Mirza Bašić igra najbolji tenis u životu, a u sezoni iz snova stigao je prvi put među Top 100 igrača na svijetu.&nbsp; 
Osim što blista na turnirima koje igra na profesionalnom ATP touru, Mirza je nastavio i sa sjajnim igrama u reprezentaciji BiH, koja je izborila historijski rezultat savladavši Slovačku u Bratislavi sa 3:2.

Upravo je Bašić pobijedio u odlučujućem petom meču, a naša selekcija u borbi za plasman u Svjetsku grupu Dejvis kupa u septembru će igrati protiv Japana.

Nakon što je u petak i subotu igrao čak tri meča u Bratislavi, Mirza je otputovao u Maroko i jučer u 1. kolu turnira u Marakešu za protivnika imao petog nosioca Robina Hasea (Haase).

Nakon velike borbe i tri seta, Mirza je prošao u osminu finala pokazavši da je i fizički i psihički spreman za najteže napore u profesionalnom tenisu.

Rođen je 12. jula 1991. godine u Sarajevu, a profesionalac je od 2012. Trenutno je 94. igrač svijeta, a u februaru je imao ranking karijere, 74. mjesto.

Sezona iz snova

Malo sam skitao prošlog vikenda. S rezervoarom benzina obišao cijela četiri federalna kantona u kojim vam dobrodošlicu požele županije. Predivna je Hercegovina u ovo doba. A, vjerujte mi, ni srednjoj Bosni ništa ne fali.&nbsp;&nbsp; 
Posvuda uz cestu bilbordi sa zastavama Srbije. Najavljuju Mostarski sajam. Znakovi pored puta obavještavaju nas da su komšije ekskluzivni partneri manifestacije. Zato će privremeno glavna zvijezda u gradu na Neretvi biti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Znakovito jeste (a slučajno nije) da je sajamski politički guru privrednu paradu u ovoj izbornoj godini odlučio otvoriti baš 10. travnja. Koje li nespretne koincidencije i organizacijskog previda! Eto, baš tog dana negdje će se već pod kariranim stijegom okupiti i potomci onih emigranata iz Drugog svjetskog rata kako bi tamo daleko, u tuđini doma svog, obilježili rođendan pokojne NDH...

Pametni ljudi, ne miješaju se u sve k'o onaj margarin iz poznate reklame

Sve što radi, Dragan Čović promišljeno radi. Nema tu mjesta za improvizaciju i igru naslijepo. Kod njega je tako i sa datumima i sa ljudima. Nakon što je deseti u travnju izabrao za prvi sajamski dan, Čović se jednostavno riješio i opterećujućeg prisustva kolega iz Predsjedništva BiH na mostarskom derneku. Na kraju, ispalo je da jedan ne može doći jer se nalazi negdje u bijelom svijetu, a onaj drugi šatro ima neke ranije preuzete obaveze. Tako je šef HDZ-a (p)ostao jedini predsjednički domaćin nečega što jeste više od stranke i Sajma, ali je i znatno manje od pokroviteljstva države...


Moji hercegovački sagovornici nisu omamljeni mostarskim talambasima. Pametni ljudi, ne miješaju se u sve k'o onaj margarin iz poznate reklame. Znaju oni da je tu riječ o privat(izira)nom sijelu u službi Čovićeve i promocije njegovih stranačkih poslušnika. Od tog sajma obična raja, težaci i čestiti poduzetnici nemaju nikakve koristi. Kao što nemaju ništa ni od HDZ-ove politike sijanja straha i stalnih najava velikih kriza. I o tome su mi Hercegovci nadugo i naširoko pričali tokom sunčane i ugodne vikend turneje. Ali, to je već neka sasvim druga tema...

Sajam je srce Srbije

Od kada je smijenjen s mjesta premijera Sarajevskog kantona, neuspješni košarkaš, čovjek koji je u crno zavio KK Bosna i još neuspješniji premijer, koji je Sarajevo držao žednim, počeo je pametovati po društvenim mrežama.&nbsp;&nbsp; 
Umjesto da sagleda tri godine katastrofalnog upravljanja Kantonom, ova, u političkom smislu, pantalonska promaha skrivenog Hasana Čengića, krivce traži u drugima, a ne u sebi.

Sada i nesretni Konaković, metodama kakvim se služi njegov treći vjenčani kum i čovjek koji je duboko upleten u najmračnija politička ubistva u BiH Kemal Ademović, hoće da glumi političku facu koja se providno igra zamjenom identiteta.

E, tako najneuspješniji premijer Kantona Sarajevo nakon rata, sada iz anonimnosti želi sebi pripisati nepostojeće rezultate postignute na čelu smijenjene vlade. Ali, jedini njegov rezultat je da se posvađao s Bakirom Izetbegovićem jer ga je ovaj kadrovski snimio kao nesposobnjakovića, a ne zbog bilo kakvih ideoloških ili strateških razlika između njega i vrha SDA.

