Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a, prije nekoliko dana na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH uputio je šest pitanja nadležnim organima i proslijedio ih Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Uredu disciplinskog tužioca, Tužilaštvu BiH, Tužilaštvu Kantona Sarajevo, Ministarstvu unutrašnjih poslova FBiH, Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Upravi policije KS, Nezavisnom odboru Parlamenta FBiH i Nezavisnom odboru Skupštine Kantona Sarajevo. 

Iz Nikšićevih pitanja javnost je mogla saznati da je Dragan Lukač, direktor FUP-a, formirao poseban istražni tim kojemu je zadatak baviti se isključivo visokopozicioniranim članovima SDP-a i po svaku cijenu ih kriminalizirati. 

Montirani politički procesi 

Tih šest pitanja na najbolji mogući način odražavaju vlastodržačku instrumentalizaciju represivnog aparata države koja se provodi u oba entiteta, a naročito intenzivno u vrijeme predizbornih kampanja. Rezultat takve zloupotrebe sudstva, tužilaštva, policije i obavještajnih organa jesu montirani politički procesi i posvemašnji strah koji se širi u društvu.

Strah koji se proširio društvenim poljem mentalno je pokorio akademsku zajednicu i medije, pa je kritika esdeaovskog sistema moći gotovo potpuno otupjela i svela se na prerijetke intelektualne glasove, oskudan broj portala i jedno ili dva novinska izdanja. Analiza kritičkih glasova pokazuje urušenost društvenog sistema vrijednosti, pa se može zaključiti da je tako profilirana policijska država ostvarila svoj cilj - zastrašivanjem građana svesti svaki oblik kritike na minimum i privatizirati državne institucije do te mjere da je dio BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom u svakom pogledu postao Izetbegovićeva policijska država, baš na onaj način na koji je RS Dodikova, a kantoni s hrvatskom većinom Čovićeva.

Vratimo se Nikšićevim pitanjima. U njima se tvrdi da je izvjesni Vehbija Numanović po naređenju direktora FUP-a postavljen za šefa istražnog tima čiji je zadatak da u vrijeme predizborne kampanje kriminalizacijom vrha SDP-a i Nermina Nikšića osobno uništi sve njihove šanse za postizanje bilo kakvog ozbiljnog uspjeha na narednim izborima.

SDP se pod Nikšićevim vođstvom demokratizirao iznutra i potpuno oporavio od liderokratije Zlatka Lagumdžije, koji je stranku doveo do sunovrata. Postigavši relativno dobre rezultate na prošlim opštinskim izborima, ta partija je izrasla u respektabilnu političku organizaciju. Da nije bilo kandidature populiste Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, koji je sklopio savez čak i s nacionalističkom A-sda, moglo bi se reći da se Nikšićeva partija uveliko vratila socijaldemokratskoj ideologiji i postala velika prijetnja da, u koaliciji s drugim opozicionim strankama, sruši Izetbegovićev režim.

To je osnovni razlog za policijsku urotu protiv SDP-a, a strah Izetbegovićevog režima od ove stranke najbolje se može vidjeti u načinu na koji su njeni istaknuti članovi demonizirani u režimskim medijima. Zato ne čudi Lukačeva i Numanovićeva politički motivirana policijska akcija, tim prije što su obojica po sili zakona morali otići u penziju, ali očito ih je, kao odane poslušnike, na funkcijama zadržala Izetbegovićeva stranka. Činjenica da ni u FUP-u ne važe zakoni, već vođina politička volja, pokazuje suštinu ovdašnje vlasti: zakon se primjenjuje na naše protivnike i neprijatelje, naravno, onako kako ga mi tumačimo, a za nas postoji carstvo bezakonja.

