Renata Savić nesvakidašnja je humanitarka. Rođena Sarajka, sada živi u Pragu, a u glavni grad naše zemlje često dolazi. I svaki put kad dođe, želi za sobom ostaviti trag.&nbsp; Tokom nedavnog boravka u Sarajevu, zajedno s Esmerom Kandić i Amelom Ivković, organizirala je aukciju na kojoj je skupljeno 14.700 KM, a novac je proslijeđen roditeljima teško bolesnih mališana. 
Ulaz 20 maraka, dres Edina Džeke 1.200, Željezničara 1.400, lopta 400 maraka... Malo-pomalo, skupile su 14.700 KM. 
U razgovoru za naš list, prilikom posjete Roditeljskoj kući, rekla je da svaki put kada napušta Sarajevo, osjeća tugu, bol i prazninu. Kaže da sad živi u uređenom gradu u kojem i bolnice za kućne ljubimce imaju mnogo bolje uvjete nego ove naše u kojima se liječe ljudi.
Najavila je da će s ovakvim i sličnim akcijama nastaviti i da će se boriti, koliko god može, da ljudima u našoj zemlji pomogne.

Humanizam bez granica

Bakir Izetbegović nedavno je rekao da su Denis Zvizdić, Safet Softić i Šefik Džaferović tri najizglednija kandidata SDA za Predsjedništvo BiH. Ova informacija istovremeno je i potvrda da iz igre definitivno ispadaju Halid Genjac i Adil Osmanović. Navodno, obojica su se samodiskvalificirali.&nbsp;&nbsp; Konačnu odluku o kandidatu SDA će donijeti na Konvenciji krajem maja. Lobiranja odavno traju, a najagilnijim se pokazao predsjedavajući Vijeća ministara BiH, kojem u (n)jedra složno pušu braća Čampara. Priča se i da su Denis, Aljoša i Dubravko sve nervozniji jer imaju dokaze da Izetbegović blefira u ovoj partiji pokera. 
Opet, bolje informirani SDA-ovci tvrde da bi njihov stranački šef odmah i objeručke prihvatio Zvizdićevu kandidaturu samo kad bi bio potpuno siguran da će tragikomični čelnik državne vlade te izbore izgubiti. Tim porazom Izetbegović bi se zauvijek kutarisao neugodnog konkurenta.&nbsp;

Zadnje što Izetbegoviću u životu treba jeste da njegovu porodičnu stranku preuzme neka druga dinastija...

Međutim, svjestan je i rizika da bi na krilima Zvizdićevog eventualnog trijumfa SDA lako pala u naručje „gatačkog klana“, i to već na Kongresu naredne godine. A zadnje što imenjaku u životu treba jeste da njegovu profitabilnu porodičnu firmu preuzme neka druga dinastija... 
Zato se očekuje da Izetbegović ovoga puta primijeni doktrinu vlastitog oca i predloži nešto sasvim neoriginalno. Znakovito obavještenje da će delegati na Konvenciji imati pravo demokratski izabrati još (po)nekog kandidata za Predsjedništvo BiH neodoljivo nas je podsjetilo na slavne dane Izetbegovića seniora i šokantni izbor Sulejmana Tihića za stranačkog suverena. I sve se to događa nakon što su i vrapci na Poljinama skontali da bi kandidatura jedne žene njenom čovjeku osigurala bračnu i političku stabilnost. Stoga se u majstorici između tri pika i dame mudrije kladiti na damu. A i gender je senzibilno.

Tri pika i jedna dama

Milo Đukanović osvojio je novi mandat za predsjednika Crne Gore, čime se nastavlja njegova dominacija političkom scenom te zemlje koja traje skoro tri decenije.&nbsp;&nbsp; Đukanović je osvojio oko 54 posto glasova i time pokazao da u novi mandat ulazi s punim političkim i moralnim kredibilitetom. 
Do sada je ostvario sve svoje političke ciljeve. Crnu Gore najprije je poveo putem nezavisnosti, a potom je uveo u NATO, uprkos snažnim pokušajima da se taj put opstruira. 
Praktično mu je ostao još samo jedan cilj za koji postoji nada da će ga ispuniti u ovom mandatu, a to je punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Time će biti zaokružena ne samo njegova politička misija nego i, slobodno se može reći, njegova historijska uloga za budućnost Crne Gore. 
Đukanović&nbsp;je rođen u Nikšiću 15. februara&nbsp;1962. Sa 29 godina, 1991., postao je najmlađi evropski premijer. Nakon toga se u više mandata nalazio na poziciji premijera i predsjednika Crne Gore.

