Propao je još jedan montirani proces u režiji Stranke demokratske akcije. Bakir Izetbegović, braća Čampara, Dragan Lukač, Semir Efendić i drugi lovci na ljudske glave doživjeli su novi poraz u sudskim klupama. Bivši potpredsjednik SDP-a Damir Hadžić oslobođen je naštimanih optužbi. Suđenje je trajalo preko dvije godine, a usput su se režimlije potrudile da Hadžića i ostale sumnjivce osvetnički pošalju i u pržun.&nbsp;&nbsp;Optuženi Nedžad Kapetanović nije dočekao pravdu. Nažalost, preminuo je početkom ove godine.
Javna kompromitacija nepodobnih uvježbana je disciplina pokvarenjaka iz Mehmeda Spahe 14. Kriminalnom zloupotrebom državnih institucija slažu se potjernice, podmeću lažni dokazi i uništavaju cijele porodice. Nakon što uhapšeni iz televizijskih skandala ipak prežive golgotu te na sudovima dokažu vlastitu nevinost, režim potpuno utihne, a glavni progonitelji razgule u mišije rupe. 
Odakle će pripremati neke buduće hajke začinjene friškim političko-propagandnim klevetama. Ukratko, to se zove diktatura!
Sa Poljina se bolje vidi da nametnuta pravna nesigurnost koju SDA sistematski kreira ne izaziva masovniju pobunu, otpor i građansku neposlušnost. Naprotiv, čak i većina opozicije zagonetno šuti. Uostalom, nisu li upravo viđeniji SDP-ovci Hadžića hinjski ostavili na cjedilu u dotičnom slučaju? Možda bi stoga ravnodušnost bila najadekvatnija dijagnoza aktuelnog stanja bh. društva. 
Jer vladajuća struktura već decenijama opstaje na širenju straha i podlim zavjerama, pa zato i ne iznenađuje tišina što sablasno odzvanja poslije svake oslobađajuće presude političkim žrtvama. 
Hadžić i ostali zaslužili su satisfakciju za doživljenu nepravdu. Međutim, šta im to vrijedi pošto su prethodno medijski izmasakrirani i etiketirani kao lopuže. Režim se, eto, svojski potrudio da nedužne strovali u pripremljenu septičku jamu. I da iznova dokaže kako nema tog suda koji je u stanju saprati fekalije iz SDA.

Nema tog suda koji je u stanju saprati fekalije iz SDA

Damir H. nije zapalio žito!

Dok većina bh. sportista traži svoj put za odlazak van granica BiH, zanimljiv potez napravila je najbolja plivačica naše države Amina Kajtaz. Iako aktivno pliva za zagrebačku Mladost, odlučila je iskoristiti mogućnost dvojne registracije, pa će ubuduće nastupati i za Orku iz Mostara, što su u klubu dočekali s velikim oduševljenjem.&nbsp;Bez sumnje da će mladi mostarski plivači dobiti priliku za dodatni napredak uz Kajtaz, koja, kao dijete Mostara, nije zaboravila svoj grad. Iz mostarskih bazena sve je krenulo, stigla je i do Olimpijskih igara, a sada je odlučila ponovo dati nešto svom gradu.
Amina Kajtaz rođena je 31. decembra 1996. Od 2014. godine nastupila je na po dva evropska i svjetska prvenstva, a BiH je predstavljala i na Olimpijadi u Brazilu. Višestruka je prvakinja BiH i Hrvatske. Inače, ona je kćerka legendarnog fudbalera Veleža Seada Kajtaza.

Iako ima klub u Hrvatskoj, odlučila plivati i za Orku

Kajtaz: Pravi primjer mladim mostarskim plivačima

Povratak mostarke

Predsjednica Ustavnog suda Federacije BiH poprilično se izjadala u „Avazu“. Aleksandra Martinović upozorava kako ova važna institucija funkcionira u lošim uvjetima usljed višegodišnje nebrige nadležnih organa. „Ustavni sud FBiH kapacitiran je sa 50 posto potrebnog kadra u odnosu na sistematizaciju radnih mjesta u stručnoj službi.&nbsp;&nbsp; O navedenom smo u više navrata informirali i putem planiranja budžetskih sredstava zahtijevali dodatna sredstva za radna mjesta u stručnoj službi, a pozitivan odgovor u tom pravcu nikad nije dobiven niti je planirani budžet koji treba biti uvršten u budžet Federacije, ikada usvojen.“
Poražavajuće je saznanje da najviša entitetska sudska adresa oskudijeva u svemu i svačemu prvenstveno zahvaljujući političkim moćnicima koji, eto, ne izvršavaju zakonom propisane obaveze. Jer federalni premijer radije će energiju potrošiti na mešetarenja u namjenskoj industriji, gdje je, šuška se okolo, prigrabio i značajan privatni kapital. 
Fadil dinamitaš Novalić već je konkretizirao vlastitu opredijeljenost ka zbrinjavanju članova najbliže familije, međutim ovo s barutom i municijom navodno je prouzrokovalo i stanovite krivičnopravne posljedice. Vidjećemo, istraga će valjda pokazati.
Uglavnom, premijer je ovih dana po nalogu svoje stranačke centrale uputio apelaciju sudu čije odluke, pokazalo se, institucionalno ne podržava. Podla namjera jeste ugrožavanje finansijske stabilnosti Kantona Sarajevo. Svakom razumnom takav je potez krajnje neodgovoran, suštinski štetan, moralno nedopustiv, ali u SDA su ipak odlučili da sumorni opozicioni status provedu ugrožavajući egzistenciju desetinama hiljada budžetskih korisnika. 
Uz parolu „Poslije nas potop“ zelembaći će se samozadovoljno kreveljiti i primitivno naslađivati iz skupštinskih klupa zbog uspješno postavljene birokratske klopke. To što će sud Novalićevu nezakonitu apelaciju odbaciti kao potpuno neutemeljenu, nerazumnici naročito ne fermaju. Govorimo, naime, o polulikovima koji se strastvenije raduju tuđoj nesreći nego vlastitom kriminalu i korupciji. U tom sumanutom igrokazu, ustavni sudovi samo su kante za odbačene otpatke sa stranačke trpeze.

