Finski predsjednik Sauli Ninstre (Niinistro), slobodno možemo reći, održao je lekciju bh. političarima kada je riječ o štednji narodnog novca.&nbsp;&nbsp; 
Njegova odluka da se iz posjete Hrvatskoj vrati letom niskotarifne aviokompanije naišla je na odobravanje širom svijeta. 

Za razliku od njega, bh. političari ne ustručavaju se nemilice krčmiti novac iz državne kase. Ne da ne pomišljaju štedjeti, prije će biti da se takmiče u trošenju narodnih para na nove automobile ili službena putovanja. Jasno, radi se o milionskim iznosima. 

Zato ne čudi što je i u našoj javnosti odjeknula informacija da je predsjednik Ninstre za svoju povratnu kartu od Splita do Helsinkija potrošio 61 euro. 

Za razliku od nas, Fincima je to normalno. Oni su navikli da su njihovi izabrani dužnosnici u službi naroda. A nama je normalno da su građani u službi političara. 

Ninstre je rođen 24. avgusta 1948. On je 12. predsjednik Finske. Na toj dužnosti je od 2012. godine

U službi naroda

Uz fanfare, mažoretkinje, malostonske kamenice i pjenušac, zvanično je najavljen početak izgradnje Pelješkog mosta. Dobro, u posljednjih desetak godina ovo je jubilarna, sedma manifestacija tog tipa. Prije aktuelnog premijera Andreja Plenkovića radili su to i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i Zoran Milanović i Tihomir Orešković. 
I jednako su ćakulali kako će most iz morskih dubina izroniti do kraja njihovih privremenih premijerskih mandata. Ali, sve se mijenja osim kamenitih obala i stijena na dnu Pelješkog kanala. Tu još uvijek nije primijećen nijedan radnik, a vidljiva je i trajna izočnost glomazne građevinske operative. 
Zamišljeni most zapravo je replika svih onih neizgrađenih autoputeva i tunela, hidrocentrala i termoelektrana, košmarnih snova o stotinama hiljada zaposlenih i sličnih predizbornih ubleha kojima su vladajuće stranke u BiH prije četiri godine namagarčile vlastite birače...
Ako ikad osvane, ćuprija na Pelješcu povezat će dalmatinski poluotok sa ostatkom hrvatskog državnog teritorija. Međutim, zauvijek će spriječiti i pristup BiH otvorenom moru. Zato je bh. parlament nedavno usvojio Deklaraciju protiv izgradnje, a zvanično Sarajevo već puno desetljeće u Zagreb šalje duga pisma i protestne note. Uzalud, hrvatska vlast naše argumente ne uvažava, a preporuke eksperata bahato negira. Apsurdno je i da čelnici vječito vladajućeg HDZ-a BiH dosljedno štite interese susjedne, a ne vlastite države.
Jučerašnji Plenkovićev poludnevni izlet prošao je bez adekvatnih reakcija. Ne oglašavaju se ni iz EU, odakle je za „most u havi“ izdvojeno 350 miliona eura. Tako je odlučeno mada je i zadnjem briselskom ćati jasno da se graditi ne smije bez saglasnosti BiH i unatoč domoljubnom izdajništvu Dragana Čovića ili Vjekoslava Bevande.
U okrutnom svijetu veliki gaze male. Zato se i upozorenja iz Sarajeva ignorišu od Brisela do Zagreba. Najavljena žalba austrijskog građevinskog giganta, firme „Strabag“, kratko će prolongirati početak radova. Ali, to ne znači da ćemo na ćupriji dobiti ono što smo već zijanili na mostu.

Na Pelješcu ćuprija

Već godinama se zna da je Rafael Nadal ubjedljivo najbolji igrač svih vremena na zemljanoj podlozi, nadimak Kralj šljake potvrdio je i na Mastersu u Monte Karlu, gdje je od prvog do posljednjeg meča bio bukvalno nedodirljiv.&nbsp; 
Nakon što je uvjerljivo savladao Japanca Keja Nišikorija, oborio je i nekoliko rekorda. Ovo je njegov 11. trijumf u Monte Karlu, a 31. osvojeni Masters, te je tako postao igrač s najviše Masters turnira u historiji (bio izjednačen s Novakom Đokovićem).

Koliko je Nadal ubjedljiv na šljaci, možda najbolje oslikava izjava Rodžera Federera (Roger), rekordera po broju gren slem turnira.

Legendarni Švicarac jednostavno je odustao od nastupa na turnirima sa zemljanom podlogom, neće igrati čak ni Rolan Garos, jer smatra da je Nadala nemoguće pobijediti.

Rafael Nadal rođen je 3. juna 1986. godine u Manakoru (Španija), a u karijeri je osvojio bukvalno sve što se osvojiti može.

U svojoj vitrini ima 16 gren slem turnira, 31 Masters te zlatnu medalju s Olimpijskih igara.