Lider za EU

Ratne trube s Bliskog istoka zaglušuju planetu. Sirija je prelomna tačka nesporazuma američkog i ruskog silnika. One starije sve podsjeća na Hladni rat, ali još uvijek vjerujemo da neće izbiti treći svjetski... Ko zna, možda i jesmo nepopravljivi optimisti kad se uzdamo u zdrav razum dvojice vođa iz Moskve i Vašingtona.&nbsp;Interesi velikih vazda su se prelamali preko leđa najslabijih. S tim u vezi, mi u Bosni i Hercegovini imamo bolna iskustva. Čak i kad je oružje zašutjelo, ljudska se patnja nastavila. Postali smo taoci neostvarenih ratnih ciljeva i starih zločinačkih politika kojim, istina je, sada rukovode i komanduju neki novi protagonisti. 
Po uzoru na bjelosvjetske, ratom sve učestalije prijete i bh. moćnici. Najglasniji je i najkonkretniji Milorad Dodik. Verbalnim nasiljem i mračnim populizmom utvrđuje vlastite položaje, a pokazalo se da ima i stanovitih uspjeha po pitanju nezakonitog naoružavanja policijskih i paravojnih formacija.&nbsp;

Tek kad se prevara prokuži, poluglasno se kuka i ruži...

Da ni SDA naročito ne zaostaje u sluđivanju vlastitog naroda, među prvima je dokazao vjerovatno najneuspješniji premijer u historiji FBiH Fadil Novalić. On je sa stejdža poluprazne Zetre stranačkim podanicima otkrio da proizvodnja oružja i municije „povećava sigurnost naše države“, a usput se i zagonetno pohvalio da je „namjenska industrija dramatično ojačana, ne samo zbog izvoza...“ 


Fadilove namjenske predizborne bombe na volej je dočekao Bakir Izetbegović. Glumeći velikog državnika i patriotu, vojskovođa bez vojske je lupetao o „raketama, avionima, dronovima i stotinama miliona dolara“, da bi se na kraju monologa oslonio i na nedužnog Boga u bajkovitom doživljaju samog sebe.&nbsp;&nbsp; 

Davno je onaj čuveni engleski leksikograf ustanovio da je patriotizam posljednje utočište hulja. Svakoga dana u svakom pogledu to nam dokazuju ovdašnje političke elite. Prizivajući ratove u ime naroda, sebi nastoje osigurati još četiri godine vlasti. Znaju, hulje, da ta priča pali kod gladnih i poniženih. Strahom love nove mandate za nastavak pljačke. A raja k'o raja, redovno nasjeda! Tek kad se prevara prokuži, poluglasno se kuka i ruži...

Hulje i predizborne bombe

Los Anđeles je definitivno idealan grad za Zlatana Ibrahimovića. Da je fudbalski velemajstor, znamo već odavno, ali i pravi šoumen koji je kad-tad morao završiti u Holivudu.&nbsp; Odmah po dolasku u Los Anđeles galaksi, postigao je dva vrhunska pogotka i savladao gradske rivale, Siti. Zabio je i u Čikagu za pobjedu svom timu, ali između treninga i utakmica, Zlatan je u centru pažnje gdje god se pojavi.
Tako je bilo i nakon meča u Čikagu, u televizijskoj emisiji Zlatan se našao pored Bastjana Švajnštajgera (Bastian Schweinsteiger) i Hriste Stoičkova.
Na pitanje hoće li igrati na Svjetskom prvenstvu u Rusiji: „Zlatane, Švedska te treba!“, odgovorio je u svom stilu.
- Treba i ne treba, zavisi šta žele napraviti na Svjetskom prvenstvu – rekao je Šveđanin bh. korijena.
U Holivudu žive najveće svjetske zvijezde filma i muzike, ali nakon dolaska Zlatana svi su nekako ostali u sjeni. Neće biti nimalo čudno ako ga uskoro vidimo i u nekom filmu, jer on je svakako sam po sebi film.&nbsp;

Golgeter i šoumen

Vojislav Šešelj je bio i ostao karikaturalna historijska kreatura, preko medija upamćena i po onom svom “šprahfeleru” (govornoj mani), da ne može izgovoriti slovo “r”. Ali, i po neobuzdanom nagonu da o smrtno ozbiljnim balkanskim temama govori intelektualno ubojitim jezikom poslije kojeg su potekli potoci krvi. To ga čini neslavnim šampionom onoga što se zove jezik mržnje i amblemom stradanja.

<h2>Laka konjica
</h2>

Prije svakog genocida, prije holokausta, dogodile su se takve zlokobne tirade riječi, najavljujući tragediju u koju mnogi nisu povjerovali i zbog cirkuskih figura onih koji su sve to izgovarali. U početku su kao klovnovi izgledali čak i Hitler i Musolini. 


Podli govor je prethodnica svakog velikog i masovnog zločina protiv onih na koje se ta lingvistička konjica uputi, uvijek iz najmračnijih jazbina u kojima stanuju sve sami hegemoni i tirani. Često i u službi bjelosvjetskih interesa. 


