Bosna i Hercegovina je država koja funkcioniše sama od sebe. Bez jasnog pravca i bez političke volje da se bilo šta promijeni. Više ambicije i optimizma je bilo u prvim godinama nakon agresije na našu državu. Danas, vlast je zarobljena u beskonačnim političkim kalkulacijama. Institucije su ostavljene da se same snalaze. Evropska unija, nekada ključna tema u svakoj izbornoj kampanji i obećanjima lidera, potpuno je nestala iz fokusa. Nema više govora o reformama. Nema ni volje da se proces pristupanja EU održi živim.Naše niko ništa ne pita, oni nikome ne odgovaraju.Umjesto evropske perspektive, građanima se svakodnevno serviraju iste priče o nacionalnim interesima, preglasavanjima i vječnim nadležnostima. Dok političari prave od države poligon za međusobne obračune, sistem se urušava. U tišini. Nema više ni ulice, ako je ikada i bilo.Sudovi su pretrpani neriješenim predmetima, zdravstvo se bori s dugovima i odlaskom kadra, obrazovanje tone u zastarjelim programima, a korupcija i nepotizam kao dvije sestre rođene u ponoć, jedna malo prije a druga kasnije.Evropski put BiH, koji je trebao biti izlaz iz ovog začaranog kruga, više niko i ne spominje ozbiljno. Šatro lideri znaju da reformski zahtjevi znače gubitak privilegija, pa je lakše gurati sve pod tepih i držati građane u uvjerenju da promjene nisu moguće.Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da građani polako gube nadu. Umor, apatija i odlazak mladih postaju svakodnevica. Što narod manje vjeruje u promjene, to je vladajućima lakše – jer se u tišini i bez pritiska može nastaviti po starom. Takvo stanje odgovara svim nacionalnim elitama, bez obzira na to da li sjede u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru.Ukratko, ko nas je kleo, nije dangubio.&nbsp;

Evropska unija, nekada ključna tema u svakoj izbornoj kampanji i obećanjima lidera, potpuno je nestala iz fokusa

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolački Bošnjaci su više od deceniju strpljivo čekali da gradske vlasti iznađu rješenje za novu lokaciju harema, budući da su dva postojeća mezaristana već odavno popunjena. I baš kad se činilo da je rješenje iznađeno, da su u svojoj vlastitoj sredini uspjeli ostvariti osnovno ljudsko pravo, ono na dostojanstven ukop i nakon što su otpočeli radove, brzo ih je zapljusnula bolna zbilja - poništavanje rješenja za gradsko mezarje u blizini Radimlje, jer se, eto, radi o državnom zemljištu.Iako u cijelom procesu nije izvršena promjena titulara, već je zemljište tamošnjem Medžlisu Islamske zajednice dato na korištenje, Gradska administracija odlučila je poništiti ranije date dozvole. Štaviše, gradske vlasti su otišle i korak dalje, nakon što su preglasavanjem bošnjačkih vijećnika usvojili Prostorni plan, i to bez prethodne saglasnosti i odobrenja nadležnog kantonalnog ministarstva i ucrtavši u njega drugu lokaciju za harem na nepristupačnom i zabačenom području Dragovilja prema Ljubinju blizu administrativne entitetske granice.Iako čine gotovo 40 posto stanovništva grada na Bregavi, stolačke Bošnjake se nije pitalo za drugu lokaciju baš kao što im je bez dijaloga poništeno rješenje za prethodnu. U međuvremenu je MIZ Stolac na poništeno rješenje uložio žalbu, ali su Bošnjaci Stoca odlučili na sve dati građanski odgovor i to izgradnjom zida. Onim oko budućeg harema i koji svjedoči o dostojanstvu, odlučnosti i borbi za osnovno ljudsko pravo. Jer, kad se jedna zajednica mora boriti da za mjesto ukopa u svom gradu, u svojoj zemlji, onda to nije pitanje komunalne infrastrukture.Svoj graditeljski poduhvat započeli su bez pompe, gotovo šutke, ali je taj čin bio glasniji od bilo kakvog predizbornog skupa. Više od stotinu njih održali su mnogima lekcije u ovoj zemlji i pokazali da se samo zajedništvom mogu nositi s dubokom nepravdom koju proživljavaju. I trebao im je samo jedan dan da izgrade zid koji je simbol otpora nepravdi i diskriminaciji, ali i istrajnosti u njihovoj borbi za osnovna ljudska prava.

Kada se jedna zajednica mora boriti za mjesto ukopa u svom gradu, u svojoj zemlji, onda to nije pitanje komunalne infrastrukture

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović postao je novo pojačanje engleskog Hal Sitija. Vijest je to koja je jučer odjeknula u sportskoj javnosti nakon što su pregovori između Bešiktaša i kluba iz Championshipa uspješno okončani.Tako će ovaj 28-godišnji veznjak u novoj sezoni igrati kao posuđen igrač u Hal sitiju, a BiH će uz Asmira Begovića imati još jednog predstavnika u Championshipu.Prošlu sezonu Hadžiahmetović je proveo u dresu Rizespora, a budući da na njegove usluge Ole Gunnar Solskjer nije računao ni ove sezone, odlučeno je da potraži novu sredinu.On se na kraju odlučio za Englesku i klub koji s klupe vodi bh. stručnjak Sergej Jakirović. Nema sumnje da će novi dres za Hadžiahmetovića biti ozbiljan izazov.Hadžiahmetović je rođen 1997. godine u danskom gradu Nexonu. Svoju fudbalsku karijeru je započeo u tamošnjem lokalnom klubu, nakon čega je prešao u Željezničar.U Turskoj je od 2016. godine, gdje je nastupao za Konjaspor, a u februaru 2023. godine je u transferu vrijednom tri miliona eura potpisao za Bešiktaš. Od svoje rane mladosti iskazivao je želju da nastupi u dresu BiH.