Konaković u urbanoj verziji praktično skriva anahronu, retrogradnu politiku tajnog društva koju Hasan Čengić godinama provodi.

Ovog puta, međutim, ta opcija nije realna i Konakovićeve tirade samo pokazuju šta se dešava kada nerealizirani i mali političar u pokušaju uđe u teren velikih. Uloga marionete više je nego očita.

Čengićeva pantalonska promaha

U Republici Srpskoj ne postoji bošnjačko političko jedinstvo. Zna to svaki pravi povratnik. Ljudske sujete, želja za dominacijom, uvrede, primitivizam, koristoljublje, umišljeno misionarstvo, sve to skupa i još ponešto demonstrirali su na TV1 bivši ljubavnici iz SDA, a danas ljuti dušmani, rasuti u najmanje tri stranke.&nbsp;&nbsp;Pretpostavljam da su Ramiz Salkić, Sadik Ahmetović i Ćamil Duraković u studio pozvani da govore o egzistencijalnim problemima svojih sunarodnjaka, tih nesretnih Bošnjaka, osuđenih na preživljavanje pod režimom Milorada Dodika. Očekivano, o povratnicima se najmanje pričalo, ali smo se, zato, uvjerili u vječnu mizeriju politike SDA te otkrili kako to hoda s izdajom principa i prodajom ljudi. 
Opijen entitetskom funkcijom i samozadovolja(va)n službenim šoferom, potpredsjednik RS bio je bahat. Salkić se u gostima kod Nikoline Veljović ponašao kao nevaspitano derište! Što bi rekli - svaka mu je bila za šamara! Iako je u Dodikovom prisustvu manji od makovog zrna, pred kamerama je Bratunčanin (s realnim prebivalištem u slobodarskoj Tuzli) prosipao silu samoreklamirajući se kao trudbenik povratka i narodni miljenik kojem se vjeruje kad zine. Osim toga, Salkić nije htio odgovarati ni na najprostija pitanja, poput onog gdje mu živi familija dok on udarnički krvari za Bošnjake u RS.

Gdje mu živi familija dok on udarnički krvari za Bošnjake u RS?

Mada sagovornici člana Predsjedništva SDA nisu bili iritantni, gluho bilo da su ponudili nešto više i konkretnije u vezi sa propalom temom emisije. Normalno, najavili su vlastite kandidature na izborima zato što to “traže povratnici”. K'o da gledam, eno, satraše se Bošnjaci u Podrinju, Kozarcu i Janji nagovarajući razne salkiće, durakoviće, ahmetoviće da se opet kandiduju...
Alija Izetbegović tvrdio je da “naš narod nije blećak”. Moguće, ali kako, onda, objasniti da još ima onih koji mazohistički uporno glasaju za SDA? Jer, i posljednji blećak zna da se čelnici SDA prvo posvađaju zbog love i principijelno raziđu da bi se ponovo okupili oko budžetske hazne...

Bosanski blećak

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom pozvao je u vaskršnjoj poruci na mir, sjetio se svih raseljenih i prognanih i onih kojima se čini bilo kakva nepravda. Naglasio je da se u vrijeme blagdana treba radovati pobjedi dobra nad zlom, ljubavi nad mržnjom i istine nad nepravdom.&nbsp;U svojoj univerzalnoj poruci Mitropolit Hrizostom posebno je istaknuo da svi odgovorni u državi i društvu moraju poštovati čovjeka, ljude i narode, bez izuzetka. Nije bez pameti ona narodna: “Kad bi svi političari slušali samo dio onoga što govore vjerski poglavari”, Bosna i Hercegovina bi bila Švicarska. Nije baš da politički prvaci u BiH ne slušaju, ali ništa ili malo od onoga što im se govori provode u djelo. 
Narodu ostaje nada da će oni koji trebaju čuti ovakve poruke, “da se okrenu stvaranju dobrog ambijenta za život dostojan naših naroda i naših crkava i vjerskih zajednica”, konačno početi s borbom za interese običnog čovjeka.
Episkop Hrizostom izabran je za novog mitropolita dabrobosanskog na Svetom arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve, održanom u maju prošle godine, a na tronu dabrobosanskih mitropolita nasljednik je mitropolita Nikolaja, koji je Mitropolijom upravljao od 1992. do 2015. godine.