Uoči krvavog raspada Jugoslavije, a onda neposredno prije Vukovara, Dubrovnika i Srebrenice, Šešelj je bio svjesni sluga tih vojski zla. Tu opasnu armiju trebalo je kao brzom hranom nahraniti historijskim falsifikatima, pretvarajući mnoge od nas u topovsko meso. Dugo se čekalo, pa na kraju nisu stradali samo naivni, neobaviješteni, najuspaljeniji već i sasvim običan kulturan i životno nasmijan svijet.


Šešelj se nikad nije pokajao zbog te svoje uloge, za koju je onomad na produženoj sesiji Haškog tribunala (Rezidualnom mehanizmu) osuđen, nego se čak i danas trijumfalno razbacuje da je ponosan zbog svojih zločina?! Za sasvim prosječnu zdravu pamet, koja je za sve ove godine ponešto i naučila iz bosanske, hrvatske ili kosovske golgote - gdje su ratovali srpski vojnici, a ne obrnuto - to je ipak previše.


To je ta notorna slika duha jedne nacije na kojoj Šešelj još insistira. I to bi zaslužilo posebnu frojdijansku analizu - zašto se ne izlazi iz uniforme koja bruka, a ne promiče u vrh ljudske civilizacije. Otuda je svaka međunarodna pravda dostavljena kroz ovu presudu u Hagu nedovoljna za osudu zločina, zbog koga bi Šešelja trebalo anatemisati javno mnijenje, a onda mu presuditi sudovi u Srbiji. 


No, problem je i u političkim mutantima, koji su izbjegli sudsku i, još gore, zasluženu plebiscitarnu osudu svojih riječi. Poput nekada glavnog Šešeljevog pomoćnika, tada nacionalno ostrašćenog (ako i to nije bila jedna vrsta pragmatizma) Aleksandra Vučića. On se ponekad još koristi sličnim vokabularom, kao nedavno oko Kosova, kada je tamošnju policiju nazvao “terorističkom bandom”. A to opet podsjeća na njegov govor u hrvatskoj Glini, zbog koga se nije ispričao u Zagrebu, kao i skupštinske prijetnje balkanskim muslimanima - zbog čega se nije izvinio u Sarajevu. Evropa je, a bogme i Amerika, to od Vučića morala tražiti, jednako kao što ga upotrebljava oko geostrategije.

Nepotrošena priča



Šešelj je u Hagu osuđen i zbog svoje opskurne retorike “o klanju Hrvata zahrđalom kašikom”, ali Šešeljeva priča je još živa. I još lebdi nad nama kao bauk nikad do kraja poraženog evropskog fašizma i ksenofobije. Zato je i tužna priča o nesnalaženju žrtava, koje još ispuštaju jauke i čije majke, kćerke i sestre još pokazuju svu muževnost žena u suzama. Njima je (i) ova haška presuda tek još malo soli na bolnu ranu. 



Šešelj, kao i Slobodan Milošević, odlaze na povijesnu lomaču, ali u pravu su i oni koji odavno tvrde da je njihov projekt još živ. Mada to bilo samo na nivou ruskih pokušaja da se omete Zapad, koji od Balkana pokušava napraviti demokratski organiziranu, sigurnosno i ekonomski održivu arhitekturu, šešeljijada koja se nastavlja je i dalje dovoljno opasno stanje. Jer, naša je kolektivna memorija nedovoljno zaštićena. 



Ima neoborivih i zastrašujućih dokaza o tome.



U samo predvečerje rata protiv Bosne u Sarajevu je 1990. godine izdavačka kuća “Svjetlost” objavila kapitalno djelo akademika Vladimira Dedijera i Antuna Miletića - “Genocid nad muslimanima” (zbornik dokumenata i svjedočenja 1941-1945); knjigu su kao urednici potpisali Alija Isaković i Ivan Lovrenović, a kao recenzenti povjesničari Mustafa Imamović i Lojze Skok, valjda kao upozorenje šta bi se narednih godina moglo dogoditi nekim Bosancima. Nažalost, bosanska, a ni tadašnja jugoslavenska javnost nije zbog toga upalila dovoljno glasan alarm podsjećajući na mogućnost ponavljanja prošlosti.



Valja se, zato, zapitati je li nakon svega i ovo oko Šešelja tek cirkusijada koja će potrajati samo nekoliko dana, a ne ozbiljna historijska lekcija! Pa tako na to treba i reagirati.