Fudbaler je novo pojačanje engleskog Hal Sitija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Pobjedom u prijateljskom meču protiv Belgije bh. košarkaška reprezentacija najavila je nastup na Evropskom prvenstvu, gdje će svoju priliku tražiti u duelima sa Španijom, Italijom, Grčkom, Gruzijom i Kiprom, s kojim već u četvrtak igramo prvu utakmicu.Najefikasniji u redovima košarkaških Zmajeva bio je Jusuf Nurkić, s postignutih 25 poena, koji je u danu velike pobjede protiv Belgije proslavio svoj 31. rođendan. Sjajnim nastupom Bosnian Beast pokazao je zašto je jedan od glavnih aduta ove generacije. Zanimljivo je da je, nakon utakmice protiv Belgije, u Skenderiji doživio iznenađenje, kada mu je saigrač Edin Atić uručio sliku s karikaturama bh. košarkaša. Izazvalo je to novo oduševljenje i potvrdilo dobru atmosferu pred EuroBasket.Jusuf Nurkić rođen je 23. avgusta 1994. godine u Živinicama. U NBA je zakoračio 2014. godine. Nakon tri godine u dresu Denver Nuggetsa, igrao je za Portland Trail Blazers, Phoenix Suns, a zatim Charlotte Hornets, te Utah Jazz.

Jusuf Nurkić rođen je 23. avgusta 1994. godine u Živinicama

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Osnova privrednog razvoja svake zajednice predstavlja njena unutrašnja i vanjska saobraćajna infrastruktura. Trgovačka razmjena je, u svakom aspetku razvoja civilizacije, bila baza opstanka društva. Neki od najvećih imperatora svijeta su, u svojoj eksploataciji drugih, pravili putne komunikacije. Tako je Džingis-kan, veliki vođa Mongola poznat po svireposti svoje vojske, napravio putnu komunikaciju od Budimpešte do Pekinga. Kad posmatrate i ovdašnji prostor, bez obzira na to da li je to bilo vrijeme Rima, Osmanlija ili Austro-Ugarske, razvoj promente infrastrukture je bio veoma izražen – pravila se kaldrma, mostovi preko rijeka ili željeznička mreža!Svaki okupator je imao svoj ekonomski interes, ali zbog njega i gradio prometne veze unutar ovog prostora te ga spajao s drugim dijelovima svoje imperije. Najpoznatija prometnica koja se ovih dana privodi kraju je evropski put „Via Carpatia“. Ovaj autoput povezuje sjevernu i jugoistočnu Evropu. Dovoljno je pogledati kuda prolazi, ili bolje rečeno koga zaobilazi, pa da nam brojne geopolitičke stvari budu jasne. Uvijek je bio cilj povezati Crno more sa ostatkom Evrope. Dvije rijeke su spojene kanalom zbog toga – Dunav i Rajna, a na ovaj način su povezani luka Konstanca u Rumuniji i Roterdam na Sjevernom moru.<h2>Svojevrsna „granica“</h2>„Via Carpatia“ prolazi kroz Litvaniju, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku i Grčku. On kreće od luke Klaipeda na Baltičkom moru sve do Soluna u Grčkoj, a krakovi ceste se odvajaju prema Plovdivu u Bugarskoj i Konstanci na Crnom moru. Spomenuta cesta je svojevrsna „granica“ današnje Evrope, ili bolje rečeno Evropske unije i NATO-a prema istoku. Zanimljivo je da ovaj autoput ne „dodiruje“ države zapadnog Balkana koje su u svojevrsnoj izolaciji. S druge strane, Srbija se lako „nakači“ na tu komunikaciju preko Temišvara koji je nekoliko kilometara od granice, a Hrvatska preko brze ceste za Zagreb i Rijeku spojena na Jadransko-jonsku magistralu. Lako se da zaključiti da je u najvećoj izolaciji Bosna i Hercegovina.

