Prosječan građanin BiH davno je prestao brojati nove rupe na svom kaišu i evidentirati sve ono što mu se sručilo na nejaka pleća i novčanik kroz koji vjetrovi pušu. Kao da je davno shvatio i pomirio se sa sudbinom da svaku nevolju ostali nekako moraju preživjeti, a on samo ako uspije.

Oguglao na sve udarce, od poreza i akciza, do svakojakih naknada, taksi, odbitaka, pognute glave, šutke korača i kroz pandemiju, trpeći i nove muke koje ga snalaze kroz svakodnevna poskupljenja onoga bez čega ne može.

Dok je Međunarodnog monetarnog fonda i banaka, vlasti se puno ne sekiraju, pa ih ni poskupljenja ne uznemiravaju mnogo. Zašto bi se neko s dvadesetak penzija ili radničkih plaća za jedan mjesec na računu nasekirao zbog cijene riže ili junetine!?

Uvijek se u Bosni znalo da se bolje ugrije onaj ko je bliže vatri, pa ni prekobrojna administracija ne mora brinuti. 

- U ovoj zemlji se više nećemo dijeliti na Bošnjake, Srbe i Hrvate, već na budžetske korisnike i ostale” - kazao nam je nedavno jedan od obrtnika. 

Umjesto radnicima, novac iz budžeta namijenjen prevazilaženju stanja zbog pandemije usmjeren je firmama, odnosno vlasnicima, pa će i oni krizu nekako predeverati.

Čast izuzecima, ali trgovci će se snalaziti primjenjujući taktiku “puzajućeg” rasta cijena i tamo gdje za to nema potrebe, ugostitelji će kroz cijene kafe pokušati nadoknaditi izgubljeno, a preteško breme i dalje nose oni koji nemaju ništa ili ono što dobiju pokušaju “razvući” od petog do petog, slušajući “utjehe” kako mu mizerna penzija ili plaća neće biti snižena. A niža ne može biti.

Svi smo u jednom vozu koji juri ka provaliji, jer mašinovođa ne zna kuda nas vodi. Glasovi onih iz zadnjih vagona se više i ne čuju. Nezaposleni, penzioneri, demobilisani borci, invalidi, radnici s plaćama koje uskoro ni za hljeb neće biti dovoljne - šute.

Ili smo definitivno odustali, ili smo u stanju poput onog iz poznate narodne priče kada je bešćutni vladar shvatio da je opasno kad narod zašuti.