Tužite one koji su krivi za moje samoubistvo, napisao je u oproštajnom pismu zenički rudar Šefik Šišić, pa se nemoćan pred onim što bi se životom trebalo zvati objesio u potkrovlju kuće.

Šišić je jedan od 40 bivših rudara zeničkog rudnika, koji nije više imao strpljenja da čeka za penziju koju je teško i mukotrpno zaradio. Ostavio je za sobom dvije kćerke i suprugu i dokaz da su nepravda i siromaštvo konstanta koju živimo proteklih decenija. 

Političari ne govore o siromaštvu, ta se riječ ne spominje u Reformskoj agendi, na važnim sastancima, susretima delegacija. O siromaštvu se ne govori punih trbuha. Siromaštvo živi narod, a ne politička elita.  

Vlast kakvu imamo dokazala je već bezbroj puta koliko se odnarodovala, s kolikom silinom i bahatošću troši za sebe, svoje potrebe, stranačke jarane, supruge, političke istomišljenike. Zato je tuzlanski kantonalni ministar za socijalnu politiku Zoran Jovanović imao obraza kada se krajem prošle sedmice pojavio u Lukavcu, gdje je otvorena prva dječija javna kuhinja.

Za potrebe slikanja, fotoreportera i kamermana nije bilo mrsko ministru podijeliti i kutlaču tople hrane dječici, čiji roditelji nemaju sreću da rade, da im osiguraju sretno djetinjstvo, da im osiguraju makar jedan siguran obrok u 24 sata. 

Po restoranima i menzama širom institucija vlasti dobro se i jeftino jede i pije. U javnim nabavkama svaki će dužnosnik, pa i onaj s najnižom funkcijom, obavezno upisati troškove za reprezentaciju – kafe, sokove, čajeve, kolače. Ne nedostaje vlasti ni skupih automobila, preskupih putovanja, vozanja u biznis klasi, odsjedanja u najluksuznijim hotelima. Vlast voli da se dobro vozi i da nas vozi kvalitetno.

Zato priča o rudaru iz Zenice i djeci iz Lukavca ima mnogo zajedničkoga. Iza Šišića su ostale dvije kćerke, koje će čekati milostinju koju je pošteno i čestito zaradio njihov otac. U Lukavcu će djeca stajati u redu čekajući komadić mesa ili kutlaču graška.  

U šumi nelogičnosti i nepravde negdje smo se dobro zagubili. Pa bauljamo u mračnom ćorsokaku, gdje više nema mjesta ni optimizmu ni nadi. Apsolutno smo siromašni, apsolutno smo prevareni.