Veliki njemački filozof Martin Hajdeger (Heidegger) rekao je kako smo mi ljudi svojim rođenjem „bačeni u svijet“, da smo kao bića usamljeni i u stanju strepnje, ali smo i otvoreni za susrete s drugim bićima u svijetu i unutar događanja tih susreta zbiva se i izgrađuje naša egzistencija. Izgradnja naše egzistencije sastoji se u primanju i predavanju utisaka, utjecaja i doživljaja koji čine sadržinu našeg postojanja kao ljudskih bića. 

Ratno doba

Mi ne odlučujemo o tome koga ćemo i kada susresti u svijetu u kojem egzistiramo i događa nam se da susrećemo različita bića i s njima dolazimo u raznovrsne odnose, a ukupnost doživljaja tih susreta gradi naše životno iskustvo na kojem se temelji i iz kojeg se razvija naša personalna egzistencija, deriviraju naši stavovi i odnosi koji izgrađuju našu emocionalnu i racionalnu svijest i postojanje.

Među ljude koje sam susreo izvan svake prethodne intencije i razloga, nego po logici čiste slučajnosti, i to u vrijeme rata, nalazi se i izvjesni Haris Lukovac. Prvi put sam ga susreo u zgradi Predsjedništva među ljudima koji su činili osiguranje zgrade i ljudi koji su pripadali Predsjedništvu države. Ostavio je na mene utisak sportiste bildera i ništa više.

Drugi put sam ga susreo prilikom jedne od sesija konferencije o miru u Ženevi, na kojoj su učestvovali i predsjedavajući našeg Predsjedništva i ministar vanjskih poslova. Oni su s povelikom pratnjom odsjeli u skupom hotelu, a državna delegacija je sjedila u trećerazrednom hotelu, uz spavanje i doručak, a za ostalo se snalazila kako je znala i umjela. Zbog nekog hitnog posla sam otišao da potražim Harisa Silajdžića i na portirnici pitao u kojoj sobi se on nalazi.

Concierge je, izgleda, zapamtio samo ime Haris i uputio me u apartman broj 8. Pokucao sam i nakon što nisam dobio odgovor, a vrata nisu bila zaključana, ušao sam u apartman i vidio Lukovca u kupaćem mantilu kako sjedi u fotelji s kolicima pretrpanim ekskluzivnom hranom i gosti se.

Kolosalna glupost

Izvinio sam mu se zbog greške i rekao da nisam tražio gospodina Harisa Lukovca nego Harisa Silajdžića, povukavši se ošamućen spoznajom da se članovi Predsjedništva hrane po najjeftinijim lokalima uz obilnu pomoć turskih vlasnika lokala, a bodigardi se iživljavaju u luksuznim apartmanima uz Lukulove gozbe, a sve to plaća gladni narod.

Treći put sam susreo Lukovca kad je nakon blasfemične izjave Muhameda Šaćirbegovića da sam ja kupio frak i svega što je iz toga proizašlo, a radilo se o velikoj sramoti koju je naša država doživjela zbog te idiotske priče jednog bezveznog ministra koji i nije smio nikada biti ministar uopće, a kamoli tako važnog resora. Njegov potez da se, po cijenu osramoćenja države, ponizi Muhamed Filipović i od njega pokuša načiniti običan lopov, kao da Englezi nisu bolje od svih naših špijuna znali ko je ko i kakav je ko u našem političkom i državnom establišmentu, za mene nije bio iznenađujući, jer sam davno uvidio da ljudi uvijek po sebi mjere druge, odnosno vlastite osobine pripisuju drugima.

Lukovac je u pratnji jednog od svojih šefova (Muhamed Bešić) došao u nekakav inspekcijski pohod u Ambasadu BiH u Londonu, a da zapravo nisu ni znali zbog čega su došli i šta treba da rade osim da nekako nađu kakve-takve argumente protiv Filipovića. Ispostavilo se da nije bilo nikakvog razloga da dolaze zbog Filipovića, ali da je odavno bilo hitno da dođu zbog drugih ljudi, a da je racionalno, ako je predsjednik mislio da je njegov ambasador učinio bilo šta što je izlazilo iz okvira njegovih obaveza i dužnosti, da se ambasador pozove na konsultacije u Sarajevo, a ne da se šalju činovnici u misiju zastrašivanja i stvara javni skandal.

