Plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo u nogometu, osim samog sportskog uspjeha, pokazao je da se cijeli region može, makar nakratko, izdići iznad podjela koje ga godinama opterećuju.
Dok su Zmajevi ispisivali historiju, reakcije iz susjednih zemalja bile su iznenađujuće jedinstvene.
Mediji iz Hrvatske i Srbije utrkivali su se u pohvalama, koristeći riječi koje se rijetko čuju kada je riječ o Bosni i Hercegovini - euforija, trans, historija. Takav ton nije bio puka formalnost, već odraz stvarnog sportskog poštovanja.
Dodatnu simboliku cijelom događaju dalo je prisustvo Zdravka Mamića i Novaka Đokovića na utakmici. Njihov dolazak nije bio samo kurtoazija, već poruka da sport i veliki rezultati imaju snagu okupiti i one koji dolaze iz različitih sredina i nekada su na suprotnim stranama javnog diskursa.
Ono što ovaj uspjeh čini posebnim jeste činjenica da je Bosna i Hercegovina, barem na jednu noć, bila tema ponosa širom regiona. U vremenu kada su nacionalne razlike često u prvom planu, ovakav trenutak djeluje gotovo nestvarno, ali i ohrabrujuće.
Ne treba imati iluziju da je sport trajno izbrisao razlike. Nije. Ali jeste otvorio prostor u kojem su poštovanje, priznanje i zajednička radost bili jači od svega drugog.
Zato ovaj plasman treba gledati i kao podsjetnik da region može bolje i da je ponekad potrebno samo malo da se pokaže ono što nas povezuje, a ne dijeli.
Zbog toga, hvala Barbarezu, Zeljkoviću, Spahiću, Džeki, Alajbegoviću, Bajraktareviću, Šunjiću, Tabakoviću i svima ostalima, koji su pokazali da možemo bolje.