Energiju će potrošiti na mešetarenja u namjenskoj industriji...

Bombaški proces

Miroslav Stevanović još je jednom prijatno iznenadio našu sportsku javnost priznanjem koje je dobio u Švicarskoj.&nbsp;&nbsp;Bivši fudbaler Borca, Željezničara i reprezentacije Bosne i Hercegovine proglašen je najboljim fudbalerom Čelendž lige, što je nagrada za sjajne partije koje pruža u dresu Serveta ove sezone. 
Servet je trenutno prvoplasirani tim u ovoj ligi sa šest bodova više od drugoplasiranog Vintertura, a Stevanović je polusezonu odigrao fantastično. Nastupio je u 16 utakmica u prvom dijelu sezone, u listu strijelaca upisao se pet puta, dok je četiri puta asistirao.
Mnogo bolji uvid u njegove igre od samog iznošenja brojki imao je žiri, koji su sačinjavali kapiteni svih klubova ove lige, treneri, selektori reprezentativnih selekcija Švicarske te novinari, a oni su odlučili da je Stevanović najbolji.
Miroslav Stevanović rođen je 29. juna 1990. godine u Zvorniku. Nastupao je za sve mlađe selekcije Bosne i Hercegovine, a za A-reprezentaciju naše zemlje odigrao je 13 utakmica i postigao jedan gol.

Fudbaler Serveta proglašen najboljim fudbalerom Čelendž lige

Priznanje u Švicarskoj

Ne vjerujem u šuhe, preventivno iz memorije brišem slutnje na nesreću. Priznajem, sanjao sam preksinoć kako se tri crne mačke kandžama hvataju na moje izranjavane ruke... Tješim se, jutro će promijeniti sve. Nakon druge kafe stiže užasna vijest - umro Zdravko Grebo! 
A tako sam se nadao novom druženju. Slučajni susret lica u tami. Stih iz omiljene pjesme s „Filigranskih pločnika“. Onaj prijateljski telefonski poziv nedavno... Dok pišem (i jedva dišem), sve manje sam svjestan da je bio posljednji. Našalio se na račun problematičnog zdravstvenog stanja. Šarmantno i zajebantski ružio je terapije jer predugo traju. „Dodijalo po osam sati dangubiti. Nego, šta ima kod tebe, inače?“ Plače mi se... 
Teško će ova zemljica namiriti Grebin odlazak. Bio je, šta da kažem, specijalno poseban! A ja, eto, nisam u stanju napisati ni primjeren omaž čovjeku kojeg sam duboko poštovao, a najčešće mu se iskreno divio. I treće (demagoški kazano - ne i najmanje važno), fakat, volio sam Grebu! 
Mogao bih odavde do odjavne špice o zajedničkim iskustvima, događajima, dilemama, očinskim i dobronamjernim savjetima, usponima, padovima... Ipak, umjesto listanja naslaganih sjećanja, adekvatnije se oprostiti uz refren našeg pjesničkog favorita. S kojim je Profa provodio dane, raspravljao stvari i kužio svijet.
To je rekvijem za moju ljubav
Za sve dane i noći
Traganje za istinom
Do koje ćemo doći
Kada umrem i odem
Da postanem sluga
Nekom drugom
Što plače za mnom
Počivaj u miru, divni Profesore...

Umjesto listanja naslaganih sjećanja, adekvatnije se oprostiti uz refren...

Grebo

Bosanac sa švedskim pasošem Mirza Kurtagić bio je jedini ambasador našeg sporta na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Danskoj i Njemačkoj, gdje je sudio šest utakmica.&nbsp; Iz rodne Vlasenice, gdje je - kako sam ponosno kaže, napravio prve korake s loptom, protjeran je kao osmogodišnjak. 
Kroz maglu se sjeća strahota koje su doživjeli njegovi roditelji i on, nakon kojih je uslijedilo školovanje i odrastanje u tuđini, a prethodne dvije sedmice dijelio je pravdu na najvećoj, svjetskoj smotri rukometa.
Osim što je uspješan rukometni djelilac pravde, Kurtagić je na Univerzitetu u Geteborgu završio studij ekonomije te posljednjih 11 godina radi kao menadžer u DHL-u. 
Mirza Kurtagić rođen je 20. maja 1984. godine u Vlasenici. Ali, agresija na BiH otjerala ga je u Švedsku, gdje je, preko Hrvatske, stigao u decembru 1992. godine. Sudijsku karijeru počeo je 2000., a od 2014. je IHF djelilac pravde...

