FELJTON

Političke stranke u BiH jučer, danas sutra (V DIO): SDS - Od ratnih zločinaca do marginalizacije

Prvobitno rukovodstvo SDS-a osuđeno je za najteže ratne zločine. Osim vlasti, Dodik će preuzeti i ultranacionalističku ideologiju i retoriku SDS-a

SDS: Pristalice s fotografijama Radovana Karadžića. SDS

Danijal Hadzovic

12.11.2023

Rijetko koja stranka u BiH je prošla tako turbulentan put od dominantnog nacionalnog pokreta do nacionalne marginalizacije, kao što je to slučaj sa Srpskom demokratskom strankom (SDS).

U turbulentnim vremenima međurepubličkih i međuetničkih tenzija te događaja koji su vodili ka raspadu Jugoslavije, SDS je osnovan, zapravo, u Hrvatskoj, od poznatog psihijatra Jovana Raškovića. Stranka je formirana s ciljem organiziranja Srba u Hrvatskoj i pružanja otpora politici Franje Tuđmana koja je u konačnici vodila ka otcjepljenju Republike Hrvatske. Stav hrvatskog SDS-a je bio da, ako Hrvatska ima pravo otcjepljivati se od Jugoslavije, onda bi i Srbi trebali imati pravo otcijepiti se od Hrvatske i sami birati u kakvoj državi žele živjeti.

Sa sličnim motivima i na istim osnovama političkog okupljanja srpskog naroda u BiH je u junu 1990. osnovan i bh. ogranak ove stranke. Kao vođa stranke profilirao se u početku pjesnik Vladimir Srebrov (pravo ime Milan Nikolić), koji će kasnije napustiti ovu stranku ogorčen ultranacionalističkim politikama putem kojih je stranka krenula. No, Srebrov neće zasjesti na čelo stranke. Veliki utjecaj u organiziranju stranke imali su profesori Milorad Ekmečić i Nikola Koljević. Akademik Dobrica Ćosić ponudio je obojici da budu glavni agitatori stranke, poput Raškovića u Hrvatskoj. Na kraju je odlučeno da za predsjednika stranke bude postavljen Radovan Karadžić, koji je, zanimljivo, po profesiji bio psihijatar, kao i Rašković. Karadžić je tada bio aktivan član u pokretu Zeleni. U početku Karadžić nije pokazivao interes u organizaciji stranke, ali se smatra da je akademik Ćosić imao znatan utjecaj na promjenu mišljenja i pristajanje da dođe na čelo stranke. Prije Karadžića, radilo se na pridobivanju Nenada Kecmanovića (današnjeg savjetnika Milorada Dodika), koji je odbio pristupanje SDS-u te se priključio Savezu reformnih snaga Jugoslavije (SRSJ), stranci Ante Markovića. Uz Karadžića, najuže rukovodstvo, vrhovni trojac ove stranke činili su privrednik Momčilo Krajišnik i profesorica biologije s Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu Biljana Plavšić.

Prvi izbori

Ipak, iako će ova stranka postati poznata po organiziranju krvavog rata u BiH, stvaranju RS i po pokušaju otcjepljivanja jednog dijela države, u početku su imali i više nego dobru saradnju sa SDA, kao prvoosnovanom nacionalnom strankom u našoj zemlji. Tako je na osnivačkoj sjednici Skupštine ove stranke jedan od govornika bio i predsjednik ove stranke Alija Izetbegović, a nedugo nakon osnivanja Karadžić je Izetbegoviću ponudio i formiranje koalicije sa zajedničkim ciljem rušenja komunista s vlasti.

Svoj cilj će ostvariti na izborima krajem 1990. SDS je s 30 posto osvojenih glasova završio kao druga stranka na izborima iza SDA, te ispred HDZ-a, s kojim će formirati novu vlast u našoj zemlji i nakon gotovo pola stoljeća okončati vladavinu komunista. Uime SDS-a, u Predsjedništvo SRBiH su, kao srpski članovi, ušli Biljana Plavšić i Nikola Koljević.

Ispostavit će se ubrzo da je rušenje komunista, manje-više, jedina stvar oko koje se SDS mogao dogovoriti s druge dvije nacionalne stranke u našoj zemlji.

Na stav SDA i HDZ-a da, u slučaju da krenu putem nezavisnosti, Jugoslavija de facto prestaje postojati i da BiH tada treba krenuti istim putem kao i Hrvatska i Slovenija, SDS je ultimativno zahtijevao ostanak u Jugoslaviji, bez obzira na odluku ostalih republika, tvrdeći da se u Bosni i Hercegovini, prema Ustavu, krucijalne odluke po budućnost republike ne mogu donositi mimo volje srpskog naroda.

