Prije pola stoljeća javila se ideja posebnog obrazovanja učenika s poteškoćama u razvoju. Takva ideja je djelimično napravila skretanje sa standardnog kursa obrazovnog „mainstreaminga“, odnosno integralnog principa po kojem svi učenici trebaju da na isti način izučavaju znanost ili ostvaruju napredak u nekim vještinama. Integracija je idealno zamišljena, ali bi ona podrazumijevala da su sva djeca biološki, psihosomatski i psihomotorički identična – a evidentno je da je takva stvar nemoguća.Kada se uvidjelo da neki učenici ne mogu ostvarivati te rezultate, došlo je do formiranja planova i programa individulnog tipa – odnosno prilagođeni program za jednog specifičnog učenika. Jasno je da ovakav način djelovanja daje bolje rezultate kod takvih učenika. Prije dva desetljeća se nad ovdašnjim obrazovnim nebom počeo koristiti izraz „inkluzija“. Uvijek stičem dojam da kada se želi nešto dići na viši nivo, da ne kažem bespotrebno zakomplikovati, iskoristi se neki latinski ili helenski izraz. Slična pojava se dešava i s modernim pojmom „kurikulum“ – jer njega samog po sebi rijetko ko može definirati. <h2>Današnja inkluzija</h2>Valjda nam je „bezveze“ da iskoristimo naše riječi „plan i program“ jer onda nismo „moderni u obrazovanju“. Ali ako zanemarimo ovaj populističko-jezički marketing, evidentno je da već kod samog izraza pravimo segregaciju. Inkluzija znači uključivanje, a ako želimo sve da uključimo, zašto onda govorimo inkluzija? Današnja inkluzija ne smije biti samo obuhvaćena individualnim planom i programom. Upravo tu se stvara najveća greška u sistemu. Svaki radnik u obrazovanju će vam reći kako je to najmanji segment inkluzije. Svako dijete će s vremenom postići određene rezultate – u skladu sa svojim mogućnostima. Ali inkluzija mora zadovoljiti nešto drugo – socijalizaciju. Bit inkluzivne nastave, da ne kažem inkluzivnog načina života, jeste društveno prihvatanje drugog i drugačijeg – po bilo kojem osnovu. Često se govori o tome kako su određeni učenici u inkluziji, ali suština je ta da inkluzija treba biti vezana za sve – posebno za one druge. Slična nebuloza se dešava kada se dođe pričati o menstruaciji u srednjoj školi pa se dječaci pošalju van – umjesto da baš oni slušaju o tome.Djevojčice sa 16 godina realno već dovoljno znaju! Dakle, nije inkluzija za određenog učenika, nego za sve učenike u razredu. Za tog učenika je samo individualni plan i program iz svakog nastavnog predmeta. Kada se pogleda moderna društvena zajednica, možemo reći da nam svima ponekad treba neka inkluzija. U pubertetskom periodu veoma je bitno da djeca imaju neki aspekt društvenog prihvatanja koji se javlja u raznim oblicima. Često su to identična interesovanja u muzici, stilu oblačenja ili bilo čemu drugom što učenici doživljavaju kao moderno. To, priznat ćete, nema nikakve veze s „poteškoćama u razvoju“. Djeca često rade stvari i mimo njihove volje samo da bi bili društveno prihvaćeni. Vjerovatno i oni koji počinju konzumirati razne stvari, od cigareta do alkohola, ili se devijantno ponašaju, to rade da bi bili vidljivi u društvu ili društveno prihvaćeni. Upravo zbog toga sistem mora izgraditi normative etike koji bi ušli u odgoj i obrazovanje, te dati odgovor na sve učestalija devijantna ponašanja! Problem „mainstreaming“ obrazovanja je što se najčešće, u nekom domenu edukacije, samo par stvari uzima kao adekvatno i svrsishodno. Ako nemate kvalitet u tome, vi ste suštinski loš učenik. Tako se u drevnoj Sparti sigurno nesposobnim i lošim učenikom smatrao onaj koji nema vještinu borbe, hrvanja, bacanja koplja ili mačevanja. To je bila osnova edukacije jer je Sparta bila vojna tvorevina. U mom obrazovanju je dominirala matematička logika. Druga industrijska revolucija je školovala majstore i inžinjere, a aritmetika i geometrija su u njoj dominirali. Svi oni koji nisu bili dobri u tom aspektu znanja, ili nisu imali „matematičku logiku“, apriori su bili svrstavani u „lošije učenike“. Može se konstatirati da su to velike greške obrazovanja. Evidentno je da postoje različiti oblici inteligencije i da ćemo u budućnosti permanentno otkrivati nove. <h2>Dijete i društvo </h2>Danas se, osim onih osnovnih kao što su lingvistička i matematička, spominju i mentalna, emocionalna, muzička, umjetnička, tjelesno-kinestetička, prostorna, interpersonalna i mnoge druge inteligencije. Ovo potencijalno znači da u svakom djetetu, ili čovjeku ako želite, postoji neki segment koji treba otkriti te iskoristiti u najboljem obliku i za dijete i za društvo! U karijeri sam imao učenike koji su bili takmičari iz matematike ili vrhunski igrali šah, ali s druge strane su imali veoma slabu retoričku sposobnost i često bili asocijalni. Kada pogledate njihove ocjene, oni su sjajni, ali kada dublje analizirate te učenike, i oni imaju „poteškoće u razvoju“ – makar u onom segmentu socijalizacije. A bit inkluzije nije da neko dijete dobije neke ocjene iz nekog predmeta – nego da bude društveno prihvaćeno. Svi koji čitate ovaj članak ste sigurno nekoliko puta u životu uvidjeli kako „nešto nije za vas“ ili kako vam „ne ide u glavu“. Upravo zbog toga i jesmo različiti. Postoje dva osnovna tipa onih učenika koji imaju poteškoće u razvoju. Za sve ostale podjele mjerodavna je samo medicinska struka i ona je ta koja treba dati neke odgovore na potencijal i nivo edukacije kod određenih učenika. Prvi tip su učenici koji imaju fizičke probleme. Oni bez problema imaju sve kognitivne radnje i nemaju problem sa spoznajom. U praksi sam imao učenike koji su na nastavu dolazili u kolicima, bili bez ruke, a jedan je bio slijep. Nijedan od tih učenika nije imao problem s „regularnom nastavom“. Evidentno njima je trebao neki oblik individualnog programa iz nastave sporta, ali jedna stvar im je trebala najviše – da budu prihvaćeni onakvi kakvi jesu! To je u suštini prava inkluzija, a ne savladavanje par lekcija iz geografije ili iz nekog drugog nastavnog predmeta.<h2>Slušati struku, a ne populističke principe</h2>Veoma je bitno da se sluša struka, a ne populistički principi kada se radi o potencijalnoj inkluziji. Stručna služba medicinskih defektologa, psihologa i pedijatara je ta koja treba da odlučuje o svakoj individualnoj inkluziji koja važi samo za tog jednog učenika. O tome ne mogu odlučivati samo nastavnici, roditelji ili neka politika koja skuplja svoje poene ne razmišljajući o posljedicama koje mogu biti kobne. Treba biti realan pa reći kako je nekoj djeci važnije da znaju držati čašu vode nego da imaju neku lekciju iz hemije i nauče H20!

