Još jedna tužna godišnjica jučer je obilježena. Logor smrti Keraterm, uz Trnopolje i Omarsku, jedan je od najozloglašenijih. Posmrtni ostaci mučki ubijenih u ovom logoru ekshumirani su na području Starih Kevljana, Tomašice i Jakarine Kose.
Stanovnici prijedorske općine bošnjačke i hrvatske nacionalnosti suočili su se s nasilnim sistemskim progonom. Srpske jedinice iskoristile su bivšu tvornicu i skladište keramičkih proizvoda „Keraterm“ da drže zatočenim do 3.000 civilnih lica. Dakle, nenaoružane ljude zločinci su premlaćivali skoro svakodnevno, izgladnjivali, mučili, silovali i ubijali.
Oni koji su imali sreću da prežive, žive s traumama i danas.
Zatvorenike su premlaćivali čim su stizali – drvenim palicama, čeličnim kuglama, željeznim šipkama, čizmama, puškama, pištoljima...
Logoraš Fikret Alić nacrtao je skicu Keraterma, kao vječni podsjetnik na ono što su on i drugi proživjeli. Mrtve su odlagali na kamaru u jednom dijelu tvornice, a kamion ih je jutrom odvozio do kasnije otkrivenih masovnih grobnica.
Nije ni to neljudima bilo dovoljno. Željni panike, straha, krvi, kobne noći s 23. na 24. juli stražari logora u jednu od četiri prostorije ispustili su ispušni plin nadajući se panici, prirodnoj ljudskoj reakciji. Zatvorenici su, željni života, pohrlili u smrt!
Ispred vrata prostorije dočekali su ih stražari srpskih paravojnih jedinica koji su pucali iz mitraljeza na njih. Za tu jednu noć ubijeno je skoro 200 logoraša. Nenaoružanih, izgladnjelih, premlaćenih ljudi.
Nema u tome ništa ljudsko. Niti to ima veze s ratom. To je bilo iživljavanje na nemoćnima.
Preživjeli i članovi porodica ubijenih i danas pričaju o tome jer moraju. Jer im neko i 30 godina poslije govori da lažu, da se preuveličava. A njihove žive rane su i naše i, ma koliko boljele, mogućnost ponavljanja istih i sličnih zločina ne dozvoljava da šutimo!