Maskota zločina

Jedan od onih ljudi koji su od početka agresije na BiH do danas uvijek tamo gdje najviše treba jeste Jovan Divjak. Čim je zapucalo, znao je gdje će i šta će. Među prvima je stao u odbranu Sarajeva, grada koji je prihvatio kao svoj i koji je njega prihvatio kao svog. 
Među prvima je koji su pravili Armiju RBiH, koja danas slavi svoj 26. rođendan. Među prvima je stao u redove Armije RBiH, i to pred višestruko brojniju i moćniju vojsku u kojoj je komotno mogao biti i on. Ali, Jovo je odlučio stati na stranu napadnutog, slabijeg i onog koji taj rat nije ni htio ni priželjkivao.&nbsp;&nbsp;Nakon toga, Jovo je ponovo tamo gdje najviše treba. Ostavio je pušku i vojničko odijelo i posvetio se budućnosti. Budućnost je svakako u djeci i mladima i njihovom obrazovanju. 
Mogao je legendarni Jovo i u politiku, narod ga voli, narod bi glasao za njega, ali Jovo je ostao na „terenu“, u direktnom kontaktu, na „prvoj liniji“. Stotine djece putem njegovog Udruženja „Obrazovanje gradi BiH“ dobile su stipendije i školovanje koje će im omogućiti posao.

Legendarni general

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska s više od stotinu projektila zasule su mete u Siriji. Treći svjetski rat time nije počeo! No, formalno jeste započeo drugi hladni rat. 

Za razliku od onog prethodnog, koji je trajao četiri decenije i u nekoliko navrata dovodio svijet pred sami nuklearni sukob i nestanak, ovaj konflikt neće trajati toliko dugo.

Ne zato što je svijet nešto naučio iz prethodnih lekcija, već više zbog nepostojanja potencijala barem jedne od strana da izdrži dugotrajni neproglašeni sukob. Rusija je u poređenju sa zapadnim protivnicima bitno slabija. U svakom pogledu, posebno ekonomskom.&nbsp;&nbsp; 

Neki će reći da to ovaj hladni rat čini opasnijim i nepredvidljivijim. Moguće je da je tako. 
Ipak, teško je vjerovati da će bilo ko pritisnuti nuklearni obarač. 
Moskva će radije koristiti oprobane, mnogo jeftinije taktike internetskog ratovanja i pothranjivanja korumpiranih režima u dijelovima svijeta gdje ima uporište. 
J

edan od tih dijelova je i – Balkan.&nbsp;&nbsp; 

Kada se pogledaju reakcije iz ovog dijela Evrope, one su očekivane. Kosovo, naprimjer, aplaudira raketiranju Sirije i izražava solidarnost. Srbija ne krije žaljenje zbog sukoba. Bosna i Hercegovina troglasno šuti. 


Lokalne reakcije više su za unutrašnju upotrebu nego za bilo kakvo primjećivanje u rastuće podijeljenom svijetu. One samo pothranjuju stare sukobe ovog evropskog tamnog vilajeta.&nbsp;&nbsp; 

Na trenutnoj geopolitičkoj karti svijeta, naš region nema primarni značaj u srazu Istoka i Zapada. Prije je to „topli režim“ u kojem Kremlj s vremena na vrijeme pojača temperaturu. U tom kontekstu treba se i posmatrati jučerašnja Putinova izjava u kojoj je za raspad komunističke Jugoslavije okrivio SAD. 
Znači li to da će Moskva baš preko nas uzvratiti udarac? Vidjet ćemo.
&nbsp;

Rat (ni)je počeo

Suada se zvala. On Samir se zvao. Bili su mladost koja grabi život. Ona negdje četvrta godina medicine. Dubrovčanka smještena u mali stan na Novoj Breki kako bi studij mogla privesti kraju. On s majkom i sestrom. Jedinac. Oči i očinji vid svojoj Fahiri. Voljeli su se Suada i Samir onom čistom ljubavlju mladog čovjeka. Željnog života. Punog planova i imena za zajedničku djecu.

<h2>Samir i Suada
</h2>

Bio je april. Tek počeo. A ona je bila hrabra i krenula na most svog prekinutog života da brani grad. Da prkosi smrti koja je vrebala sa svih strana. Smrt je bila lukavija. Oborila ju je i pobijedila. Suada je ostala ležati, a Samir je trčao prema njoj. Stigao je, ali bilo je kasno. Zaklopila je oči i nije izgovorila posljednje „zbogom“.&nbsp;&nbsp;

Mali stan na Breki je bio prepun raje koja je dotrčala u nevjerici. Da li je to na mostu njihova Suada? Šta se desilo? Da li je otišla u nepovrat? Samir je klimao glavom. Odlučio je tad da ide u vojsku. Braniti Suadin odlazak u vječnost i svoj grad. Mlad i visok, zelenook, obukao je uniformu i patike. Nisu to one patike iz stihova neke pjesme, nego patike mladića iz srca grada. Stan na Breki, stan susreta i ljubavi je ostao prazan. 


