Dan šehida i jučer je, kao i svih prethodnih godina, protekao u obilasku bosanskih šehitluka na kojim su se, uz vjerske službenike, okupljali članovi šehidskih porodica, predstavnici boračkih udruženja, resorni ministri i rijetki drugi predstavnici vlasti. 

Činjenica da je već nekoliko godina drugi dan Ramazanskog bajrama ustanovljen kao dan sjećanja na one koji su svoje živote položili u temelje države BiH, govori o našoj obavezi da se i u danima kada se najviše radujemo, a Bajram jeste dan za radovanje, sjetimo onih koji su zaslužni za mir, ali i državu koju imamo. 

Sjećanje na šehide nije samo dan u kojem ćemo podignutih ruku moliti Boga za njihovu dušu. Sjećati se znači pogledati oko sebe na šehidsku djecu, njihove majke, supruge, vidjeti gdje, kako i od čega žive, uz stalno preispitivanje kako se to mi kao pojedinci, ali i društvo, spram njih odnosimo. 

Niko ne može sporiti da je država spram svojih finansijskih mogućnosti pomogla ostvarenju prava na penziju, kao i mnogih drugih prava na osnovu kojih je većina šehidskih porodica uspjela organizirati koliko-toliko normalan život.  

Ali, isto tako niko ne može sporiti da i danas imamo šehidske majke koje su ostale bez ijedne muške glave u porodici i koje se, poput Ajke Husić iz Srebrenice, i danas potucaju po kolektivnim smještajima, bez nade da će ikada dobiti svoj krov nad glavom. Jednostavno, za njih, kako kaže Ajka, nema ko da se pobrine. 

Slučaj iz Zvornika, gdje je lokalni stranački hohštapler majci tri šehida tražio hiljadu maraka kako bi je stavio na spisak za donaciju za obnovu njene srušene kuće, prije nekoliko godina šokirao je javnost. Hohštapler je i danas na listi svoje stranke za lokalne izbore, a za šehidsku majku ne znamo je li živa. 

Dan šehida jeste dan kada se trebamo dovom sjetiti naših najboljih sinova. Ali, to je i prilika da javno progovorimo o svim nepravdama s kojima i danas živi jedan broj porodica koje su u ratu izgubile svoje najmilije.