Kralj šljake

U novembru prošle godine, dva dana nakon što je Sud BiH privedene u akciji „Registar“ pustio na slobodu, vječni SDA-ov direktor Federalne uprave policije nastupao je na SDA-ovoj Federalnoj televiziji. Odjeven u svečanu uniformu, sa svim onim činovima i kičastim epoletama, Dragan Lukač ružio je da su (što se njega lično i personalno tiče) „osumnjičeni trebali ostati iza rešetaka“. Bio je to bukvarski primjer nepoštivanja pravosudnih institucija i javna demonstracija primitivne bahatosti jednog izraubovanog policajca. 
Onda, sjećam se i Lukačeve blamaže iz „60 minuta“ kad je potpisnika ovih redova i cjelokupnu bh. javnost poslao u neočekivani nokdaun konstatacijom da je „osobama poput Milorada Dodika mjesto ili u zatvoru ili na groblju“. Osim što je prizivanje grobova u javnoj komunikaciji teška stupidarija, opasno je to i neprimjereno direktorskom jeziku... 
Kod nas, međutim, Lukaču baš sve prolazi dok si rek'o eks. Zato je valjda lišen zakonskog nadzora i institucionalne kontrole u obavljanju funkcije „prvog federalnog pendreka“. 
Po uzoru na FUP i FTV, SDA je anarhiju i stranačko sluganstvo nastojala implementirati u svim važnijim institucijama, s posebnim akcentom na one od čije neovisnosti i profesionalizma direktno ovisi budućnost naše države. 
Gdje god je to bilo moguće instalirani su „čuvari režima“ za obračune s političkim neistomišljenicima. 
Zaista, (pre)dug je spisak bivših i aktuelnih SDA-ovih institucionalnih jurišnika. Od Meddžide Kreso, Bože Mihajlovića. Dubravka Čampare Dude, Osmana Mehmedagića Osmice, Kemala Ademovića Keme, Fikreta Muslimovića Fiće...
Svi oni i danas pušu u istu tikvu služeći režimu. U Erdoanovom stilu hapse, montiraju, izmišljaju, kompromitiraju, a kad je potrebno, spremni su i koknuti. I to su radili često jer cilj opravdava sredstvo.

HIJENE Čuvari režima

Neizvjesna utrka za šampionsku titulu u fudbalskom prvenstvu Turske vodit će se do posljednjeg trenutka. U ovom dijelu sezone od velike važnosti su svaka pobjeda i svaki gol i u tome se ogleda uloga Edina Višće u timu Bašakšehira.
Reprezentativac Bosne i Hercegovine je bio strijelac vodećeg pogotka za istanbulski tim u meču protiv Kajzerispora koji je Bašakšehir riješio u svoju korist sa 3:1. U tom trenutku je, četiri kola prije kraja sezone, ovaj klub preskočio konkurente i ponovo zaposjeo prvu poziciju i tako pokazao da ne namjerava odustati od ostvarenja velikog cilja, osvajanja prve titule prvaka u klupskoj historiji.
Kada je ambiciozni predsjednik Bašakšehira Goksel Gumusdadž (Gumusdag) krenuo u izgradnju velikog tima, doveo je nekoliko kvalitetnih fudbalera, a među njima i Višću, kao čvrstu kariku. Ipak, rijetki su vjerovali da će moći ugroziti pozicije koje drže renomirani klubovi Galatasaraj, Fenerbahče i Bešiktaš, pa čak i kad je Bašakšehir počeo nizati pobjede i jesenji dio sezone završio na prvom mjestu.
Ni sada, pred sam kraj lige, mali klub među divovima s Bosfora ne posustaje, a „Zmaj“ Višća svojim šestim golom u prvenstvu nastavlja davati maksimalan doprinos.
Edin Višća je rođen 17. februara 1990. godine u Čuništima kod Olova. Istanbul Bašakšehir mu je poslije Željezničara drugi profesionalni klub u karijeri, a za reprezentaciju BiH je odigrao 35 utakmica.

Bljesak "Zmaja"

Prema ocjenama dobrih znalaca, nova debata u američkom Kongresu o “postdejtonskom naslijeđu i budućnosti BiH” unijela je, nažalost, više konfuzije nego nagovještaja da će se situacija u zemlji znatnije popraviti zbog većeg američkog angažmana.&nbsp;&nbsp;Mnogi od nas to novo američko vodstvo već dugo priželjkuju i opravdano prizivaju. Zato nisu od koristi bombastični naslovi koji najavljuju suprotno. 

„Zbunjenost” nekih američkih kongresmena u vezi s odavno utvrđenim historijskim faktima, naravno, rezultat je agresivnih lobističkih akcija za promicanje unutrašnjih i ličnih političkih interesa u BiH. Ipak, jasno je da Amerika ostaje posvećena i još automatski angažirana na očuvanju suverenosti bh. države i njenog teritorijalnog integriteta.&nbsp;&nbsp; 
Ali, unutrašnji preustroj BiH, posebno ovaj predizborni, ostaje otvoreno pitanje. Američki Kongres, dakako, ima pravo i o tome raspravljati. A da baš otvoreno ne bude riječi o podjelama, pa čak i crtanju novih granica, uz prikaz nekih raznobojnih mapa razdvajanja, u Kongresu nas je spasila sve aktuelnija opća “ruska opasnost”. To je novi-stari američki strah. Ne zbog Bosne, nego Rusije i Sirije! &nbsp;
U nedostatku plaćenih lobista kao što u Vašingtonu sada sasvim otvoreno djeluje Dodikova i Čovićeva lobistička infrastruktura, Bosanci u SAD, nasreću, sve više upotrebljavaju svoje američko stečeno znanje i status. Tu je, na koncu, i njihov advokatski gard i profesionalni “network”, odnosno lične veze i poznanstva. 
Taj posebno moralni angažman Bosna, naravno, zaslužuje ne samo zbog svog epskog stradanja već i svoje bolje budućnosti.

Nažalost, od službenog Sarajeva u tom poslu i dalje nema pomoći, izuzev časnih izuzetaka, iz samog vrha uglavnom još nacionalno podijeljene bh. diplomatije u SAD. Zato je taj angažman bosanskih pregalaca u Americi sada vrijedan koliko i onaj na samom početku rata protiv Bosne.&nbsp;&nbsp; 
Borba za bolju Bosnu i Hercegovinu, kao što je to ovih dana u Čikagu ponovio slavni bh. pisac Aleksandar Hemon, još nije završena! Korisno je vjerovati i da smo tek na početku.