Više od četvrt stoljeća se pokušava izgraditi autoput „VC“ koji bi bio poveznica Panonije i Jadranskog mora. On je trebao pratiti M17, cestu koja se od Save na sjeveru proteže do juga države. Osim entuzijazma i želje, jedan od osnova ovoj projekta je njegova „brzina“ izgradnje. Ovdašnji vic glasi da se u BiH u zadnjih 25 godina „nadogradilo više noktiju nego autoputa“. Osim nekoliko desetina kilometara gornjim tokom Bosne, Posavinom do Gradiške i cca 20 kilometara prema Konjicu – može se reći da je gradnja autoputeva skromna. Tek prije dvije godine se napravila brža cesta od Stoca do Neuma – jedinog grada BiH koji je na Jadranu.Osim ove spore gradnje autoputa 5C, treba istaći iznimno lošu povezanost unutar države. Tako putovanje u Krajinu iz Sarajeva automobilom traje pet sati, a ceste ka istoku i sjeveroistoku se ne razlikuju mnogo od perioda Austro-Ugarske. Svakako je nama idealno kritikovati Evropu koja nas „izoluje“, ali smo u dobroj mjeri i sami krivci zbog toga jer nismo putno povezali unutrašnjost države. Ovome treba dodati i veoma skromnu željezničku infrastrukuturu koja je mnogo veći promet imala početkom XX stoljeća nego danas. Sve ovo utječe i na trgovinu, a posebnu katastrofu čini broj nesreća sa smrtnim ishodom na ovdašnjim cestama.Ogroman je broj prometnih nezgoda, a statistika kaže da svaki treći dan jedna osoba izgubi život na našim putevima. Slučaj mlade doktorice koja je izgubila život krajem jula na cesti kod Foče je zgrozio javnost. Na automobil kojim se vozila ona i njen otac pala je stijena i nju usmrtila. Odroni na cestama su veoma česta pojava, a tek kada se završe sa smrtnim ishodom, onda se o tome razgovara. Veoma brzo se zaboravi da se slična katastrofa dogodila i na Lapišnici kod Sarajeva, a samo spletom sretnih okolnosti niko nije nastradao. „Prometni rulet smrti“ koji je uzrokovan neadekvatnim putevima, nesavjesnim vozačima i odronima uz ceste je svakodnevan. Svi koji su vozili putem ka Foči i Šćepan polju znaju da njihov put više zavisi od sreće nego što se mogu uzdati u kvalitet saobraćajne infrastrukture.<h2> Svaki litar</h2>Ogromna sredstva se sakupljaju na razne načine i trebalo bi da se ulažu u prometnice. Ovdje ne treba spominjati samo putarine ili izdvajanje iz registracija na automobile – ovdje zakonski postoji akciza koja se plaća pri kupovini goriva za putnu infrastrukturu. Na svaki litar kupljenog goriva izdvaja se akciza od 0,15 KM za puteve i 0,20 KM za izgradnju autoputeva. Godišnje se u BiH potroši više od 1,5 milijardi litara goriva, a akcize su uvedene 2017. godine. Procjena je da se, samo od akciza, prikupilo za osam godina više od četiri milijarde KM!Uprkos tome, gradnja autoputeva, kao i održavanje onih postojećih, nije na nekom adekvatnom nivou te o toj činjenici svjedočimo svakodnevno. S druge strane, predizborno asfaltiranje je postao svojevrsni „fetiš“. Prije svakih izbora se desi „slikanje“ na nekom komadu asfaltirane ceste ili kružnog toka koji je izgrađen u nekoj lokalnoj sredini. Svakako treba pohvaliti svaku aktivnost, ali hvaliti se time dok mreža autoputeva u državi liči na riječnu mrežu Saudijske Arabije nije baš najrealnije. Ništa bolja situacija nije ni u gradovima, a posebne gužve se dešavaju u glavnom gradu. Arteriju svakog grada čine njegove ceste, a infarkt u gradu uvijek onemogućava gradski saobraćaj.Sarajevo je longitudinalni grad smješten u kotlini te njegove osnovne komunikacije jesu pravca istok – zapad. Grad reljefno nije u mogućnosti da pravi neke „cirkove“ kao što mogu nizijski gradovi, a penetracijske ceste spajaju rubne dijelove grada s centralnom kotlinom. Osnovu brzog prometa trebaju činiti transverzale, ali je veliki problem ako na tim transverzalama dozvolite „skretanje ulijevo“, a posebno kada nemate posebnu traku za tu aktivnost. Današnja infrastruktura se ne razlikuje mnogo u odnosu na period ranih devedesetih, kada je Sarajevo imalo mnogo manje automobila.U Kantonu Sarajevo je registrovano nešto više od 180.000 automobila, a to je gotovo duplo u odnosu na 2013., kada ih je bilo 98.000. Današnji broj je gotovo 500 posto veći nego 1991., a to je donijelo dva osnovna problema – saobraćaja u fluktuaciji i saobraćaja u mirovanju. Nedostatak parking-prostora je postao „rak-rana“ svakog dijela grada, a izgradnja zgrada nije pratila razmišljanja o tom „problemčiću“. Još gori su određeni periodi dana kada vam za nekih 10-ak kilometara, koliko je grad „dug“, treba više od sat vremena vožnje. Grad jednostavno nema kapacitet za toliki broj automobila, a za nekoliko godina je pretpostavka da će ih biti više od 200.000.<h2>Gradski saobraćaj</h2>Evidentno je da veći broj automobila donosi veći profit, od prodaje goriva do registracije, ali, s druge strane, pravi „trombove“ u arterijama grada. Svi su saglasni da je osnova rješavanja problema razvoj gradskog saobraćaja. Na ovaj način bi se, makar unutar grada, smanjila frekvencija vožnje vlastitim automobilima. Proteklih mjeseci se uglavnom priča o obnovi tramvajskih šina te novim vozilima za gradski saobraćaj. Prije nekoliko mjeseci je, nakon 33 godine pauze, obnovljena trolejbuska linija za Vogošću. Većina ljudi nije krila oduševljenje zbog toga, ali su neke stvari ovdje zanemarene. Vogošća danas ima 12.300 automobila, a 2013. ih je imala 5.800.U odnosu na period kada se posljednji put ovdje kretao trolejbus broj automobila je porastao za blizu 600 posto! Gledajući cestu koja spaja ovaj dio s ostatkom grada, ona se nije mnogo promijenila, odnosno nije se ubrzala ili proširila. Današnji automobili, osim što ih je mnogo više, imaju i drugu karakteristiku – traže brži promet. Veza s dijelovima grada koji su industrijske zone ili „spavaone“ mora biti riješena mnogo adekvatnijom fluktuacijom saobraćaja. Trolejbusi