Nakon Drugog svjetskog rata, dvije Njemačke – Istočna i Zapadna – postale su laboratorije za dva suprotstavljena ideološko-ekonomska sistema. S jedne strane, Istočna Njemačka pod sovjetskim utjecajem prihvatila je socijalizam i centralno planiranje. S druge strane, Zapadna Njemačka, pod zapadnim patronatom, postala je poligon za tržišnu ekonomiju, liberalizam i kapitalizam. Obje strane imale su jasan interes da njihova Njemačka "uspije". Sovjeti su htjeli dokazati superiornost socijalizma, Amerikanci i saveznici tržišnog kapitalizma.
Superiorni sistem
Ishod tog historijskog eksperimenta znamo. Zapadna Njemačka je u svakom smislu potukla Istočnu. Početkom 1980-ih, razlika u BDP-u po stanovniku bila je dvostruka, da bi do kraja decenije Zapadna Njemačka praktično "kupila" Istočnu i ujedinila zemlju pod svojim modelom. Nije pao samo Berlinski zid, pao je i socijalizam, ali i svaka iluzija da kontrolisano društvo može pobijediti slobodno.
I sad se pitajmo: ako su dvije Njemačke bile laboratorije, zašto nismo napravili Zapadnu Njemačku u Federaciji BiH?
Nakon rata, Bosna i Hercegovina je formalno ostala cjelovita, ali realno – podijeljena. Dobili smo dva entiteta, od kojih je jedan – Republika Srpska – pod dominacijom snaga koje su od početka rata imale jasnu ambiciju da budu sve drugo osim dio Bosne i Hercegovine. Drugi entitet, Federacija BiH, trebao je biti dom za one koji su se borili za državu. Posebno za Bošnjake, koji se najviše kunu u BiH, u njenu multietničnost, suverenitet i funkcionalnost.
Imali su historijsku šansu. Najveći dio industrijske baze pripao je Federaciji, 4 od 5 najvećih gradova su u FBiH, bile su tu u počecima masovne međunarodne donacije (koje su zaobilazile RS), strani krediti, programi razvoja, podrška i Istoka i Zapada.,,,
Mogli su napraviti entitet koji funkcioniše, koji se razvija, koji uči iz grešaka i traži budućnost. Mogli su napraviti entitet koji će toliko ekonomski, institucionalno i kulturno odskakati od RS, da će jednog dana i najtvrdokorniji srpski nacionalisti u tišini reći: "Eh, ovako bi i kod nas trebalo."
Naša bruka
Nisu.
U sportu? Igokea iz Aleksandrovca, sela pored Laktaša, godinama dominira u košarci. Fudbalski klubovi Zrinjski i Borac, iz Mostara i Banje Luke, vodeći su u Premijer ligi. KK Bosna, nekadašnji evropski prvak, nema gdje da igra regionalno takmičenje – jer dvorana Skenderija više liči na ruševinu iz rata nego na sportski objekt. Sarajevo nema modernu dvoranu, nema nacionalni stadion, nema transverzala, nema autoputeve koji ga spajaju s Tuzlom i Mostarom, regionom, a kamoli Evropom. Jesu li nam i za to Dodik i Čović krivi?
U Sarajevu niču tržni centri za arapske turiste, bez ikakve urbanističke logike. Nema industrije. Nema inovacija. Nema razvoja. Samo kafane, kladionice i obrtničke radnje koje preživljavaju između inspekcija i birokratskih ucjena.
Sarajevo – nekadašnji simbol modernosti i multikulturalnosti – danas je grad pacova, zmija, rupa po cestama, raspadajućih fasada i budžetskih uhljeba. Čak i na simboličnom planu, glavni grad ne nudi nikakav model za ostatak zemlje. Kome danas Sarajevo može biti uzor – i u čemu?
I sad dolazimo do ključne tačke. Možda Bošnjaci nisu mogli direktno utjecati na RS. Ali mogli su napraviti Federaciju kao Zapadnu Njemačku. Kao sistem koji funkcioniše, u kojem ljudi žele da ostanu, u kojem je sistem uređen, a ljudi imaju perspektivu.
Ali nisu. Jer nisu htjeli. Jer nisu znali. Jer su državotvornost shvatili kao svetinju za paradiranje, a ne kao zadatak za izgradnju.
Nisu Bošnjaci izgubili državu, BiH će postojati i dalje. Ali su sami sebi oduzeli šansu da je stvarno izgrade. U tu ideju sve manje ljudi vjeruje.
Bijedni rezultat
Federacija jeste ekonomski jača od RS, ali ne značajno. Plaće su veće, ali za 10 eura u prosjeku. Penzije su neznatno iznad, a u nekim trenucima čak i niže od onih u RS. Nema nikakvog kvalitativnog skoka koji bi ukazivao da je u Federaciji izgrađen drukčiji, bolji model. I to je rezultat nakon milijardi donacija u FBiH, podrške i s Istoka i Zapada, nasuprot kojih je stajala tadašnja (i današnja) izolacija RS.
