Šarlot je grad u Sjedinjenim Američkim Državama u kojem su se na tradicionalnom All-star susretu okupile najveće zvijezde košarkaške NBA lige, podijeljene u dva tima.&nbsp; Najsjajnija među njima bio je Kevin Durant, koji je sa 31 poenom predvodio svoju ekipu (tim Lebron) do pobjede, a sebi osigurao naslov najboljeg igrača (MVP) ovog prestižnog revijalnog meča.
Fantastični strijelac time je potvrdio reputaciju jednog od najboljih košarkaša najjače svjetske lige u kojoj sa svojim Golden stejt voriorsima želi osvojiti treću uzastopnu titulu.
Durant, koji igra na poziciji krila, rođen je 29. septembra 1988. godine u Vašingtonu. Ovo mu je već 12. sezona u NBA ligi, od kojih je prvih devet nastupao za Oklahoma siti. Procjenjuje se da će samo ove godine Durant zaraditi približno 65 miliona dolara, od toga 30 miliona od ugovora s Voriorsima.

Sjajni košarkaš obilježio All-star meč NBA lige

Najveća od svih zvijezda

Nedavno usvojena Rezolucija Evropskog parlamenta o Bosni i Hercegovini ogolila je institucionalnu mizeriju te dokumentirala jad, bijedu i moralni prostakluk ovdašnje vlasti. 
Tamo su u pedesetak tačaka stala silna prokockana obećanja, nacionalističke ublehe o integracijama, dokazi o srednjovjekovnim segregacijama, neispunjene obaveze, neodgovoreni upitnici, zaključno sa poražavajućim stanjem bh. društva. Nažalost, poniženi, uvrijeđeni, unesrećeni stanovnici sirotinjske balkanske državice mazohistički se ne bune zbog naslaganih šteta. K'o u onoj poznatoj pjesmi, ljudi nemoćno šute i fascinantno trpe. 
Niko ne zaslužuje vlast poput bosanskohercegovačke! Jedni te isti budžetski pacovi godinama ovdje prosipaju jednaku šuplju priču, roštiljaju se po atraktivnim funkcijama, neumitno stare pred tv kamerama. U međuvremenu, cehove tog neodgovornog orgijanja kolektivno plaćamo s kamatama, iz plitkog džepa finansirajući tuđinske banke te birokratizirane monetarne fondove. 
O vlastitoj budućnosti, konsekventno, ne razmišljamo, jer u totalnom je bezvlašću bilo kakvo planiranje prilično uzaludna rabota. 
Kako smo samo beznadežno ograisali, pa nam evo dvije i po decenije nakon užasnog rata pod bubrege prodaju iste fore i fazone, bjesomučno reprizirajući uhodanu nacionalističku propagandu gdje bi jedni kao dezintegraciju, drugi kao konfederaciju, a treći kao unitarizaciju. Ti prokleti balkanski nacionalizmi - zaostale ideologije krvi i tla - nepobjedivi su aduti vladajućih politika na ovim zapuštenim geografijama već trideset i kusur godina. 
Zato, „neka nam noža između naših zuba, bombe u našim rukama i beskonačnog prezira u našim srcima“. Ako smatrate da je citirana fašistička mantra nes(p)retno preuzeta iz svakodnevnog repertoara lokalnih nacionalista, na pravom ste putu. Jer dotični kvazilideri temeljito su oplemenjeni (zlo)duhom Benita Mussolinija. I stoga će najradije parazitirati na lukavoj strategiji širenja mržnje i straha kako bi nazor odbranili narativ o nemogućnosti postojanja jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva. Živ je Duče, crko nije!

Ti prokleti balkanski nacionalizmi nepobjedivi su aduti vladajućih politika

Živ je Duče, crko nije!

Huan Eskudero (Juan Escudero) španski je publicista koji je ovih dana promovirao svoju knjigu „Kralj Mirza“ (Rey Mirza), posvećenu Mirzi Delibašiću, najboljem košarkašu i sportisti Bosne i Hercegovine prošlog stoljeća.&nbsp; Dvije godine, koliko je Delibašić proveo u Real Madridu, bile su Kinđetu dovoljne da svojim talentom i svim ostalim vrlinama za sva vremena kupi navijače velikog kluba i sve ljubitelje sporta u Španiji.
Puni naziv publikacije „Kralj Mirza, otkrivanje genija Delibašića“ potpuno nam pokazuje kakav je trag u Španiji ostavio košarkaš koji je sarajevsku Bosnu odveo do naslova evropskog prvaka 1979. godine.
Zanimljivo je i to da je Eskuderova knjiga naišla na veliko interesiranje kod navijača 
Reala, iako je veliki broj njih rođen godinama nakon što je u dresu njihovog kluba nastupao naš košarkaš.
No, Mirza je, kako je rekao Eskudero, jedinstvena i nezaboravna figura iz historije Real Madrida, te je još jednom podsjetio da je naš as, koji je umro 2001. godine u Sarajevu, obilježio košarku u Madridu i Španiji. Djelo Huana Eskudera nama je podsjetnik da se zapitamo jesmo li se Delibašiću dovoljno odužili za sve što nam je pružio.