su na mreži koja može podnijeti maksimalno kretanje od 40 km/h, a realnost je da je to i duplo sporije u praksi. Čak i kada promet ide bez problema, odnosno kada nema zastoja, trolejbus teško može odgovoriti potrebnoj brzini.Prije nekoliko dana su se srušile trolejbuske žice na kolovoz. Došlo je do oštećenja dva vozila, a takva je širina te prometnice da su se napravile ogromne gužve jer se dalje saobraćaj nije mogao odvijati. Naravno da se nesreće ovog tipa mogu desiti svugdje i u svako vrijeme, ali je teško očekivati da će nekadašnji oblik putne komunikacije zadovoljiti današnji kvantitet i brzinu prometa. Jasno je da je trolejbus ovog tipa mreže zadovoljavao standarde 1990., ali teško da može odgovarati prometu 2025. godine – posebno ne u prostoru gdje gradski saobraćaj nema mogućnost „vlastite trake“.Saobraćajna struka je ta koja će morati dati odgovore na sve ove probleme, a svakako se mora razmišljati o reljefnoj infrastrukturi Sarajeva kada se pokušavaju riješiti ovi problemi. Postoji dio struke koji smatra da bi neki tuneli napravili brži promet s jugozapadnim i sjeverozapadnim dijelovima Sarajeva, a za povezivanje grada s istoka na zapad čuju se i ideje metroa. Realno je ovo mali grad i površinom i brojem stanovnika za te aktivnosti, ali da se mora riješiti saobraćaj u gradu, postaje više nego evidentno. Broj vozila gradskog saobraćaja je manji nego prije 35 godina, a spominje se podatak da je potreban 51 tramvaj da se zadovolji red vožnje. Ovome treba dodati i činjenicu da je Sarajevo danas „turistički div“ u odnosu na period prije 1990., odnosno da ima mnogo veću inostranu posjetu.Turizam i njegova validnost zavise u dobroj mjeri od kvaliteta saobraćaja. Gradske gužve posebno dolaze do izražaja u zimskom periodu kada u određenom postotku i vozila povećavaju zagađenost zraka u kotlini. Neki gradovi Evrope, kao što je Pariz, u periodu povećanja zagađenja zraka omoguće besplatan javni saobraćaj. Osnovna želja je smanjiti broj automobila. To gradovi rade i na drugačiji način – posebnim taksama za prometovanje određenim dijelovima istih.Rješenja je, vjerovatno, mnogo lakše reći nego ih ostvariti. Smanjenje broja automobila i jači javni prevoz – to djeluje tako jednostavno. Ne treba zaboraviti da Sarajevo ima i aerodrom, a čak vlasti i subvencioniraju neke „cheapflight“ letove – sve u svrhu promocije turizma. S druge strane, ne postoji adekvatna linija koja bi spajala aerodrom s ostatkom grada. Prosječan turista koji sleti u Sarajevo se mora dobro „napatiti“ da pronađe neki prevoz do centra grada – osim ako to nije taxi vozilo! Iz ove činjenice se jasno može postaviti pitanje – pa zar nije logičnije bilo ulagati i napraviti neku vezu javnog saobraćaja između aerodroma i centra grada, a tek onda razmišljati o subvencioniranju letova?<h2>Pametna ulaganja</h2>Trenutno je u izgradnji i tramvajska šina od Ilidže do Hrasnice. Raniji industrijski gigant, FAMOS, sigurno bi bio sretan zbog toga. S obzirom na činjenicu da Druga industrijska revolucija ovdje više nije zastupljena kao prije pola stoljeća treba promijeniti i ideje koje su bile u razgovorima u tom periodu. Slična stvar se spominje i kada je Dobrinja u pitanju, odnosno postoji neka „želja“ da se i taj dio grada poveže tramvajskim šinama. Kada se već vidi tolika „budućnost u tramvajima“, možda bi logika bila da se počne razmišljati o potencijalnim postrojenjima proizvodnje i remonta za iste – ili ćemo se vječno „hvaliti“ kako smo nešto kupili!?Jasno je da unutrašnja putna komunikacija u državi, bila ona međugradska ili gradska, nije adekvatna i da infrastrukutra zahtijeva ozbiljna i pametna ulaganja. Putovanja na relativno kratkim relacijama između gradova udaljenosti približno 100 kilometara i u ovo doba traju po dva sata. Dovoljno je pogledati bilo koji međugradski promet u Evropi pa uvidjeti da naš problem nije samo to što nas zaobilazi „Via Carpatia“ ili bilo koja druga putna komunikacija. Djeluje nestvarno da država koja ima izlaz na more i spaja Jadran s Panonijom sebi dozvoli da bude izolirana u prometu, a posebno da njen glavni grad bude na taj način prometno izoliran.<h2>Nešto se mora promijeniti</h2>Jer realno, Sarajevo je u problemu – lako će Bihać i Banja Luka putno do Zagreba, Mostar do Splita ili Tuzla do Beograda – ali gdje će Sarajevo!? Glavni grad mora riješiti svoje unutrašnje prometne „čepove“ te se vanjski povezati s ostatkom države – iste one koja je omogućavala da dubrovački trgovci putuju nesmetano preko nje prije više od 800 godina. Kada imate ceste na kojima postoji mogućnost odrona te da neka stijena padne na vas i kada vam treba sat vremena da pređete 10 kilometara automobilom u gradu, evidentno je da nešto morate promijeniti – a to sigurno nije povećanje broja automobila na identičnu infrastrukturu kao prije nekoliko desetljeća!Bosna i Hercegovina, koja je smještena na dodiru raznih regija Evrope, i dalje je država kojoj nedostaje moderna saobraćajna mreža. Dok susjedi ubrzano grade i povezuju svoje gradove s evropskim centrima, BiH ostaje prostor gdje vožnja od 150 kilometara često traje duže nego putovanja u tri susjedne države zajedno. Autoputevi koji bi trebali biti kičma razvoja još su u fazi planiranja ili parcijalnih radova, a željeznice, nekada ponos industrijskog razvoja, danas su gotovo zaboravljene. Saobraćajnice nisu samo asfalt, betonske konstrukcije ili šine – one su krvotok jedne države. One spajaju ljude, ubrzavaju trgovinu, omogućavaju razmjenu ideja i kultura. Bez njih, društvo ostaje izolirano, a ekonomski napredak usporen ili onemogućen. Bosna i Hercegovina zato mora shvatiti da ulaganje u saobraćajnice nije trošak, nego najvažnija investicija u budućnost. Jer država koja nema puteve – nema ni vezu sa svijetom.