No, krajem 1991. postalo je jasno da će SDA i HDZ u Skupštini, uz pomoć i nekoliko zastupnika koji su birani - Saveza komunista BiH i Saveza reformskih snaga - izglasavati odluke u pravcu proglašenja suverenosti i, u konačnici, raspisivanja referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Izglasavanje memoranduma o suverenosti u Skupštini SRBiH bojkotirano je od poslanika SDS-a. Momčilo Krajišnik, kao predsjednik Skupštine, formirao je radnu grupu koja je tražila kompromis. Na zatvorenoj sjednici, od 12 do 13. oktobra 1991., vođena je rasprava o samoopredjeljenju, odnosno otcjepljenju. Noć između 14. i 15. oktobra u Skupštini ostat će upamćena po Karadžićevoj prijetnji u Skupštini, nakon što su poslanici SDS-a odbili prijedlog o izglasavanju suvereniteta BiH, a kojim je gotovo direktno zaprijetio ratom i genocidom u našoj zemlji.

- Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenule Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti.

Ove zlokobne rečenice bit će upravo najava zločinačke politike koju će nekoliko mjeseci poslije SDS početi provoditi u općinama pod svojom kontrolom.

No, prethodno je ova stranka već povukla mnoge poteze za proglašenje srpske paradržave unutar Bosne i Hercegovine. Prema uzoru na Hrvatsku, već u proljeće 1991. SDS je proglasio neke dijelove Bosne i Hercegovine kao "srpske autonomne regije". Ove regije, također kao i u Hrvatskoj, bile su prethodnica toga da se 9. januara 1992. proglasi Srpska republika Bosna i Hercegovina (koja će kasnije promijeniti ime u Republika Srpska). SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine koji je održavan 29. februara i 1. marta, čak je u mnogim općinama u kojima je vladao fizički pokušavao spriječiti glasanje, ali ipak nije mogao spriječiti nezavisnost od tadašnje Jugoslavije.

Odgovor ove stranke na referendum je bio postavljanje barikada te je širom zemlje zabilježeno nekoliko manjih sukoba.

Početak klanja

Do aprila 1992. izabrani predstavnici SDS-a napustit će institucije Bosne i Hercegovine i preseliti se na Pale, koje su određene za sjedište srpske paradržave u BiH.

Upravo u aprilu eskalirat će rat u Bosni i Hercegovini. Dijelovi JNA koji su djelovali na području Bosne i Hercegovine te dio naoružanih dobrovoljaca SDS-a u maju te godine bit će organizirani u novoproglašenu Vojsku Republike Srpske. Već do jeseni 1992., srpske trupe uspjele su zaposjesti oko dvije trećine teritorije Bosne i Hercegovine. Bit će to početak pakla za Bošnjake i Hrvate koji su živjeli na tim područjima. Masovna ubijanja, deportacije u koncentracione logore s krajnje nehumanim uvjetima, etničko čišćenje, masovna silovanja žena i uništavanje kulturno-vjerskih projekata postat će sastavni dio realizacije SDS-ovog projekta o stvaranju srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Rukovodstvo ove stranke, s Radovanom Karadžića na čelu, u Hagu će biti osuđeno za organizaciju i provođenje ovih zločina, čiji najveći dio će se desiti upravo tokom 1992. godine, kada će ova stranka i ostvariti svoj cilj etničkog čišćenja teritorije pod svojom kontrolom.

Osim vojske, ova stranka će ustrojiti i druge paradržavne institucije poput predsjednika, vlada i Skupštine srpskog naroda u BiH.

Nakon početnog inicijalnog prihvatanja Kutiljerovog plana prije eskalacije rata kojim bi se zemlja podijelila na etničke kantone/oblasti, rukovodstvo RS će kroz cijeli rat odbijati većinu mirovnih pregovora.

U tom smislu, rukovodstvo RS s Karadžićem na čelu više puta će se otvoreno konfrontirati s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Tako će u maju 1993. Skupština odbiti Vens-Ovenov mirovni plan jer je on nudio kantonizaciju, ne i cijelu RS, u znatno manjoj teritoriji od one koju je SDS kontrolirao u tom trenutku. Oven-Stoltenbergov plan, koji je došao nekoliko mjeseci kasnije i nudio podjelu BiH na tri republike, srpsko rukovodstvo je prihvatilo, no odbile su ga bh. vlasti.

Konačno, rukovodstvo RS će 1994. odbiti i plan Kontakt-grupe o podjeli BiH u omjeru 51 posto Federacija, 49 posto RS zbog činjenice da je Republika Srpska u tom trenutku kontrolirala znatno veći procent. Bit će potrebni NATO udari, te zajedničke oslobodilačke akcije Armije RBiH, HV i HVO-a da rukovodstvo RS konačno da mandat Slobodanu Miloševiću, koji se što prije htio izvući iz rata da pregovara u njihovo ime, što će u konačnici dovesti do potpisivanja Dejtonskog sporazuma u kojem je formirana Republika Srpska na 49 posto teritorije BiH. Ovo će rješenje u početku biti negativno dočekano od srpskih rukovodilaca u Bosni i Hercegovini, a liderima SDS-a koji su većinski posebno će teško pasti gubitak gotovo kompletnog Sarajeva, u kojem je većina njih do 1992. živjela i radila.