Poruke suživota

Otkako je u Bosnu i Hercegovinu stigao mir, april je vrijeme kad se u mnogim bosanskim čaršijama obilježavaju dani otpora agresoru, ali i prisjeća na hiljade Bošnjaka i Hrvata nevino ubijenih u prvim danima agresije na našu zemlju.&nbsp;&nbsp;Zavisno od mjesta do mjesta, mahom je riječ o jednodnevnim manifestacijama koje imaju vjerski karakter, posjetama mezarlucima i grobljima članova porodica ubijenih, govorima preživjelih boraca (ako već nisu napustili državu za koju su se borili) i knjiga se ponovo zatvara do istog datuma naredne godine.&nbsp; &nbsp;Nažalost, kako koja godina odmiče, sve je manje onih koji dolaze na ovakve manifestacije zbog čega je i sve manje glasnih pitanja o tome gdje su posmrtni ostaci mnogih ubijenih te zašto su njihove ubice još na slobodi.&nbsp;&nbsp; 
Oni koji ustrajavaju u takvim pitanjima, posebno u Podrinju i Semberiji, osim što ih svakodnevno raznim prijetnjama i ucjenama ušutkavaju kojekakvi policijsko-politički “operativci”, odavno već za svoja pitanja nemaju adrese ni u pravosudnim institucijama BiH. Uglavnom, o čemu god da pitaju, odgovor je već godinama isti: Istraga je u toku.
Zar je moguće, naprimjer, da pravosuđe BiH do danas nije uhapsilo bar jednog komunalca koji je čistio krv u Gerinoj mesari ili Tehničkom školskom centru u Zvorniku nakon ubistva skoro 700 muškaraca, zarobljenih 1. juna 1992. godine na Bijelom Potoku, ili nekoga od onih koje smo na snimku Martina Bela gledali kako sakupljaju bošnjačke leševe po zvorničkim dvorištima i ulicama?
Naravno, na godišnjice na kojima se sjećamo svojih ubijenih i glasno pitamo dokle će njihove ubice biti na slobodi (pod uvjetom da nije izborna godina), sudije, tužioci, političari koji vladaju i upravljaju ovom zemljom, rijetko ili nikako ne dolaze. Ako računaju na zaborav onih koji traže pravdu ili njihov biološki sat, onda su grdno pogriješili. Vrlo brzo, čulo se ovih dana u Podrinju, osim obespravljenih radnika i boraca, državi BiH mogle bi se dogoditi i obespravljene žrtve.

Zločinci na slobodi

Na listu svojih spektakularnih koncerata Dino Merlin preksinoć je upisao i&nbsp;Dubai.&nbsp;Koncert je održan u okviru svjetske turneje "Hotel Nacional",&nbsp;kojoj je od ljeta 2014. godine prisustvovalo 700.000 ljudi i do sada se upisala na skoro 90 svjetskih destinacija. Merlin je na svakoj destinaciji pokazao da je pravi majstor za čarolije te umjetnik svjetskog ranga. Svaki novi koncert za Merlina je prilika za pomjeranje standarda, rušenje rekorda i pružanje neponovljive emocije publici.
Posljednji album “Hotel Nacional” Dino Merlin objavio je 2014. i dospio je među top 10 najprodavanijih world albuma svijeta na listi “Billboard World Albums”. Mnogi Merlinovi nastupi ušli su u historiju – jedini je muzičar koji je četiri puta održao nkoncert na dupke punom stadionu Koševo, na javnom dočeku 2017. godine okupio je 100.000 ljudi... &nbsp;
Dino Merlin rođen je 12. septembra 1962. godine u Sarajevu. U dugogodišnjem je braku s Amelom i imaju kćerku Naidu i sina Hamzu.

Majstor za čarolije

Bili smo djeca koja su slavila rođendan. Njemu kojeg jedva da smo znali. Tek rasti počeli, prve pjesmice napamet učili, a on je već imao svoje pjesme. Išli u biblioteku „Vlatko Foht” i tamo učili voljeti riječ, slovo, knjigu. Maštati učili. Pravili crteže njemu u čast, a on nam vraćao nekim čudnim mirom i spokojem. Nismo se ničeg bojali. Onda smo pisali prve ljubavne krijući ih u tajne dnevnike djevojčica. Uvijek posvećene njemu iz susjedne ulice.

<h2>Nebom stupa...
</h2>

A lijepe su to ulice bile. Pune zelenila, cvijeća i klupa za progovoriti koju ili za prostrijeti na nju salvete iz brižljivo čuvane kutije i razmijeniti ih s drugaricom. Krali rezdelije pored zgrade policije, a policajci nas opominjali da će nas reći roditeljima. Ali, ko bi odolio baš toj rezdeliji koja se dirati ne smije. Nedjeljom virili kroz žicu utakmice u Fisu, jer su na tribinama sjedili samo odrasli. Penjali se po garažama i osvajali ih kao gradove. Svako bi imao svoj grad. Rolali se u bijelom parku pored „Svjetlosti”. Prljavi pili vodu iz fontane, iako to nismo smjeli raditi. Dijelili smo se na Prvu "žensku" i Drugu "mušku" gimnaziju. 