Uspješno dijelio pravdu na smotri rukometa u Danskoj i Njemačkoj

Kurtagić: Na Univerzitetu u Geteborgu završio ekonomiju

Svjetska klasa

Pod pokroviteljstvom federalnog ministra unutrašnjih poslova prošle je sedmice upriličeno svečano umirovljenje Dragana Lukača. Doduše, prvi pendrek Stranke demokratske akcije morao je biti penzionisan još prije pet godina, međutim bremenite su društvene okolnosti nalagale da se zvanično okončani Lukačevi mandati višestruko nezakonito produžavaju. Tako su, naime, odlučili u stranačkom brlogu smještenom preko puta sjedišta MUP-a.&nbsp;Uglavnom, umjesto ručnog sata, dugogodišnjem nelegalnom direktoru Uprave policije poklonili su pištolj nepoznate marke s pripadajućom dozvolom. Potom se uz neformalni budžetski domjenak pričalo o zaslugama, neostvarenim željama i budućim planovima navodno odlazećeg uniformisanog lica. Stiskao ga je federalni premijer, milovao šef obavještajne službe, grlili podobni kantonalni komesari. Kažem, bilo je emotivno, u okviru običajnog prava i ustaljenih pravila službe. Ko bi pomislio da se skandal sprema...
A onda je kao munja iz vedra neba sijevnulo famozno rješenje o imenovanju prethodno penzionisanog direktora na funkciju glavnog inspektora u istom policijskom preduzeću. Ništa, dakle, od sumorne civilke, iščekivanja poštara svakog petog u mjesecu i ubijanja dosade partijama domina. Nadležni stranački organi ipak su procijenili da Lukač nije prispio za staro gvožđe i kadrovsko rezalište. Uz takve penzionere, kriminalci iz SDA svakako se ne trebaju brinuti za vlastitu budućnost.
Lukačeva uloga suštinski ostaje ista! I dalje će nezakonito rukovoditi i komandovati federalnom policijom, sa posebnim akcentom na progon političkih protivnika i sumnjivaca iz raznih domena. Uostalom, nebrojeno puta iskazao je posvećenost u izvršavanju naredbi iz Mehmeda Spahe 14. Jer režimu se služi do posljednje kapi vlahova, unatoč poznim godinama i nedopustivo prekucanom radnom stažu. 
Sve je moguće u nesretnoj zemlji bedaka na brdovitom Balkanu. Pa i da ovdašnja tužiteljstva, sudovi, nezavisni odbori, ohaerovi i slični klinci-palci dosljedno toleriraju brutalno silovanje zakona. Ni luka jeli, ni Lukača mirisali.

Sve je moguće u nesretnoj zemlji bedaka na brdovitom Balkanu

El Čampo i inspektor Luk

Anđelina Đoli (Angelina Jolie) još je jednom pokazala da je posvećena humanitarnim djelima. Slavna je glumica u parku za pse u Los Anđelesu na štandu sa svoje troje djece prodavala organske pseće poslastice.&nbsp;Ovaj angažman nova je kockica u bogatom mozaiku humanizma Anđeline Đoli, koja se nesebično bori za one kojima je potrebna pomoć. Ambasadorica dobre volje UNHCR-a veoma je aktivna u zemljama trećeg svijeta.
Prilikom jedne od posjeta našoj zemlji obišla je neke od izbjegličkih naselja.
Svojevremeno je prozvala Vijeće sigurnosti UN-a zbog nekažnjenog bombardiranja škola i bolnica, mučenja i silovanja i ubijanja civila na ratom zahvaćenim područjima.
Anđelina Đoli rođena je 4. juna 1975. u Los Anđelesu.

Desetljećima se bori i zalaže za one kojima je potrebna pomoć

Humanitarka velikog srca

Nekoliko stotina pristaša nevladine organizacije poznatije kao Hrvatski narodni sabor, na vikend-zasjedanju sjevernokorejskim su manirom, uz jedan zalutali suzdržani glas, Draganu Čoviću obnovili mandat velikog vođe. Iskazana podrška bila je očekivana s obzirom na to da (valjda u skladu s eurodemokratskim principima) predsjednik HDZ-a nije imao raspoloživih protukandidata. Nek' je sretno i berićetno, hairli i učinkovito! 

Ipak, kolektivna ekstaza u sabornici nastupila je tokom neponovljivog civilizacijskog sunovrata i plebiscitarnog odbacivanja pravosnažnih presuda Haškog tribunala, izrečenih vojno-političkom rukovodstvu paradržave Herceg-Bosna. Pazite, molićulijepo, kako zanesenjaci rezonuju: “Odbacujemo kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, HRHB i HVO-u.&nbsp;&nbsp; 

Takva zlonamjerna kvalifikacija se koristi za pokušaj ostvarenja ratnih ciljeva jedne od strana u ratu u BiH i eliminiranja hrvatskog naroda kao političkog subjekta.”&nbsp;
Ne treba dvaput pogađati da se u “jednu od strana u ratu” svrstavaju baštinici tekovina odbrane BiH od oružane agresije, njenog teritorijalnog čerupanja i krvoločne okupacije. Deklarativno su osumnjičeni kako u zavjereničkoj koaliciji s haškim sudijama nesretnim haenesovcima uskraćuju neotuđivo pravo na veličanje vlastitih zločinaca. Da zbilja nije tragičan, bio bi to imbecilan zaključak. U klasičnom maniru neprevaziđenog Bože Ljubića.&nbsp;
Inače, udruženi antihaški poduhvat realiziran je uz punu saglasnost zvaničnog Zagreba, čiji su predstavnici - vidi se i sa Markova trga - egzaltirano aplaudirali usvajanju sramne Deklaracije. Teško je, naime, zamisliti kakve bi posljedice uslijedile da se, naprimjer, slična svinjarija dogodila u Njemačkoj. Pa da su političari iz tamošnje vladajuće stranke jednoglasno pljunuli na presude nacističkim generalima i Hitlerovim ubicama iz prošlog velikog rata. Budite sigurni, takvu dramu ne bi preživio ni teatralni Slobodan Praljak. Umro bi od muke i zločinačke ruke...