Suadina sestra je otišla u Dubrovnik. Prekid veze. Telefoni ne rade. Samir je na ratištu. Jednom. Drugom. Trećem... Stigao je avgust. Prvi nakon tog aprila. Došao je Samir nakratko u grad da zagrli majku Fahiru i sestru Almu. Uspio je. Poljubio ih je i izašao da vidi kakav mu je grad poslije toliko vremena. Stigao je do Doma Armije. Mlad i hrabar. Iznenada je pao. Niko mu u prvom trenu nije prišao. Pomislili prolaznici da se okliznuo. Ništa se nije vidjelo. A Samir je i dalje ležao. Nikad više nije ustao. 


Mali, gotovo nevidljivi, komad čelika ostao je u njegovoj glavi. Granata je bila neumoljiva. Raspršila se u stotine dijelova. Jedan je odabrao Samira. Odveo ga je njegovoj Suadi. Konačno su se opet našli. Nogometno igralište kraj Koševa pretvoreno u groblje postalo je Samirov dom. Meci sa svih strana su presretali mladost koja je došla da isprati svog Samira. Samirov daidža Mustafa stajao je kao živa meta iznad crne rupe. Prkosio mecima i zaklanjao svojim tijelom mlađe. Čini se da se niko nije bojao tih zvižduka oko njih. Tišina i ilovača su prekrili jednu mladost. Zauvijek.

Fahira i Alma



Fahira i Alma su ostale same. Ni plakale nisu. Nije bilo suza. Nisu mogle poteći. Fahira je samo stalno i nanovo ponavljala: „Dabogda se ovo ne dogodilo ni majci onog koji je ubio mog Samira. Nikad se ne dogodilo.“ Alma je milovala majku. Samir je bio posvuda oko njih. Cijela soba je bila ispunjena Samirovim likom. Uvijek bi govorila: „Ovo je moj Samir. Moj jedinac.“ 



Pored njega bila je i njegova Suada. Ljepota mladosti je gledala odsvuda. Tiha, nijema, prkosna. Fahira je polako gubila sjaj u oku. Jednostavno je nestajao. Gasio se. Gasila se i Fahira. Jedva je čekala da ponovo zagrli svog Samira. Stalno je ponavljala da će ga uskoro prigrliti. I vrlo brzo otišla je k njemu. Zauvijek. Alma je ostala sama sa sjećanjem i tugom. Neizrecivom.



Malo poslije tog Fahirin sestrić Omar je razmijenjen s Grbavice. Njegov tata Pupo i on su razmijenjeni za neke druge ljude koje su njihovi najbliži također čekali. Azra, Fahirina sestra, je ostala na Grbavici. Nije mogla krenuti za Pupom i Omarom. Tek što su došli do Breke, svratili su do svog rođaka Brace da udahnu zrak i obuku nešto nepocijepano na sebe. Susret je to bio kojem se riječi otimaju. Činilo se da je život krenuo. Omar je obukao Samirove patike. One koje je Samir u aprilu nosio. Nastavio je njihov život oživljavajući Samira. Bilo je ljetno vrijeme. Kraj avgusta. Škripa kočnica i prasak. Omar je zauvijek ostao spavati kraj ceste. Azra je prešla preko zlokobnog mosta spajanja i razdvajanja, ali Omara nikad nije zagrlila.



I tako, april te godine počeo je odnoseći mladost. Grabeći ih u vječnost. Prošli su još mnogi aprili, a Vrbanja most pamti. Most ruža i uzdaha. Suza. Pamti i podsjeća. Neka se više nijednoj majci ne ponovi.

April zove i opominje

Niko Kovač preuzet će Bajern na kraju ove sezone, objavio je jučer Hasan Salihamidžić, sportski direktor Bajerna.&nbsp;&nbsp; 
Dugo je njemački šampion bio u potrazi za nasljednikom uspješnog Jupa Hejnkesa (Jupp Heynkes), koji odlazi u zasluženu penziju. Spominjalo se desetak trenera, ali Bavarci su se na kraju odlučili za „svog čovjeka“.

Kovač, bivši hrvatski reprezentativac i selektor, igrao je za Bajern dvije sezone prije 15 godina. Kao fudbaler je izgradio respektabilnu karijeru igrajući za nekoliko bundesligaša. 

Kao trener, međutim, nema značajnih uspjeha. Školovao se u Salcburgu i brzo preko mlade došao do seniorske reprezentacije Hrvatske. Odveo je „Vatrene“ na Svjetsko prvenstvo u 2014. godine, pa potom nije uspio proći grupu u Brazilu. U narednom ciklusu kvalifikacija smijenjen je nakon dvije utakmice.

Novi posao našao je u Frankfurtu i već u drugoj sezoni klub kojem se predviđala borba za opstanak doveo je do evropskih pozicija. Vijest o njegovom prelasku u Bajern je iznenađeni Ajntraht dočekao na petom mjestu njemačkog prvenstva.

