Prva je vijest bila svečarska – glavni grad Bosne i Hercegovine slavi rođendan. Druga je vijest bila svakodnevica – u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u nekoliko, zapravo veoma puno ulica neće biti vode.
Nije što je rođendan, ali su stanovnici bh. prijestonice očekivali da će bar na taj dan Sarajevo svoje Sarajlije počastiti čistom vodom iz slavina. Kad već nema previše razloga za slavlje, mogli smo slaviti što ima vode.
Puno je razloga da se Sarajevo voli. Rekli bi i domaći i gosti, ima nešto posebno u tom gradu što se kao umiljato janje savio pa sniva u naručju planina. Puno je razloga zašto svi koji žive ili dođu na koji dan u Sarajevo vjeruju i žele da grad bude veći, bolji, čistiji, sigurniji, prije svega.
Sarajlije su, jednostavno, takve, bez previše kritiziranja tvrde da na bijelom svijetu nema ljepšeg grada. I tek ponekad se sjete da ima stotinu razloga da zamjere onima koji vode grad. Uglavnom bez strategije, plana i cilja.
Nije ukusno, a nije ni pristojno rođendanske čestitke zamijeniti kritikama, ali bio bi red reći šta Sarajevo zaslužuje: bolju organizaciju, brižniju, realnu vlast, sposobnije vodstvo, ljude s vizijom. Sarajevo zaslužuje velike parkove, brigu o djeci, starijima, bolji zdravstveni sistem, jasan program obrazovanja, sigurnije ulice za nas i putnike namjernike.
Ima nešto čudno u ovoj raspodjeli vlasti, što Sarajevo htjelo - ne htjelo ponekad mora sačekati „viši nivo“ da dobije što zaslužuje. No, ne mora se uvijek čekati. Nego se samo podsjetiti. Nije tu riječ samo o gradu nego o glavnom gradu jedne države. Koji je ogledalo svih koji žive u njoj. Ovdje je riječ da je Sarajevo svačije. Naročito onih koji sebi i gradu žele najbolje.