Udruženi antihaški poduhvat realiziran je uz punu saglasnost zvaničnog Zagreba

Krivoumlje u sabornici

Novak Đoković, najbolji teniser svijeta, osvojio je na impresivan način, protiv Španca Rafaela Nadala, sedmi pehar na Australian Openu i ukupno 15. gren slem u karijeri.&nbsp; &nbsp;&nbsp;Jednostavno nadmoćno, jer Nadalu nije dozvolio ni da mu ozbiljnije zaprijeti. Veliki šampion emotivno je govorio tokom ceremonije dodjele pehara, a to što je sedmi put na istom mjestu značilo je samo još burnije osjećaje...Prije sedam godina, morali su da sjednu, iscrpljeni najdužim gren slem finalom u historiji. No, ovog januara, meč je trajao kraće skoro tri puta, ali su Đokovićeve emocije bile još jače.
Đoković je tačno prije godinu napustio Rod Lejver arenu s rukavom preko desne ruke i odlučio da, ipak, ode na operaciju lakta u nadi da mu povreda neće okončati karijeru. Kad je to obavio i, s najbližim saradnicima, pozvao Marjana Vajdu nazad u svoj tim, počelo je da se događa nešto što u januaru 2018. niko nije očekivao - Vimbldon, US Open, Australian Open...
Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Na prvo mjesto&nbsp;ATP&nbsp;liste prvi put je došao 4. maja 2011., a broj jedan je bio ukupno 223 sedmice.

Osvojio sedmi pehar na Australian Openu i ukupno 15. gren slem u karijeri

Đoković: Na impresivan način pomeo Nadala

Vladar Melburna

Pitanje svih pitanja je zašto Bakir Izetbegović u dva puna mandata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine nijednom nije uputio inicijativu o promjeni imena bh. entiteta Republika Srpska.&nbsp;Već je nakon osam, očito proćerdanih godina, baš sad “otkrio” da je to ime diskriminatorsko!&nbsp; 
Da stvar bude gora, Izetbegovićeve ponude da će SDA odustati od apelacije Ustavnom sudu (koja još nije ni podnesena) o promjeni imena “srpska” i “republika” ako Dodikov SNSD i svi njegovi politički sateliti aminuju njihov udio u podjeli slasnog kolača bh. vlasti, dokazuju politički, pa i moralni patos svih tih političkih trgovaca.&nbsp;
Zar se diskriminacijom, nepristankom na kulturni, nacionalni i svaki drugi apartheid i zaštitom ljudskih prava svih građana i ne samo Bakirovih Bošnjaka može trgovati?&nbsp;

Ta mizerna ponuda razmjene interesa radi zaštite vlastitog političkog kartela odprilike znači: Evo, "nastavite diskriminirati" Bošnjake i ostale, samo nama dajte da sačuvamo ono što smo oteli.&nbsp;A to nije samo kriminal, već i politički diletantizam i amaterizam najgore vrste i samo dno dna.&nbsp;

Promjena imena entiteta ili države mnogo je ozbiljniji posao od pukog medijskog izleta, jer zahtijeva konsenzus mnogih političkih i građanskih faktora. U slučaju BiH, a kao što to pokazuje i primjer Makedonije, to je nemoguće ostvariti i bez najviše koordinacije Amerike, NATO-a, EU i UN-a.&nbsp;Taj posao, dakle, nije monopol samo jedne partije, ponajmanje SDA, koja je bez demokratske procedure i kumovala nazivu RS.&nbsp;

Kada bi ozbiljno bili postavljeni, onda bi u Vašingtonu i drugdje ti zahtjevi iz Sarajeva bili ozbiljno i shvaćeni. Ovako izazivaju podsmijeh i negativnu reakciju.

Na koncu, Izetbegoviću, čiji “pravni” hohštapleraj iz sarajevske Vijećnice, odakle je lansirao unaprijed izgubljenu reviziju tužbe protiv Srbije zbog agresije na BiH još nije zaboravljen, niko nije dao (treći) mandat, koji sebi ove, 2019., prisvaja.&nbsp;A niko nema ni pravo da prihvati institucionaliziranu diskriminaciju u RS, posebno ne u korist udruženog interesa opstanka u tamnim kuloarima profitabilne (SDA) vlasti. Jer, to je, jednostavno, izdaja.&nbsp;

Zato se ovi plitki, ali opasni Izetbegovićevi šićarđijski performansi moraju politički i legalno sankcionirati. Radi se, naime, o ozdravljenju BiH, tog sada najvećeg balkanskog bolesnika među državama!

Zašto Bakir Izetbegović u dva puna mandata u Predsjedništvu BiH nijednom nije uputio inicijativu o promjeni imena Republika Srpska

Balkanski bolesnik

Dva i po sata trajala je bitka za Melburn. Na kraju je Japanka Naomi Osaka sa 2:1 u setovima savlada Petru Kvitovu i stigla do titule pobjednice Australian Opena. Odigrano je sjajno finale, nakon kojeg je 21-godišnja Japanka postala i lider na svjetskoj WTA listi. Osaka je ovom pobjedom stigla do druge gren slem titule s obzirom na to da je prije nekoliko mjeseci slavila na US Openu.&nbsp; &nbsp; 
Tada je ispisala sportsku historiji Japana kao prva žena koja je osvojila jedan od četiri najveća turnira na svijetu, a sada na kontu ima titule sa dva od četiri najviše cijenjenih turnira.

Inače, tek je nekoliko godina živjela u Japanu, a onda se njena porodica preselila u Ameriku. Japanski jezik razumije, ali ga ne govori, ali je i pored toga postala istinska japanska heroina. Velika je ljubiteljica “Pokemona” i često se njihovim citatima služi u obraćanju medijima.

Naomi Osaka rođena je 16. oktobra 1997. godine u Osaki. Zanimljivo je je da ima samo jednu WTA titulu, a da to nije gren slem trofej. Ukupno je osvojila tri turnira u seniorskoj konkurenciji. U karijeri je od turnirskih nagrada zaradila više od 7,5 miliona dolara.

Ž8 = N. D.

