Milorad Dodik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ukazao se s harmonikašem i harmonikom. On i harmonika odavno su u ljubavi, a, ruku na srce, lijep je to instrument. Kako je samo znalo srce zaigrati kada neki Ibro Dirka zasvira...

Nije ovog puta bilo pitanje zašto harmonika, već zašto Predsjedništvo. Možda nije bilo pitanje ni zašto muzika u odajama prvih ljudi države. Čak bi se moglo reći da je ovog puta harmonika pomalo oskrnavljena unošenjem na mjesto gdje sjede njih trojica.

Tamo gdje sjede Dodik i kolege mu Šefik Džeferović i Željko Komšić, nikako ne pristaju harmonika i veselje. Prije bi sve bilo idealno za neki orkestar za sahrane, s obzirom na sve ono što čine ili, bolje rečeno, ne čine.

„Naša mala krčma“, koja bi trebala biti Predsjedništvo jedne države, odavno je otužna. Boje fasade i nisu toliko bitne koliko je unutrašnjost oronula. Ni tu se ne radi o molerskim radovima koji su Dodiku zapali za oko, nego o inventaru.

A njih trojica su se u toj „krčmi“ pokazala kao potpuno besmislen inventar. Niti imaju kakve poslove, niti se oko bilo čega slažu, a nemaju ni nekakav plan.

Sve je poput sprovoda, osim što se na pravim ispraćajima mogu vidjeti ljudi koji vole pokojnike.

Ova trojica, kao zajednički šef države, odavno su politički pokojnici, ali ne ukaza se niko ko ih voli iz svijeta i ko bi im barem položio cvijeće.

Uostalom, ako se ni s kim nisu sastajali dok su bili živi, ni kada su bili na aparatima, nije bilo očekivano ni sada da se neko javi.