Bosna opet na početku

Francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) progovorio je o novom evropskom građanskom ratu. Sumnjam, ipak, da je mislio na rat građana, seljaka i ostalih na nekoj evropskoj periferiji, na zaleđini Balkana.&nbsp;&nbsp; 
Ako je tačno da Evropa prolazi kroz građanski rat, onda danas to nije nigdje vidljivije nego u Sarajevu. Gradu u kome je počeo Prvi svjetski rat. Sarajevo je, čini mi se, jedina evropska i olimpijska prijestonica uz čije se ime rat može spomenuti bar tri puta, a da vam oko ne trepne.

<h2>Orlovsko gnijezdo
</h2>

Onomad sam nakratko bio u svom gradu i uvjerio se kako to hoda u orlovskom gnijezdu tranzicije: Sarajevo blješti od ljepote, kao da je popločano zlatnim bankarskim polugama iz Ciriha. Ta je ljepota, međutim, u vidljivom sukobu između svojih “favela” (siromašnih padina) i bogatog “downtowna”. 


Jedan dio grada mentalitetski, ali i materijalno doista pulsira kao da je balkanski “Wall Street”. Doduše, dugo je to već tako u sarajevskoj čaršiji. Ali, onaj drugi još jeca između ratom izranjavanih fasada i ojađenih ljudskih duša. Ovi drugi nisu dobili satisfakciju za ono čemu su u svojim idealima stremili, da ne kažem, za šta su se borili; više od čorbe u narodnoj kuhinji i toplih vunenih priglavaka (debelih čarapa). 


Građanski rat, drugačiji nego onaj u ostatku Evrope, u Sarajevu već predugo traje. Jer, ovdje je najviše svega i po babu i po stričevima. Ne znam je li u govoru posvećenom sudaru liberalnog, francuskog i autoritarnog koncepta demokratije Makron uopće i pomislio kako se napaćena Bosna još razvlači kao gumena igračka između ruskog ili turskog poimanja vladanja. I da se demokratija ovdje često koristi kao kulisa za ruralni i malograđanski populizam. 


No, ako vjerujemo u vladavinu prava, onda “moramo odlučiti da nećemo ustuknuti pred cinizmom”, uzviknuo je ispravno u Evropskom parlamentu. Apatija je, pojasnio je francuski predsjednik, najveći neprijatelj Evrope. Posebno po njenim rubovima, valjalo bi dodati. Anatemišući nacionalne egoizme, Evropa će, rekao je Makron, morati oživjeti svoje stare ideale. Nadajmo se one iz Francuske revolucije! Znači solidarnost i ravnopravnost nasuprot fascinacije neoliberalizmom (tržištem iznad ljudskih prava), što je postalo glavna karakteristika tranzicionih društava. 


Od demokratije se, ipak, ne smije odustati ni po koju cijenu.

Apatija bez zanatlija



Mnogima promiče kako apatija ostaje zamrznuta najviše tamo odakle u entuzijastičkim iseljeničkim kolonama s Balkana stižu oni koji više ne vide izlaza u svojim apatičnim domovima. Tamo se, kao u Sarajevu, građanski rat, ali ne kao napredni konflikt ideja, već opaki sukob nejednakosti i nepravednih socijalnih razlika, nastavlja i još više produbljuje.



U pravu je Makron kad kaže da je upravo (ta) apatija “gurnula evropski kontinent prema provaliji, nacionalizmu i napuštanju sloboda”. Valjda je zato i Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker), predsjednik Evropske komisije, bez zadrške izustio da bi se na Balkanu takav koloplet opet mogao pretvoriti u onaj pravi rat. 



Ostaje, zato, nejasno kako ostvariti novu “renesansu Evrope”, znajući da se Stari kontinent opet suočava sa svojim ksenofobičnim mrakom. Ne može se zaboraviti ni koliko je dugo, ta ista Evropa, Sarajevo i Bosnu tretirala kao daleku planetu, ne u evropskoj već nekoj (polu)orijentalnoj orbiti. Koja nas i danas ponekad tretira kao safari destinaciju, gdje se dobro jede, pjeva i zabavlja, ali se malo šta ima naučiti. Naopako!



Nažalost, najveći udio u takvoj (zlo)upotrebi našeg egzotičnog parčeta Balkana, zvalo se to građanskim ratom ili sudarom zavađenih klanova, ostaje kroz “doprinos” domaćih tranzicijskih lopova; oni još drže umorno, ali i nedoraslo građanstvo u stanju duboke nacionalne korupcije. O tome sam, odmah po povratku iz Sarajeva, u Njujorku razgovarao s legendarnim režiserom “Ono malo (bosanske) duše” Ademirom Kenovićem. On bh. građane vizionarski i obazrivo naziva - samo stanovnicima Bosne i Hercegovine. 



Valja, dakle, insistirati i na njihovim obavezama, a ne samo pravima! 



Bosanci se, ustvrdih i sam, brzo ufuraju u svoje ukusne sahane (tanjire) i strastvenu čaršijsku priču iz koje je prognana nedomicilna konkurencija i u kojoj pamet, uz neshvatljivu dreku polupametnih, ne radi ako nema i “odgovarajuće” prezime!? 



Zapitati se zašto, neovisno o imenu i prezimenu, Bosanci puno bolje funkcioniraju kad ih niko ne pita ko su i šta su, kao, recimo, ovdje u Americi. Već šta ste po zanimanju ili šta znate raditi. Beskorisno je, zato, učestvovati i u svim tim evropskim civilnim ratovima jer oni su sve, ali najmanje civilizirani.