Svaki okupator je imao svoj ekonomski interes, ali zbog njega i gradio prometne veze unutar ovog prostora te ga spajao s drugim dijelovima

Zubić: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Zbog činjenice da im već osam mjeseci nisu isplaćeni poticaji, što se prvi put desilo u posljednjih 15 godina, poljoprivrednici Kantona Sarajevo namjeravali su jučer, simbolično - „pet do 12“- jer očito je da je stanje alarmantno, održati mirni protest.Međutim, kolona od 70 traktora kojima su upravljali praktično oni koji nas hrane, nije uspjela doći do mjesta protesta - zgrade Vlade Kantona Sarajevo.Zaustavila ih je policija - jednu grupu kod Stupa, a drugu do Semizovca, spriječivši ih tako da izraze svoje nezadovoljstvo ponižavajućim odnosom kantonalne vlasti prema njima, premda su svoj protest uredno najavili i danima u medijima iznosili razloge svog mirnog okupljanja.Od sarajevskih vlasti nisu tražili mnogo, isplatu subvencija tek za prva dva kvartala. Suša je - valjda je to očito - uzela danak na prinosima i ispaši stoke pa su farmeri na koncu bili prisiljeni svojim novcem kupovati hranu, dok im nadležni uskraćuju ono što im pripada.Uz to su htjeli upozoriti i na nemilosrdnu birokratiju s kojima se satima i danima bore nakon što dođu svojim kućama s njiva, oranica i iz štala, pa umjesto da koji sahatak odmore moraju lutati od šaltera do šaltera.Ništa od toga nisu uspjeli izgovoriti ni povikati, pa ni ono: „Dosta je“, jer su se, eto, izgleda, vlasti prepale naroda. S pravom je generalni sekretar Udruženja peradara FBiH Mesud Pinjo rekao: „Ovo je bruka i sramota“.Zanimljivo je kako skoro svaki put kada bilo ko u ovoj zemlji krene put protesta ili štrajka vlasti posežu za metodom zabrane. Jer, postala je praksa da se preko sudova traže privremene mjere zabrane štrajka, kako to, naprimjer, očekuju medicinari u Hercegovini, koji su najavili obustavu rada. Slično se, naime, desilo s njihovim kolegama iz prosvjete i u HNK, ali i u KS. U svim tim situacijama oni na vlasti, nekako po pravilu, vide političke intonacije. A, ljudi koji te iste vlasti finansiraju iz vlastitih džepova samo traže ono što im po zakonu pripada.&nbsp;

Zanimljivo je kako skoro svaki put kada bilo ko u ovoj zemlji krene put protesta ili štrajka vlasti posežu za metodom zabrane

Poljoprivrednici zaustavljeni na putu u Nebočaju

Strah od naroda

Profesorica Azra Bihorac prva je osoba iz BiH kojoj je pripala čast da na svečanoj promociji diplomanata na Univerzitetu Florida održi, kako se pokazalo, inspirativni govor koji je izazvao više nego pozitivne reakcije, a u BiH i ponos zbog priznanja ukazanog jednoj ženi iz BiH. Biti glavni govornik na ceremoniji dodjele diploma jedno je od najvećih priznanja koje američki univerzitet može ukazati nekom pojedincu, prilika da se pred hiljadama studenata, porodica i profesora podijeli životna i profesionalna priča koja motivira čitavu novu generaciju mladih ljudi.Azra Bihorac rođena je u Brčkom, gdje je i završila svoje osnovno obrazovanje. Diplomirala je medicinu na Univerzitetu u Sarajevu 1990. godine. Ratna dešavanja prisilila su je da napusti domovinu i nastavi specijalizaciju iz interne medicine i nefrologije u Turskoj. Krajem 1990-ih dolazi u SAD. Ubrzo postaje dio akademske zajednice Univerziteta Florida, gdje će izgraditi jednu od najzapaženijih karijera u području medicine i istraživanja. Danas je senior associate dean za istraživanja na Medicinskom fakultetu Univerziteta Florida i R. Glenn Davis profesorica medicine, hirurgije, anesteziologije i fiziologije. Suosnivačica je i direktorica Intelligent Clinical Care Center – centra posvećenog razvoju etičkih i pouzdanih rješenja zasnovanih na umjetnoj inteligenciji u medicini.Objavila je više od 200 naučnih radova koji zajedno broje više od 10.000 citata, a njene laboratorije kontinuirano dobivaju podršku Nacionalnih instituta za zdravstvo (NIH).

Biti glavni govornik na ceremoniji dodjele diploma jedno je od najvećih priznanja

