Kada se četiri policajca i jedan univerzitetski profesor nađu u grupi od ukupno osam osoba osumnjičenih da su počinili krivično djelo trgovina ljudima, vezano za iskorištavanje dvije maloljetne djevojčice rođene 2009. godine u svrhu prostitucije, onda to nije samo još jedan događaj u nizu iz rubrike Crna hronika.
Jer, kada policajci, upravo oni koji bi trebali štititi, koji bi trebali razbijati lanac trgovine, postanu njegova karika i završe s lisicama na rukama, tada više ne govorimo o pojedincima, već o pravom, trulom sistemu.
A, kada se zna da se u cijeloj toj jezivoj priči radilo o podvođenju maloljetnica iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u kojoj je jedan od glavnih aktera bio univerzitetski profesor, onda je dimenzija užasa još veća. Jer, ta osoba bi trebala predstavljati, makar simbolički, obrazovanje, etiku, uzor mladima. Kakve su to, onda, vrijednosti koje živimo kada oni koji nam djecu podučavaju postaju učesnici njihove eksploatacije, seksualne i ko zna kakvog sve ne oblika?
Dok na površinu isplivavaju strašni detalji, nije pitanje samo ono što se desilo, nego činjenica da je to, zapravo, bilo moguće.
Grozna je spoznaja da su postojali putevi kuda se takvo zlo kretalo, dok je sistem, onaj koji je tu djecu trebao štititi, potpuno zakazao. Ovaj slučaj je naše ogledalo. Ono pravo, jasno, čisto, bez mrlja, ono u kojem ne vidimo samo odurne počinioce, već sve nas, naše institucije, društvo koje je dopustilo da najranjiviji među nama postanu žrtve moćnika i bešćutnika.
Djevojčice koje su upale u njihove ralje nisu tek „štićenice doma“. One su djeca svih nas, one su naša i odgovornost ove države.
Ako sada ne kažemo jasno i glasno da je ovo dno dna, onda ćemo potonuti još dublje. Dno bi moglo dobiti podrum.