Mladom treneru će vođenje Bajerna predstavljati krunu i izazov karijere. Niko Kovač rođen je 15. oktobra 1971. godine u Berlinu, u porodici koja se u Njemačku doselila iz Livna.

Kruna karijere

Ove godine navršava se stotinu godina od kraja Prvog svjetskog rata! Veliki globalni sukob u koji su uvučene desetine i desetine miliona ljudi, odnio je čak 16 miliona života. Rat je započet u Sarajevu. 



Svijet danas, kao malo kad ranije, strahuje od trećeg svjetskog rata. I Balkan se ponovo spominje kao sve potentnije krizno žarište s kojeg bi mogao buknuti ratni plamen. Prognoze su sve crnje, a doprinose im i zvaničnici.

Među njima se našao, opet, i predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker). On je još jednom upozorio svijet na opasnosti koje prijete s Balkana i založio se za „realnu evropsku perspektivu“ ovog dijela Evrope.&nbsp; 

Sve manje stanovnika ovog dijela Evrope već je sluđeno. Što zbog užasnih vlasti koje ih dovode na prosjački štap, što od stranaca koji ni sebi ne umiju pomoći. 


Balkan je uvijek bio na vjetrometini. 


No, izgleda da se ona proširila diljem Evrope. Političari balkanskog tipa, koji vode računa samo o sebi, dok druge zavađaju, sve su sumornija slika današnjice Zapada. 


U danima iza nas imali smo prilike čitati sve alarmantnije analize i komentare koji upozoravaju na opasnost od ratnog sukoba. Svjedočili smo i obilježavanju Dana holokausta. I sve se opet svelo na strahovanja od rata. 


Kao da historija ničemu ne uči. 


Nama u BiH priče o ponovnom ratu izgleda da i ne padaju tako teško. Stanje u kojem je ova zemlja u proteklih skoro 15 godina je gore od rata. Kontinuirano iscrpljivanje, stalno sijanje nesigurnosti, svakovrsno propadanje... dovelo je do zabrinjavajuće apatije ljudi. 


Kao rijetko kada, ljudima ne samo u BiH i na Balkanu trebaju dobre vijesti, veliki iskoraci naprijed, hladna glava i svijetla perspektiva. Svi koji su, nošeni jeftinim političkim motivima, posegnuli za pričama o ratu, završili su na smetjlištu historije. 


Ne treba nas niko, dakle, plašiti novim ratnim požarom, već raditi na boljoj budućnosti. Umrijeti umijemo i sami.

Čemu prijetnje

Uz policijsku asistenciju i bez uobičajene medijske halabuke, Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu&nbsp;provodi akciju „Zadruga“. Istražitelji svakodnevno hapse i privode osumnjičene za kriminal i&nbsp;korupciju gdje je upleteno više od pet stotina državnih i privatnih firmi, vlasnika, direktora,&nbsp;nevladinih organizacija, fondacija, udruženja građana...&nbsp;&nbsp;
"Zadruga" je do sada najkompleksnija antikorupcijska akcija u BiH. Stoga su i postupajući tužitelji&nbsp;pod velikim pritiskom. Poznati sarajevski advokat potvrdio mi je kako su on i njegove kolege s&nbsp;Tužiteljstvom KS postigli neku vrstu džentlmenskog dogovora da se predmeti javno ne komentiraju.&nbsp;&nbsp; 
Osim toga, većina osumnjičenih već je tokom saslušavanja priznala krivicu. Oni koji su negirali 
neoborive dokaze završili su u pritvoru. Među njima je i dirigent za SDA-ove projekte od važnosti Emir Nuhanović. „Novac koji su stekli na nezakonit način osumnjičeni će morati vratiti, dobiće&nbsp;uvjetne kazne i tu se, za većinu njih, priča završava. Naravno, organizatori cijele afere biće&nbsp;osuđeni na ozbiljne zatvorske kazne“, saznao sam uz jutarnju kafu iz odvjetničkog izvora.

O mitu su spremni svjedočiti, ali tužitelje to ne zanima

Enisa i Sanel Đalić, vlasnici Agencije za posredovanje pri zapošljavanju, u proteklih osam godina&nbsp;oprali su desetine miliona maraka sklapanjem fiktivnih ugovora o zapošljavanju studenata i đaka.Razmjere bahatosti ovog bračnog para možda najbolje ilustrira podatak da su se na njihovim lažnim&nbsp;studentskim spiskovima našla čak i imena pojedinih tužitelja i policajaca angažiranih u ovom&nbsp;predmetu.Međutim, ono o čemu se još uvijek dosljedno šuti jesu i saznanja iz istrage da među osumnjičenim ima&nbsp;poduzetnika koji su opljačkanu gotovinu iz „Zadruge“ koristili za podmićivanje ovdašnjih političkih&nbsp;moćnika prilikom tenderskih procedura. Neki su, navodno, o tome spremni i svjedočiti, ali tužitelje&nbsp;to još uvijek ne zanima!Pretpostavljam kako su svjesni da bi u tom slučaju pipci kriminalne hobotnice mogli opeći mnoge bivše&nbsp;i sadašnje zvaničnike vlasti. A to se, očigledno, nikome ne isplati. Zdravlje je najpreče...