Profesorica Azra Bihorac:  Inspiracija mnogima

Godinama već građani BiH čitaju vijesti i slušaju vapaje bh. političara, izloženih svakojakim nepravdama i tužnim sudbinama. Sa sigurne distance, dobro zbrinuti i lišeni egzistencijalnih briga, čuju ispovijesti funkcionera s američke crne liste kojima je uskraćena plaća, poruke onih koje privode dok oni kliču u slavu entitetu, onih koji se spremaju na izdržavanje kazni, pa čak i onih koji i iza rešetaka nađu način da nešto poruče svojim glasačima. Gledamo snažna busanja u prsa patriotska lidera kojima se sudi, koje se presuđuje, a da časni sudovi u svoj njihovoj veličini ne vide cijeli jedan narod, ne shvataju da su sav svoj potencijal, a nije da ga nema, stavili u službu naroda, radili koliko su mogli u njegovom interesu, te su presudama njima, presudili i narodu, odnosno svima nama.Nažalost, stanovnici BiH niti su zbrinuti, niti lišeni egzistencijalnih problema, već u iskrivljenoj slici depresivne bh. svakodnevice to samo tako izgleda. Nadglasani od glasnijih i medijima zanimljivijih, prinuđeni su slušati iste poruke u nastavcima od ljudi koji su za vlastite probleme sami krivi, a itekako su doprinijeli i našoj kolektivnoj muci, jednako teškoj u svakom dijelu ove države. Građanima je presuđeno još u trenutku kad su zaokružili imena onih što danas, zaokupljeni sobom, ne shvataju i ne brinu gdje su nas doveli. U situaciji smo da nam stručnjaci za demografiju, bez imalo okolišanja, u narednim decenijama predviđaju izumiranje i nestanak. Narodna kletva “Pusto ti ostalo”, kao da se primila na crtačima granica, koji nikako da razumiju da su nam džaba i kantoni, i entiteti, i država u kojoj naših potomaka neće biti. Finalni ishod se zna, a dilema je jedino hoće li prije nestati Bošnjaka, Srba, Hrvata, Crnogoraca ili Albanaca, te hoćemo li naše izumiranje u ovoj prelijepoj zemlji barem malo odgoditi.Ipak, kao da dolaze dani u kojima će glas građana nadjačati već izlizane političke floskule. Na ulicu će obespravljeni poljoprivrednici, zanemareni prijevoznici, potcijenjeni zdravstveni radnici u Hercegovini, pa i građani Konjica zabrinuti za vlastitu sigurnost u saobraćaju. Glasno negoduju penzioneri, branitelji, državni policajci. Ako svoje probleme sami ne uvrste na dnevni red, niko to drugi neće uraditi.

Ako svoje probleme sami ne uvrste na dnevni red, niko to drugi neće uraditi

Građani su osuđeni davno

Bratunac danas postaje mjesto gdje se humanost šiša zahvaljujući dvojici mladih berbera – Muji Imamoviću i Enveru Merdžiću.Njih dvojica pokreću akciju koja spaja zanat, zajednicu i plemeniti cilj: “Humanitarno šišanje za Rastka.”Ovo je još samo jedan u nizu dokaza da u našoj zemlji i dalje postoje ljudi koji su humani i koji brinu jedni za druge. Uvijek ima onih koji će rado pomoći. Dvojica berbera će sav prihod od šišanja dati za pomoć Rastku, mladiću kojem je zajednica odlučila stati uz rame. Ova akcija nije samo prilika da se osvježi frizura, već i da se učini konkretno dobro djelo. Na plakatu stoji jasno: “Dođi, podrži, ošišaj se i učini dobro djelo”.Dvojica berbera, iako su mladi, pokazuju empatiju i zrelost koja nadilazi godine. Ne kriju svoju sposobnost niti spremnost za pomoć.Mnogi Bratunčani, ali i ljudi iz drugih gradova podržali su ovaj njihov gest. Dobro se dobrim vraća.

Ovo je još samo jedan u nizu dokaza da u našoj zemlji i dalje postoje ljudi koji su humani

Imamović: S kolegom u humanitarnoj akciji

Mujo Imamović: Veliko srce

Sve spekulacije su gotove, Milorad Dodik nije više predsjednik RS. Sud BiH je odbio žalbu njegovog advokata na oduzimanje mandata, pa on sigurno više nema aduta u rukavu.S političke scene neće sigurno još neko vrijeme otići, jer će biti predsjednik stranke, ali direktnu moć neće imati. Njegovo potpuno povlačenje iz politike bi značilo priznavanje poraza i odustajanje od svega na čemu je prethodnih godina insistirao i teško je povjerovati da će, poznavajući njegove poteze, bar u ovom trenutku, na to pristati.Umjesto toga sigurno je da će insistirati na neracionalnim potezima, koji bi sada već drugi morali da povlače umjesto njega, no pitanje je da li će pristati da rizikuju krivičnu odgovornost i da završe njegovom sudbinom. Takvi potezi su se već dali naslutiti kroz najave hrpe referenduma.Interesantno je i to da je na dan odlaska Dodika sklonjen i Radovan Višković s pozicije premijera RS, a vjerovatno bi se neko još poslušniji trebao postaviti na ovu poziciju, kako bi mogao pratiti sve ono što mu se kaže.Kako će to sve funkcionirati u praksi, da li će politička moć i dalje biti u rukama nekoga ko godinama ne može obnašati političke pozicije bit će jedno interesantno pitanje i izazov, na koji će vrijeme dati najbolji odgovor, a sigurno je da će se u prvim mjesecima pričati o jedinstvu i stajanju iza Dodika.Ipak, jasno je da je jedna era, koja je započela nakon rata uz zapadnu pomoć, završila na isti način, nakon što je visoki predstavnik nametnuo izmjene Krivičnog zakona, što Dodik nije htio da poštuje, vjerujući da je jači i od međunarodne zajednice.Odnos stvari i koliko je Dodik zapravo i dalje faktor na terenu, najbolje ćemo moći vidjeti već naredne godine, kada će se održavati izbori i potencijalni koalicioni sastanci. Ako ga ni tu ne bude u prvom planu, bit će posve jasno da je odlučio potpuno se povući.