Učili smo s Kikom Sarajlićem: „...mala velika moja večeras ćemo za njih voljeti...". Takmičili se ko će to ljepše izgovoriti.


Na dan njegovog rođendana nismo išli u školu. Zastavice bi bile posvuda, a roditelji bi djecu, svečano odjevenu, vodili u šetnju na Vrelo Bosne. Jednog dana djeca su shvatila da su porasla, a grad je i dalje bio tu, slaveći svoje rođendane. 


Djeca su naglo postala ljudi. Neki su otišli iz grada, neki su zauvijek zaspali na njegovim grobljima, a neki su i danas tu. Prkose vremenu. Ponekad mi se učini da prkose i sami sebi. Moj drug iz ulice Omar je tih tužnih godina pjevao: "...Nebom stupa, nebom lupa moja generacija. Jedan po jedan srest ćemo se još...". Mnogi se nikada više nismo sreli. Grad je to koji ružim. Baš kao što majka ruži i opominje dijete da bude bolje. Da bude najbolje. Ruži i on mene što ga ružim. Ne shvaća da to tako treba biti. Da ruženje nije odsustvo ljubavi. Grad kojem bih danas mnogo toga promijenila. Umila bih ga i oprala. Vratila osmijeh na lice i naučila ga da opet širi ruke za druge. Pa i za one koji ga ne vole. Da ih nauči da ga vole. Da pokaže da još u njemu ima mjesta za šareno. Naučila bih ga da pronađe izgubljeno.

Grad je to...



Ponekad ga i ne prepoznam. Učini mi se da neko drugi progovara iz njega. Neki ljudi koji ga ne znaju. Neki ljudi što u njemu vide mjesto stanovanja. A nije on to. Nije on tek neko mjesto s puno kuća. Grad je to kojem je ostalo malo njegove duše, one duše zbog koje ga vole i oni koji ga ne vole. Jedva diše, pluća mu oslabila. 



Moj drug Nedim Ekica, dijete koje je raslo uz njega, je snagom velikog djeteta htio da mu vrati dušu. Da mu ojača pluća Sarajevskom žičarom. Žičarom prvih ljubavi. Nikad toliko ljubavi ne vidjeh u jednom čovjeku za grad. Kroz dane, mjesece, godine okupljao nas je u ideji da njegov Trebević bude ponovo u gradu i grad ponovo na Trebeviću. Povezao nas je govoreći "vozimo se". Uspio je u tome. Ekica je uspio što drugi nisu. Okupiti djecu grada da spoje pokidane njegove niti. A danas, veli Fazla, Trebević ponovo silazi u grad. I on je okupio rasutu sarajevsku djecu da mu pjevaju.



Sjetih se i koraka unatrag. Jednom sam trebala iskoračiti iz njeg', ali korak je zastao. Vratio se unatrag. I danas tu stoji. Možda da prkosi samom sebi što je zastao. I da! I opet ću ga ružiti. Zbog njegove djece rasute po svijetu. Zbog Gorane, Predraga, Bate, Ede, Duše, Vese. Zbog djece koja su učila prve pjesmice o njemu.

Bili smo djeca

Veliki njemački filozof Martin Hajdeger (Heidegger) rekao je kako smo mi ljudi svojim rođenjem „bačeni u svijet“, da smo kao bića usamljeni i u stanju strepnje, ali smo i otvoreni za susrete s drugim bićima u svijetu i unutar događanja tih susreta zbiva se i izgrađuje naša egzistencija. Izgradnja naše egzistencije sastoji se u primanju i predavanju utisaka, utjecaja i doživljaja koji čine sadržinu našeg postojanja kao ljudskih bića.&nbsp;

<h2>Ratno doba
</h2>

Mi ne odlučujemo o tome koga ćemo i kada susresti u svijetu u kojem egzistiramo i događa nam se da susrećemo različita bića i s njima dolazimo u raznovrsne odnose, a ukupnost doživljaja tih susreta gradi naše životno iskustvo na kojem se temelji i iz kojeg se razvija naša personalna egzistencija, deriviraju naši stavovi i odnosi koji izgrađuju našu emocionalnu i racionalnu svijest i postojanje. 


Među ljude koje sam susreo izvan svake prethodne intencije i razloga, nego po logici čiste slučajnosti, i to u vrijeme rata, nalazi se i izvjesni Haris Lukovac. Prvi put sam ga susreo u zgradi Predsjedništva među ljudima koji su činili osiguranje zgrade i ljudi koji su pripadali Predsjedništvu države. Ostavio je na mene utisak sportiste bildera i ništa više. 


