INTERVJU SEDMICE Direktor Jazz festivala, kolumnista, društveni hroničar...

Edin Zubčević: Izdali smo ideale za koje su ginuli najbolji

Ne možemo biti dio Evrope u 21. stoljeću, a u isto vrijeme imati srednjovjekovne nazore koje koristimo za nove podjele

Razgovarala: Senka Kurt
14.09.2019 19:26

Zubčević: Na rat se najviše pozivaju oni koji u ratu uopće nisu aktivno učestvovali

Foto: Maja Žgank

Direktor Jazz festivala, kolumnista, društveni hroničar Edin Zubčević ovih dana boravi u Novari, u Italiji, na 9. Evropskoj džez konferenciji, na kojoj je sarajevskom Jazz festivalu uručena nagrada za odvažan program. U konkurenciji više od hiljadu festivala i koncertnih dvorana.  

Ovdje se poštenje i čestitost smatraju nedostatkom inteligencije

Često putuje i kaže kako mu putovanja pomažu da lakše voli Bosnu. 

- Uvijek mi srce zaigra na povratku u naš grad, mada sam potpuno svjestan da ću vjerovatno već sljedeći dan osjetiti nezadovoljstvo i biti i tužan i nesretan, jer političari u ovoj zemlji nikada ne propuštaju priliku da nam ogade ovu zemlju i nas same. Tragično je da im i sami građani, kako vrijeme prolazi, sve više u tome pomažu. 

Živimo udruženi zločinački poduhvat protiv Bosne i Hercegovine u kojem zajednički učestvuju političari i građani. 

Kakav, iz te Vaše nomadske perspektive, izgleda svijet u kojem živimo? Šta su, kako ocjenjujete, vrijednosti do kojih se ovdje drži?

- Naš je veliki problem što živimo u svijetu bez pravih vrijednosti ili bolje reći u svijetu poremećenih, a često i izopačenih vrijednosti, lažnih vrijednosti.  S jedne strane se propovijeda religija, a s druge vladaju opća korupcija i lopovluk. Jedan dan se busamo patriotizmom, a već drugi dan izdajemo ideale za koje su ginuli najbolje kćeri i sinovi ove zemlje. Istina je zapravo da živimo u društvu bez pravih vrijednosti.  

Živimo u društvu gdje laž i lažne vrijednost stoluju, a poštenje i čestitost se smatraju nedostatkom inteligencije. Živimo u društvu koje je kolektivna žrtva beskrupuloznih, pokvarenih, političara koji su spremni prodati sve - i domovinu i narod i same sebe ako treba. 

Živimo u društvu u kojem političari čine sve da nam ogade sve što volimo u ovoj zemlji. Možemo misliti šta hoćemo, ali živimo u društvu bez vrijednosti.

Kad kažem rat, pomislim na izdaju

Vrlo ste emotivno doživjeli održavanje Povorke ponosa. Ovdje se i danas vode polemike, predlažu referendumi o ljudskim pravima, dijeli za i protiv. Je li Povorka samo vrh ledenog brijega, koji je otkrio sve naše unutrašnje probleme, razotkrio dugo čuvane intimne tajne o (ne)toleranciji?

- Kod nas se svako pitanje pretvori u razlog za podjele. Dramatične podjele. Ovaj put to je bila Povorka ponosa, naredni put će biti novo preimenovanje škole ili ulice koja će dobiti ime nekog domaćeg izdajnika ili nešto treće. Ne možemo biti dio Evrope u 21. stoljeću i razvijenog svijeta, a u isto vrijeme imati srednjovjekovne nazore koje koristimo za nove podjele.  

Kao što se suverenitet jedne države brani na svakom mjestu, na svakom pedlju zemlje, tako se i sloboda, jednostavno, mora braniti u svakom slučaju. Ovaj put sloboda se ograničava i uskraćuje jednoj manjini, sutra će to biti neka druga. Svaki put kad dopustimo oduzimanje slobode nekome, lišavamo dijela slobode i samo društvo u kojem živimo.  

Ukoliko svi nisu slobodni, onda kao da niko nije slobodan. Ukoliko svi nemamo ista prava, onda smo praktično svi obespravljeni jer svakom u svakom času osnovna ljudska prava, zagarantirana Ustavom, mogu biti osporena, uskraćena, oduzeta.  A kada oduzimate nekome slobodu, ne trebate se nadati ničemu dobrom. 