Sada bi drugi morali povlačiti neracionalne poteze umjesto Dodika i tako rizikujući da završe njegovom sudbinom

Politika bez funkcije

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine dugo je čekala pravi zaokret, a Sergej Barbarez ga je donio. Nekadašnji kapiten „Zmajeva“ i legenda bh. fudbala, sada u ulozi selektora, pokazuje da je spreman praviti odluke koje se ne temelje na pritiscima, nego isključivo na kvalitetu i karakteru.Barbarez je izabrao najbolje što BiH trenutno ima, pažljivo kombinujući iskustvo i mladost. Njegov spisak nije samo popis imena, nego i poruka – reprezentacija mora biti meritokratska, okupljalište najspremnijih i najposvećenijih. Time je vratio vjeru među navijače da će „Zmajevi“ konačno igrati s jasnom idejom i energijom.Kao fudbaler, Barbarez je bio poznat po borbenosti, liderstvu i hrabrosti. Kao selektor, prenosi te iste vrijednosti. Njegov izbor pokazuje da je spreman stati iza svake odluke i da mu je jedini cilj uspjeh Bosne i Hercegovine.

Time je vratio vjeru među navijače da će „Zmajevi“ konačno igrati s jasnom idejom i energijom

Sergej Barbarez: Izabrao najbolje i najspremnije

Muftija mostarski dr. Salem ef. Dedović u nedjelju je poslao snažne poruke u Lukomiru tokom posebne duhovne svečanosti i mevludskog programa u okviru manifestacije „Dani tradicionalnih mevluda 2025“ Medžlisa Islamske zajednice Konjic.Jasno je poručio da „nama nikakve, strane i tuđe i plemenske prakse ne trebaju“.- U Lukomir dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Lukomir je važna razglednica. I nije svejedno kakva je ta razglednica – kazao je, upozorivši na pojavu novih, neprimjerenih elemenata u ambijentu i kulturi ovog mjesta.Istakao je da je važno da u Lukomiru vlada red, a ne nered, te da Bošnjaci ostanu vjerni praksi življenja islama na ovim prostorima – poručio je ef. Dedović.Još jednom je pokazao kako se može živjeti u miru, slozi i duhovnosti, te kako islam nije nametnuta vjera. Efendija je poručio da je naš ovdašnji čovjek bio čovjek u punini, prožet tim vrijednostima i otvorenosti i humanosti, i ljubavi i plemenitosti, i dobrote i dobročinstva, kao što jeste i danas.I kao takav treba da ostane i dok je svijeta i vijeka i dok je islama u Bosni. Takav islam, živi islam, živio se ovdje, ne mrtvi islam, ne usiljeni islam, ne vještački islam, ne nametnuti islam, ne plemenski islam, bile su njegove poruke.

Islam nije nametnuta vjera

Salem ef. Dedović: Snažne i racionalne poruke

Bosna i Hercegovina nema više vremena za čekanje! Nema više popravnih ispita, nema izgovora i nema opravdanja. Vrijeme je da se naša reprezentacija plasira na Svjetsko prvenstvo.Predugo su navijači živjeli na staroj slavi, predugo gledali kako se naši talenti troše u kvalifikacijama koje završe razočarenjem. A znamo svi da ova zemlja ima sve što je potrebno – Na Mundijalu se ne igra samo fudbal – tamo se pokazuje ko si, koliko vrijediš i koliko si spreman za velike izazove koji mogu ponijeti Zmajeve do cilja.Svaka utakmica od sada mora biti kao finale. Svaki duel – borba za grb na dresu. Svaki igrač mora znati da iza sebe ima tri miliona ljudi koji sanjaju isti san: himnu BiH na najvećoj svjetskoj sceni, na Mundijalu!Nema kalkulacija, nema filozofije – plasman na Svjetsko prvenstvo mora biti prioritet broj jedan. Ako Hrvatska, Srbija, Švicarska i druge zemlje sa sličnim ili manjim fudbalskim potencijalom mogu, zašto ne bi mogla i BiH? Šta nam nedostaje osim vjere i discipline?Ovo nije samo sport, ovo je pitanje ponosa! Na Mundijalu se ne igra samo fudbal – tamo se pokazuje ko si, koliko vrijediš i koliko si spreman za velike izazove. Tamo BiH jednostavno mora biti. Zato igrači moraju dati sve, savezi moraju stati iza reprezentacije bez kalkulisanja, a narod mora vjerovati do kraja. Jer kada se euforija pokrene i kada Zmajevi zapale teren – nema te sile koja nas može zaustaviti.BiH na Svjetskom prvenstvu – to nije san, to je obaveza. Zato, gospodine Barbarez, vjerujemo i Vama i Vašim izabranicima. Nemojte nas iznevjeriti.&nbsp;

Na Mundijalu se ne igra samo fudbal – tamo se pokazuje ko si, koliko vrijediš i koliko si spreman za velike izazove

Moramo na Mundijal!

Potrošačka korpa u BiH bilježi rekordne iznose. Prema posljednjim podacima, onima za juli, potrošačka korpa je premašila iznos od 3.200 KM. Naravno, riječ je o minimalnim troškovima četveročlane porodice. I, dok pada broj zaposlenih, jer zvanični podaci Porezne uprave FBiH pokazuju da su više od dvije hiljade ljudi prošlog mjeseca ostale bez posla, dok je manja vrijednost prosječne plaće, dotle cijene rastu.Novi val poskupljenja, sve je izglednije, krenut će s novim, višim cijenama struje koje će kroz tri blok-tarife pogoditi brojne građane, i to od 1. septembra. Tog dana u većem dijelu BiH počet će nova školska godina. Za građane koji imaju školarce i koji svaki dan muku muče s raznim poskupljenjima to je definitivno novi udar na kućne budžete.Prema nekim najavama, građane bi uskoro mogle dočekati i nove cijene ogrjeva, od drveta do peleta. Ukratko, jesen stiže i donosi cijene više. A, dok sve skuplji život građanima, uz bezobrazno i neopravdano visoke cijene osnovnih životnih potrepština, dodatno otežavaju druga silna poskupljenja, dotle se politička kriza samo produbljuje.Više se ne zna ni „ko pije ni ko plaća“, a i u takvoj situaciji se našao nemali broj zastupnika, delegata, poslanika, kakogod, ministara, dužnosnika i funkcionera, koji čekaju da se ljetna pauza završi i da se osunčani i odmoreni, napunjeni baterijama vrate na scenu nerada i nastave trpati u svoje džepove silne novce. Koga briga hoće li narod potopiti kakav novi val poskupljenja u zemlji koja nema budžeta, ministra sigurnosti, plan rasta? Koga briga što bi BiH mogla u septembru izgubiti još 100 miliona eura od EU?