Kad Zadruga utihne...

Bolje mu je neka uzme kutlaču, kao svoj prezimenjak Džejmi (Jamie), glasio je jedan od, vjerovatno, nekoliko miliona komentara koji su počeli sijevati na društvenim mrežama nakon što je engleski sudija Majkl Oliver (Michael) u 93. minuti utakmice Lige prvaka između Reala i Juventusa pokazao na bijelu tačku i time, praktično, proveo Špance u polufinale. 
Pitanje je li jedanaesterac, koji je Kristijano Ronaldo (Cristiano) pretvorio u zlatni gol, postojao ili nije, podijelilo je svijet. Možda je pogriješio, možda nije, ali nesretni Oliver bio bi kriv šta god da je odlučio. Jedino u čemu se svi mogu složiti jeste da je imao peh da mu se u 93. minuti dvoboja divova koji može prelomiti i najmanja sitnica, desi nešto zbog čega mora prevagnuti na neku od dvije strane. A to preksinoć, na žalost velikog broja Bosanaca i Hercegovaca, nisu bili Miralem Pjanić i Juventusovi junaci, koji su i pored vrhunske predstave i tri postignuta gola, morali potpisati kapitulaciju.
Siroti Oliver tako je, i da ga niko ništa nije pitao, postao zvijezda večeri. Jednima omražen, drugima slavljen. 
Majkl Oliver potječe iz Ešingtona. Ima 33 godine i bavi se osiguranjem, baš kao i njegov otac Klajv (Clive), koji je također bio sudija.

Sudija o kojem bruji svijet

Fenomenalni Edin Džeko otpilio je moćnu Barcu iz Lige prvaka. Najvažniji igrač Rome rasturio je odbranu katalonskog kluba, nadigrao „flastere“, zabio dva komada, izborio najmanje dva penala (jedan je dosuđen) i gospodski ušao u fudbalsku povijest. Čekamo polufinale...&nbsp; I dok se Džeko zagrijavao za važnu utakmicu, Milorad Dodik je po svom dobrom starom običaju lupetao o srpskosrpskim odnosima. Igrajući dosadnog i nametljivog flastera Aleksandru Vučiću k'o onaj Pike (Pique) na našem reprezentativcu, Dodik je najavio nestanak cijele jedne rijeke. „Radim na tome da Drina jednog dana nestane. Živjela RS, živjela Srbija, živio srpski narod“, podvriskivao je Dodik u ksenofobičnom zanosu.
Mada je pažljivo slušao navijački monolog, Vučić je djelovao zbunjeno i ošamućeno. Nije aplaudirao, ni odobravao ni negirao, niti se smijao, niti je plakao... Samo je slušao. I djelovao zbunjeno i ošamućeno.

Šta ako sutra baci sihre na rijeku Savu?

Dobro, zna šef srpskih naprednjaka da Dodiku idiotizmi često padaju na pamet. Posebno je to izraženo otkako je naglo počeo gubiti kosu, a više mu ni onaj fol s farbanjem sijedih ne izgleda baš najbolje. Ali, opet, Vučiću nikako ne ide u glavu kako predsjednik entiteta planira ukinuti rijeku i, na kraju krajeva, zašto se on, lider svih Srba s obje strane Drine, nije toga prvi sjetio? 
Ali, umjesto odgovora, pitanja su se poput pčela rojila. Ako Dodik ostvari da Drine nestane, kakva li tek sudbina očekuje druge rijeke, razmišljao je Vučić. Hoće li se laktaški „rijekoeliminator“ nekontrolirano razmahati bez šanse da ga se poslije zauzda? I šta, uostalom, pita se, pita šef Srbije, ako Dodik sutra baci sihre na rijeku Savu i ugrozi megaprojekat Beograda na (hlebu i) vodi... 