Ne krijete da Vaš ratni PTSP isplivava u „kriznim situacijama“. Kako se nosite s emocijama rata? Kad kažem rat, šta pomislite? 

- Izdaja! Pomislim kako smo izdani u ratu, a naročito poslije rata. Na rat se najviše pozivaju oni koji u ratu uopće nisu aktivno učestvovali. Rat se zloupotrebljava od onih koji, zahvaljujući ratu, danas ugodno, pa čak i raskošno žive, a da nisu pomogli nikome osim sebi, ni u ratu ni u miru. Osim, eventualno, svojoj partiji i svojim bližnjima. Slobodarske tekovine rata su uzurpirane od političare za njihove uskorgrude, škrte i lopovske potrebe.  

Šta pomislite kad kažemo mir? U Bosni i Hercegovini?  

- Trenutno stanje.

Uzburkati kolektivna sjećanja

Uskoro ćemo na Vracama pjevati borbene. U Spomen-parku 18. septembra bit će održan koncert koji, uz koprodukciju s Jazz Festom i agencijom “Gramofon”, organizira Festival ulične umjetnosti. Neki bi rekli, eto jugonostalgičara, drugi će sigurno pitati što se niste okrenuli „patriotskim“ pjesmama, treći će se sjetiti boljih vremena. Je li i taj koncert, između ostaloga, Vaš odgovor, potreba da se ukaže na vječnu borbu protiv fašizma, nejednakosti...?  

- Radi se o koncertu patriotskih pjesama iz Drugog svjetskog rata, kao i internacionalnim revolucionarnim pjesmama u kojima i danas mnogi na svim stranama svijeta nalaze inspiraciju u borbi protiv povampirenog neoliberalizma. Koncert na Vracama nema nikakvu ideološku pozadinu.

Biti jugonastalgičar znači zazivati vrijeme koje je prošlo i koje se ne može ponoviti. Međutim, ono što je najvažnije za ovaj koncert je repertoar i njegov muzički kvalitet. Pjesme su sjajne, izvrsno napisane i aranžirane. Bit će to prilika da uzburkamo naše kolektivno sjećanje na neko ipak evidentno sretnije vrijeme i ipak pravednije društvo. 

Vrijeme u kojem su riječi sloboda, domovina… izgovarane iskrenije nego danas i sasvim sigurno s većim poštovanjem. Uostalom, ko pjeva, zlo ne misli, pogotovo kad pjeva borbene.

Jedina konstanta u vanbračnoj zajednici politike i kulture jeste proizvoljnost

Teško je govoriti o BiH, o nama, a ne govoriti o politici. Pa ćemo o politici u kulturi. Imamo li kulturnu politiku, ko je vodi, imamo li strategiju ili tek sporadične privatne kombinacije? 

- Naravno da nema kulturne politike. Da ima, već bi neko primijetio. Ali, zato, ima politike, odnosno politikantstva u kulturi. Kod nas je politika proizvoljna stvar. Promjenljiva i podložna hirovima političara. Kako ćete u korumpiranom društvu lišenom ideala imati viziju bolje budućnosti? Jedina konstanta u vanbračnoj zajednici politike i kulture jeste proizvoljnost svakoga ko je u poziciji odlučivanja.

Imali smo, naprimjer, slučaj na federalnom nivou kada je ministrica, koja treba biti sluga, a ne gospodar kulture, u decembru 2015. godine kao prvu odluku (svoje nacionalističke partije) riješila ukinuti dvije trećine sredstava nekim od najvažnijih institucija kulture za tu godinu.

Ne postoji efikasniji način da nanesete ozbiljnu štetu na kulturnoj sceni. Na kraju godine ukinuti sredstva za tu, već prošlu, godinu znači dovesti doslovno pred gašenje sve one institucije koje su zaista nezavisne i nemaju političkih afilijacija, ni “prijatelja” u politici koji će im “pomoći” da prežive taj smrtonosni napad. 

 Jedna takva institucija je i Jazz Fest Sarajevo, koji je kao poklon za svoje dvadeseto izdanje dobio smrtnu presudu. Još se oporavljamo od bezobrazluka i agresije na kulturu ministrice Zore Dujmović i njenog HDZ-a.

I nikom ništa. Riječju, politika u kulturi je ista kao i politika kod nas uopće. Neznanje i nezainteresiranost u kombinaciji s opasnim namjerama.   

Komentari

NA VRH