Još jednom ispisala historiju japanskog ženskog tenisa

Ljubiteljica “Pokemona” na krovu svijeta

Svi znaju ko je bio Srđan Aleksić. Poneko zna i ko sam ja. Ali malo ko zna da smo Srđan i ja bili prijatelji. Od malih nogu, pa sve do njegove smrti. Bili smo školski drugovi, bili smo i vojnički drugovi. Skupa smo služili JNA u Banjoj Luci, skupa mezili banjalučke ćevape, zalijevali ih Nektar pivom i ganjali zgodne Banjalučanke koje neopravdano bije glas da vole uniforme. Nas dva se, po tom pitanju, nismo baš proslavili u tih 15 mjeseci. A nije da se nismo trudili.Emotivna bliskost nije prednost za scenaristuGodinama me je jedan naš zajednički drug nagovarao da napišem scenarij o Srđanu. Nisam mislio da to mogu uraditi. Emotivna bliskost nije prednost, nego je otežavajući faktor za scenaristu. Teško je isključiti emociju i zadržati objektivnost. Treća osoba to uvijek može bolje uraditi. I dobro su to uradili Milena i Srđan Koljević sa svojim filmom „Krugovi“.Godišnjica je pogibije Srđana. Dan kada će ga se mnoge nevladine organizacije sjetiti, dan kada će se dijeliti humanističke nagrade sa njegovim imenom, dan kada će ljudi obići njegov grob, dan kada će se urednici dnevnika sjetiti događaja s trebinjske pijace toga januara 1993. godine. Ali malo ko, ustvari, zna ko je bio Srđan. Ne znam više znam li i ja, sve mi se pomiješalo, sve te priče o njegovom herojstvu kao da su sakrile od mene istinsku misao na Srđana. Jer Srđan je bio samo dječak, mladić. Kao što smo svi bili tada.Ono kako ga pamtim je da je uvijek želio biti drugačiji. Pomalo buntovnik, pomalo boem. Oblačio se drugačije, hodao je drugačije, nije nosio leviske i starke kao većina nas. Imao je darkersku fazu kada se oblačio samo u crno i, ukratko, isticao se svojom posebnošću. Eto, tako je i završio. Posebno. Drugačije. Časno. A u nečasno vrijeme je rijetkost skončati časno.Pitan neki dan za Srđana, Dodik reče: „Nađite mi slučaj da je Bošnjak spasio Srbina.“Dokazao je Mile da ne postoji ništa dovoljno sveto da on to ne može svojim zatrovanim nacionalističkim razmišljanjem devastirati. Zbog toga i ne mislim da treba obrnutim primjerima dokazivati Dodiku netačnost njegovih bolesnih premisa, niti to iko treba raditi. Treba ga samo zamoliti da malo manje priča, jer što bi rekao Ćiro Blažević: „Kada se puno priča, svašta se kaže.“I ubica ima spomenikU Trebinju je podignut spomenik braniocima Trebinja. Jedan od Srđanovih ubica, osuđen na kratku kaznu zatvora, izašao je na slobodu i poginuo u ratu. Na tom spomeniku je, pored ostalih poginulih, uklesano i njegovo ime. On ima spomenik. Srđan nema. Kakav neobičan apsurd.„'ta će on“, vole ponižavati tuđa dostignuća Hercegovci, pa tako najveći otpori Srđanovom djelu postoje baš u Trebinju. Međutim, mnogi drugi gradovi imaju ulice s njegovim imenom: Novi Sad, Sarajevo, Beograd, Pančevo, Podgorica…Posthumno je odlikovan i od predsjednika Republike Srbije Tadića, ali i od predsjednika Republike Srpske Dodika. No, to što njegovo djelo smatramo humanim i časnim više govori o nama nego o njemu.Bitna je simbolika koja je ostalaUvjeren sam da on, kada je pritekao u pomoć Alenu Glavoviću, nije imao osjećaj da radi išta neobično, išta vrijedno velike pompe. On je, vjerujem, mislio da radi ono što bi uradio svako drugi na njegovom mjestu.Moj naivni druže i dječače Srđane, ti si bio jedan od milion. Ponašati se ljudski postalo je eksces. Kada se ponašaš ljudski, dobiješ ulicu i dijele se nagrade sa tvojim imenom. Tolika je danas valjda rijetkost biti čovjek. Ili je možda uvijek to bilo tako? Ne znam.Ali znam da svaki građanin regiona koji u svom gradu nema ulicu sa Srđanovim imenom treba da se zabrine u kakvom okruženju živi. Jer nije uopšte bitno kakav je bio Srđan, istinski ili osporavani heroj, problematični mladić, kako se često može čuti po trebinjskim kafićima. Sve je to nebitno. Bitna je simbolika koja je ostala iza njega. Slava je njegova. Srđanova.

Uvijek je želio biti drugačiji. Pomalo buntovnik, pomalo boem. Oblačio se drugačije, hodao je drugačije, nije nosio leviske i starke kao većina nas

Moj naivni druže i dječače Srđane, ti si bio jedan od milion. Ponašati se ljudski postalo je eksces. Kada se ponašaš ljudski, dobiješ ulicu i dijele se nagrade s tvojim imenom. Tolika je danas valjda rijetkost biti čovjek

Malo ko zna da smo Srđan i ja bili prijatelji

Srđan Aleksić, heroj ili problematični mladić?

Vjerujem da još ima onih koji se mogu prisjetiti svog dalekog djetinjstva i “Trumanovih jaja” iz američke pomoći Evropi pedesetih godina prošlog stoljeća. U paketima koje su bacali iz aviona bilo je svašta, i američke marmelade, ali jaja u prahu, nazvana po 33. američkom predsjedniku Hariju Trumanu (Harry), ostala su sinonim američke mitologije na Balkanu.&nbsp;&nbsp;Jer, ukusi se dugo pamte, poput kolača i rahvanija koje su tada od te hranljive žute smjese pravile naše nane i bake u vrijeme koje je tek počelo mirisati na vaniliju. Pamte se i kao dobri šlageri i refreni naše mladosti. Posebno oni koji su 1989. bez ijednog ispaljenog metka srušili Berlinski zid.Promašena neutralnostMnogo godina kasnije, mene „Trumanova jaja“ podsjećaju na bosansku svađu za i protiv NATO pakta. Tačno je da taj vojni savez nije humanitarna organizacija, ali je upravo zato važan, jer je strategija. Nekome to smrdi, a nekome, bogami, miriše na svježe mirise civilizacije. Evo, Milorad Dodik se raspametio, pa Bosnu i Hercegovinu upoređuje sa Švedskom, koja je članica EU, ali neće u NATO, jer joj je to skupo. Sebe, pak, poredi s nekim švedskim političarem koji je protiv NATO-a, a nije dobio američke sankcije.