Sam naziv knjige pokazuje nam kakav je trag u Španiji ostavio naš as

Pisac "Kralja Mirze"

Podno srednjovjekovne tvrđave Vranduk, šest nautičkih milja nizvodno od Zenice, rijeka Bosna protječe kroz uski klanac. Na tom mjestu planirali su izgraditi prvu poslijeratnu hidrocentralu. Svaka bivša vlast u posljednjih petnaestak godina svečano je polagala kamene temeljce za početak radova.&nbsp;&nbsp;Na TV snimcima prepoznajemo zaboravljena lica s arhivskih naslovnica - političare, premijere, ministre, stranačkim dekretima postavljene generalne direktore “Elektoprivrede BiH” i veselu folklornu družinu, odjevenu u narodne nošnje. Kolektivno su dolazili i prolazili, ali sumorni bosanski krajolik nije se mijenjao. Jedan dežurni buldožer žute boje te nekoliko besposlenih šljakera prikrivali su objektivni dojam o napuštenom gradilištu. 
Nedavno je projekt hidrocentrale na Vranduku zvanično propao. Gotovo. Fajront. Finito. Lažna predizborna obećanja skončala su na blatnjavim obalama mutne rijeke, iako nas o tome još nisu obavijestili. Čini se kako ne namjeravaju podnijeti račun glasačima za planiranu prevaru i uzalud potrošene budžetske pare. 
Nažalost, Vranduk je samo još jedna priča o političkom kurvaluku. Jadnako su prošla i silna obećanja o takozvanom provođenju reformi, usvajanju agendi, EU integracijama, putu u NATO, masovnom zapošljavanju. Ovih ćemo se dana naslušati takvih parola s obzirom na to da je došlo doba krojenja nove vlasti, za nove četiri izgubljene godine. 
Ko zna, možda na Vranduku već na proljeće opet bude svečanost. Sa političarima, premijerima, ministrima, stranačkim dekretom postavljenim generalnim direktorom “Elektoprivrede BiH” i veselom folklornom družinom, odjevenom u narodne nošnje. U nazočnosti dežurnog buldožera žute boje te nekoliko besposlenih šljakera polaže se kamen temeljac za modernu luku, koja će superbrzim katamaranom preko srednje Bosne povezati Neum i Podunavlje. 
Ako ne vjerujete u bajke, krajnje vam je vrijeme da se spakujete za Njemačku...

Ako ne vjerujete u bajke, krajnje vam je vrijeme da se spakujete za Njemačku...

"Vranduci" i marifetluci...

Rade Krunić, naš reprezentativni veznjak iz italijanskog Empolija, na majstorski način doveo je svoj tim do vodstva u 24. kolu Serije A protiv Sasuola, ali i trasirao put do važne pobjede u grčevitoj borbi za opstanak.&nbsp;&nbsp;Loptu je dobio na svojoj polovini, u šprintu – u slalomu nadmudrio je šestoricu gostujućih fudbalera, ušao u šesnaesterac te majstorski potkopao loptu i lobovao golmana Empolija. Gol za televizijske špice... 
Naš reprezentativac dobio je i drugu najbolju ocjenu na utakmici – 8, a Ismael Benakar 8,1.
Krunićeva trenutna tržišna vrijednost je sedam miliona eura i konstantno raste, a prema najavama iz Italije, bit će jedna od zvijezda ljetnog prijelaznog roka. Empoli je u januaru, podsjetimo, tražio za našeg reprezentativca najmanje 10 miliona eura za odštetu, a Đenova je, naprimjer, nudila osam miliona eura, plus dva igrača...
Rade Krunić rođen je 7. oktobra 1993. godine u Foči, gdje je u lokalnoj Sutjesci i počeo karijeru, a kao devetnaestogodišnjak je otišao u Donji Srem da bi kao dvadesetogodišnjak počeo karijeru u Italiji... Za naše državne timove odigrao je po osam utakmica za A i U-21 tim.

Loptu je dobio na svojoj polovini, u slalomu je nadmudrio šestoricu gostujućih fudbalera i lobovao golmana