Valjda nam je „bezveze“ da iskoristimo naše riječi „plan i program“ jer onda nismo „moderni u obrazovanju“

Zubić: Veoma je bitno da se sluša struka

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri u Federaciji BiH konačno imaju razloga za optimizam. Nakon višegodišnje borbe da se njihove penzije usklađuju na pravedniji način, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike uputilo je u proceduru prijedlog zakona koji bi mogao donijeti stvarnu promjenu. Umjesto dosadašnje nelogične veze s BDP-om, penzije bi se u budućnosti trebale usklađivati prema rastu potrošačkih cijena i prosječne plaće – onako kako su penzioneri godinama tražili.Ono što posebno ohrabruje jeste da bi usklađivanje ubuduće bilo dvaput godišnje, što bi barem djelimično ublažilo udar inflacije na najugroženiju kategoriju stanovništva. Još važnije, Vlada je otvorila vrata dijalogu – predstavnici Saveza penzionera dobili su priliku da imaju uvid u sam prijedlog i prate koliko se njihove sugestije uvažavaju.Ipak, da bi reforma bila potpuna, ostalo je još nedovršenih pitanja. Savez s pravom insistira da se zakonom predvidi i vanredno usklađivanje, u slučaju kriza poput pandemije koronavirusa. Jer život, nažalost, često ne čeka kalendarska pravila.Sada je sve u rukama Parlamenta FBiH. Penzioneri su jasno poručili – žele da zakon bude usvojen do 15. oktobra, kako bi se nove odredbe počele primjenjivati od januara. Vrijeme do tada treba iskoristiti za fiskalnu procjenu i otklanjanje nedoumica, ali bez odugovlačenja.Jedna stvar mora biti kristalno jasna: niko ne smije dirati stečena prava penzionera. To je minimum. Ali, ako već govorimo o ispravljanju nepravde, onda je red da se najzaslužnijim građanima napokon omogući da žive dostojanstveno. Jer svaka odgođena odluka, svaka odgađana reforma, plaća se zdravljem i životom ljudi koji su ovu zemlju gradili.

Ipak, da bi reforma bila potpuna, ostalo je još nedovršenih pitanja

Penzioneri konačno odahnuli

U odlučujućoj utakmici za osminu finala, Adis Bećiragić pogodio je plan u detalj: Bosna i Hercegovina je većinu meča kontrolisala ritam, vodila gotovo 39 minuta i taktički ugušila Gruziju, posebno u završnici (samo 14 poena Gruzijaca u 4. četvrtini).Širokim rotiranjima i jasnim defensive-adjustmentima nakon treće dionice, Zmajevi su zatvorili liniju ulaza, prisilili rivala na teže šuteve i zadržali preciznost u napadu – 50 posto iz igre uz 43,8 posto za tri, naspram 48 posto i 35 posto Gruzije.Bećiragićev pristup – smirenje tempa, disciplina u odbrani na pick-and-rollu i pravovremena pomoć na krilu – dao je rezultat baš kada je trebalo: 84:76 i let za Rigu.- Pobijedit će onaj ko bude imao najviše živaca i ne bude pravio gluposti – najavio je selektor, a ekipa je upravo to isporučila.Nakon sirene, Bećiragić je trijumf posvetio porodici i navijačima, naglasivši da ekipa iz meča u meč izgleda sve bolje – potvrda da ideja i rad stoje iza rezultata.

Selektor Zmajeva odlično postavio taktiku u ključnoj utakmici

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Naši košarkaši protiv Gruzije danas igraju odlučujući meč za prolazak u drugu fazu EuroBasketa. Poslije katastrofalnog izdanja protiv Španije nije se puno toga očekivalo od naših košarkaša, a naša javnost koja mahom gleda na sve crno ili bijelo već ih je otpisala, a neki su to uradili još kada su se obznanile informacije da Musa i Kastanjeda ne igraju.Protiv Italije je to izgledalo puno bolje, no rezultat nije bio ništa bolji i osim nekoliko hiljada dijasporaca koji su iskoristili godišnje odmore za kupanje na Kipru i praćenje reprezentacije, očekivanja su i dalje bila nikakva.I povreda Janisa Adetokumba, njegovo prekriživanje iz rostera pred sami početak meča, dobro izdanje i eto pobjede. Ponovo se upalila euforija. Malo nam uvijek za takvo nešto treba. Nerealna očekivanja su ponovo tu i vjeruje se da se možemo boriti za medalju.„'Ta će mala Gruzija“, već su neki od redovnih komentara koji se mogu vidjeti, iako je riječ o reprezentaciji koja ima vrhunsku petorku, gdje većina igrača igra u ekipama boljim od naših, no činjenica je da im je klupa katastrofalna.Tako da su šanse vjerovatno 50-50 i samo veoma dobro izdanje naših košarkaša ili katastrofalno izdanje Gruzije nas može odvesti dalje. Logikom: „Lako ćemo“, sigurno nećemo ništa napraviti. Podrška našim košarkašima se treba pružiti bez obzira na rezultat, ne treba padati u očaj i ako ne bude sve bilo kako treba, jer treba uzeti u obzir da su naši košarkaši po prvenstvima u prosjeku ostvarivali jednu pobjedu, a sada su već na dvije, kao i to da od ratne generacije nismo nikada osigurali plasman u drugi krug.Ipak, sva ta euforija pokazuje koliko ljudima na ovim prostorima treba malo za sreću i bijeg od svakodnevnih muka, a vjerujem da Bećiragićevi izabranici Juka, Džon, Gega, Edin, Kameni, Alibegović i družina će još jednom obradovati naciju, kao što je to bilo protiv Hrvatske, a što se brzo zaboravilo.

