KOLUMNA Osvrt s američke verande

Palestince ubijaju zar ne

Piše: Erol Avdović
19.05.2018 15:10
A
A
A

U maju 2009. godine sam s još nekoliko novinara letio u američkom vojnom helikopteru Black Hawk iznad prekrasnih padina Bejruta do predsjedničke palače u kojoj se tada potpredsjednik SAD Džo Bajden (Joe Biden) sastao s libanskim predsjednikom. A onda nazad autom do aerodroma.

Prolazili smo opet brzo, “leteći” na točkovima ka zračnoj luci, gdje su Amerikanci priredili izložbu naoružanja s mnogo arapskih generalskih uniformi na našem ispraćaju. Vozili smo kao da se skrivamo, sokacima koji su ličili na prirodno utočište Hezbolaha i Hamasa. I onda prošli pored izbjegličkog logora za Palestince (jednog od 12 u Bejrutu), u kojem su tada “slavili” 61. godinu prognaničkog života - rađanja i umiranja u tim kampovima.

 Sabra i Šatila

Naravno, sjetio sam se masakra u palestinskim logorima Sabri i Šatili 1982. godine; od predvečerja 16. septembra do jutarnjih sati 18. septembra lokalna kršćanska milicija pobila je između 700 i 3.500 palestinskih i šiitskih civila (tačan broj nikad nije utvrđen?!). Sve se dogodilo pod nadzorom izraelskih snaga koje su trebale brinuti za sigurnost. Ako vas to podsjeća na već viđenu bosansku priču 13 godina kasnije, to je sasvim nenamjerno.

Mnogo kasnije sjetio sam se i filma Sidnija Polaka (Sidney Polack) “I konje ubijaju, zar ne” iz 1969. godine, s depresivnom porukom da “u životu nema pobjednika, osim onih koji uspiju da prežive i opstanu”. Ali, u njemu dominira i optimističko geslo da ljubav, a ne mržnja, ipak pobjeđuje.

Palestincima, eto, valja još preživljavati svijet koji ih je osudio na “socijalnu evoluciju” i u kojem su za ljude s kamenicama, bez obzira kako se oni zovu, glavni “korektori” hipernaoružani vojnici. Ovi drugi i kao eksponenti jedne pogrešne, “nove” Trampove (Trump) politike na Bliskom istoku.

Da ne bude zabune, više od pola Amerike se ne slaže da i Palestince ubijaju, zar ne. Isto toliko Amerikanaca je protiv Trampove politike na Bliskom istoku, bez obzira što je ona rezultat višegodišnjih ponovljenih grešaka.


  • (Palestinska patnja i Jerusalem mnogima služi samo u izborne svrhe )

 Poljubac u čelo

Onomad sam ovdje, u Njujorku, u UN-u, prisustvovao tužnom spominjanju 70. godišnjice Nakbe (Katastrofe) otkad je 1948. godine počela epska palestinska patnja. Dok su se u zgradi na Ist riveru prebrojavale njihove najnovije žrtve i čitala imena poginulih tinejdžera, vodila se i domaća (američka) politička kampanja.

Ambasadorica Niki Hejli (Nikki Haley) je, očito, skupljala vlastite političke poene kritizirajući Iran, Hamas i mlade Palestince, koji su srljali u smrt. Da bi ostala bez ijedne riječi kritike na račun izraelske vojske zbog neodmjereno teške upotrebe vatrene sile (i neke odvratne razarajuće municije), kao što su tu bestijalnost kritizirale sve ostale članice Vijeća sigurnosti. I svi Evropljani (osim Češke i Mađarske).

Prema definiciji, oholost je “nenaučena greška ljudi s pogrešnim identitetom koji posebno među intelektualcima umišljaju da su bogovi”, napisao je Tomas Sovil (Thomas Sowell), poznati američki ekonomista, autor zapaženih djela koja nas uče kako kapitalizam nije svemoguć posebno kada je humanost u pitanju. A nije ni krajnje rješenje.

U međuvremenu, predsjednik Tramp sprema svoj mirovni plan opet kao "dogovor stoljeća" u koji kani gurnuti Palestince. I preko kojeg će oni za sva vremena ostati bez svojih maslinjaka, livada, plantaža limuna i narandži i svojih mediteranskih vrtova.

Priča se da je glavni Trampov bliskoistočni saveznik, saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman, pred jevrejskim čelnicima, ovdje, u Njujorku, nedavno rekao kako je vrijeme da Palestinci pristanu na pregovore “ili ušute i prestanu da se žale".

Svojim sam očima u UN-u onomad vidio i kako je upravo saudijski ambasador poljubio u čelo jednog latinoameričkog diplomatu: kao da je Arap s dna kace, bolivijski ambasador (s ruskim imenom Saša Sergio Liorenti), nešto ranije je u UN-u sugestivno čitao imena stradalih maloljetnih Palestinaca, uključujući žene i djecu, ne bez globalnog medijskog eha. Ali, još bez promjene svjetske politike prema Palestini.

Naivno je sugerirati i da Amerika “nije više” relevantna za “palestinsku sudbinu”. Kao što će u Sarajevu opet podviknuti turski predsjednik Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), koristeći palestinsku patnju i Jerusalem, kao i mnogi drugi ovdje, u Americi, u izborne svrhe.

Arapi se zaista čudno ponašaju prema svojoj braći Palestincima. Ima tu dvoličnosti, političkog teatra, apsurda, pa čak i lažnog islama, ako ćemo da je to vjerovanje iz kojeg bi trebalo biti protjerano svako licemjerje, čak i ono neizbježno - političko. Uz ramazan se ne smije ni lagati. A vjera nipošto nije samo za pokazivanje. Pogotovo nije za političke mitinge.