Krunić: Trasirao Empoliju put do važne pobjede

Gol za TV špice

Uz veliku radost povodom sportskog događaja zbog kojeg su oči cijele Europe bile uprte prema BiH, građani su osjećali i veliki strah zbog nečuvenih ubojstava.Posljednje je bilo noć prije otvaranja EYOF-a. Ubijen je policajac na dužnosti. Strah i nevjerica. Roditelji u strahu svoju djecu nisu puštali da idu u školu. Oni hrabriji su ih odvodili i dovodili iz škole. Djeca nisu smjela otvarati vrata nepoznatim osobama koje bi pozvonile. Nemali broj policajaca je krenuo u danonoćnu potragu. Nije manjkalo sumnji u ishod. A onda u predvečerje prošlog utorka stigla je vijest. Odbjegli ubojica je ubijen.Prestali se sjećatiA ubijen je u trenutku u kojem je bio ukop ubijenog policajca. Svega nekoliko desetaka kilometara od tog mjesta. Veliki teret straha je spao s leđa građana. Veliko povjerenje u policiju zauzelo je mjesto nesigurnosti. Čulo se među njima: „Noćas ćemo konačno mirno spavati“.No čovjek se ne može otrgnuti mislima na dvojicu ubijenih policajaca pred kraj prošle godine. Bili su na zadatku. Štitili građane i njihovu imovinu. Uz rafalnu paljbu nevidljivih aveti zauvijek su napustili svoju službu, obitelji, posao. Do danas nijemost i tišina.Sjetih se danonoćnih uličnih okupljanja zbog smrti mladića u Banjaluci. Smrt nije osvijetljena. Već nekoliko godina gledamo tugu na licu oca Muriza koji traga za istinom o smrti svog sina Dženana. Izađe povremeno na ulice Sarajeva sa onima koji vjeruju da istina mora pobijediti mrak i tišinu. Izađe samo da podsjeti da su dani ispunjeni čekanjem da se pronađu ubojice njegova sina predugi i preteški. Da podsjeti. A uz njega svi koji svjedoče toj roditeljskoj tuzi pregolemoj tiho mole da se to ne ponovi. Sjetih se i dva okupljanja građana kako bi se dala podrška policiji da pronađu ubojice svojih kolega. Svega dva okupljanja za sjećanje, podršku, istinu i spokoj obitelji ubijenih. Par stotina ljudi. I onda smo se prestali sjećati. A njihove ubojice odnekud gledaju i cere se. Cere se slabosti čovjeka pred ledenim čelikom kojim su zaustavili dva života u dahu i koraku.A ovih dana, gle ironije, obilježen je i dan ljubavi. Ljubavi koja oplemenjuje duše. Nekad, sada već davno, tek što je rat u BiH završio, vjerovalo se u snagu ljubavi i patnje. Nakon patnje koja se riječima opisati ne da, nakon četiri godine neljudskog života, ljudi su, jedva vjerujući da su srećom preživjeli, vjerovali u snagu ljubavi. Dobra u čovjeku. Vjerovali su da čovjek čovjeku u ovoj maloj zemlji ne može više nanijeti zlo.Demoni prošlostiDa se ne može dići ruka na drugoga. Nažalost, demoni prošlosti su se počeli provlačiti kroz neke izgubljene duše i one su pokleknule. Mjesto ljubavi su prepustili gnjevu i smrti.I tako, dok februar poziva na ljubav, slavi njenu snagu i podsjeća da ne možemo svi činiti velika djela, ali da možemo nešto malo i s puno ljubavi, negdje u šumama skrivao se mladić kojeg je život pretvorio u hladnokrvnog ubojicu. U vrleti smrznute šume stigli su policajci u namjeri da okončaju strah svojih sugrađana i uspjeli su u tome.Zajedno i odlučno. Stavljajući svoje živote na kocku u ime pravde i pravičnosti. Višeg dobra. Eto, i baš tad, jedan od njih je bio ranjen, no ne i zaustavljen. Da spokoj nađu duše onih kojih nema više, njihove obitelji smiraj, građani da ne moraju više istinu i pravdu tražiti na ulici, a policija da i sve ostale priče izgubljenih života riješi.

„Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne može da podnese, a potreba je velikodušnost koju on ne može razumjeti.“

Februar ljubavi i smrti

Bosanskohercegovački atletičar Mesud Pezer nastavio je vladavinu Balkanom. On je prošle godine postao balkanski prvak, a sada je hicem od 20,22 metra odbranio zlatnu medalju na 24. dvoranskim balkanskim igrama, koje se ovih dana održavaju u Istanbulu.&nbsp;&nbsp; Pezer na ovaj način najavljuje podizanje forme nakon što je u 2018. godini napravio dosta dobrih rezultata. Pobjeda u Istanbulu naslanja se na postignuto u 2019. i samo se radi o potrebnom nastavku kontinuiteta u rezultatima. 
Optimizam da će napraviti još jedan iskorak u karijeri dodatno ulijevaju pobjede koje je u posljednji mjesec ostvario na mitinzima u Srbiji, Češkoj i Švedskoj.
Mesud Pezer rođen je 29. avgusta 1994. godine u Zenici. Član je Atletskog kluba Zenica i višestruki je prvak Bosne i Hercegovine. Bio je juniorski prvak svijeta 2013. na takmičenju održanom u Italiji, a prošle godine osvojio je peto mjesto na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Birmingemu, gdje je kuglu bacio 21,15 metara.

Bh. atletičar u Istanbulu odbranio titulu najboljeg u bacanju kugle

Nastavak vladavine Balkanom

Smjena američke diplomatske “straže” na najvišoj razini u Sarajevu prolazi u svečanom, protokolarno očekivanom tonu i uz poruke tradicionalnih američkih prioriteta u ovom dijelu Evrope.&nbsp;&nbsp;

Ljubazno, skoro toplo prijateljsko obraćanje novog američkog ambasadora u Bosni i Hrecegovini Erika Nelsona (Eric) svim građanima, ali i onima za državnim kormilom, potvrda je nastavka te američke politike.&nbsp;

Amerikanci, iznad svega, žele vladavinu prava i poštivanje načela demokratije u BiH. Američka kovanica je da je svaka ozbiljna zemlja država zakona, a ne “država” ljudi ili jarana i rođaka, kao u Bosni.&nbsp;Nije slučajno ni što se novi američki ambasador oglasio videoporukom putem socijalnih mreža. Amerikanci zagovaraju veći demokratski kapacitet i angažman slobodnih segmenata društva – svih građana BiH, jer su oni vlasnici Bosne, a ne političari.&nbsp;

Naravno, radi se i dalje o principu tzv. meke sile (soft power), ali ne treba zaboraviti da je to onaj isti čvrsti strateški okvir, uspostavljen na robusnom prisustvu Amerikanaca i svih zapadnih saveznika na zapadnom Balkanu još od 1995.&nbsp;To se neće mijenjati u dogledno vrijeme!

Izvjesno je da diplomatski pristup karijernog i veoma iskusnog ambasadora Nelsona neće biti bitno drugačiji u odnosu na odličan posao koji je u BiH obavila ambasadorica Morin Kormak (Maureen Cormack), na čemu joj treba odati puno priznanje.

