Na današnji dan 786. godine, na vlast je stupio najveći abasidski kalif, Harun al-Rašid, junak mnogih priča iz „1001 noći“. Bio je peti i jedan od najvećih i najpoznatijih abasidskih kalifa. Vladao je od 786. do 809. godine, kada je njegova država bila najbogatija i kulturno najrazvijenija na svijetu.
Harun al-Rašid rođen je u gradu Raj u Iranu, u blizini Teherana, kao sin trećeg kalifa Al-Mahdija. Vladao je nad velikim područjem Azije i Afrike, a glavni grad njegovog kalifata – Bagdad – bio je tada najveći grad na svijetu. Danas se na području njegove nekadašnje vlasti nalaze Tunis, sjeverna Libija, Egipat, Jordan, Izrael, Sirija, Saudijska Arabija, Irak, Iran, Afganistan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Bahrein, Jemen, Oman, Katar, Turkmenistan, Uzbekistan, te dijelovi Turske, Azerbajdžana, Armenije, Pakistana...
Titula kalifa, koju je imao Al-Rašid, u islamskom svijetu označava nasljednika Muhammeda, a.s., odnosno vjerskog vođu muslimana na svijetu.
Lik u pričama „1001 noć“
Zanimljivo je da se kalif Harun al-Rašid pojavljuje kao lik u pričama poznatog djela „1001 noć“, u kojima figurira kao mudar vladar sa sjajnim dvorom. Vjeruje se da je te priče preveo i zapisao arapski imam Abu abd Alah Muhamed el-Gahehigar u 9. vijeku. Sve priče su povezane s pričom o caru Šehrijaru i lijepoj kćerki vezira Šeherzadi.
Šehrijar je bio car Indije i Persije, a nakon što je svjedočio nevjerama bratove i svoje žene, zaključio je da su sve žene nevjerne te odlučio da će svake noći uzimati drugu djevojku, spavati s njom i sljedećeg je dana pogubiti. To je trajalo tri godine, sve dok caru nije dovedena mudra vezirova kćerka Šeherzada, koja se dosjetila da mu priča priče kako bi spasila sebi život. Priče je prekidala kada bi svanulo, i to tamo gde su bile najzanimljivije, a nastavljala kada bi pala noć. Nakon što je prošla 1001 noć, car je bio uvjeren da je Šeherzada dobra, plemenita i vjerna. U međuvremenu, rodila mu je i tri sina. Zato je odlučio poštedjeti joj život.
Preminuo Dante Aligijeri, najveći srednjovjekovni pjesnik
Godine 1321., na današnji dan, preminuo je Dante Aligijeri (Alighieri), najveći italijanski pjesnik kasnog srednjeg vijeka.
Dante je rođen u FirencI, 1265. godine, odrastajući u duhu firentinske demokratije. Godine 1294., napisao je svoje prvo pjesničko djelo “Novi život”, nadahnuto ljubavlju prema Beatriče Portinari (Beatrice), koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovom životu i stvaralaštvu, a posvećeno firentinskom pjesniku Kavalkantiju (Cavalcanti), kojeg je nazivao svojim prvim prijateljem. Filozofsko djelo “Gozba”, koje je pisao u izgnanstvu iz Italije, uzrokovanom neslaganjem s tadašnjim italijanskim klerom, nije dovršio, ali, ipak, u njemu dominiraju Danteove etičke i političke preokupacije.
“Božanstvena komedija”
Najpoznatije Danteovo djelo, koje je za njega samog bilo "vječna glazba", "široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci", "sistem moralnih istina" i "glas nakon deset vijekova šutnje" “Božanstvena komedija”, započeto je nakon Beatričine smrti, najvjerovatnije 1307., a dovršeno 1321. godine, kada Dante umire. Djelo se sastoji od tri dijela: “Pakao”, “Čistilište” i “Raj” i obuhvata stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. Dante je u alegorijskoj formi u “Božanstvenoj komediji” razotkrio ljudske strasti i poroke vremena u kojem je živio, ne štedeći ni crkvu ni njene predstavnike. U djelu se pojavljuje mnogo mitoloških i historijskih ličnosti, ali su najživlji likovi pjesnikovih savremenika.
U “Paklu”, u devet krugova, Dante razmješta grešnike prema prirodi i težini njihovih grijeha, u “Čistilištu” opisuje put iskupljenika, oslobođenje čovjeka od materijalnih zavisnosti i mogućnost njegovog usavršavanja, a “Raj” opisuje kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i kosmosa.
Dante je mnogo utjecao na evropsku literaturu, kao i gotovo sve kasnije vrhunske književnike.
Pedesetak godina nakon njegove smrti, također veliki italijanski pisac Đovani Bokačo (Giovanni Boccaccio) je, držeći javna predavanja o značenju Danteove “Komedije”, kako se u početku zvala, dodao epitet “božanstvena”. Ovo remek-djelo zapadne civilizacije i kulture prvi put je s naslovom “Božanstvena komedija” odštampano 1555. godine.