Zaboravlja da taj Šveđanin sigurno nije produžena ruka ruske gubernije. Tačno je da u NATO savezu nisu još Austrija, Finska, Irska i Malta, iako su u sastavu EU. Ali, one nisu doživjele genocid poput Bosne 1995. godine. Teško je poslije toga biti onako "švedski" neutralan. Ne može se poslije gorčine i nakon duge nestašice „Trumanovih jaja“, pardon, nedosljedne primjene Trumanove doktrine, nastaviti svugdje isto, bez boje i ukusa u drinskom slivu Evrope.Kada su se onomad s one strane Drine počeli onako snishodljivo dodvoravati Vladimiru Putinu, izgledalo je kao da je pola Srbije prespavalo pola stoljeća.Od Trumana do TrampaValja se podsjetiti: Trumanova doktrina usvojena je 1947. godine kada je američki Kongres odobrio političku, ekonomsku i vojnu asistenciju onim demokratskim evropskim zemljama koje su se željele suprotstaviti autoritarnim silama - izvana i iznutra.Nešto kasnije, istu je pomoć, u dolarima i paketima punim hrane, počela primati i Titova Jugoslavija, premda još nije ni mirisala na demokratiju. Na sladunjavu slobodu – mirisala su upravo „Trumanova jaja“. S tim američkim predsjednikom, koji je 1945. godine bacio i atomsku bombu na Hirošimu i čiji je mandat potrajao do 1953. godine, dakako, nije bilo šale.Slučajno ili ne, 1948. godine, kada je Tito raskrstio sa Staljinom, baš u okviru iste američke doktrine, proradio je i „Maršalov plan“ (koji, naravno, nije nazvan po Josipu Brozu). Tada je osigurano prvih 400 miliona dolara Turskoj i Grčkoj; spriječena je njihova tradicionalna konfrontacija i stvorena tampon-zona prema komunističkom Sovjetskom savezu (SSSR) - od Mediterana (i Jadrana) do Crnog mora.Trumanova doktrina bila je temelj za stvaranje NATO-a 1949. godine, kome su Turska i Grčka pristupile već 1952. Zlobnici tvrde da je tako počeo Hladni rat koji je okončan prije ravno 30 godina - ujedinjenjem dvije Njemačke.U vrijeme „Maršalovog plana“ mnogi su dobivali velike novce, ali i američke tenkove, pakete i Phantom lovce. U Turskoj je bio smješten i čitav arsenal američkih nuklearnih glava. Neki su, pak, bili zadovoljni s malo para i puno (Trumanovih) jaja.Amerika je kroz „Maršalov plan“ do 1953. godine u obnovu Evrope uložila 12 milijardi dolara. A to je, prema današnjoj vrijednosti američke valute, više od 100 milijardi dolara. Sve to da bi Evropa bila “slobodna i cijela” - i iz jednog dijela, kako je to izgovorio i potpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden) 19. maja 2009. godine u Sarajevu.Sve kad bi i predsjednik Donald Tramp (Trump) sutra gostovao u Beogradu, izgovorio bi te iste Trumanove riječi. No, Putinova Rusija blijedo imitira američku holivudsku paradu. Kao, pomaže Srbiji “na isti način”, iako se na kraju sve svede na tugaljive cifre.Pravovjernost i entuzijazamUglavnom srpski entuzijazam premašuje ruske petrodolare. Ta pomoć je toliko “velika” da Srbiju već nazivaju malom Rusijom na Balkanu. Iznad svega, to je pomoć koja ne emancipira politički, ekonomski&nbsp; ili kulturno - kako je to radila Amerika u Evropi sve do 1989. godine, a u Bosni još i danas.&nbsp;Iako naširoko religiozna i zemlja koja se zalaže za slobodu svih konfesija – Amerika nije u bivšoj Jugoslaviji gradila crkve i druge vjerske hramove, već je pomagala začeće liberalne demokratije. Rusiju, izgleda, interesira “pravovjernost”.Putinu je, zato, odgovarala politička koreografija iz hrama Svetog Save u Beogradu. Iz Moskve najavljuju i izgradnju ruske crkve u Banjoj Luci. No, Rusi, napisao je Dostojevski, nisu najbolji vjernici, navodeći da su od svih ljudi na svijetu njegovi&nbsp;sunarodnjaci najviše skloni ateizmu; malo im za nevjeru treba.Karl Gustav Jung (1875-1961), uz Frojda najčuveniji psiholog, koji je Amerikancima (CIA-i) pomogao da razotkriju Hitlerov psihološki profil, na pitanje vjeruje li u Boga, rekao je da je kao dječak išao u crkvu i vjerovao u Boga.- A sad nema potrebe da vjerujem. Sad znam (da postoji) - rekao je Jung.Tako je to! Oni koji znaju, a znanje bi trebalo biti krajnje odredište svake religije, ne moraju se stalno dokazivati odlaskom u crkve ili džamije.