Od takvih normi ne odstupa nijedan američki diplomat bez obzira na smjenu garde u Vašingtonu, niti se nešto u vezi s BiH i zapadnim Balkanom mijenja zbog činjenice da je Donald Tramp (Trump) predsjednik.&nbsp;Uzaludne su, dakle, bile i sve nadobudno najavljivane “posljedice” po unutrašnji ustroj zemlje ili drugačiji tretman političara koji su se ogriješili o zakon i Ustav Bosne i Hercegovine.&nbsp;

Zato službeno Sarajevo, prije svega vlast koja u BiH dominira već četvrt stoljeća, a i oni koji u Banjoj Luci i Mostaru zagovaraju labavu državnu organizaciju radi vlastitih interesa, moraju konačno shvatiti šta znači ovakav američki kontinuitet. Uz sve, obraćanje svakog novog američkog ambasadora, poput Nelsona, uoči dolaska u Sarajevo je i “halo” poziv najvažnijim prijestonicama u istom okruženju.

Američka kovanica je da je svaka ozbiljna zemlja država zakona, a ne “država” ljudi ili jarana i rođaka, kao u Bosni

Halo, Sarajevo

U Splitu petorica kretena maltretirala, prebila, pobacala u more trojicu vatrepolista. Da ova priča i nema, a ima, nacionalni kontekst, opet bi zvučala grozno i zahtijevala bi najagresivniju akciju policije i sudstva, čitaj – države. Plenković reaguje izjavom: „Ovakve stvari ne bi smjele da se dešavaju, a pogotovo ne na Rivi u po bijela dana.“Ko biva, može da se dešava noću i u malim uličicama, ali nemojte, molim vas, po danu i na Rivi. Naravno, nije on to tako mislio, ali da mu je izjava preblaga i neproporcionalna situaciji, nemam sumnje.Ne volim kada se moram složiti s Vučićem Najveća zaprijećena kazna petorici kretena, po hrvatskom zakonodavstvu, je do osam godina. Naravno da zbog nanesenih manjih povreda i zbog ukradene trenirke ne bi trebalo da se leži osam godina, ali ova je petorka nanijela toliko štete hrvatskoj državi da će svaka manja kazna od maksimalne biti nedostojna.Hrvatska ima problem, to je očigledno, i sudstvo mora donositi kazne koje će biti za primjer. Ovu petorku treba tako rebnuti po ušima da nikada nikome ne padne na pamet ponoviti takvo djelo. Blijede izjave premijera sigurno neće ni za gram poboljšati situaciju. Na hrvatskom pravosuđu je da pokuša spasiti državu od vlastitih lidera koji su mislili da povremeno legaliziranje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ neće imati posljedica. Posljedice su se upravo desile na splitskoj Rivi.U drugu ruku, u januaru, Jahorinu i Bjelašnicu preplave hrvatski turisti sa skijaškim odijelima ukrašenim crvenom šahovnicom. Nije poznat slučaj da je neko zbog toga bio izdegenečen skijom po leđima. Ne volim kada se moram složiti s Vučićem, ali evo nekada moram, jer povodom slučaja u Splitu je izjavio: „Ja sam siguran, ili se bar nadam s velikom sigurnošću, da se to ne bi dogodilo u Beogradu.” Izjava stoji, ali ipak njen najtačniji dio je: „ili se bar nadam“.Bakiru ne bi zviždali u Banjoj Luci, je li, ŽeljkiceNe bih želio da u ovom tekstu ispadne kako srpski i bošnjački nacionalizam smatram manje opasnim od hrvatskog. Riječ je o tri identična nacionalizma koje je okotila ista šizofrena mater, a štaviše, s obzirom na to da je Srba najviše u regionu, srpski nacionalizam je i najopasniji. Nije lako biti većina, malo koji narodi na svijetu su to znali. Bošnjaci, recimo, to ne znaju u Bosni i Hercegovini, Hrvati u Hrvatskoj, a Srbi u regionu.Prošle sedmice na koševskom stadionu je otvoren EYOF, najveći sportski događaj trenutno u regionu. Otvorio ga je, kao što je i red, predsjednik Predsjedništva države. Al' eto, potrefilo se da to bude Dodik. Iskreno, održao je dobar,umjeren govor i dok mu je publika zviždala, osjetio sam snažnu nelagodu. Naljutile su me Sarajlije. O Vučiću mislim sve najgore, o Dodiku i više od toga, ali sam se u tom času potpuno složio s objavom Ozrena Kebe na Facebooku: “E da mi je neko rekao da ću navijati za Dodika, a protiv Sarajeva, rekao bih mu da laže ko Minhauzen. Ali eto, i to se desi...”.Međutim, to moje osjećanje nije bilo dugotrajnog karaktera. Pobrinula se za to Željka Cvijanović. Sutradan, na zornjak, je izjavila: „To je to Sarajevo, tijesno i skučeno, nesposobno da prihvati ispruženu ruku.” Kada god nacionalisti progovore, oni samo idu na to kako bi što više zavadili ove narode, kao da nismo naučno i praktično dokazali da smo već dovoljno zavađeni.Draga Željka, znam da si u stanju apstrahovati situaciju pa evo probaj da pratiš ovu moju maštariju: “Otvaranje EYOF-a je na stadionu Borca u Banjoj Luci. Manifestaciju otvara Bakir Izetbegović, čovjek koji se zalaže za ukidanje imena Republike Srpske.” Bakir ne bi dobio zvižduke, je li, Željkice? I ne zaboravimo jednu stvar, Dodiku je u tom govoru
&nbsp;pošlo za rukom ono što nikad nikome nije. U govoru koji traje 5 minuta i 40 sekundi uspio je da ni jednom ne pomene ime zemlje u kojoj se dešava manifestacija koju otvara. I u kojoj je on predsjednik. Uglavnom se vadio eufemizmom “ovaj ovdje prostor.” Aferim.Sport stvarno ne poznaje graniceŽeljka mi je pomogla da prepoznam jednu stvar u kojoj smo Ozren i ja pogriješili. Zvižduci jesu način izražavanja političkog stava. Svi bismo voljeli da ih nije bilo na otvaranju EYOF-a, ali, budimo realni, Dodik nije sportista biatlonac, nego političar. Poslali smo ružnu sliku u svijet, ali, šta ja znam, možda je i bolje nego zavijati priču u oblandu i folirati da je kod nas sve perfektno. Jer nije perfektno. Ni blizu.Ono što je bitno, najvažnije, krucijalno, srpska reprezentacija je dočekana aplauzom. Željka to, naravno, nije naglasila, bila bi to njena prva, hajde, eto, možda druga izjava kojom priziva pomirenje, a ne zavadu. Željka, aplauz koje je Sarajevo dalo srpskoj reprezentaciji upravo daje nadu da i pored tebe, Izetbegovića, Plenkovića, Dodika, Čovića i inih ima nade za ove ljude ovdje.Gatački fudbalski klub se zove Mladost. Jedan moj drug, pijanista, godinama unazad, dobio angažman da svira u hotelu u Gacku. Pitamo ga mi kako je bilo, on kaže: „Ma sve bilo OK. Samo mi nije jasno, skupilo se deset hrmpalija oko klavira, morao sam cijelu noć da im sviram Arsena Dedića „O mladosti, o mladosti moja.“&nbsp;&nbsp;Sport stvarno ne poznaje granice.