Teror bezakonja i privatna prćija

A da je bezakonje srž Izetbegovićevog sistema vlasti ponajbolje ilustrira njegova izjava da je sitnica jedno tele koje se nelegalno prodaje u hotelu na Bjelašnici. Dino Konaković, koji je na to ukazivao, imao je, prema Izetbegoviću, preča posla - valjda dolaziti vođi i njegovom klanu na konsultacije, na bošnjačku sećiju s koje se vodi država kao privatna prćija. Baš na tom nelegalno prodavanom teletu temelji se odgovornost pred zakonom, pred kojim ne smije biti povlaštenih i koji mora biti jednak za sve. U Izetbegovićevom Bošnjakistanu to očito nije slučaj. Za ovu tvrdnju mogle bi se zasigurno navesti stotine hiljada primjera, jer su razmjere kriminala, korupcije, nepotizma i drugih oblika bezakonja takve da je njima zahvaćena svaka institucija i državni aparat u cjelini.

Od Nikšića smo mogli saznati i da su mu se obraćali pojedini policijski službenici koji su tvrdili kako se na njih vrši pritisak da nelegalno prisluškuju telefone i izmišljaju dokaze protiv pojedinih članova SDP-a. Pritom, Nikšić svoja pitanja postavlja u Parlamentu, glavnom entitetskom zakonodavnom tijelu, a reakcija Izetbegovićevog režima svela se na izjavu njegovog poslušnika Dragana Lukača da Nikšić laže. I to je sve. Pojeo vuk magarca, rekao bi narod svojim frazemom.

Ako Nikšić kao federalni parlamentarac nema mogućnosti zakonske zaštite od zloupotrebe policijskog aparata, čemu se mogu nadati obični građani? Teroru bezakonja, nedvosmislen je odgovor. Taj je teror prisutan od šaltera u općini, preko partijskog zapošljavanja do milionskih pljački javnih preduzeća, a o nerazjašnjenim ubistvima da ne govorimo. Slučajevi poput Dženana Memića i Davida Dragičevića alarm su koji traži građansku pobunu. Ona se dešava, baš kao i tiha, nevidljiva pobuna onih čestitih policajaca koji su se žalili Nikšiću da su bili izloženi disciplinskim i drugim kaznama kad su odbili izvršiti protivzakonita Lukačeva naređenja.

Očito je da, nakon Radončića, i Nikšić dolazi na udar Izetbegovićevog represivnog aparata. No, povijest uči da režimi koji vlast čuvaju policijskim terorom prije ili kasnije moraju pasti. Izetbegovićev, gotovo sigurno, pada u oktobru.

Strah od toga tjera i njega i njegove poslušnike u bezakonje koje prijeti da nas sve potopi, baš kao poplave prije nekoliko godina.

Koji je smisao postojanja države?

Ali, ako policijski organi, a naročito obavještajne agencije, rade bez parlamentarnog nadzora, ako tužitelji mogu, kako pišu mediji, krasti novac iz samog tužilaštva, ako sudovi ne procesuiraju kriminalce, onda je temeljeno pitanje: koji je smisao postojanja države? Je li BiH postala država u službi moćnika na vlasti koji na svaki mogući način terorišu građane? Država u kojoj policijski organi napišu izvještaj u kojem stoji da je konj na imanju negdašnjeg generalnog sekretara SDA, optuženog za kriminal, izvršio samoubistvo nije puka karikatura kojoj se treba smijati, nego opasan kriminogeni sistem institucija koji u svojoj djelatnosti oponaša filmove o mafiji. To je država u kojoj je Coppolin „Kum“, čuveni film o mafijaškoj porodici Al Capone, oživio u policijskom izvještaju.

Strah građana da bez bilo kakvog ozbiljnijeg razloga mogu biti izloženi torturi

Jedan nedavno preminuli pjesnik, ilustrirajući zloupotrebu represivnog aparata države, znao bi reći: „Spori su, ali me progone“.

U toj ironičnoj opasci sadržan je sušti egzistencijalni osjećaj bosanskohercegovačkih građana: strah da bez bilo kakvog ozbiljnijeg razloga mogu biti izloženi torturi političkih moćnika. Istodobno, pjesnikova ironija ukazuje i na neefikasnost, korumpiranost, čak kriminogenost policijskih struktura. Uistinu, policijske, sudske i tužilačke sluge moćnika na vlasti spore su, tj. neefikasne u svemu što im je primarni zadatak: u rasvjetljavanju ubistava, obračunu s kriminalcima, hapšenju ubica itd., ali su zato odane partijskom vođi koji se predstavlja i kao prvi u Bošnjaka.