Euforija pokazuje koliko ljudima na ovim prostorima treba malo za sreću i bijeg od svakodnevnih muka

Hrabro, momci!

Jedan od junaka velike pobjede košarkaša BiH nad Grčkom bio je plejmejker Džon Roberson (John). On je proradio u toj utakmici gdje je postigao 18 koševa i bio nositelj igre naše reprezentacije. Iako osporavan prije Prvenstva, Roberson je pokazao da ga Bećiragić nije bezveze poveo na Prvenstvo.Džon Roberson rođen je 28. oktobra 1988. godine u Kanzasu. Košarku je počeo igrati u Pleno srednjoj školi, nastavio na Teksas Teh univerzitetu, dok je profesionalni igrački put počeo 2011. u Zlatorogu.U karijeri je promijenio 14 klubova. S ASVEL-om je 2017. bio prvak Francuske, a najduži period proveo je u švedskim Sedertelje Kingsima, čiji je dres nosio u dva navrata (2012.-2014., 2014.-2015.), a gdje je sarađivao s bivšim bh. selektorom Vedranom Bosnićem.Na Bosnićevu inicijativu je i došao u naš državni tim, za koji je debitirao u novembru 2020. u utakmici protiv Bugarske.

Džon Roberson rođen je 28. oktobra 1988. godine u Kanzasu

Džon Roberson: Odlična igra

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine jučer je u Limazolu u četvrtom kolu EuroBasketa rezultatom 80:77 slavila protiv favorizovane Grčke i ostala u igri za plasman u osminu finala.Iako su sa po 18 poena najefikasniji u našoj selekciji bili Nurkić i Roberson, ključnu ulogu je odigrao vođa iz sjene u nedostatku Džanana Muse, Edin Atić.Atić je na parketu proveo 33 minute i 19 sekundi, najviše od svih igrača na terenu. Imao je 15 poena, osam skokova i tri asistencije.Poslije utakmice je dobio pohvale od Jusufa Nurkića i selektora Adisa Bećiragića, što dodatno govori o njegovoj ulozi i partiji koju je odigrao te doprinosu koji je dao velikoj pobjedi nad Grčkom.

U izostanku Džanana Muse s EuroBasketa, Edin Atić je preuzeo njegovu ulogu - vodio nas je do velike pobjede protiv Grčke