Drugi put sam ga susreo prilikom jedne od sesija konferencije o miru u Ženevi, na kojoj su učestvovali i predsjedavajući našeg Predsjedništva i ministar vanjskih poslova. Oni su s povelikom pratnjom odsjeli u skupom hotelu, a državna delegacija je sjedila u trećerazrednom hotelu, uz spavanje i doručak, a za ostalo se snalazila kako je znala i umjela. Zbog nekog hitnog posla sam otišao da potražim Harisa Silajdžića i na portirnici pitao u kojoj sobi se on nalazi. 


Concierge je, izgleda, zapamtio samo ime Haris i uputio me u apartman broj 8. Pokucao sam i nakon što nisam dobio odgovor, a vrata nisu bila zaključana, ušao sam u apartman i vidio Lukovca u kupaćem mantilu kako sjedi u fotelji s kolicima pretrpanim ekskluzivnom hranom i gosti se. 


Kolosalna glupost


Izvinio sam mu se zbog greške i rekao da nisam tražio gospodina Harisa Lukovca nego Harisa Silajdžića, povukavši se ošamućen spoznajom da se članovi Predsjedništva hrane po najjeftinijim lokalima uz obilnu pomoć turskih vlasnika lokala, a bodigardi se iživljavaju u luksuznim apartmanima uz Lukulove gozbe, a sve to plaća gladni narod. 


Treći put sam susreo Lukovca kad je nakon blasfemične izjave Muhameda Šaćirbegovića da sam ja kupio frak i svega što je iz toga proizašlo, a radilo se o velikoj sramoti koju je naša država doživjela zbog te idiotske priče jednog bezveznog ministra koji i nije smio nikada biti ministar uopće, a kamoli tako važnog resora. Njegov potez da se, po cijenu osramoćenja države, ponizi Muhamed Filipović i od njega pokuša načiniti običan lopov, kao da Englezi nisu bolje od svih naših špijuna znali ko je ko i kakav je ko u našem političkom i državnom establišmentu, za mene nije bio iznenađujući, jer sam davno uvidio da ljudi uvijek po sebi mjere druge, odnosno vlastite osobine pripisuju drugima. 


Lukovac je u pratnji jednog od svojih šefova (Muhamed Bešić) došao u nekakav inspekcijski pohod u Ambasadu BiH u Londonu, a da zapravo nisu ni znali zbog čega su došli i šta treba da rade osim da nekako nađu kakve-takve argumente protiv Filipovića. Ispostavilo se da nije bilo nikakvog razloga da dolaze zbog Filipovića, ali da je odavno bilo hitno da dođu zbog drugih ljudi, a da je racionalno, ako je predsjednik mislio da je njegov ambasador učinio bilo šta što je izlazilo iz okvira njegovih obaveza i dužnosti, da se ambasador pozove na konsultacije u Sarajevo, a ne da se šalju činovnici u misiju zastrašivanja i stvara javni skandal. 


Naravno, mene je veoma začudilo da jedan bodigard dolazi u nekakvu političku misiju, a kad je ta persona izjavila: „Da sam ja znao da ćete vi, gospodine Filipoviću, kupovati sebi frak, nikada se ne bih angažirao u odbrani naše zemlje“. 


Naravno, gospodin ambasador mu nije ostao dužan, pa je na tu kolosalnu glupost odgovorio: „A da sam ja, gospodine Lukovac, mogao znati da bi ljudi kao vi mogli igrati bilo kakvu, a kamoli važnu ulogu u našoj državi, ja se ne bih pedeset godina zauzimao da muslimani i Bošnjaci budu priznati, da se sruši komunistička vlast i da na vlast dođu demokratske snage, jer bi mi bilo jasno da tada od toga ne bi bilo ništa. Ali, eto, i to se događa, došli ste vi. A, ja tek sada mogu vidjeti kakva će biti ta vlast u kojoj vi možete igrati tako važnu ulogu da dolazite ispitivati jednog Muhameda Filipovića“.

Prljava igra



Kao mnogo pametniji i taktičniji, Muhamed Bešić se povukao iz te prljave igre i postavio pitanje silnih nezakonitih radnji koje su se u Ambasadi događale prije dolaska Muhameda Filipovića, kao što su krađa i prodaja routera, dodjeljivanje velikih plaća, utaje novca od donacija i slične stvari, a povrh svega da jedan Palestinac bude opunomoćeni ambasador naše države u najvažnijem centru politike koja se tiče nas i naše države. 



Naravno, sve te svinjarije nisu interesirale nikoga u Sarajevu, važno je bilo srušiti ugled Filipovića, pa je sve što je tada Bešić vidio i što je izašlo na površinu bilo zatrpano pijeskom, da vatra ne bi progorjela i osvijetlila kako je radilo Ministarstvo vanjskih poslova i kako je uopće vođena naša politika. 



