinetu) postane pisani ili nepisani zakon koji eliminira javne službenike iz političkog života i oko kojeg se ne postavljaju dodatna pitanja, moći ćemo reći da smo demokratski sazreli. A tada neće biti toliko bitno ni ko će vladati. Dakle, od mijenjanja postojeće vlasti mnogo je važnije natjerati neku buduću da djeluje u okviru daleko skučenijih moralnih granica i normi.

A koliko smo, u odnosu na Osmicino divljaštvo, trenutno udaljeni od toga, zaključite sami.

Pad Niksona

Nakon istraga posebnog senatskog odbora i posebnog tužioca, pokrenut je postupak Niksonove smjene (juli 1974.) te je Nikson već 9. avgusta 1974. bio prisiljen na ostavku (novi predsjednik Džerald Ford potom ga je amnestirao od krivične odgovornosti). Afera je dovela do uspostave veće kongresne kontrole nad predsjedničkom administracijom.

NA VRH

Podijeli članak na