Edin Atić: Vođa iz sjene

Tragična smrt 19-godišnjeg Mehmeda Hasanamidžića iz naselja Hodžići kod Doboja, koji je stradao u minskom polju još nas je jednom podsjetila na to da mine nisu prošlost već porazna zbilja. Ona koja govori da se kontaminirana površina u BiH prostire na 800 kvadratnih kilometara, a u čijoj blizini živi gotovo pola miliona ljudi čiji jedan pogrešan korak može biti koban.Na toj minski sumnjivoj površini, prema dosadašnjim procjenama, nalazi se približno 170.000 mina koje nisu očišćene ni čak tri decenije od rata.Od 1992. do 2024. godine od mina, kasetne municije ili eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata u BiH je stradala 8.471 osoba. Od mina je tokom rata stradala 6.391 osoba. Od 1996. do 2024. u eksplozijama mina u BiH stradala je 1.781 osoba, od čega 624 smrtno. Tokom obavljanja poslova deminiranja u BiH su poginula 53 deminera, dok je 81 teže ili lakše ranjen.Ti podaci, kao i posljednji tragični slučaj, ukazuju da mine ne nestaju same od sebe, već da ostaju tamo gdje su postavljene, i to decenijama, dok s druge strane, proces deminiranja predugo traje.Iako su se na tom putu ispriječili brojni problemi, poput nedostatka sredstava i činjenice da je donatora sve manje do toga da je sve manje onih koji se žele baviti opasnim, deminerskim poslom, porazno je da institucije BiH ni nakon toliko godina ne preuzimaju odgovornost.Tako su rokovi za potpuno uklanjanje mina zaostalih iz rata više puta pomjerani i sasvim je jasno da ako ne bude političke volje, podrške svih nivoa vlasti, BiH neće ni do 2034. godine biti očišćena od mina.Proces deminiranja ne smije ostati na marginama, jer to nije samo sigurnosni problem. Činjenica da je naša zemlja toliko zagađena minama predstavlja prepreku i povratku, i razvoju, i turizmu, i investicijama, a posebno ljudskoj svakodnevici. Vrijeme je da se ovo poglavlje zatvori.

Proces deminiranja ne smije ostati na marginama, jer to nije samo sigurnosni problem

Nevidljive ubice

Prijevoznici u Bosni i Hercegovini jučer su se okupili na ulicama gradova blokirajući brojne saobraćajnice kako bi još jednom ukazali na svoje probleme. Iako su više puta upozoravali nadležno ministarstvo, pomaka nije bilo. Oni su ustali i digli glas kako bi vlasti ispunili njihove zahtjeve.Još jednom, ukazali su na svoje nezadovoljstvo!Zbog velikog broja kamiona na magistralnim putevima kao i gradskim saobraćajnicama, graničnim prijelazima i carinskim terminalima, nastao je saobraćajni kolaps. Ministarstvo komunikacija i prometa BiH tvrdi da su uradili ono što je u njihovoj nadležnosti. Kako kažu u saopćenju, realizirali su jedanaest zahtjeva, a pet je u fazi realizacije.Glavni koordinator Konzorcijuma Logistika BiH Velibor Peulić potvrdio je kako će njihov protest trajati sve dok im vlast ne ispuni zahtjeve. Poručio je kako su oni krvotok privrede i da je ovo bilo sasvim normalno za očekivati. Mnogi vozači iz BiH rade u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim zemljama. Oni održavaju veze između dijaspore i domovine – i često šalju doznake koje su važne za ekonomiju BiH.Postavlja se pitanje do kada će uvijek narod trpiti? Zašto se vozači hapse koji svojim mukotrpnim radom pokušavaju zaraditi za koru hljeba?!

Još jednom, ukazali su na svoje nezadovoljstvo


Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković još jednom je potvrdio zašto ga mnogi smatraju najvećim teniserom svih vremena. U posljednjem meču pokazao je nepokolebljivu snagu, nevjerovatnu smirenost i šampionski duh, upisavši novu pobjedu koja ga dodatno učvršćuje na tronu svjetskog tenisa.Njegova posvećenost sportu i želja da stalno pomjera granice postali su sinonim za vrhunsku profesionalnost. Publika širom svijeta, pa i u regionu, s ponosom prati svaki njegov korak, jer Đoković ne donosi samo sportske trijumfe, već i inspiraciju mladim generacijama koje sanjaju o uspjehu.Svaka njegova pobjeda odavno je više od običnog rezultata – ona je podsjetnik na snagu rada, discipline i vjere u sebe. Zato nije slučajno što se Novak već godinama nalazi na vrhu, a upravo ova posljednja pobjeda samo je još jedan pečat u impresivnoj karijeri teniskog majstora iz Srbije.Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Pet puta je bio proglašen za najboljeg sportistu svijeta, rekorder je po broju osvojenih Gren slemova (24), a sada je i olimpijski prvak. Ima i 99 titula u svojoj bogatoj karijeri.

