Odluka radnika „Željeznica FBiH“ da najave proteste i generalni štrajk ako im se u budžetu za 2026. ne poveća novac za infrastrukturu i ne potpiše novi kolektivni ugovor nije nikakav „hir sindikata“. To je alarm iz jednog od rijetkih sistema koji ovu zemlju doslovno drži na šinama - i koji se godinama sistematski gura prema kolapsu.
Ovo sa „Željeznicama FBiH“ je čista slika bosanskog „socijalizma bez novca“.
Imate državno preduzeće koje svi smatraju strateškim, patriotskim i “kičmom zemlje”, ali ga u budžetu tretiraju kao stari frižider – dok radi, niko ne pita, a kad crkne, svi se čude. Ljudi koji upravljaju vozovima i održavaju pruge rade za 1.027 KM, dok im minimalac već puše za vratom. NK i VKV radnik praktično su izjednačeni. To nije „socijalna pravda“, to je institucionalno poniženje struke.
S druge strane, država se ponaša kao tipični loš gazda. Godinama se dizalo kredite za nove vozove, rezale plaće i prava radnicima da bi se „stabilizovalo poslovanje“, a sada kad treba dati 62 miliona da se pruga ne raspadne - odjednom nastupa fiskalna skromnost. Za sve ostalo ima: za povećanja administracije, za nova ministarstva, za partijske uhljebe. Za šine i signalizaciju - nema.
Najopasnije je to što se sistem održava u režimu permanentne improvizacije. Gotovo 24 miliona za infrastrukturu u zemlji koja ima stotine kilometara pruga i tone tereta je budžetska šala. To je kao da pokušavaš održavati autoput s par kanti asfalta godišnje. Naravno da će doći do zida – i taj zid se sada zove štrajk.
Sindikat ovdje nije radikalan, nego racionalan. Ljudi ne traže luksuz, nego da im plaća ne bude ispod prosjeka i da vozovi ne iskliznu jer nema dijelova. Kada ti radnici koji su u ratu branili državu danas moraju prijetiti generalnim štrajkom da bi dobili osnovne uslove, to govori sve o „brizi za javni sektor“.
Ovo nije priča o pohlepi radnika. Ovo je priča o državi koja voli kontrolu nad preduzećima, ali ne voli plaćati cijenu te kontrole. „Željeznice FBiH“ su ogledalo tog modela: politički važne, ekonomski zapuštene i finansijski iscrpljene.
Ako vlast i ovaj put pokuša kupiti vrijeme umjesto da riješi problem, štrajk će biti samo uvod. Jer pruga može još malo škripati - ali sistem koji je gurnut ispod minimuma, prije ili kasnije pukne.
