Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

KOLUMNA Kultura dijaloga

Muhamed, Naila i Amina

Piše: Sanja Vlaisavljević
19.05.2018 14:28
A
A
A

Bio je maj te godine. Posljednje godine rata. Oružje je polako počelo da stišava svoje zvuke. Istina, baš to ljeto je bilo najteže, jer bi prasak oružja znao iznenada odjeknuti i ljude, koji su konačno počeli izlaziti iz kuća, zateći na ulici. Nakon tog ljeta, novembar je donio konačno tišinu. Zovu je mirom. Maj, prelijep proljetni mjesec sav u beharu i pupoljku je i njegovu djecu izmamio u park ispred kuće.   

Neumoljiva istina

On je bio na nekom važnom vojnom zadatku. U pratnji visokih zvaničnika. Odjednom se pored parka, u kojem su njegova djeca trčkarala, čula škripa kočnica i dva uniformisana mladića su istrčala iz auta i uletjela u njegov ulaz. Komšije su osjetile da ne sluti na dobro. I nije. Javili su njegovoj supruzi i majci da je poginuo. Vrisak i plač su se prolomili ulazom.

Djecu je jedna komšinica uvela u svoj stan. Mali su oni bili. Naila tek krenula u školu, Muhamed jedva učvrstio svoje korake trogodišnjaka i ona, Amina, mrvica, tek počela udisati život. Neumoljiva istina nije mogla biti sakrivena od njih. Na svoj, dječiji, uvijek potresan način su ispoljavali svoju tugu i strah. Nisu oni najbolje razumjeli zašto odrasli plaču, ali su osjećali nešto strašno. Njihovog oca više nije bilo.

No, priča je to o čovjeku koji nije bio samo otac, suprug, brat, sin. Priča je to o čovjeku koji je drugoj djeci, nekoj još nerođenoj u to ratno doba, pomogao da im očevi budu živi.

Spašavao ih je kao ugrožene u svom gradu i pomagao im. Nikad se razmetao nije. Tiho, jedva čujno bi dijelio kruh s njima. A kruh je bio zlatan u to doba. Ko ga je imao, imao je nadu u život. Spašavao ih je i od sigurne smrti. Davao svoj obraz za njih i pomagao im da svoju radnu obavezu u dostojanstvu obavljaju. Jedan od njih je bio izložen golemoj ratnoj nepravdi. Onoj koju svaki rat nosi sobom. Nepravdi u kojoj zli ljudi pomisle da ratovi nikad neće stati i da mogu da rade što im je volja. On je to dobro znao. Bio je vjernik. Vjernik u duši i na djelu. Živio je život vjernika. Život otvoren za druge. Razumio ih je i poštovao. Znao je da neki od njegovih sugrađana nepravedno pate ne samo zbog metaka i granata. On im je pomagao i brinuo o njima. Uvijek bi govorio da su ljudi samo ljudi ili neljudi i da je nevažno kako se ko zove. Koje je vjere.



 Bio je čovjek

Bio je čovjek. Danas je opet maj. Njega već dvadeset i tri godine nema. Nema ni njegove majke koja je u tišini patila za svojim sinom. Ali ima jedno veliko sjećanje na njega. Njegova djeca su danas već sasvim odrasli ljudi. Čestiti ljudi. Ljudi kojima bi bio ponosan. Muhamed je krenuo njegovim stopama. Prelijep, stasit mladić koji brine o svojoj majci i sestrama.

Susretne se često s onima koje je njegov otac spašavao. A onda neka spontana suza samo se skotrlja niz lice. Čvrst zagrljaj kao da grle baš svog sina. Samo iz priča zna koliko je njegov otac brinuo o njima. Neko se trudi da te priče nikad ne budu zaboravljene, jer svaka nova živi sjećanje o njegovom ocu.

Rat kao rat. Donese ljude i iznjedri neljude. Učini da sve bude neumiveno i onakvo kakvo jeste. Nema pretvaranja. A on je bio baš onakav kakav jeste. Čovjek. Mirno spavaj, Fadile. Tvoja djeca su djeca svih onih kojima si ti pomogao da danas imaju svoju djecu i da ih mogu zagrliti. Naila, Muhamed i Amina su djeca svih koji te pamte kao velikog čovjeka iz zlih vremena.