P. S. Predsjednika Vučića probudio je bolni pad s kreveta. Bio je sav u goloj vodi. Opet košmarni snovi. „Zamisli samo“, požalio se Aleksandru Vulinu, „u san mi je došao Milorad Dodik. Kaže mi da će nestati reka Drina. Eto, vidiš li, moj Aco braco, kakve sve gluposti sanjaš kad si predsednik.“&nbsp;

Dodikova Drina bez filtera

Edin Džeko još jednom je potvrdio da spada u red najboljih napadača na svijetu. No, pretežak je put Dijamant prošao da bi došao do toga da mu se klanja nogometna Evropa. Vjerovatno, nikad na ovim prostorima nije postojao nogometaš koji ima toliki nogometni talent, a da je toliko puta popljuvan.
Nazivali su ga „balvan“, „slijepac“, „šljivotres“... a Edin je na to uvijek odgovarao onim što najbolje umije da radi – postizao je golove i uvijek iznova kritičarima zatvarao usta. Na svaku uvredu Dijamat bi vratio nekom majstorijom. 
Najnovije majstorije prekaljeni golgeter pokazao je i u dvomeču četvrtfinala Lige prvaka protiv velikana Barcelone, protiv koje je sa svojom Romom u dvomeču postigao ukupno dva gola i tako svom timu donio prolaz u polufinale elitnog takmičenja, prvi put nakon deset godina. 
Džeko je tako skoro sam pobijedio Barcelonu i zato je više od ikoga zaslužio da ga slave kao junaka jedne od najvećih pobjeda u historiji Rome i jedne od najvećih senzacija u Ligi prvaka.&nbsp;&nbsp;Edin Džeko rođen je 17. marta 1986. godine u Sarajevu. Ponikao je u Željezničaru, a u dosadašnjoj karijeri igrao je za Teplice, Usti nad Labem, Volfsburg, Mančester siti i Romu. Za rimski klub odigrao je 67 utakmica i postigao 43 gola.

Dijamant ponovo obasjao Rim

U svijetu politike večere igraju važnu ulogu. Uz mezu i piće lakše se priča o teškim temama. Za razliku od službenih sastanaka gdje su političari ozbiljni k'o sudski pečati, u restoranima se čak i najveći namćori prepuste čarima eglenisanja. Svjedoci tvrde da je većina Dejtonskog sporazuma prije 23 godine dogovorena tokom takozvanih neslužbenih susreta u onoj američkoj vojnoj bazi.&nbsp;&nbsp; 
Jede se kavijar, pije se džin, pjevalo je „Zabranjeno pušenje“ još prije rata. Od tada se nije puno toga promijenilo po pitanju osjećaja vlastite bitnosti dok se u rukama drži jelovnik sa previše stranih riječi. „Ja ću ono što mi je i pradedo jeo. Dakle, škampe na buzaru“, standardna je narudžba prosječnog balkanskog skorojevića.

Vjerujem da je na polju gastronomije „posljednja mostarska večera“ Dragana Čovića bila i više nego izdašna, te da visoki gosti iz komšiluka i Bugarske ničeg željni nisu ostali. Međutim, ozbiljno me zabrinjava što za svečanim stolom nije bilo nikog od bošnjačke političke elite. Umjesto da budu tamo gdje se odlučuje o budućnosti naše države, lideri SDA Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić radije se u Sarajevu okruže klimoglavcima. Umjesto da državni suverenitet štite u Radobolji i barem tako zarade platu (kad ih već patriotizam ne inspiriše), oni organiziraju mini bošnjački sabor s čijeg će mindera poslati poznate propagandne floskule o „odbrani Bosne i Bošnjaka, odlučnosti i opredjeljenjima SDA, ratu i miru...“.

I nije ovo prvi put da politička glupost čelnika SDA ugrozi opstanak BiH

Nema sumnje da su Izetbegović i Zvizdić neodlaskom u Mostar izdali Hercegovinu. A i Bosnu zajedno s njom. Dopustili su da šefovi Srbije i Hrvatske, uz domaće snage dezintegracije, te premijera zemlje koja predsjedava Evropskom unijom, u duhu Karađorđeva kreiraju dogovore za našu domovinu. 


I nije ovo prvi put da politička glupost čelnika SDA ugrozi opstanak BiH. Međutim, ako su već glupi, onda valjda nisu gluhi. Zato su Izetbegović i Zvizdić morali biti u Mostaru. I čuti o čemu se tamo pregovaralo.

Humanizam bez granica

Tri pika i jedna dama

Lider za EU

Hulje i predizborne bombe

Golgeter i šoumen

Maskota zločina

Legendarni general

Rat (ni)je počeo

April zove i opominje

Kruna karijere

Čemu prijetnje

Kad Zadruga utihne...

Sudija o kojem bruji svijet

Dodikova Drina bez filtera

Dijamant ponovo obasjao Rim

Ne čekajte, mene večerajte!

Kolumne

Humanizam bez granica

Tri pika i jedna dama

Lider za EU

Hulje i predizborne bombe

Golgeter i šoumen

Maskota zločina

Legendarni general

Rat (ni)je počeo

April zove i opominje

Kruna karijere

Čemu prijetnje

Kad Zadruga utihne...

Sudija o kojem bruji svijet

Dodikova Drina bez filtera

Dijamant ponovo obasjao Rim

Ne čekajte, mene večerajte!