Četvrti susret u kojem sam vidio Lukovca dogodio se kad je naš bezvezni ministar Šaćirbegović shvatio da je ipak red da mene pozovu u Sarajevo i sa mnom razgovaraju. 



Ja sam se njegovom pozivu odazvao i došao u zakazano vrijeme u zgradu Ministarstva u određenu sobu, gdje sam zatekao Šaćirbegovića i Lukovca s još dvije opskurne osobe koje ne vrijedi ni spominjati. 



Kad je Šaćirbegović pokušao da otvori razgovor o mom radu, prekinuo sam ga i rekao da mi on nije izdao ovlaštenje i postavio me za ambasadora i da ja njega i inače ne priznajem za ministra, jer je građanin druge države i jer ga je za ministra postavio jedan čovjek, a ne Vlada ili Predsjedništvo, odnosno Parlament, kako je to red u demokratskim zemljama, te da ću razgovarati samo s onim ko mi je dao ovlaštenja i postavio zadatke kao ambasadoru, a to je predsjedavajući Predsjedništva. Pogotovo nemam šta da razgovaram s ljudima koji su oko njega. Ustao sam i otišao iz zgrade, a da niko od njih nije znao ni smio da mi kaže nijednu riječ. 



Tako su se dogodili i završili moji susreti s osobom koja se zove Haris Lukovac. Ali moj ibret je postao ogroman kad sam saznao da je Haris Lukovac postao ambasador naše države u Briseli, a onda napokon i u Jordan.



Pa, ako sam i mogao povjerovati da je on naučio engleski i francuski, koji su mu bili nužni za rad u Belgiji i Evropskoj uniji, pomislio sam da možda griješim o čovjeku i da je on u međuvremenu naučio i veoma teški arapski jezik te da je stekao neko dodatno vrhunsko obrazovanje iznad onog koje zahtijeva dizanje tereta, jer sam i iz ova četiri kratka susreta zaključio da on nije znao kako treba ni bosanski jezik. 



Zaista se čovjek ne smije ničemu iznenaditi, pogotovo kad živi u državi kakva je naša.

Bodigard u političkoj misiji

Generalni direktor „Apoteka Sarajevo“ Sait Muradić otvaranjem najmodernije Centralne apoteke u glavnom gradu BiH pokazao je da se u ovom društvu mogu postizati značajni rezultati uz pravedno i stručno rukovodstvo. 
Centralna apoteka u potpunosti prati najmodernije evropske standarde.&nbsp;U našoj zemlji ovo je prva i jedina apoteka otvorenog tipa s robotiziranim skladištem i automatskim sistemom za smještaj i izdavanje lijekova. To će, u konačnici, omogućiti bolju zdravstvenu uslugu, koju su građani BiH itekako zaslužili. 
„Apoteke Sarajevo“ i ranije su bile primjer odgovornog poslovanja, a Muradićevim dolaskom na čelo ove javne ustanove dodatno su dobile na kvalitetu. U njegovom slučaju najbolje se vidi koliko je značajno da se posao prepusti stručnim i sposobnim, a ne podobnim ljudima. 
Muradić je magistar farmacije - primarijus sa 25 godina radnog staža, od kojih se mnoge odnose na uspješno rukovođenje farmaceutskim kompanijama na domaćem i na stranom tržištu.

Direktor za budućnost

Zaposlili smo 35.000 građana prošle godine, izjavio je nedavno federalni premijer Fadil Novalić.&nbsp;&nbsp; Idemo i do 150.000 radnih mjesta, poručio je i njegov stranački šef Bakir Izetbegović s mindera sarajevske Zetre tokom skupa SDA. Time je, po ko zna koji put, uvrijedio inteligenciju bh. građana.
Da bi se barem donekle ispunila stavka iz Reformske agende, što je, naravno, nemoguće, SDA se prihvatila oprobanog recepta. Svojim sokolovima, poput Aljoše Čampare, Šerifa Isovića, Salke Selmana, Edina Ramića, Dževada Mahmutovića, Šefika Džaferovića, Refika Begića... dala je prioritetan zadatak - da uhljebe što više građana, mahom kandidata SDA. 
Pod uvjetom da nisu napustili državu.
Poruka je jasna, trebaju nam podobni, a ne sposobni. Jer, pobogu, evo nam opet izbora.
I tako je već 25 godina. Zbog toga smo jedna od najsiromašnijih i najkorumpiranijih država u Evropi, jer Bakir već odavno svima nama kroji sudbinu provodeći politiku vladanja pet familija. 
Da je tako, otkrivaju i zvanični podaci Federalna vlade kada je u pitanju zapošljavanje po institucijama. Vladine tabele lijepo kažu da su samo Isović i Čampara, članovi gatačkog klana i rođaci Denisa Zvizdića, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, za dvije godine zaposlili tačno 222 osobe. 
Prednjači, naravno, Isović, kao direktor Porezne uprave Federacije, čovjek bez mandata, koji je poznat jedino po sluganstvu Izetbegoviću i Zvizdiću. On je, za manje od dvije godine, zaposlio 125 osoba, i to u vrijeme moratorija na zapošljavanje. 
Potrudio se dobrano i Čampara, pa je uspio na spisak zaposlenih ubaciti još 97 ljudi. I svi su većinom dobili ugovore na neodređeno. 
Tako je SDA shvatila program zapošljavanja. Ma neradi to da bi zbrinula mlade, nego da bi dobila izbore. I svake dvije, pa četiri godine je tako. Što više zaposle podobnih, toliko više dobiju odanih, od kojih se očekuje samo jedno: da na izborima zaokruže zelene, one koji su im dali hljeb u ruke.
Za to što je taj isti hljeb 25 godina otimala drugima, nikad nije valjano kažnjena. Vrijeme je da se takva talovska politika konačno razbije SDA o glavu.