Ne bih želio da u ovom tekstu ispadne kako srpski i bošnjački nacionalizam smatram manje opasnim od hrvatskog

Ko je zviždao Dodiku i šta bi radili Bakiru

Za one koji se još cinički pitaju kako to da se i ovaj američki predsjednik više brine o Južnoj Americi, a ne o Balkanu i žešće o Venecueli, a manje o Bosni, iako smo više puta čuli kako je Bosna i Hercegovina na liniji odbrane globalnog američkog interesa – ne pomažu ni brojke ni opisi. Niti fakat da se u prvom slučaju radi o američkoj avliji, a u drugom o dalekoj periferiji.Prava je sreća što Bosna više nije prva na izokrenutoj top-listi svjetskih prioriteta, u kojoj se važnost računa po stradanju, a ne po ekonomskim i drugim pozitivnim životnim trendovima.Gladijatorska arenaUpravo ovih dana svjedočimo, doduše rijetkim, ali ipak pohvalama na račun predsjednika Donalda Trampa (Trump) – kako dobro hendluje situaciju oko Venecuele. U Bosancima znanoj tradiciji šef Bijele kuće upozorava vlastodršca Nikolasa Madura (Nicolas) kako su sve karte u igri.Ne šali se s ljudima Nikola, a posebno ne s Amerikom!Opet su aktuelna pitanja koji su američki interesi u tom dijelu svijeta, u kojem je geostrategijski vrlo prisutna Rusija, a Kina neupitno brani svoje investicije. Hoće li, dakle, Vašington vojno intervenirati šaljući “5.000 vojnika” u Kolumbiju u koju je iz susjedne Venecuele već izbjeglo milion ljudi?Bez obzira na naftu, na kojoj Venecuela pliva, što je, posebno prije postizanja američke (91 postotne) energetske neovisnosti (2016.), ruku na srce, bio miris kojem Amerikanci teško odolijevaju, Latinska Amerika ostaje poprište ideološkog sudara dva politička koncepta. Tu se sukobljavaju sve američke doktrine o ljudskim pravima i rigidni državni koncepti u kojima je “sigurnost važnija od slobode”.I dok su se Meksiko kao i većina južnih američkih susjeda već odomaćili u (relativnoj) demokratiji, nezaobilaznoj za istinsku stabilnost i ekonomski prosperitet, samo nekoliko dekada unazad to latinoameričko okruženje bilo je tvrđava diktature, uključujući i Pinočeovu u Čileu. Uz tvrdokornu Kubu, Venecuela danas predstavlja izvorište drugačijeg antiameričkog sentimenta i prijetnju da se taj virus proširi kao u Boliviji i Ekvadoru.Zato ne treba zanemariti da su dvije najveće južnoameričke zemlje, Brazil i Argentina, na strani demokratije i već su u Venecueli dale podršku čelniku pučke opozicije Huanu Guidadu (Juan).&nbsp;- Venecuelanski kolaps proizvodi sigurnosne, finansijske i šire ekonomske rizike koji, ako se ne zaustave odmah, mogu biti okidač za opake regionalne posljedice – analitički je konsenzus u Vašingtonu. A Karakas je samo na 2.200 kilometara od Majamija na Floridi.Petrolejska transverzalaVenecuela ima 31,5 miliona stanovnika, više nego cijeli zapadni Balkan, s više od 916.000 kvadratnih kilometara – teritorijalno je skoro kao četiri bivše Jugoslavije i veća nego sve države zajedno u bh. okruženju. Iako s neukrotivom hiperinflacijom, ova latinoamerička zemlja je po potencijalima još prva među zemljama OPEC-a (proizvođačima i distributerima nafte i plina), ispred Saudijske Arabije i Kanade.&nbsp;Gotovo da je degutantno sve to stavljati u neki bosanski, pa i balkanski kontekst. Ali, u eri interneta i Četvrte industrijske revolucije svijet nikad nije bio više povezan. Svi smo sad važni jedni drugima, kao nikad ranije. Još smo i konzumenti jedne iste – ponajviše petrolejske energije.Sjedinjene Američke Države iz Venecuele uvoze skoro 11 milijardi dolara (uglavnom nafte), a Vašington je, bez obzira na sankcije, još najznačajniji vanjskotrgovački partner Karakasa.Bez obzira koliko je drži pri srcu, reklo bi se da u tom kontekstu Bosna Americi i nije nešto “aman-zaman” – posebno. Razumljivo, ne može se ni uporediti, ali evo, SAD sa BiH ima simbolične ekonomske odnose. Najveća svjetska ekonomija, američka, godišnje ostvari više od 20 triliona dolara - iz Bosne je (prema podacima Stejt departmenta) 2017. godine uvezla svega 42 miliona dolara; najviše bosanske robe su uvozili novopečeni Amerikanci bosanskog porijekla (od somuna do turšije).Amerika je iste godine u Bosnu izvezla 336 miliona dolara. Prema istim izvorima, u BiH je do sada investiralo oko 50 američkih ili kompanija koje su povezane sa SAD. Premalo!Sprdanje s prioritetimaNa koncu, Vašington je s Venecuelom uspostavio diplomatske odnose 1835. godine, a s Republikom Bosnom i Hercegovinom, kao i s njenim susjedima, ne računajući Titovu i onu prijašnju južnoslavensku državu, te su relacije krenule u posljednjih 27 godina.&nbsp;Pitanje je mentalnog zdravlja shvatiti da veliki svjetski igrači ne igraju utakmicu samo na jugoistoku Evrope. I ne “najviše” u balkanskim prijestonicama, ma kako to plasirali egocentrični politički lideri, akademska zajednica i senzacionalistički mediji. Vašington i Moskva ne odmjeravaju snage samo ili prvenstveno u našoj areni.&nbsp;Sve me podsjeća na anegdotu koju mi je ispričao ambasador Amir Muharemi, bivši predstojnik (šef) kabineta hrvatskog predsjednika, kada je jednom, po povratku iz Vašingtona, Stjepan Mesić u Zagrebu objelodanio šta mu je “priznao” Bil Klinton (Bill Clinton):&nbsp;- E, moj Stipe, rekao je Mesić šeretski govoreći o američkom predsjedniku, “ja ti nijednu noć ne mogu zaspati dok ne pomislim šta će biti s Hrvatskom”! E vala sumnjam da i Tramp može oka sklopiti dok ne pomisli šta će biti s Bosnom. Od Sarajeva do Njujorka je 7.179 kilometara!

