Zdravstvenom sistemu u BiH prijeti potpuni kolaps i uzaludni su pokušaji vlasti i njihovih „produženih ruku“ u vidu šefova zdravstvenih institucija i ustanova da kozmetičkim intervencijama prikriju loše rezultate svoga rada u ovoj oblasti. Nažalost, cijenu nemara, bahatosti, javašluka i potpune neosjetljivosti sistema za njihove potrebe plaćaju pacijenti koji se zbog lista čekanja i nedostatka lijekova ne mogu pravovremeno ni liječiti.
Najtragičniji dokaz za to je stanje u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Odavno se zna da u najvećoj bh. bolničkoj ustanovi nema lijekova za najteže bolesnike, a nema ni zavoja, rukavica, pa čak ni najobičnijeg sapuna i pacijenti su primorani da se sami snalaze. Odavno i “ptice na grani” znaju da je nestašica svega, samo iz razloga kako bi Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a dokazala da je dobra menadžerica i da je napravila uštede.
Pacijenti ne mogu iz više razloga sami kazati Izetbegović da oni nisu došli tražiti od nje milostinju, nego su došli na liječenje koje su već platili kroz udio u doprinosima koji im se odbija od plaće, a KCUS-u se pri tome iz nadležnih zavoda uplaćuje godišnje 200 miliona KM. A činjenica je da bi joj najradije rekli da svoju priču o uštedama „preko naših leđa“ Izetbegović može ostaviti kod kuće i štedjeti na svojim luksuzima, a ne na zdravlju bh. građana i njihove djece.
No, već je zabrinjavajuće što na sve nema nikakve reakcije, niti akcije Vlade Kantona, Vlade FBiH ili bilo kojeg od nadležnih parlamenata. Doduše, ako se zna da je Sebija Izetbegović supruga Bakira Izetbegovića, da su i kantonalni i federalni premijer u neku ruku nadređeni njegovoj supruzi, a ujedno i stranački „podređeni“ njemu, teško da će se izaći iz ovog začaranog kruga u kojem su i zdravstvo i pacijenti na aparatima, a KCUS očigledno u „kliničkoj smrti“.
Zato, sve dok je na čelu KCUS-a žena koja je vezana i krevetom i papirom za čelnika jedne stranke i jedne politike koji šefuje njenim šefovima, teško da će se na zdravlje nacije gledati kao na zalog njene izvjesne budućnosti.
Jer, dosadašnja praksa nam je pokazala da naše zdravlje nije dio konstantne i adekvatne brige države i da je prepušteno slučaju. I, Sebiji Izetbegović.