Gatački talovi

Svjetski mediji dramatično upozoravaju na divljanje radikalne desnice u Hrvatskoj, a predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović svrstavaju u najekstremnije evropske političar(k)e. Novinari su se raspisali i o sve izvjesnijem plasiranju Milorada Dodika na crnu listu EU. Za početak, Njemačka mu uvodi sankcije jer, zna to i karikaturalni Dževad Galijašević, najmoćnija Evropljanka, kancelarka Angela Merkel dakle, ne podnosi bahate i kriminalizirane ksenofobe. 

Previše smo mi krhki i nespremni za agresiju ekstrema koji i danas vjeruju da ovdje s podjelama još nije gotovo. I zato su nam potrebni savjeti i pomoć prijatelja. U tom smislu ohrabrujuća je saglasnost lidera SDA, SBB, SDP i DF demonstrirana u sarajevskoj rezidenciji ambasadorice Sjedinjenih Američkih Država u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Sastankom su zadovoljni i američko-evropski domaćini, što ulijeva dodatni optimizam da ćemo nakon dugogodišnje vožnje rikvercom konačno krenuti naprijed.&nbsp; 
Istina, puno toga ovisi i od Dragana Čovića, koji bi da preko poznate Apelacije redikula Bože Ljubića za sebe i HDZ osigura vječnu vlast i podjelu države. Promotori tih ideja najavljuju i anarhiju ukoliko se ne pristane na njihove ucjene. Zaista im treba vjerovati da su spremni za dom i zemlju pripremiti haotični scenario.
Ipak, Čovićeva namjera da u BiH uvede klasični aparthejd, gdje Hrvat iz HDZ-a vrijedi više od svojih susjeda Bošnjaka i Srba, nema pristaše u civiliziranom svijetu. Nazadne vizije, pokazalo se, eto, u rezidenciji ambasadorice Kormak (Cormack), odbačene su i u Briselu i u Vašingtonu. Uz Čovića su ostali još samo Kolinda i Mile, „usamljeni marginalci, polusvijet“...
Nema više nikakvih dilema da je Ljubić svojom apelacijom p(r)obudio interes međunarodne zajednice za stanje u BiH. I zato je ljudski običaj i red da mu zahvalimo i javno priznamo da je napravio korisnu i pravednu stvar za sve nas. Hvala, Božo pravde...

Božo pravde

Meddžida Kreso, čije je 12-godišnje upravljanje Sudom BiH bilo obilježeno sluganstvom prema Bakiru Izetbegoviću i neprofesionalnim prijateljstvom s politički motiviranim tužiocem Dubravkom Čamparom, ovih je dana „mudro“ ušutjela. 
Naime, kao što je javnosti poznato, Kreso je uvijek imala želju da javno polemizira i sitničavo prigovara i najmanjoj kritici na njen diskutabilni rad i postupke. No, kada je „Avaz“ otkrio neviđenu aferu u „Elektroprijenosu“, kojem je svojom odlukom da nadležnost Suda BiH prepusti Banjoj Luci posljedično nanijela štetu od 62 miliona KM, ona komentara nema. 
Ova, sada već kompromitirana penzionerka otišla je na odmor u Norvešku, a na pozive novinara uopće i ne odgovara. 
To što ne odgovara novinarima i nije neki veliki problem, ali je pitanje hoće li se neko u ovoj državi usuditi da joj pošalje inspektore SIPA-e koji će od nje zatražiti važnije odgovore na to zašto i na osnovu čega je omogućila potpuno finansijsko uništenje kompanije na štetu svih građana BiH.
Dosadašnje iskustvo govori da je izbjegla krivično gonjenje zbog nezakonitog zapošljavanja u Sudu BiH i zbog trgovine utjecajem, ali ovog puta teško da će tako lako izmaći ruci pravde. Jer, njena šapa više nije nad pravosudnim institucijama, političkim mentorima sada je nebitna, a politički tužioci sebe su diskvalificirali krivičnim djelima koja im se polako dokazuju. 
Eh, Meddžida, vrijeme je za suda. Ali, pravog i poštenog.