Prema istim izvorima, u BiH je do sada investiralo oko 50 američkih ili kompanija koje su povezane sa SAD

Od Sarajeva do Karakasa

Nastavnica u Osnovnoj školi „Đurđevik“ u Živinicama prije dva dana fizički je nasrnula na direktoricu svoje škole. Ko je tom prilikom koga napao i zašto, to je već posao istražnih organa, ali da se incident dogodio i da su u njemu učestvovali oni koji bi svojim ponašanjem trebali služiti za primjer djeci koju uče, to je, za sada, jedina istina.&nbsp;&nbsp;Prije nepuni mjesec, profesor u Gimnaziji „Ismet Mujezinović“ u Tuzli čekićem je isprebijao direktoricu i pedagogicu svoje škole. Obje su, kako je poznato, završile na Klinici za neurohirurgiju u Tuzli i još se oporavljaju, ne samo od povreda nego i od stresa koji su tom prilikom doživjele. 
I slučaj iz Tuzle i ovaj iz Živinica alarm su Vladi TK, nadležnom ministarstvu, Pedagoškom zavodu, ali i institucijama za provedbu zakona, da se konačno suoče s pitanjem ko to sve radi u našem obrazovnom sistemu. 
Mora se znati kako su pojedinci došli do ljekarskih uvjerenja o sposobnosti za rad u obrazovanju, što, naprimjer, Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u TK izričito traži. Ko je i za koji novac potpisivao „mentalnu sposobnost“ onima koji, dok drže čas, telefonom upućuju najgore vulgarnosti svom sagovorniku, pred učenicima ogovaraju vlastite kolege, psuju… 
I one koji provode zakon i građane moralo bi interesirati kako su pojedini direktori škola prilikom prijema nastavnog kadra na posao, nogom šutali one s najboljim rezultatima na konkursu, a zapošljavali sinove i braću partijskih mecena, sa sumnjivim diplomama i još sumnjivijim mentalnim stanjem.
U obrazovanju u Tuzlanskom kantonu radili su i još rade mnogi časni i sposobni profesori i nastavnici koji, bez obzira na uvjete u kojima rade, čuvaju dostojanstvo i čast profesije kojom se bave. 
Upravo zbog obraza takvih, ali i budućnosti naše djece, nadležne institucije, ne samo u TK nego u cijeloj državi, pod hitno moraju naći modus kako iz škola udaljiti prosvjetni škart navučen voljom stranačkih moćnika, od kojih se za mnoge ne zna jesu li za zatvor, ludnicu ili za zbornicu.