Građanski rat u Sarajevu

Priča je ovo o djevojci, tinejdžerici. I o djevojkama poput nje. Šefika joj je ime. Čitam njene Facebook statuse ovih dana i često o njoj razmišljam. U kolicima je. Ima poteškoće u kretanju. Iz Živinica je. Čitam njenu rečenicu: „Osmijeh je moj zaštitni znak“. I jeste. Dok nam se smiješi s fotografije izlazeći iz bazena u kojem je imala mukotrpne vježbe, čovjek pomisli da za nju ne postoje nikakvi problemi. I ne postoje kad vidiš mladog čovjeka koji se bori s prirodom. Prkosi joj.&nbsp;

<h2>Život nema reprizu
</h2>

Napravila je film: „Najveća životna vrijednost je zdravlje“. Nije to film za velike nagrade, ali jeste poučan. Dirljiv. Ljudski. O zdravlju. Šefika glumi liječnicu i svojoj pacijentici kaže da sluša njene savjete jer život nema reprizu. Moli je da dosljedno uvažava upute. Veli da zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi. Dok smo zdravi, svega nam je malo. Kad bolest pokuca na vrata, nijedna želja se ne mjeri s onom o zdravlju.&nbsp;&nbsp;

Šefika pohađa Zavod za djecu s poteškoćama u razvoju. U Tuzli. Njen omiljeni profesor je Saša. S njim priča o svemu. A za sebe kaže da se ne voli hvaliti, ali da je uspješna u streljaštvu. Voli i debatu. Nedavno je bila na državnom debatnom natjecanju. Pratila je debate vršnjaka i sudila. Pobijedio je njen najdraži govornik Alija. Iz Medrese u Tuzli. Na proglašenju najboljih Alija joj je prišao. Zagrlio ju je. Onako bratski i rekao da će govoriti za nju. Čuo se pljesak. Gromoglasan. Sala puna bh. mladosti je stajala na nogama i pljeskala. Svojoj Šefiki. Stajali su na nogama i za nju i za sebe. 


A ona, samo se nasmijala i svojim zaraznim osmijehom rekla da će opet doći na natjecanje i da će Alija opet biti najbolji. Snimila je Šefika još jedan film. Nazvala ga je: „Pet činjenica o meni“. Jedna od činjenica je bila da ima simpatiju, ali da nije sigurna da li se ona njemu sviđa jer je u kolicima. Tu zastadoh. Da li su kolica nužno i uvijek ograničavajuća? Šefika prelazi mnoge barijere. Bavi se sportom, govorništvom. Ali, dogodi se da negdje ne može stići. Ne zato što nema želju nego što joj drugi onemogućavaju da stigne. Spominjala je da na mnogim mjestima nema pristupnih rampi za njena kolica. Da je drugi ne puštaju da prođe mimo njih u svojim kolicima.

Važnost zdravlja 



Naša Šefika neće stići na mnoga mjesta zato što oni koji slobodno hodaju ne vide njenu prikovanost uz kolica. Ali se ona ne predaje. Uporno vježba. Snima videoklipove o važnosti zdravlja. A oni koji se kreću putanjama dječijeg odrastanja, nažalost, često ne vide, ne čuju i ne osjete snagu koraka onih kojima treba pomoć. Pomoć na putu odrastanja i hvatanju života u igri prolaznosti. 



Naša Šefika ohrabruje vršnjake riječima: „ovako izlazim iz bazena sama“, nakon još jedne u nizu vježbi. Bazen je nekom razonoda, a nekom borba za život. Stoga zaustavimo ponekad naš žurni korak i osvrnimo se na ono što se dešava mladosti koja se teško kreće ili ne vidi ili poput Slavka sporije govori. To je mladost ove ranjene zemlje i baš zato moramo biti ranjivi na njihovu ranjivost. „Osmijeh je moj zaštitni znak“, veli Šefika. 



Ne oduzimajmo joj ga.

U bolesti mnogo toga čovjek shvaća što zdrav zaboravlja

Dok je Haris Lukovac u moj život ušao slučajno, Mahir Sokolija je dio jedne drugačije historije. Ta historija je započela 1990. godine, u vrijeme kada su se otvarale dvojake perspektive za našu zemlju i naš narod.&nbsp;&nbsp; 
Jedna je bila da pad komunizma u svijetu i sve bliža njegova propast i u našoj zemlji stvori mogućnost izgradnje jednog istinski demokratskog društva, nakon više perioda raznih diktatura. Druga je nosila opasnost da se rušenje jednog totalitarnog političkog sistema pretvori u divljanje već uveliko prisutnih i aktivnih nacionalizama koji su se razvili u posljednjem periodu prethodno vladajućeg sistema i da dođe do nastanka jedne nove vrste totalitarizma, samo ovog puta zasnovanog na nacionalističkoj, a ne klasnoj ideologiji.

<h2>Crne slutnje</h2>

Povratak nade u život uvijek aktivira posebno mlade ljude, pa se tako i 1990. godine na javnoj sceni pojavila jedna cijela generacija mladih aktivista, novinara, književnika, slikara, glumaca i ljudi s univerziteta, koji su se angažirali na rušenju starog i stvaranju pretpostavki za nastajanje novog demokratskog društva. 


Jedan od centara okupljanja takvih mladih snaga bio je nedjeljni list „Dani“, a drugi list je počela izdavati grupa mladih ljudi među kojima su, koliko pamtim, bili do tada nepoznata u javnosti dva brata Kreševljakovića, te zatim neki drugi među kojima se isticao i mladić po imenu Mahir Sokolija. Njihov rad sam pratio budući da se s njima družio i sarađivao i moj sin Nenad. 