Naravno, mene je veoma začudilo da jedan bodigard dolazi u nekakvu političku misiju, a kad je ta persona izjavila: „Da sam ja znao da ćete vi, gospodine Filipoviću, kupovati sebi frak, nikada se ne bih angažirao u odbrani naše zemlje“.

Naravno, gospodin ambasador mu nije ostao dužan, pa je na tu kolosalnu glupost odgovorio: „A da sam ja, gospodine Lukovac, mogao znati da bi ljudi kao vi mogli igrati bilo kakvu, a kamoli važnu ulogu u našoj državi, ja se ne bih pedeset godina zauzimao da muslimani i Bošnjaci budu priznati, da se sruši komunistička vlast i da na vlast dođu demokratske snage, jer bi mi bilo jasno da tada od toga ne bi bilo ništa. Ali, eto, i to se događa, došli ste vi. A, ja tek sada mogu vidjeti kakva će biti ta vlast u kojoj vi možete igrati tako važnu ulogu da dolazite ispitivati jednog Muhameda Filipovića“.

Prljava igra

Kao mnogo pametniji i taktičniji, Muhamed Bešić se povukao iz te prljave igre i postavio pitanje silnih nezakonitih radnji koje su se u Ambasadi događale prije dolaska Muhameda Filipovića, kao što su krađa i prodaja routera, dodjeljivanje velikih plaća, utaje novca od donacija i slične stvari, a povrh svega da jedan Palestinac bude opunomoćeni ambasador naše države u najvažnijem centru politike koja se tiče nas i naše države.

Naravno, sve te svinjarije nisu interesirale nikoga u Sarajevu, važno je bilo srušiti ugled Filipovića, pa je sve što je tada Bešić vidio i što je izašlo na površinu bilo zatrpano pijeskom, da vatra ne bi progorjela i osvijetlila kako je radilo Ministarstvo vanjskih poslova i kako je uopće vođena naša politika.

Četvrti susret u kojem sam vidio Lukovca dogodio se kad je naš bezvezni ministar Šaćirbegović shvatio da je ipak red da mene pozovu u Sarajevo i sa mnom razgovaraju.

Ja sam se njegovom pozivu odazvao i došao u zakazano vrijeme u zgradu Ministarstva u određenu sobu, gdje sam zatekao Šaćirbegovića i Lukovca s još dvije opskurne osobe koje ne vrijedi ni spominjati.

Kad je Šaćirbegović pokušao da otvori razgovor o mom radu, prekinuo sam ga i rekao da mi on nije izdao ovlaštenje i postavio me za ambasadora i da ja njega i inače ne priznajem za ministra, jer je građanin druge države i jer ga je za ministra postavio jedan čovjek, a ne Vlada ili Predsjedništvo, odnosno Parlament, kako je to red u demokratskim zemljama, te da ću razgovarati samo s onim ko mi je dao ovlaštenja i postavio zadatke kao ambasadoru, a to je predsjedavajući Predsjedništva. Pogotovo nemam šta da razgovaram s ljudima koji su oko njega. Ustao sam i otišao iz zgrade, a da niko od njih nije znao ni smio da mi kaže nijednu riječ.

Tako su se dogodili i završili moji susreti s osobom koja se zove Haris Lukovac. Ali moj ibret je postao ogroman kad sam saznao da je Haris Lukovac postao ambasador naše države u Briseli, a onda napokon i u Jordan.

Pa, ako sam i mogao povjerovati da je on naučio engleski i francuski, koji su mu bili nužni za rad u Belgiji i Evropskoj uniji, pomislio sam da možda griješim o čovjeku i da je on u međuvremenu naučio i veoma teški arapski jezik te da je stekao neko dodatno vrhunsko obrazovanje iznad onog koje zahtijeva dizanje tereta, jer sam i iz ova četiri kratka susreta zaključio da on nije znao kako treba ni bosanski jezik.

Zaista se čovjek ne smije ničemu iznenaditi, pogotovo kad živi u državi kakva je naša.