Tuča nastavnica u Živinicama je poziv da saznamo ko se sve bavi obrazovanjem naše djece

Uklanjanje škarta

Ovacije i višeminutni aplauz odzvanjali su preksinoć Narodnim pozorištem u Sarajevu, u kojem je premijerno izvedena predstava „Kavkaski krug kredom“ u režiji Paola Mađelija (Magelli). 
Prema mnogima, ovo je jedna od najboljih predstava izvedenih posljednjih nekoliko godina u bh. prijestonici. Mađeli je vječno djelo Bertolta Brehta (Brecht) postavio na scenu u svom stilu i sa sjajnom glumačkom ekipom.
Pripreme su trajale više od dva i po mjeseca, a na premijeri se moglo primijetiti da magija koju su akteri zajedno s rediteljem priredili nije bila uzalud. Okrutna bajka, kako su pojedini kritičari nazvali ovaj komad, imala je svoj sretan kraj, a osim sjajnog Mađelija, brojne pohvale dobio je i ansambl Narodnog pozorišta. 
Režija velikog Paola publiku je ostavila bez daha, a „Kavkaski krug kredom“ još je jedan dokaz da s pravom spada u sami vrh evropskih teatarskih redatelja. 
Paolo Mađeli rođen je 3. marta 1947. u Pratu, Italija. Poznat je po nizu zapaženih predstava, uključujući mnoge koje je postavio na području bivše Jugoslavije, a do sada je režirao u više od 20 zemalja svijeta.

Predstava „Kavkaski krug kredom“ preksinoć premijerno izvedena u NPS-u

Magija velikog majstora

Vijest da je u Ministarstvo sigurnosti BiH stigao američki nalog za preuzimanje i sudsko procesuiranje bosanskohercegovačkih državljana - zarobljenih pripadnika zloglasnog ISIL-a u Siriji - ovdašnje zvaničnike nije naročito uznemirila. Umjesto konkretne akcije, naši su se stranački lideri, premijeri, ministri i direktori raznih agencija za provođenje zakona zabavili oko slaganja budućih stranačkih koalicija. Uostalom, ko šiša teroriste dok se vlast dijeli!
Iako nije želio govoriti o imenima, Dragan Mektić ipak će priznati kako se na najvišem diplomatskom nivou vode dinamični pregovori oko izručenja dvojice bh. isilovaca. S druge strane, obavještajni podaci kazuju da u redovima džihadista na Bliskom istoku trenutno ratuje stotinjak Bosanaca i Hercegovaca. A bilo ih je, kažu, dvostruko više. 
Sedamdesetak je ostavilo svoje kosti famoznoj Islamskoj državi, a vjeruje se da najmanje pedeset ratnika-povratnika bez adekvatnog sigurnosnog nadzora živi i djeluje u BiH. Ništa za to, jer kada stvari krenu loše, očekujte da se ovdje digne (institucionalna) kuka i motika za saniranje tragičnih posljedica.
U proteklim godinama džihadisti su (pre)često izvodili brutalne terorističke akcije u BiH. Posljednji slučaj jeste višestruki ubica Edin Gačić, fanatični vjerski radikal i uvježbani slobodni strijelac. Sjetimo se Muamera Topalovića, teroriste odgovornog za zločin nad obitelji Anđelić kod Konjica. Potom Harisa Čauševića Oksa, izvršioca bombaškog napada gdje je život izgubio bugojanski policajac. Pa onda Enes Omeragić, koji će u Rajlovcu kod Sarajeva na pravdi Boga hladnokrvno likvidirati dvojicu pripadnika Oružanih snaga naše zemlje. Da ne zaboravimo ni Mevlida Jašarevića, teroristu sa kalašnjikovom ispred Američke ambasade...
Već naslućujem da će dežurni moralisti prigovoriti kako je ova „Minuta“ tendenciozna, nebudiprimijenjeno, čak i islamofobična. Međutim, sve te neodgovorne budale što negiraju upozorenja da u Bosni i Hercegovini postoje „spavači“ potpuno odlučni za teške belaje, neka dobro upamte imena navedenih terorista. I barem dokoličarski „proguglaju“ stravične zločine koje su počinili. To bi bilo to!

Ko šiša teroriste dok se vlast dijeli!

Povratak džihadista

Film "Bog postoji, zove se Petrunija" bh. scenaristice&nbsp;Elme Tataragić&nbsp;u utrci je za glavnu nagradu Zlatni medvjed&nbsp;na 69. izdanju Filmskog festivala u Berlinu, dok je Tataragić kandidatkinja za Srebrenog medvjeda za najbolji scenarij.&nbsp; &nbsp; No, to nije sve. Njen film „Šavovi“ također je premijerno prikazan u okviru prestižnog Berlinalea.
"Bog postoji, zove se Petrunija" nastao je u koprodukciji Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije, a u potpunosti je sniman na lokacijama u Makedoniji prošle godine.
Oba filma, kako nam je kazala Tataragić, dobila su itekako dobre kritike publike. Uspjeh Elme Tataragić također je uspjeh i bh. kinematografije te u svakom slučaju vjetar u leđa za daljnji rast.
Elma Tataragić rođena je 1976. u Sarajevu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001., magistrirala 2010. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju "Žanrovske i stilske karakteristike adaptacije književnog predloška za igrani film" odbranila na istom fakultetu 2014. godine. Na Sarajevo Film Festivalu angažirana je od samog početka, gdje sada radi kao selektorica glavnih takmičarskih programa.

