Hugo Čavez (Chávez) i Nikolas Maduro (Nicolas) nisu samo uništili ekonomiju Venecuele - svjesno su je pretvorili u poligon za autoritarne i antidemokratske režime. Od jedne od najbogatijih država Latinske Amerike, s ogromnim naftnim rezervama, napravili su zemlju nestašica, hiperinflacije, represije i masovnog egzodusa.

Socijalistički eksperiment završio je onako kako se uvijek završava: praznim rafovima, partijskom državom i policijskom palicom. Ali Venecuela nije bila samo ekonomski promašaj. Bila je i geopolitički projekt.

Maduro nije vladao sam. Vladao je u savezu s najgorim neprijateljima slobodnog svijeta: s Rusijom, koja je Venecuelu koristila kao svoju ispostavu u američkom dvorištu; s Iranom, koji je preko Karakasa razvijao mreže zaobilaženja sankcija; s Kubom, čiji su obavještajni aparati godinama trenirali venecuelske službe; i s nizom drugih autoritarnih režima kojima je demokratija smetnja, a ne vrijednost.

To nije bio antiimperijalizam – to je bio antidemokratizam.

To nije bila borba za narod – to je bila borba za opstanak diktature.

Posebno je važno ono što se u BiH prešućuje: Maduro je bio prijatelj i saveznik Milorada Dodika, dio iste mreže autoritarnih lidera i ruskog geopolitičkog utjecaja koji godinama rade protiv Bosne i Hercegovine i bošnjačkih interesa. Njegovo rušenje zato nije dobra vijest samo za Venecuelu, nego i za BiH.

Svijet bez Madura na vlasti je sigurniji i slobodniji svijet. Venecuela danas diše lakše nego jučer. A svaki poraz saveznika autoritarnih režima i Moskve - dobitak je za one koji žele stabilnu, suverenu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu.

To nije ideologija. To je činjenica.