U svom listu ovi mladi ljudi su razvili jednu posebnu vrstu političkog diskursa, čija je glavna crta bila da su postojeće političke koncepte, a posebno one nacionalističke dovodili do apsurdnih konzekvencija i time posredno, a ne direktno i svađalački, izlagali kritici, a ponekad i blasfemiji kao očito anahrone i konzervativne, ali i opasne nacionalističke mitologije i ideje koje su svoje silnice koncentrirale prema Bosni i Hercegovini, a čija je poenta i vodeća ideja bila osporavanje prava na postojanje Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda. 


Bez obzira na bizarnost nekih rješenja i na naivnost nekih ideja, ovaj list je svojim stavom i otvorenošću razotkrivao sve antibosanske i antibošnjačke ideje i politike i zbog toga je postao enormno popularan za veoma kratko vrijeme. Crne slutnje ocrtane u listu su se ubrzo ostvarile koliko zbog prirode srpskog i hrvatskog nacionalizma toliko i zbog političkog amaterizma i sljepila ljudi koji su na valu nacionalne emancipacije Bošnjaka i pada komunizma došli na vlast u Bosni i Hercegovini.

Adil-begova tajna



Kao i većina tih mladih ljudi, i Mahir Sokolija, čijeg sam oca Kemala i strica Teofika upoznao tokom kampanje za stvaranje Liberalne bošnjačke stranke i veoma ih cijenio kao sposobne i inventivne, ali i Bosni i bošnjačkoj ideji odane ljude, pokazao je inteligenciju i inventivnost i dao doprinos oslobađanju mišljenja mladih ljudi od naslijeđenih stereotipa svake vrste. Osim toga, Mahir je bio i nagle naravi i želio je da na svaki način dadne vlastiti doprinos, da kažemo u krvi, našoj borbi za Bosnu i Hercegovinu kad je na nju izvršena srpska agresija i kad nas je pogodila i izdaja Hrvata koji su slijedili ideje hrvatskog nacionalizma o separaciji Hrvata u odnosu na Bosnu. 



Tako je uzeo pušku i otišao da se bori i u nesretnoj akciji na Poljinama bio teško ranjen, a glavu mu je spasila samo vještina i predanost sjajnog hirurga i čovjeka rahmetli Abdulaha Nakaša. 



U vrijeme tih teških zbivanja ja sam bio poslan na pregovore o miru u Ženevi i nisam mogao pratiti šta se sve zbivalo u Sarajevu, pa ni u stranci koju sam vodio uz veliku pomoć mog prijatelja Saliha Foče, jer nas je osnivač stranke Adil Zulfikarpašić već u septembru 1991. godine napustio i otišao u Cirih, bojeći se za svoj dragocjeni život. 



Tako se dogodilo da sam Mahira i njegovog strica ponovo sreo tek negdje 1993. godine u Beču. Da on radi za Adila saznao sam jer je neko vrijeme bio gost u studentskoj garsonijeri mog sina u Beču, a za Teofika sam saznao od Adila da radi neke poslove za njegov račun. Do tada sam mislio da je, pored nekih neprijatnih znakova, sa Adilom, a i s Mahirom sve uredu. 



Međutim, život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima, a pogotovo emigrantima, mada ja nisam uzimao sumnje i indicije kao gotovu stvar i nisam želio da povjerujem onom što mi se govori ili pričinjava sve dok se na činjenicama ne osvjedočim da je neka sumnja opravdana. Tako mi se dogodilo da sam se u tri situacije uvjerio da s Adilom nije sve onako kako je on to predstavljao i meni i javnosti i da ono što sam saznao ličnim uvidom prevazilazi one sumnje koje su stajale u početku našeg odnosa. 



Kad je Adil saznao da sam ja, slučajem, otkrio neke stvari koje nisam smio nikako saznati i to u njegovoj kući, izgubio je pribranost i oštro se na mene okomio rekavši mi da nisam smio i da se ne usudim više ikada „uzeti moj telefon“, a radilo se o tome da je telefon u sobi koju mi je Adil ponudio da radim nepodnošljivo zvonio (Adil je bio dosta nagluh), a ja sam podižući slušalicu sa namjerom da kažem kako Adila nema, saznao nešto što je on držao kao najveću tajnu, zbog čega me je napao čim je očitavajući sa trake zabilježene pozive konstatirao da sam ja dizao slušalicu. 



Međutim, preduhitrio sam ga, jer sam se već spremio da napustim njegovu kuću i samo sam čekao da on dođe da mu kažem: „Adile, ne samo da nikada više neću podići slušalicu tvog telefona, nego ni ti ni tvoja kuća ni išta tvoje više za mene ne postoji. Halal ti bilo s moje strane i zbogom!” Tako je završio moj kontakt i saradnja s Adilom, ali nije Adil završio sa mnom. 



Gost mog sina



Znajući da ja znam o njemu neke stvari koje nikada nisam rekao nikome, ali sam iz svog saznanja izvukao konzekvenciju, Adil je povukao logičan potez da me kao eventualnog govornika o stvarima o kojima sam saznao unaprijed dezavuira, pa je organizirao pisanje knjige koja je imala zadatak da me dezavuira kao intelektualca i moralnu ličnost, a navodni, ili stvarni, pisac knjige bio je Mahir Sokolija. 



Knjiga me nije iznenadila, ali ime Mahira Sokolije kao autora jeste i to iz više razloga. Mahir nije imao nikakve pretpostavke da odista i kompetentno sudi o meni i mome radu. Drugo, ja sam prema njemu, njegovom ocu i stricu bio izuzetno ljubazan i prijateljski, pa čak i onda kada je bilo nekih neugodnih stvari. 



Najzad, taj Mahir je bio gost u kući (studentskoj garsonijeri) mog sina u Beču i nije imao nikakvog moralnog, intelektualnog i stvarnog povoda da piše paskvilu koja je imala za cilj da me unaprijed dezavuira ako bih ja progovorio o tome ko je stvarno bio Adil Zulfikarpašić, budući da naša javnost nije znala za neke aspekte njegovog djelovanja, nego se divila njegovim milionima. 