Predstavila se filmovima "Bog postoji, zove se Petrunija" i „Šavovi“

Tataragić: Konkurent za prestižnu nagradu

Bosanska scenaristica na Berlinaleu

Na Dan zaljubljenih završava se višemjesečna farsa oko konstituiranja Doma naroda FBiH. Barem tako najavljuju zvanični organi Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine.&nbsp;Iako je kod nas nezahvalno bilo šta prognozirati, izgleda da su cikovci postigli konsenzus oko zakonske obaveze koju su - ako je neko slučajno zaboravio - morali ispuniti još prošle godine. 
Uglavnom, iz četrnaest političkih stranaka za Dom je spremno pedeset i pet delegata. Hrvati, Bošnjaci i Ostali nastupaju u kompletnim sastavima, dok će stvari sa federalnim Srbima tradicionalno ići malo teže.&nbsp;Trenutno ih, naime, fali troje, pa će se u hodu skontati koga i kako privesti za popunjavanje Kluba do čarobnog broja sedamnaest. S obzirom na prethodna, prilično sumanuta rješenja CIK-a, ništa nas ni ovog puta ne smije iznenaditi. 
Hrvatska demokratska zajednica apsolutni je pobjednik posrednih parlamentarnih izbora, a bez saglasnosti deputata Dragana Čovića apsolutno ništa neće biti moguće dogovoriti i usvojiti.&nbsp;Stoga se i svaki potencijalni pripadnik vladajuće koalicije definitivno mora pomiriti s tom poražavajućom činjenicom. Bolje je to uraditi odmah, jer već sutra biće kasno za kajanje!
Nakon što je Bh. blok odbio pozive Stranke demokratske akcije za pristupanje probošnjačkoj koaliciji, Bakir Izetbegović je u huji ljevičarima poručio „nek' se ne čude ako mi neke stvari prihvatimo koje im se neće svidjeti“. Na šta je konkretno mislio, saznat ćemo uskoro, pošto Čović zvanično ispostavi fakturu za hrvatske pozicije u budućoj vlasti. Nema sumnje, uzet će i sat i lanac.
Ne bih zato bio u koži avanturistima koji na državnom i federalnom nivou odluče potklocati klimavi SDAHDZSNSD tronožac. Pogotovo jer su se izetbegovićevci već potrudili da Čoviću, bilesi i Miloradu Dodiku, unaprijed osiguraju potpunu dominaciju u raspoloživim domovima naroda. Patriotskom podrškom delegatskim rješenjima mostarsko-laktaškog dueta, iz SDA su još jednom dokazali kako jedno rade, drugo misle, treće govore. Do podne i popodne.

Jedno rade, drugo misle, treće govore...

Dom zaljubljenih

Fudbalera Ajntrahta iz Frankfurta Luku Jovića Real iz Madrida želi oteti Barceloni, koja je s njim potpisala predugovor. Ovaj Bosanac najugodnije je iznenađenje ove sezone u Bundesligi.&nbsp;&nbsp;Već je uspio zasjeniti saigrača iz napada i hrvatskog reprezentativca Antu Rebića, jer je postigao 14 golova u njemačkom prvenstvu, tako da je najzaslužniji što se Ajntraht bori za plasman u Ligu prvaka.
Također, Jović odlično igra i u Evropskoj ligi, u kojoj je dodao još pet golova, a njegov klub zabilježio je šest čistih pobjeda u opasnoj grupi s Laciom, Apolonom i Marsejom.
Napadač kluba iz Frankfurta je zbog svoje mladosti i talenta tražen, a „Frankfurter Allgemeine“ tvrdi da je već potpisao predugovor s Barcelonom te da se naljeto seli na Kamp Nou. No, „Bild“ je jučer otkrio da se u cijelu priču uključio Real Madrid, koji je klubu iz Frankfurta ponudio 45 miliona eura i tako ga pokušava preoteti ljutitom rivalu.
Luka Jović rođen je 23. decembra 1997. godine u Bijeljini, ali je izabrao srbijansko sportsko državljanstvo. Već kao osmogodišnjak trenirao je u Crvenoj zvezdi, za čiji je prvi tim debitirao u 17. godini. Kasnije ga je lopta odvela u portugalsku Benfiku, a od 2017. brani boje kluba iz Frankfurta.&nbsp;

Klub iz Madrida ponudio 45 miliona eura Ajntrahtu i tako Jovića pokušava preoteti ljutitom rivalu

Jović: Potpisao predugovor s Barcelonom, ali...

Najveća od svih zvijezda

Živ je Duče, crko nije!

Pisac "Kralja Mirze"

"Vranduci" i marifetluci...

Gol za TV špice

Februar ljubavi i smrti

Nastavak vladavine Balkanom

Halo, Sarajevo

Ko je zviždao Dodiku i šta bi radili Bakiru

Od Sarajeva do Karakasa

Uklanjanje škarta

Magija velikog majstora

Povratak džihadista

Bosanska scenaristica na Berlinaleu

Dom zaljubljenih

Real hoće da otme Bosanca

Kolumne

Najveća od svih zvijezda

Živ je Duče, crko nije!

Pisac "Kralja Mirze"

"Vranduci" i marifetluci...

Gol za TV špice

Februar ljubavi i smrti

Nastavak vladavine Balkanom

Halo, Sarajevo

Ko je zviždao Dodiku i šta bi radili Bakiru

Od Sarajeva do Karakasa

Uklanjanje škarta

Magija velikog majstora

Povratak džihadista

Bosanska scenaristica na Berlinaleu

Dom zaljubljenih

Real hoće da otme Bosanca