Svaka njegova pobjeda odavno je više od običnog rezultata – ona je podsjetnik na snagu rada, discipline i vjere u sebe

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Pod sloganom „Kad svijet šuti, mi dižemo sidro“, flotila s humanitarnom pomoći i aktivistima, među kojima je i Greta Tunberg (Thunberg), krenula je jučer iz Barselone kako bi ponovo pokušali prekinuti ilegalnu opsadu Gaze.U narednim danima flotili koja nosi hranu, lijekove i jasnu poruku svijetu: „Solidarnost nije zločin, a pomoć nije prijetnja“ će se pridružiti i brodovi koji će isploviti iz Italije i Tunisa 4. septembra. Među učesnicima je i Sarajlija, Boris Vitlačil. Njegov čin zaslužuje iskreno divljenje i duboku zahvalnost jer nam pokazuje šta znači istinska solidarnost, hrabrost i humanost, i to u trenucima kada mnogi okreću glavu od užasne patnje naroda Gaze.U simboličnom ispraćaju Borisa na Sarajevskom aerodromu naglašena je solidarnost između Sarajeva i Gaze – između gradova koji poznaju šta znači opsada. Simboli te povezanosti bili su Vučko s palestinskom kefijom i Handala, univerzalni lik palestinskog otpora i nade.U svojim medijskim istupima, ovaj aktivista i humanitarac je naglašavao kako ovo nije priča o njemu, nego o ljudskoj pravednosti.

Sarajlija na brodu koji će pokušati probiti opsadu Gaze

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Bosna i Hercegovina je u dva dana prošla cijeli svoj sportski ciklus: pobjeda nad trećerazrednim Kiprom i zatim bolna lekcija od Španije. Teren je pokazao ono što svi znamo, ali ne želimo priznati – nemamo kvalitet da igramo s velikima. To nije sramota. Sramota je što svaki put sami sebe ubijedimo da imamo.Naš mentalitet najbolje se ogleda kroz sport. Prije svakog prvenstva narodna prognoza glasi: „Idemo po medalju, razbit ćemo ih.“ Hajde, narodu se to nekako i može oprostiti. Ali kada vam to istu izjavljuju selektor i igrači, onda imamo posla ili s ozbiljnim deluzijama i neznanjem.Na osnovu čega se tačno BiH mogla nadati medalji? Na osnovu jednog NBA igrača, 2-3 iz Eurolige i ostalih iz prosječnih ekipa?Umjesto ozbiljnih priprema – svadbe, derneci, janjetina i Sinan. Kad najbolji igrač ode na operaciju, uvjeravamo se da će to nadoknaditi penzioner iz druge turske lige. Pobijedimo Kipar i opet smo u transu. Onda nas prva ozbiljna ekipa razbije dvadesetak razlike i probudi iz sna.Nakon toga slijedi već uhodani ritual: kmečanje, traženje krivaca, teorije zavjere. Savez nema pojma, trener je nesposoban, država nešto mora uraditi.Male zemlje poput Litvanije ili Srbije pokazale su da se u sportu može dominirati, ali samo uz ozbiljan rad, jasnu strategiju i kulturu koja sport gradi dugoročno. Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana.Poraz od Španije sam po sebi nije tragedija. Tragedija je što iz njega ni ovaj vjerovatno ništa nećemo naučiti. Dok god budemo igrali prvenstva u vlastitim glavama, umjesto na parketu, naše medalje ostat će kafanske, a ne sportske.

Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Dok se cijeli region vrti u krugovima ekonomskih, političkih i društvenih problema, jedno je neosporno – mi, Bosanci i Hercegovci, smo nenadmašni u jednoj disciplini. Ne, nije ni fudbal, ni košarka, ni bilo koji drugi sport ili nauka. Mi smo najbolji u muzičkim takmičenjima. Kad sve drugo zakazuje, tu barem postoji neka utjeha.Uzmimo za primjer „Zvezde Granda“. Ako pogledate pobjednike posljednjih 15 godina, primijetit ćete poznata imena iz Bosne i Hercegovine. Od Džejle Ramović, Mirze Selimovića, Ibre Bublina, pa sve do Amara Gileta – gotovo kao pravilo, bosanski glasovi osvjetljavaju prvo mjesto. Da ne spominjemo i ostale regionalne festivale i emisije, gdje Bosanci redovno odnose krune.U „Zvezdama Granda“ je gotovo postala praksa da prvo mjesto uvijek pripada nekome iz Bosne i Hercegovine, valjda smo toliko predani u glasanju za naše, da i ne biramo i ne slušamo, već je najvažnije da naš bude prvi. Onako žustro i jako glasamo, kao da nam život zavisi od toga. Iako, posmatrajući to reklo bi se da smo i po drugim pitanjima vrlo ažurni, međutim, kad treba podignuti glas oko društvenih pitanja, tada nastaje tajac.Možda nam je u ovom suludom vremenu ostala samo muzika kao slamka spasa, pa čim vidimo da neko s naših prostora zapjeva u nekom od muzički takmičenja, to shvatamo kao ljudsku obavezu da glasamo za njega.Uskoro kreću „Pinkove zvezde“, možda ćemo sada i tu da narednih nekoliko sezona Bosance i Hercegovce dovodimo do pobjeda, jer smo definitivno u “Zvezdama Granda” uzeli primat koji teško ko može da nadvlada.U krajnjoj liniji, dok se drugi bave političkim igrama i prepucavanjima, mi kroz pjesmu šaljemo poruku – nije sve izgubljeno. U svemu drugom smo na margini, pa bar u muzici možemo ponosno da kažemo da smo prvi.&nbsp;

Možda nam je u ovom suludom vremenu ostala samo muzika kao slamka spasa

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine Adis Bećiragić može biti izuzetno zadovoljan nakon sjajnog otvaranja Eurobasketa. Njegova ekipa upisala je prvu pobjedu, savladavši domaćina Kipar rezultatom 91:64, uz podršku oko 2000 navijača u dvorani u Limasolu.Iako su mu nedostajali ključni igrači (poput Muse), Bećiragić je uspio složiti ekipu i odvesti ih do uvjerljive pobjede. Pod njegovim vodstvom, Zmajevi su dominirali od prve minute, pokazujući timski duh, disciplinu i borbenost.Bećiragić je rođen 18. juna 1970. godine u Sarajevu, a košarku je počeo trenirati u Bosni za koju je debitovao sa samo 16 godina. Jedno vrijeme je igrao i za Sarajevo, a rat je dočekao kao igrač zeničkog Čelika.Nakon što je s reprezentacijom Bosne i Hercegovine napustio opkoljeno Sarajevo, po povratku s Evropskog prvenstva u Njemačkoj otišao je u Tursku gdje je potpisao za PTT iz Ankare. Sjajne partije su ga dovele do Ülkera, tadašnje najjače turske ekipe za koju je igrao od 1996. do 2000. godine kada je odlučio završiti karijeru sa samo 30 godina.

Može biti zadovoljan nakon otvaranja Eurobasketa

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Podaci Direkcije za civilnu avijaciju BiH zgrozili su javnost. Međunarodni aerodrom Sarajevo nije uskladio svoje akte i organizaciju s čak 20 odredbi domaćih i međunarodnih akata koji se odnose na sigurnost. Na čelu Međunarodnog aerodroma se nalazi NiP-ovac Sanin Ramezić, inače adut Elmedina Konakovića, predsjednika ove stranke. On je u decembru prošle godine imenovan na ovu poziciju, a već je uspio da ugrozi poslovanje kompanije, koje su prethodni rukovodioci godinama stvarali i dovodili na svjetski nivo.Ovo je izuzetno alarmantna informacija i pokazuje koliki je stepen neodgovornosti u institucijama koje bi morale biti stub sigurnosti države. Aerodrom Sarajevo je ulazna kapija Bosne i Hercegovine i svaka greška ili propust može imati nesagledive posljedice.Ako zaista kontrole vrše neosposobljeni i necetrificirani kadrovi, onda to znači da sigurnosni sistem praktično ne postoji. Putnici koji dolaze i odlaze mogu s pravom osjećati strah i nesigurnost. Ovakvo stanje šalje vrlo lošu poruku i međunarodnoj zajednici i turistima. Nije normalno da se u 2025. godini sigurnosni pregled povjerava ljudima bez adekvatne obuke.To direktno otvara prostor za šverc, kriminal i potencijalne terorističke prijetnje. Odgovornost snose oni koji su postavili takve ljude na ta mjesta. Politička kadrovska trgovina i zapošljavanje po stranačkoj liniji opet dolazi na naplatu. U ozbiljnim državama, ovo bi već izazvalo ostavke ili smjene. Međutim, u BiH se vjerovatno sve opet pokušava zataškati. Građani i putnici zaslužuju da znaju ko je krivac. Sigurnost Aerodroma je prioritet koji ne smije biti predmet improvizacije. Ako se hitno ne reagira, BiH bi mogla doći pod sankcije i zabrane letenja. Ova afera je dokaz raspada sistema.