Dok sve skuplji život građanima dodatno otežavaju druga silna poskupljenja, dotle se politička kriza samo produbljuje

Koga briga za narod

Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo, postao je sinonim za političku neozbiljnost, promašene prioritete i grandiozne izjave koje vrijeđaju zdrav razum građana.Dok se Sarajevo svakodnevno suočava s ozbiljnim infrastrukturnim i sigurnosnim problemima, on ponosno govori o “generacijskim projektima” poput obnove vodovodnih cijevi koje prokišnjavaju još od Austro-Ugarske, a to je tek “krpljenje rupa”, nikako historijska prekretnica koja će promijeniti živote građana.U isto vrijeme poskupljuje voda koja dodatno opterećuje kućne budžete, dok realnih i dugoročnih rješenja nema ni na vidiku. Vlada koju predvodi opterećena je hapšenjima ministara, ali premijer umanjuje ozbiljnost korupcijskih afera i javno štiti stranačke kolege, umjesto da im okrene leđa i pokaže političku odgovornost.Umjesto da energiju i resurse usmjeri na rješavanje gorućih problema u glavnom gradu, Uk se bavi PR potezima van granica BiH, poput slanja pomoći Crnoj Gori, dok u njegovom dvorištu, stanovnici MZ Širokača već godinu čekaju potpunu sanaciju klizišta koje prijeti da im uništi domove i ugrozi živote. Omiljena fraza ove vlade? Grandiozno, ali beskorisno.

Od „generacijskog projekata“ obnove vodovodnih cijevi do generacijske sramote

Nihad Uk: Premijer grandioznih iluzija

Postoji u javnom prostoru Bosne i Hercegovine jedan mali broj ljudi koji su spremni iskoristiti svaku priliku da izazovu pažnju na najprimitivniji način. Sanjin Musa, nažalost, odavno pokušava na takav način privući pažnju i postati neko i nešto u društvu. No, ostaje i dalje ništa i niko, poznat jedino po pokušajima pravljanja skandala.Njegov neuspješni pokušaj pohoda na Široki Brijeg, u kojem bi klanjao na ulici, nije nikakva “sloboda izražavanja” niti iskaz vjerskih osjećaja. To je svjesna i ciljano smišljena provokacija, izvedena s jasnim ciljem: podizanje tenzija, vrijeđanje komšija i privlačenje medijske pažnje.Ono što se, ipak, može izdvojiti kao pozitivan moment u cijeloj priči jeste činjenica da su ovog puta osude stigle sa svih strana političkog i ideološkog spektra. Jasnu osudu ovakvih stupidarija iznijela je i IZ, predvođena reisom Kavazovićem.Zahvalnost i čestitke treba uputiti i Ministarstvu unutrašnjih poslova na brzoj i profesionalnoj reakciji. Privođenje Sanjina Muse nije nikakav napad na slobodu vjere, kako će on sam možda pokušati prikazati, već primjena zakona na osobu koja je svjesno ugrožavala javni red i mir. Bosna i Hercegovina je, koliko god da je ranjena ratom i opterećena podjelama, i dalje zemlja u kojoj je moguće živjeti zajedno – ali samo ako se svjesno ne radi na tome da se to zajedništvo ruši.Bošnjaci nisu narod prostaka koji se zabavlja ponižavanjem komšija. Nismo narod koji će svetost molitve svoditi na cirkus po parkovima i travnjacima po kojima psi mokre. Mi imamo džamije, mesdžide, kuće i prostore namijenjene za klanjanje, i imamo dužnost da tu svetost čuvamo. Vjera nije oružje za političke ili etničke obračune, nego putokaz kako da budemo bolji ljudi – i prema sebi, i prema drugima.Na kraju, ovaj slučaj treba poslužiti kao jasan podsjetnik: svaki narod, pa i naš, mora se znati distancirati od onih koji ga sramote. Musa, nisi jedan od nas. Jedinstvena osuda, od političkih aktivista do Islamske zajednice, pokazuje da još postoji svijest o tome šta jesmo i šta ne smijemo postati. A Sanjin Musa? Njegovo ime će se zadržati tek kao fusnota – primjer kako ne treba pokušavati privući pažnju.

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Strah od naroda

Profesorica Azra Bihorac: Inspiracija mnogima

Građani su osuđeni davno

Mujo Imamović: Veliko srce

Politika bez funkcije

Sergej Barbarez: Izabrao najbolje i najspremnije

Salem ef. Dedović: Snažne i racionalne poruke

Moramo na Mundijal!

Koga briga za narod

Nihad Uk: Premijer grandioznih iluzija

Ovdje ga nećeš zaklanjati

Kolumne

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Strah od naroda

Profesorica Azra Bihorac: Inspiracija mnogima

Građani su osuđeni davno

Mujo Imamović: Veliko srce

Politika bez funkcije

Sergej Barbarez: Izabrao najbolje i najspremnije

Salem ef. Dedović: Snažne i racionalne poruke

Moramo na Mundijal!

Koga briga za narod

Nihad Uk: Premijer grandioznih iluzija

Ovdje ga nećeš zaklanjati