Plakat pred izbore 1990.. Facebook

Dejtonska BiH

Kraj rata rukovodstvo ove stranke dočekat će s optužnicama za ratne zločine. Iako je SDS na izborima 1996. godine ostvario uvjerljivu pobjedu, njegova pobjeda ipak neće biti dugotrajna. Nakon što je Karadžić zbog optužnice bio natjeran da se povuče iz javnosti, krenula je borba između Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika za liderstvo u stranci. Plavšić je važila za liderku takozvanog zapadnog krila stranke sa sjedištem u Banjoj Luci te je otvoreno iskazivala namjeru da u taj grad premjesti sjedište RS, dok je Krajišnik važio za vođu istočnog krila koje je svoj centar imalo na Palama.

Ovo će dovesti do toga da će Biljana Plavšić formirati novu političku opciju, Srpski narodni savez, koja će već 1997., u savezu s Dodikovom Strankom nezavisnih socijaldemokrata i Socijalističkom partijom RS, formirati novu vlast.

Iako će SDS nakon izbora 2000. ponovo povratiti vlast u ovom entitetu, okolnosti za ovu stranku, koja je do tada važila za radikalnu srpsku nacionalističku opciju, nikad više neće biti iste.

Naime, međunarodna zajednica i visoki predstavnici vršit će snažan pritisak na SDS zbog odgovornosti za ratne zločine, kao i aktivnosti skrivanja ratnih zločinaca povezanih s ovom strankom. Ostat će upamćeno da je 2004. godine Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) smijenio čak 59 funkcionera u RS, mahom kadrova ove stranke, među kojima je bio i predsjednik Skupštine RS i predsjednik SDS-a Dragan Kalinić, kojem je zabranjeno bavljenje politikom.

Bit će to definitivan signal za SDS da zbog pukog preživljavanja mora ostati kooperativan i umjereniji. Tako će, senzacionalno, u junu 2004. predsjednik ove stranke i predsjednik RS Dragan Čavić uputiti izvinjenje za genocid u Srebrenici, a stranka će u ovom periodu podržati prijenos niza nadležnosti na nivo Bosne i Hercegovine.

Sječa kadrova ove stranke, ali i promjena retorike i politike, značit će konačno i pad SDS-a na izborima, kada će na vlast doći Milorad Dodik.

Osim vlasti, Dodik će postepeno preuzeti i ultranacionalističku ideologiju i retoriku ove stranke, čime će SDS postati gotovo višak na političkoj sceni BiH.

Od te 2006. godine, s izuzetkom učešća u državnoj vlasti u periodu 2014. – 2018., SDS je opozicija u BiH. Najbliže vlasti bili su 2014., no SNSD je sa svojom koalicijom poslije izbora ipak uspio osigurati potrebnu većinu.

SDS je u međuvremenu promijenio niz predsjednika na svom čelu, a djeluje kao opozicioni blok u čvrstom savezništvu s PDP-om. No, s izuzetkom nekoliko gradova u kojima vlada, poput Bijeljine, SDS nije uspio za sve ove godine ponuditi ni lidera ni politiku kojom bi ozbiljnije ugrozio vladavinu SNSD-a, s čijim je naglim skretanjem udesno SDS, čini se, izgubio svoj prvobitni smisao postojanja zbog kojeg je nastao kao ultranacionalistička stranka koja zastupa Srbe.

Osuđeni zločinci

Sve troje osnivača i početnih rukovodilaca ove stranke bit će osuđeno za ratne zločine. Radovan Karadžić, kao ratni predsjednik RS, u Hagu je doživotno osuđen za genocid i zločine protiv čovječnosti, predsjednik ratne Skupštine RS Momčilo Krajišnik za ratne zločine je osuđen na 20 godina zatvora, dok je Biljana Plavšić priznala zločine i nagodbom je osuđena na 11 godina zatvora.

Ratni ciljevi

Svoje ratne ciljeve Karadžić će prezentirati 12. maja 1992. na sjednici „Skupštine Srpskog naroda u BiH“, gdje će se, između ostalog, zagovarati „državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice“, eliminiranje Drine kao granice između srpskih država, izlaz na more, te podjela Sarajeva.

Historijski gledano, SDS je imao jaku ultranacionalističku, separatističku i islamofobičnu ideologiju. U međuvremenu je ta stranka odmakla s krajnje desnice i zauzela umjerenije konzervativne stavove.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.