Bio je maj te godine. Posljednje godine rata. Oružje je polako počelo da stišava svoje zvuke. Istina, baš to ljeto je bilo najteže, jer bi prasak oružja znao iznenada odjeknuti i ljude, koji su konačno počeli izlaziti iz kuća, zateći na ulici. Nakon tog ljeta, novembar je donio konačno tišinu. Zovu je mirom. Maj, prelijep proljetni mjesec sav u beharu i pupoljku je i njegovu djecu izmamio u park ispred kuće.
Neumoljiva istina
On je bio na nekom važnom vojnom zadatku. U pratnji visokih zvaničnika. Odjednom se pored parka, u kojem su njegova djeca trčkarala, čula škripa kočnica i dva uniformisana mladića su istrčala iz auta i uletjela u njegov ulaz. Komšije su osjetile da ne sluti na dobro. I nije. Javili su njegovoj supruzi i majci da je poginuo. Vrisak i plač su se prolomili ulazom.
Djecu je jedna komšinica uvela u svoj stan. Mali su oni bili. Naila tek krenula u školu, Muhamed jedva učvrstio svoje korake trogodišnjaka i ona, Amina, mrvica, tek počela udisati život. Neumoljiva istina nije mogla biti sakrivena od njih. Na svoj, dječiji, uvijek potresan način su ispoljavali svoju tugu i strah. Nisu oni najbolje razumjeli zašto odrasli plaču, ali su osjećali nešto strašno. Njihovog oca više nije bilo.
No, priča je to o čovjeku koji nije bio samo otac, suprug, brat, sin. Priča je to o čovjeku koji je drugoj djeci, nekoj još nerođenoj u to ratno doba, pomogao da im očevi budu živi.
Spašavao ih je kao ugrožene u svom gradu i pomagao im. Nikad se razmetao nije. Tiho, jedva čujno bi dijelio kruh s njima. A kruh je bio zlatan u to doba. Ko ga je imao, imao je nadu u život. Spašavao ih je i od sigurne smrti. Davao svoj obraz za njih i pomagao im da svoju radnu obavezu u dostojanstvu obavljaju. Jedan od njih je bio izložen golemoj ratnoj nepravdi. Onoj koju svaki rat nosi sobom. Nepravdi u kojoj zli ljudi pomisle da ratovi nikad neće stati i da mogu da rade što im je volja. On je to dobro znao. Bio je vjernik. Vjernik u duši i na djelu. Živio je život vjernika. Život otvoren za druge. Razumio ih je i poštovao. Znao je da neki od njegovih sugrađana nepravedno pate ne samo zbog metaka i granata. On im je pomagao i brinuo o njima. Uvijek bi govorio da su ljudi samo ljudi ili neljudi i da je nevažno kako se ko zove. Koje je vjere.