Adil je pokušao čak da me navede da reagiram na paskvilu napisanu u njegovoj režiji, čime bih tom spisu dao neko značenje i platio je najboljeg hrvatskog novinara tog vremena (dopisnika „Vjesnika“ iz Pariza) da zatraži od mene intervju povodom izlaska te knjige. Ja sam znao da knjiga koja je ostala bez ikakvog odjeka, uz sve napore Adila i njegovog čovjeka u Sarajevu Muje Kafedžića, da se ona plasira, pa mu je trebala neka vrsta privida dijaloga i za tu svrhu je skupo platio tog novinara. 



No, tom čovjeku sam rekao da ne znam za takvu knjigu i da me uopće ne zanima šta Adil ili neki Mahir o meni ima hrabrosti da kaže, kada toliki moji kritičari i vrsni novinari koji su pisali protiv mene naručene tekstove nisu uspjeli da ostave ikakav utisak u javnosti kad se tiče mog ugleda. Čovjek se složio sa mnom i otišao kući bez intervjua, ali s pozamašnim honorarom. 



Za mene je bio šok to što je Mahir učinio i ja sam ožalio jednog, prema mom tadašnjem uvjerenju, talentiranog, mladog čovjeka koji se, eto, upustio u korumptivnu aktivnost i počeo da se bavi onim čemu nije dorastao, tj. da piše o Muhamedu Filipoviću. 



Tako sam ožalio jednu svoju nadu i izgleda nisam se prevario kad sam ga precrtao u svojim zamislima, ali iz sjećanja ga ne mogu potisnuti, jer mi je žao što jedan režim, njegova ideologija i politika korumpira veliki dio mladih, a za mene je najveća korupcija kada čovjek pomisli da može sve što se od njega zatraži, tj. kad vrši samokorupciju koja danas vlada kao opća bolest ovog društva. Svi rade ono čemu nisu dorasli, a ponašaju se i misle da jesu, dakle sami sebe korumpiraju.

Život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima

Iako se već godinama priča da će napustiti Arsenal, vijest da Arsen Venger (Arsene Wenger) na kraju sezone odlazi iz londonskog tima šokirala je svjetsku javnost.&nbsp; Francuz je saopćenjem objasnio kako je osjetio da je pravo vrijeme da ode s klupe Arsenala te je zahvalio svima u klubu zamolivši navijače da podrže ekipu do kraja sezone.
Čak 22 godine Venger je u Arsenalu, gdje nije bio samo menadžer nego bukvalno čovjek za sve. Čak i kada su gradili novi stadion, njegovo mišljenje bilo je presudno. Vlasnici kluba podržavali su ga i kada nije išlo, a razlog je bio taj što je često dovodio manje poznate igrače koji su kroz igre u Arsenalu postajali svjetske zvijezde.
Osvojio je deset trofeja, a sjedio je na klupi u više od 800 premijerligaških utakmica. Ipak, Arsenal titulu prvaka Engleske čeka još od sezone 2003/2004. i to je razlog što se već godinama tražila njegova smjena.
Prvak Engleske bio je tri puta (1998., 2002. i 2004. godine), osvojio je sedam FA kupova, a uz to još i sedam Liga kupova. Nadimak mu je Profesor zbog studioznog pristupa trenerskom poslu.
Venger je rođen 22. oktobra 1949. godine u Strazburu, nije imao zapaženu igračku karijeru, a kao trener prije Arsenala vodio je francuske Nensi i Monako te japansku Nagoju.

Profesor odlazi nakon 22 godine

Famozni ugovor s Islamskom zajednicom u BiH ponovo je skinut s dnevnog reda sjednice kolektivnog šefa države. Ništa novo što već nismo čuli i što godinama već nije predmet javne komunikacije onih najodgovornijih za donošenje jednog ovakvog dokumenta.&nbsp; &nbsp;&nbsp; Za nepostojanje ugovora IZBiH s državom ovog puta bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović kao krivce spominje kolege iz reda Srba i Hrvata, Mladena Ivanića i Dragana Čovića. Bakir nas uvjerava da oni, pravoslavci i katolici, uporno opstruiraju donošenje ključnog dokumenta za bh. muslimane. 
Ponuđeno objašnjenje, a slična slušamo već desetak godina i više, za iole svjesnog Bošnjaka, po čijim su vjerskim i svakim drugim osjećajima i pravima skoro cijelo prošlo stoljeće urinirali razni mrzitelji njegove nacije i vjere, ovo je dovoljan razlog da zakon uzme u svoje šake i one koji ne dozvoljavaju da se ovakav ugovor donese natjera da ga „nosom potpišu“. 
No, vratimo se istini i suštini. 
Ugovor sa IZBiH najmanja je briga srpskog i hrvatskog člana kolektivnog šefa države. Ako 23 godine u Predsjedništvu BiH sjede predstavnici Bošnjaka, usto manifestni vjernici koji se o svakom Bajramu, da svi vide, tiskaju uz rame reisu-l-uleme, koje redovno viđamo i u džamijama i u tekijama, kako je onda moguće da je za nepostojanje ovog ugovora kriv nekakav Dragan, Mladen, Nebojša… a ne nekakav Bakir, Haris, Suljo… 
Pa oni su svojim glasačima, koji su odreda članovi Islamske zajednice, uoči svakih izbora davali specijalno obećanje da će voditi „posebnu brigu“ o položaju te iste zajednice. I svaki put ih brutalno slagali. 
Dva mandata potrošio je Bakir Izetbegović, a da nije bio u stanju riješiti pitanje ugovora IZ s državom. Priča o krivici drugih za nepostojanje ovog ugovora najgori je oblik licemjerstva prema vlastitom narodu, a prema vjernicima, muslimanima, pogotovo.