Mnogo godina kasnije, mene „Trumanova jaja“ podsjećaju na bosansku svađu za i protiv NATO pakta

"Trumanova jaja"

Profesori, baš kao i učenici, dolaze, rade i odlaze iz škola. Neki vole što su u školi, a neki ne. No, ipak da ne zaboravimo, nastavnici čine školu mjestom za pamćenje. Po dobru ili zlu. Učenici završavaju škole, a nastavnici odlaze u mirovinu. Neki dan je otišla jedna o njih. Beata. Baš je takva kakvo joj je i ime. Otvorena, tiha, blaga. Otišla je u mirovinu, ali u mislima i srcu i dalje je sa svojom djecom. Svojim učenicima, matematičarima. Na internet-stranici koju je napravila samo za njih kako bi im olakšala nauk kojeg se mnogi boje, jer traži svakodnevan trud i vježbanje, napisala im je:Nemojte da me razočarate, važi„Dragi moji đaci,Od danas vam više neću predavati matematiku, jer sam otišla u zasluženu mirovinu. Neki se zbog toga raduju, neki možda i tuguju, ali, to je život i sve je to normalno. Dobit ćete jednu dobru profesoricu od koje ćete, ako budete htjeli, sigurno moći naučiti puno i postići dobar uspjeh. Moja stranica, Bettymatika i dalje vam ostaje na raspolaganju, moja pomoć također, kad god vam što zatreba. Bilo da vam treba pomoć u nekom zadatku ili vam zatrebaju neki dodatni materijali, savjeti. Bilo što, samo mi se obratite i bit ću sretna ako vam mogu pomoći.Pozdravite puno vaše drage roditelje, slušajte ih jer su vam oni najveći prijatelji, iako često mislite obratno. Ako niste do sada shvatili i uvjerili se u roditeljsku ljubav, kad-tad ćete se uvjeriti u to. Želim vam puno sreće, zdravlja, uspjeha u školi i inače u životu. Ja ću povremeno dolaziti u školu da vas obiđem, da se pozdravimo i da vidim kako napredujete. Nemojte da me razočarate, važi? Puno vas volim i mnogo ćete mi nedostajati...“Koliko samo treba ljubavi za jedno pismo koje piše učitelj učenicima! Koliko samo treba poštovanja za te mlade ljude koji upijaju svaku učiteljevu riječ! I kada riječ boli i kad dušu razgali. Pamte oni ove riječi i prenose ih jedni drugima. „Hej, jeste li vidjeli šta nam je Betty napisala? Obratila se samo nama,“ riječi su njihove. A onda jednog dana grupa njenih učenika ju je odlučila posjetiti. Javili su joj da će doći. Srdačno ih je ohrabrila, ali ni naslutiti nisu mogli koliko pažnje će im posvetiti sad, kada više nema ni učionice koju dijele, niti ocjena, niti svakodnevnih susreta kroz neriješene zadatke.Učitelj uči i kad nema dnevnik u ruciZapisala je i ovo:„Od djevojaka je bila samo Mirna, a ostalo su bili dečki: Marko, Nedžad, Mateo, Renato i Tarik. Susret je bio dirljiv, učenici su me grlili, izražavali svoje najiskrenije zahvale i želje i naravno da su mi potekle i suze.“Eh, profa koja plače jer je učenici ne žele ostaviti u prošlosti. I njima je suza zaiskrila u očima. Vrijeme su proveli u lijepom ćakulanju o svemu, jedući pizzu i tortu koju je ona za njih napravila. Takva pažnja se ne zaboravlja. Ostaje u sjećanju kao motiv, put i način kako treba postupati. Na kraju, rekla im je da su joj uljepšali dan jer je njihova posjeta „bila od srca, iskrena, bez ikakvog interesa i skrivenih namjera“. Dodala je da joj mnogo nedostaju ne samo zato što su izabrali matematiku kao izborni predmet nego i zato što su odgojena, kulturna omladina, vrijedni i odgovorni đaci, a sigurno i dobra poslušna djeca svojim roditeljima, koje svatko može samo poželjeti. I na kraju, onako majčinski, prigrlila ih je i poručila najljepše riječi:&nbsp;„Želim vam svako dobro i puno uspjeha u životu i da vam se ostvare svi vaši snovi. Nudim vam i ja svoju pomoć da u tome uspijete. Voljela bih da nam svima bude bolje u našoj domovini, da vi ne morate napuštati svoje obitelji i svoju domovinu u potrazi za boljom budućnosti i životom.“Potom su se rastali. Ona ostala u svom domu, a oni se polako vratili u svakodnevicu školskih zadataka, obveza, ocjena, pravde i nepravde. Koliko malo treba da se mladalačka srca napune toplinom i snagom. Koliko malo treba da čovjek udahne ljudskost drugom čovjeku. Mladom. Učitelj uči i kad nema dnevnik u ruci.

Voljela bih da nam svima bude bolje u našoj domovini, da vi ne morate napuštati svoje obitelji i svoju domovinu u potrazi za boljom budućnosti i životom.

„Znanje se množi dijeljenjem.“

Pismo jedne profesorice

Na posljednjem skupu u našoj delegaciji bili smo Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić i ja, Muhamed Filipović, a u srpskoj Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Tada je izložen rezultat do kojeg smo došli.Trebalo verificirati kod međunarodnih institucijaPrvi je Alija Izetbegović izjavio da smatra sporazum kvalitetnim i dobrim i da se može čak odmah ići s njim u javnost. Bio sam malo skeptičan i mislio da bi stavka u sporazumu u kojoj se govori o saveznoj državi trebalo da glasi - savez država. Međutim, ostali su smatrali da to nije bitno u tom momentu. Odlučeno je da Zulfikarpašić i Koljević sljedećih dana objave javnosti da smo postigli sporazum i da se njegovi detalji trebaju razrađivati.Taj sporazum prvo je garantirao teritorijalni integritet BiH i njena sva prava koja proizlaze iz njenog statusa kakav je imala u Federativnoj Jugoslaviji. Drugo, garantirao je da će Bosna i Hercegovina biti jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo ljudi rođeni u BiH i da će uvijek komandant te vojne oblasti biti general koji je musliman. Treće, predlagao je da prvi predsjednik te novoformirane države bude Alija Izetbegović, a četvrto da nikakve operacije bilo kakvih vojnih jedinica koje nisu bosanske ne mogu i neće biti tolerirane. Najzad, taj sporazum trebao je da se verificira kod određenih međunarodnih institucija.