Ako zaista kontrole vrše neosposobljeni i necetrificirani kadrovi, onda to znači da sigurnosni sistem praktično ne postoji

Raspad sistema

Dva dana nakon što je Smiljan Novak iz Zenice preminuo i nepomično ležao u svom stanu, komšije su konačno pronašle njegovo tijelo. Iako su pokušavali kontaktirati nadležne institucije, niko nije želio preuzeti odgovornost za organizaciju ukopa.U situaciji bezizlaza, pomoć je pružio hfz. Sumedin ef. Kobilica, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Zenici, koji je poznavao Smiljana iz naselja Brist. Efendija je samostalno odlučio organizirati i finansirati ukop, ističući da to radi iz ljudskosti i poštovanja prema svom komšiji.- Nisam očekivao medijsku pažnju, ali kao musliman i čovjek želim da se o ovome govori. Briga o komšiji je temeljna vrijednost naše zajednice – kazao je ef. Kobilica.On je odmah stupio u kontakt s protojerejem Markom Malešem, policijom i pogrebnim preduzećem „Neven“, dogovorio besplatne usluge i najniže troškove. Kasnije se javila i Smiljanova sestra iz Zagreba, koja je preuzela organizaciju i finansiranje ukopa.Efendija je zahvalio i lokalnim policijskim zvaničnicima na podršci, poručivši da svi moramo voditi računa jedni o drugima, posebno u teškim trenucima.Ovaj slučaj podsjeća na to koliko je važna solidarnost i koliko jedan čovjek, poput hfz. Kobilice, može učiniti kada sistem zakaže. Njegov čin humanosti i odgovornosti sada je primjer zajedničke brige i poštovanja u zajednici.

Odmah stupio u kontakt s protojerejem Markom Malešem

Kobilica: Svi moramo voditi računa jedni o drugima

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Karatista, višestruki državni prvak, reprezentativac BiH i viceprvak svijeta, Hamza Turulja osvojio je titulu univerzitetskog prvaka Evrope u kategoriji seniori do 84 kg na EUSA Combat 2025, održanom u Varšavi. Na ovom prestižnom takmičenju Turulja je savladao predstavnike Velike Britanije, Italije, Albanije i Bosne i Hercegovine i nakon prošlogodišnjeg srebra, ove godine uspio je doći do najsjajnijeg odličja.Kolika je veličina ovog uspjeha bh. karatiste, govori činjenica da je na takmičenju učestvovalo 1.430 sportista iz četiri borilačka sporta, sa 385 univerziteta iz 32 evropske države. Svojim rezultatom još je jednom pokazao zbog čega se nalazi na samom svjetskom vrhu. Turulja, koji je član Univerzitetskog karate kluba Bosna Sarajevo i student Univerziteta u Sarajevu jedan je od najboljih mladih sportista naše države.Rođen je u Sarajevu 9. avgusta 2001. godine. Na nekoliko svjetskih takmičenja bio je osvajač i prvih zlatnih medalja u historiji BiH.

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri konačno odahnuli

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Hrabro, momci!

Džon Roberson: Odlična igra

Edin Atić: Vođa iz sjene

Nevidljive ubice

Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Raspad sistema

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Hamza Turulja: Zlatni karatista

Kolumne

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri konačno odahnuli

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Hrabro, momci!

Džon Roberson: Odlična igra

Edin Atić: Vođa iz sjene

Nevidljive ubice

Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Raspad sistema

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Hamza Turulja: Zlatni karatista