Zašto nema ugovora sa IZ

Prije rata, dok su tekme Želje i Sarajeva imale dušu, osim na vječiti fudbalski derbi dokoni stanovnici olimpijskog grada trošili su sate i „tanjili zube“ u besmislenim raspravama oko dvije valjda najveće zvijezde novokomponovane muzike tog bezbrižnog vremena. Dilema je, dakle, glasila: Koji Halid je bolji, Bešlić ili Muslimović? 
O tome su nastajali vicevi i novinarski tekstovi, vrtjele se radijske i TV emisije, polupankeri i „njuprimitivci“ s Koševa stvarali svoje vječne muzičke hitove, a onda je došao april '92., koji je sve naše nedoumice i životna raskršća zasuo mecima i granatama...
Sjetio sam se priče o „oba Halida“ čitajući neki dan saopštenje krajiških SDA-ovaca gdje problematiziraju izbor Halida Genjca za generalnog sekretara stranke umjesto optuženog kadrovika Amira Zukića. Pobunjenici smatraju da je na tu poziciju morao biti izabran neko iz Krajine, a ne, tvrde oni, „osoba koja nikada nije imala podršku biračkog tijela i glasača SDA“.
Osim toga, odluku o imenovanju novog genseka Halida Genjca vlastoručno je potpisao Halid Genjac. To je, razumljivo, p(r)obudilo nedoumice i neslaganja unutar SDA, a još dugo će se lomiti koplja u nadmudrivanjima radi li se o jednoj te istoj osobi ili je u pitanju više njih. Ulje na vatru naslaganih dilema dosuo je i „trećepojavljujući“ Halid Genjac. Naime, baš je taj Halid Genjac svoje crno na bijelo rješenje o imenovanju Halida Genjca za generalnog sekretara uputio na adresu Halida Genjca.
Tri su se, eto, Genjca skrasila u nepunoj rečenici prolivene tinte. Jedna rečenica, jedna odluka, jedan gensek i tri Genjca. Svaki 'štuje svakog. Složni k'o braća. U svojoj vjeri, u gensek fotelji...
P. S. Genjac je rođen u Visokom, izborna baza mu je u Travniku, stalno prebivalište u strogom centru Sarajeva. Dvadeset godina parazitira u parlamentima. „Opario“ se budžetskim milionima. Jedan je Halid!

Halid umjesto Halida

Goran Bogdan proglašen je za najboljeg evropskog glumca za ulogu u filmu “Agape”, reditelja Branka Šmita (Schmidta), na 19. filmskoj smotri “Festival del Cinema Europeo” u Italiji.
Riječ je o priznanju koje dodjeljuju italijanski filmski kritičari, a u obrazloženju je navedeno da je Bogdan bio savršen u svojoj teškoj i delikatnoj ulozi svećenika Mirana sa strogom civilnom odgovornošću. 
Bogdan je u posljednjih nekoliko godina jedan od najpopularnijih glumaca u regionu, a ostvario je ulogu u trećoj sezoni američke hit-serije „Fargo” te novom projektu Dragana Bjelogrlića "Senke nad Balkanom", gdje tumači čuvenog revolucionara i ruskog obavještajca Mustafu Golubića.
Osim ove prestižne međunarodne nagrade u Italiji, film „Agape“ dobio je i nekoliko domaćih priznanja. 
Goran Bogdan rođen je 1980. godine u Širokom Brijegu. Iako je završio ekonomiju, pronašao se u glumi, a ostvario je brojne uloge kako na filmu tako u TV projektima i pozorištu.

Osvaja Evropu

Prvi čovjek Evropske komisije strahuje od novog rata u BiH. Čelnik Vijeća ministara BiH ne spominje rat, nego se hvali kako nam još boba fali da se ušunjamo u predsoblje EU. Dvije izjave, dvije strane svijeta! Taman da odbacimo svaku dilemu ko to laže i petlja u verbalnoj gimnastici. 

Malo istočnije, Milo Đukanović ponovo je izabran za predsjednika Crne Gore. Ubjedljivi trijumf nekadašnjeg „Titovog skojevca“ dokazao je da Crnogorci žele blještavi Zapad, Evropu i NATO, umjesto sivog ruskog lagera. Zato valjda i podržavaju Đukanovićevu politiku. Najdugovječniji državnik u Evropi već je ostvario većinu vlastitih ciljeva. Preostao je još samo jedan, a to je crnogorsko punopravno članstvo u EU. U pobjedničkom govoru nakon izbora, Đukanović obećava da će se to desiti do kraja njegovog mandata. Predsjednički traje pet godina. Dovoljno vremena da mu se vjeruje.&nbsp; &nbsp; 
A gdje smo mi, naivni, dok nam lihvarska bh. vlast ubija dostojanstvo, prosipa šuplja obećanja i prodaje nas po nabavnoj cijeni? Ima tome skoro i dvije decenije kako je izblijedjela „Alijansa za promjene“, sa SDP-om na čelu, tadašnjoj zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore, u ime dobrih komšijskih odnosa, bila žirant za pridruživanje Vijeću Evrope. U međuvremenu, kod nas se ništa nije promijenilo nabolje. I dalje dreždimo na istom mjestu, ali s realnim šansama da nas liferuju i iz te jedine evropske institucije čiji smo članovi.
Okruženje se, međutim, djelomično otrijeznilo od nacionalizama i ratova iz devedesetih. Uozbiljili su se, ubacili u više brzine i prešišali nas na evropskoj magistrali. I eto, konačno smo na začelju, zadnji i posljednji! Zaglavljeni u svojoj izoliranoj rupetini, sa sve više bivših prijatelja...
Ima Dino Šaran odličnu pjesmu o putovanju na Zapad. Koliko znam, a ne dajte mi lagat', napisana je prije rata. I ko je tada, realno, mogao prognozirati da će nama, Bosancima i Hercegovcima, uzori na „zapadnom kolodvoru“ postati baš svi naši istočni susjedi - i Crnogorci i Srbijanci i Makedonci i Albanci i Kosovari. Niko to ni sanjati nije mogao! Osim onog vječitog sanjara, nepopravljivog opsjenara i vragolana. Denisa Zvizdića iz plemena starih ezdea...