Smatrao sam da je taj sporazum dosta dobar da se sačuvamo od rata, jer sam znao da ćemo, ako alternativa bude ili rat ili naš izlazak iz Federacije, doživjeti velike tegobe. Odnosno, da ćemo kao zemlja koja nema međunarodno uporište, nema vojske, naoružanja, institucija,&nbsp; koja nema snažne i moćne prijatelje kao što Srbi imaju u Rusima, a Hrvati u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Španiji, Austriji, i ostalim katoličkim zemljama. Dakle, mi koji smo, maltene, bez igdje ičega, treba da stisnemo zube i pretrpimo određeno vrijeme kako bismo sačuvali jedinstvenu državu, a narod od stradanja da onda i kažemo svoje mišljenje vrlo jednostavno onako kao što se kasnije desilo s Crnom Gorom.Šansa je ispuštena, jer je tako odlučila SDANažalost, šansa je ispuštena time što je SDA odbila na kraju taj sporazum.Interesantno je da Alija Izetbegović meni nikad nije htio reći, a više puta sam ga pitao ko je zapravo poslao telegram kojim se odbacuje svaki sporazum sa Srbima. Uvijek je odgovarao: „Ja ne znam, Boga mi, ko je to uradio, eto to se desilo, šta možemo.“Od svih razgovora između mene i Alije Izetbegovića koji bi mogli biti u izvjesnom smislu od interesa za javnost jeste i onaj kad je došao iznenada na mirovne pregovore u Ženevu, gdje sam ga upitao zašto je on došao tu, a on mi je odgovorio da su ga pozvali tadašnji specijalni izaslanici Dejvid Oven (David Owen) i Sajrus Vens (Cyrus Vance).Tada sam mu rekao: „Pa, Alija dragi, ko su oni da tebe zovu, ti si predsjednik države, ti si državnik, a oni su činovnici. Oni nemaju kapacitet i nemaju prava da tebe pozivaju, čudim se da si pristao na to, zašto oni ne dođu tebi, nego dolaze kada je njima potrebno u Sarajevo. Oni vrlo dobro znaju da je naša zemlja u ratu i zašto te izmještaju, ti si čovjek koji treba da vodi poslove svoje zemlje i svoga naroda. A, ako im ti trebaš, oni mogu doći u Sarajevo, oni imaju avione, sigurnost, njima se ne može desiti ono što se tebi desilo kad si išao u Portugal.“I mislio sam da je neka lopovija u pitanjuPodsjetio sam Aliju i na to kako mi je tada u salonu hotela u kojem smo odsjeli odgovorio: „Oni su me pozvali i predložili mi da razgovaram separatno s Bobanom i da time pojačam svoju poziciju prema Karadžiću, pa će mi onda lakše biti s njim pregovarati.“ Na to sam ja rekao: „Alija, i mislio sam da je neka lopovija u pitanju. Ma ne možeš ti pristati da razgovaraš s Bobanom, Boban je čovjek koji se digao protiv naše države, koji stvara državu u državi, koji bi zapravo trebao da bude na sudu, ali koji, ako se pokajao i ako želi da reterira, treba da dođe u Sarajevo i da u okviru institucija naše države vas dvojica rješavate te probleme, a ne da ti praviš njemu ustupke i pregovaraš s njim kao da je on tebi ravnopravna strana. Ti time praviš sebi od Bobana partnera. Naša pozicija pada u tom smislu i zbog toga. Da sam na tvom mjestu, ja to ne bih prihvatio.“On je meni nakon toga rekao da je, nažalost, prihvatio te da želi da sutra poslije podne idem s njim u Zagreb kod Tuđmana, gdje imaju zakazan prvi razgovor.

Alija Izetbegović meni nikad nije htio reći, a više puta sam ga pitao ko je zapravo poslao telegram kojim se odbacuje svaki sporazum sa Srbima. Uvijek je odgovarao: „Ja ne znam, Boga mi, ko je to uradio, eto to se desilo, šta možemo“

Protivio sam se da Alija Izetbegović razgovara s Bobanom, kako su ga na to nagovorili Oven i Vens, da bi tobože ojačao poziciju pred Karadžićem, ali on je već to bio prihvatio i pozvao me da idemo na razgovor kod Tuđmana

Među našom i srpskom delegacijom bile dogovorene garancije teritorijalnog integriteta BiH, jedinstvena vojna oblast, bez operacija drugih vojnih jedinica

Damir H. nije zapalio žito!

Povratak mostarke

Bombaški proces

Priznanje u Švicarskoj

Grebo

Svjetska klasa

El Čampo i inspektor Luk

Humanitarka velikog srca

Krivoumlje u sabornici

Vladar Melburna

Balkanski bolesnik

Ljubiteljica “Pokemona” na krovu svijeta

Srđan Aleksić, heroj ili problematični mladić?

"Trumanova jaja"

Pismo jedne profesorice

Kako je s Karadžićem, Krajišnikom i Koljevićem bio postignut sporazum da se sačuvamo od rata

Kolumne

Damir H. nije zapalio žito!

Povratak mostarke

Bombaški proces

Priznanje u Švicarskoj

Grebo

Svjetska klasa

El Čampo i inspektor Luk

Humanitarka velikog srca

Krivoumlje u sabornici

Vladar Melburna

Balkanski bolesnik

Ljubiteljica “Pokemona” na krovu svijeta

Srđan Aleksić, heroj ili problematični mladić?

"Trumanova jaja"

Pismo jedne profesorice

Kako je s Karadžićem, Krajišnikom i Koljevićem bio postignut sporazum da se sačuvamo od rata