Bili smo djeca koja su slavila rođendan. Njemu kojeg jedva da smo znali. Tek rasti počeli, prve pjesmice napamet učili, a on je već imao svoje pjesme. Išli u biblioteku „Vlatko Foht” i tamo učili voljeti riječ, slovo, knjigu. Maštati učili. Pravili crteže njemu u čast, a on nam vraćao nekim čudnim mirom i spokojem. Nismo se ničeg bojali. Onda smo pisali prve ljubavne krijući ih u tajne dnevnike djevojčica. Uvijek posvećene njemu iz susjedne ulice.

Nebom stupa...

A lijepe su to ulice bile. Pune zelenila, cvijeća i klupa za progovoriti koju ili za prostrijeti na nju salvete iz brižljivo čuvane kutije i razmijeniti ih s drugaricom. Krali rezdelije pored zgrade policije, a policajci nas opominjali da će nas reći roditeljima. Ali, ko bi odolio baš toj rezdeliji koja se dirati ne smije. Nedjeljom virili kroz žicu utakmice u Fisu, jer su na tribinama sjedili samo odrasli. Penjali se po garažama i osvajali ih kao gradove. Svako bi imao svoj grad. Rolali se u bijelom parku pored „Svjetlosti”. Prljavi pili vodu iz fontane, iako to nismo smjeli raditi. Dijelili smo se na Prvu "žensku" i Drugu "mušku" gimnaziju.

Učili smo s Kikom Sarajlićem: „...mala velika moja večeras ćemo za njih voljeti...". Takmičili se ko će to ljepše izgovoriti.

Na dan njegovog rođendana nismo išli u školu. Zastavice bi bile posvuda, a roditelji bi djecu, svečano odjevenu, vodili u šetnju na Vrelo Bosne. Jednog dana djeca su shvatila da su porasla, a grad je i dalje bio tu, slaveći svoje rođendane.

Djeca su naglo postala ljudi. Neki su otišli iz grada, neki su zauvijek zaspali na njegovim grobljima, a neki su i danas tu. Prkose vremenu. Ponekad mi se učini da prkose i sami sebi. Moj drug iz ulice Omar je tih tužnih godina pjevao: "...Nebom stupa, nebom lupa moja generacija. Jedan po jedan srest ćemo se još...". Mnogi se nikada više nismo sreli. Grad je to koji ružim. Baš kao što majka ruži i opominje dijete da bude bolje. Da bude najbolje. Ruži i on mene što ga ružim. Ne shvaća da to tako treba biti. Da ruženje nije odsustvo ljubavi. Grad kojem bih danas mnogo toga promijenila. Umila bih ga i oprala. Vratila osmijeh na lice i naučila ga da opet širi ruke za druge. Pa i za one koji ga ne vole. Da ih nauči da ga vole. Da pokaže da još u njemu ima mjesta za šareno. Naučila bih ga da pronađe izgubljeno.

Grad je to...

Ponekad ga i ne prepoznam. Učini mi se da neko drugi progovara iz njega. Neki ljudi koji ga ne znaju. Neki ljudi što u njemu vide mjesto stanovanja. A nije on to. Nije on tek neko mjesto s puno kuća. Grad je to kojem je ostalo malo njegove duše, one duše zbog koje ga vole i oni koji ga ne vole. Jedva diše, pluća mu oslabila.

Moj drug Nedim Ekica, dijete koje je raslo uz njega, je snagom velikog djeteta htio da mu vrati dušu. Da mu ojača pluća Sarajevskom žičarom. Žičarom prvih ljubavi. Nikad toliko ljubavi ne vidjeh u jednom čovjeku za grad. Kroz dane, mjesece, godine okupljao nas je u ideji da njegov Trebević bude ponovo u gradu i grad ponovo na Trebeviću. Povezao nas je govoreći "vozimo se". Uspio je u tome. Ekica je uspio što drugi nisu. Okupiti djecu grada da spoje pokidane njegove niti. A danas, veli Fazla, Trebević ponovo silazi u grad. I on je okupio rasutu sarajevsku djecu da mu pjevaju.

Sjetih se i koraka unatrag. Jednom sam trebala iskoračiti iz njeg', ali korak je zastao. Vratio se unatrag. I danas tu stoji. Možda da prkosi samom sebi što je zastao. I da! I opet ću ga ružiti. Zbog njegove djece rasute po svijetu. Zbog Gorane, Predraga, Bate, Ede, Duše, Vese. Zbog djece koja su učila prve pjesmice o njemu.