Istočno od jaja

Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Senahid Halilović odlučio je nakon 22 godine javnosti predstaviti drugo, znatno izmijenjeno izdanje Pravopisa bosanskoga jezika.&nbsp; U veliki, teški, nezahvalni posao Halilović se prvi put upustio odmah nakon rata 1996. godine. I tada je to bio posao vrijedan divljenja.
Novo, dopunjeno izdanje sadrži i obiman Rječnik skraćenica i Rječnik vlastitih imena. On je rezultat dvodecenijskog rada tokom kojeg je Halilović, kako ističe, pratio svaku pisanu riječ, prikupljao informacije, slagao ih u foldere, skupljao podatke šta je zaživjelo u praksi, a šta nije.
Izmijenjenim izdanjem objašnjava kako savremeni trendovi utječu na razvoj jezika, rodno senzitivni segment, te u konačnici kako pravopis približiti novim generacijama upotrebom suvremenih tehnologija.
Upravo za generaciju 21. stoljeća, ali i sve kojima je ekran bliži od papira, na raspolaganju će biti i aplikacija putem koje će svi moći besplatno koristiti Pravopis.
Tako će obimna knjiga od 800 stranica biti dostupna svima. Pa ćemo se lakše snalaziti kroz šumu pravila, lakše (u)poznavati vlastiti jezik, teže dopuštati da pravimo greške gdje ih ne bi trebalo biti.

Čuvar pravopisa

Češće nego kod kuće, naše ljude poštuju i žele u svijetu. Čim prebace bh. granicu i s leđa speru nacionalističko blato kojim nas decenijama zatrpavaju kriminalizirane budžetske patriote - razni izetbegovići, čovići, dodici, svi ti silni kreatori haosa i neuspješnih politika - bh. građane niko normalan i civiliziran neće pitati iz kojega su plemena i entiteta, koja im je DNK, ideologija i zastava. Tamo daleko postaju planetarno važni, a, ipak, nekako ostaju i dovoljno naši. 

&nbsp;Moglo bi se nadugo i naširoko o talentiranim i uspješnim bh. ljudima što su, umjesto u vlastitoj domovini, profesionalnu i ljudsku zadovoljštinu ostvarili u bijelom svijetu. Pada mi na pamet da bi se od globalno priznatih naučnika, fizičara, matematičara, umjetnika, novinara, sportista, pisaca, filmadžija... mogao poredati tim koji bi pod svojim himnama poželjele mnogo važnije države od ove koja nas je rođenjem zapala.&nbsp;&nbsp; 
Objektivno, fali prostora da se svi spomenu, a plašim se da bih i usljed nenadoknadivog manjka pedantnosti, te tradicionalne (ne)sklonosti ka redu, previše zaslužnih preskočio, negdje zaturio, nespretno izgubio u akciji... Stoga, oslanjam se tek na najsvježije vijesti o genijalnim uspjesima ljudi (pohvaliću se, i dragih prijatelja) koji su dotakli visine o kojim mi, obični smrtnici, ponekad i ponešto saznamo s televizije i pametnih telefona.
Dunja Mijatović izabrana za glavnu povjerenicu Vijeća Evrope za ljudska prava. Prva žena na toj poziciji. Stiže iz zemlje gdje se ljudska prava brutalno gaze. Dunja to zna, a znam i da voli BiH! Zato sam siguran kako će šest godina mandata iskoristiti da se stanje ovdje radikalno popravi.
Bh. fotoreporter Damir Šagolj agenciji Reuters prije tri dana osvojio novinarskog Oscara, prestižnu Pulitzerovu nagradu. I nije to ni prvi ni posljednji dokaz da je Damir vjerovatno najbolji fotoreporter na dunjaluku. Živi baš daleko. Kad dođe u rodni grad, izgleda kao da nikad nije ni otišao...
To su naši ljudi. Dunja i Damir, ponajbolje što ova zemlja ima. Vidimo se, onda, u Sarajevu...
&nbsp;

U službi naroda

Na Pelješcu ćuprija

Kralj šljake

HIJENE Čuvari režima

Bljesak "Zmaja"

Bosna opet na početku

Građanski rat u Sarajevu

U bolesti mnogo toga čovjek shvaća što zdrav zaboravlja

Život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima

Profesor odlazi nakon 22 godine

Zašto nema ugovora sa IZ

Halid umjesto Halida

Osvaja Evropu

Istočno od jaja

Čuvar pravopisa

Dunjaluk, Dunja i Damir

Kolumne

U službi naroda

Na Pelješcu ćuprija

Kralj šljake

HIJENE Čuvari režima

Bljesak "Zmaja"

Bosna opet na početku

Građanski rat u Sarajevu

U bolesti mnogo toga čovjek shvaća što zdrav zaboravlja

Život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima

Profesor odlazi nakon 22 godine

Zašto nema ugovora sa IZ

Halid umjesto Halida

Osvaja Evropu

Istočno od jaja

Čuvar pravopisa

Dunjaluk, Dunja i Damir