Silvio Berluskoni (Berlusconi), drski medijski mogul koji je revolucionirao italijansku televiziju s privatnim kanalima koje je iskoristio da postane najpopularniji, ali ujedno i najprogonjeniji premijer zemlje tokom višestrukih mandata i često skandaloznih četvrt stoljeća političkog i kulturnog utjecaja, preminuo je u ponedjeljak u Bolnica San Raffaele u Milanu. Imao je 86 godina.

Stalna zabava - i komična i tragična

O njegovoj smrti izvijestilo je više italijanskih novinskih kuća. Uzrok smrti nije naveden, ali je prošle sedmice hospitaliziran u sklopu liječenja od hronične leukemije i drugih bolesti.

Italijanima je Berluskoni bio stalna zabava - i komična i tragična, s više od primjesa nepristojnog materijala - sve dok ga nisu izviždali s pozornice. Ali on se stalno vraćao. Za ekonomiste, on je bio čovjek koji je pomogao srušiti italijansku ekonomiju. Politolozima je predstavljao hrabar novi eksperiment utjecaja televizije na birače. A novinarima tabloida bio je slastan izvor skandala, gafova, bezobraznih uvreda i seksualnih bježanja.

Daroviti govornik i šoumen koji je kao mladić pjevao na kruzerima, Berluskoni je prvi put izabran za premijera 1994. godine, nakon skandala u "Bribesvilleu", koji su demontirali italijansku poslijeratnu strukturu moći. Slavno je najavio da će "ući u polje" politike kako bi proveo poslovne reforme, potez koji su njegoviepristalice opisali kao nesebičnu žrtvu za zemlju, ali koji su njegovi kritičari smatrali ciničnim pokušajem da zaštiti svoje finansijske interese i osigura imunitet od krivičnog progona vezano uz njegove sumnjive poslove.

Preuzimanje Italije

Taj prvi dolazak na čelo brzo je propao, ali su birači, mnogi uvjereni njegovim televizijskim potpisivanjem "Ugovora s Talijanima", velikom većinom odabrali njega, najbogatijeg čovjeka u Italiji, da ponovno vodi zemlju 2001., ovaj put kao šefa Forza Italie najveće stranke u italijanskom parlamentu i čelnika koalicije desnog centra.

Ta vladajuća koalicija desnog centra trajala je duže nego bilo koja italijanska vlada od rata. Godine 2005. ponovno je postao premijer nakon rekonstrukcije vlade, a zatim je iskoristio svoju moć da promijeni izborni zakon kako bi si dao bolje šanse za pobjedu na sljedećim općim izborima. Za dlaku je izgubio tu ponudu 2006., ali je ostao u centru pažnje i vratio se na vlast na prijevremenim izborima 2008.

Njegova je pobjeda demoralizirala generaciju ljevice. Protivnici su bili i opsjednuti Berluskonijem i krajnje ljuti na njega, političara koji je izgledao kao da je napravljen od izbornog teflona usprkos nizu međunarodnih promašaja, neuspjehu u ispunjavanju velikih obećanja i narušavanju italijanske ekonomije.

Liberalni političari i tužitelji koje je demonizirao kao njihovo pravosudno krilo, užasnuto su gledali kako koristi žalbe i zastaru kako bi izbjegao kaznu uprkos tome što je osuđen za lažno računovodstvo, podmićivanje sudaca i nezakonito finansiranje političkih stranaka.

Njegove su vlade trošile neumjerenu količinu vremena na zakone koji su se činili skrojeni kako bi ga zaštitili od desetljeća optužbi za korupciju, cilj za koji su neki od njegovih najbližih savjetnika priznali da je razlog zašto je uopće ušao u politiku.

Krivične istrage

Jedan je zakon poništio sudsku presudu koja je od Berluskonija zahtijevala da se odrekne jedne od svojih TV mreža; drugi su degradirali krivično djelo lažnog računovodstva i smanjili rok zastare za pola, učinkovito prekinuvši nekoliko suđenja koja su uključivala njegov posao. Uživao je parlamentarni imunitet, ali je 2003. njegova vlada otišla dalje, donijevši zakon koji mu daje imunitet od karicično progona dok je bio na dužnosti - zapravo obustavljajući njegova suđenja za korupciju.

Neki od tih zakona na kraju su proglašeni neustavnima, a 2009. najviši sud u zemlji oborio je zakon o imunitetu.

Šteta od tih optužbi za korupciju potom je povećana optužbama da je platio za seks s maloljetnom djevojkom pod nadimkom Rubi Hart Stiled (Ruby Heart-Stealer). Kasnije je oslobođen optužbi, ali priča je bila hrana za svjetsku tabloidnu štampu. Kao i izvještaji da je održavao "bunga bunga" seks zabave sa ženama koje su navodno vrbovali voditelj vijesti na jednom od njegovih kanala i bivša zubna higijeničarka i showgirl koja je postala regionalna vijećnica Milan. Berlusconi tvrdio je da su to bile samo elegantne večere.

Skandali su potaknuli velike proteste žena. Čak je i Rimokatolička crkva, utjecajna sila u italijanskoj politici koja se često držala suzdržano kada je u pitanju Berluskoni, signalizirala da je dosta.

Ali ono što je Berluskonija stvarno maknulo s vlasti nije bilo iznenadno etičko buđenje u Italiji ili plima netolerancije prema njegovim izvanškolskim navikama, već nezamjenjiva činjenica evropske dužničke krize i nedostatak povjerenja među europskim čelnicima i dužnicima da on može voditi zemlju iz nje.

Izgubljena decenija

Do trenutka kad je konačno podnio ostavku, 2011., usred raspucane konzervativne koalicije i općeg nacionalnog nemira, činilo se da je učinjena velika šteta. Mnogi analitičari smatrali su ga odgovornim za narušavanje ugleda i finansijskog zdravlja Italije i smatrali su njegovo vrijeme na vlasti izgubljenim desetljećem od kojeg se zemlja od tada borila da se oporavi.

Berluskoni je bio puno više od vremena koje je proveo na dužnosti, politike koju je uveo ili saveznika koje je podržavao.

Njegov često nečuven, iskrivljen i naročito senzacionalan pristup javnom životu, koji je postao poznat kao berluskonizam, učinio ga je najutjecajnijim italijanskim političarem nakon Musolinija. Transformirao je zemlju i ponudio drugačiji predložak za vođu, onaj koji bi imao odjeke u Donaldu Trampu i šire.