Meddžida šuti o 62 miliona KM

Glavni odbor SDP-a zasjeda u Tuzli. Izbori su za šest mjeseci, do početka kampanje vremena je znatno manje, a izgleda kako u najvećoj partiji ljevice još uvijek nisu načisto s kim bi i kako krenuli u osvajanje vlasti. Od ozbiljnih političkih stranaka očekuju se konkretna rješenja, jasna državnička vizija te realni i pošteni politički programi. 

Međutim, u dosadašnjim medijskim istupima najistaknutijih partijskih čelnika previše je frazeologije, takozvanih općih tema i (kvazi)patriotskih parola za ulizivanje biračima koji svakako ne glasaju za SDP. Zato je Nermin Nikšić na pravom putu kad najavljuje povratak socijaldemokratskim načelima u zaštiti interesa radničke klase, boraca, penzionera, poniženih i uvrijeđenih. Šef SDP-a ispravno rezonuje i da se upornim forsiranjem priče o kandidaturama za Predsjedništvo BiH pažnja javnosti skreće sa pravih tema i problema generiranih hroničnom krizom vlasti.&nbsp; 
Otkako se Željko Komšić samokandidirao, SDP nikako da uhvati ritam. Mada mu je politički projekat cikn'o po svim šavovima, vlasnik DF-a ne odustaje od glorificiranja sebe i jedino sebe. Nedavno me s ekrana neodoljivo podsjetio na zaboravljenog Harisa Silajdžića. Ista šuplja, identičan govor tijela i parada cijela. Zato je valjda Komšić iskren kad tvrdi da je „najveća borba čovjeka sa vlastitom sujetom, da nisi najbolji i najpametniji, da ima drugih koji su pametniji“. Pljunuti Hare, Tita mi!
SDP na Komšića više ne smije gubiti vrijeme i energiju. Možda je to teško naglas priznati, ali svakome je jasno da s njim nema dogovora! A fakture za pristajanje na ucjene i bahatost lidera DF-a, u SDP su već počele stizati. Tako će, eto, Denis Bećirović, unatoč plebiscitarnoj podršci partijskog članstva, odbiti kandidaturu za Predsjedništvo BiH. Preiskusan je Denis političar da bi mu promakli matematički dometi ovdašnjeg biračkog tijela. Jer, u Predsjedništvu BiH najčešće nema mjesta ni za jednog, a kamoli za dvojicu s ljevice...

SDP i "Prljavi Hari"

Kristijano Ronaldo (Cristiano) čak je 119. puta zatresao mrežu u Ligi evropskih prvaka, po čemu je apsolutni rekorder. Fantastični Portugalac je i prvi igrač u historiji elitnog takmičenja koji je bio strijelac u deset uzastopnih utakmica.&nbsp; No, mnogo više od ovih brojki, koliko god bile impresivne, srca ljubitelja nogometa širom svijeta osvojila je Ronaldova magija iz 64. minute prvog meča četvrtfinala Lige prvaka protiv Juventusa u Torinu.
Golgeter madridskog Reala u skoro nemogućoj situaciji uspio je spektakularnim udarcem "makazicama" pogoditi mrežu Juventusa, natjeravši čak i domaće navijače da mu prirede ovacije. Ovaj gol već je proglašen za jedan od najljepših u historiji.
Zvanično najbolji portugalski nogometaš svih vremena rođen je 5. februara 1985. u Funhalu. Nakon matičnog Sportinga iz Lisabona i Mančester junajteda, član Reala postao je 2009. godine u tada rekordnom transferu koji je bio vrijedan čak 94 miliona eura.

Majstor nad majstorima

Volio sam i poštovao druga Nijaza Durakovića. Bio mi je profesor. Na fakultetu i u životu. Dobro, i za kafanskim stolom - Kod Vase, Pene ili kod Tetka, u Jagodi, onda tamo u sarajevskom predgrađu Halilovići (više se i ne sjećam imena tog nesumnjivo eminentnog ugostiteljskog objekta). Često ga i danas spomenemo. Dovoljna je tek neka obična situacija, podsjećanje, pa da iz arhive izroni lucidno promišljanje ili najčešće duhovita reakcija prekaljenog intelektualca. Naprosto, ljude poput Profe teško da možete zaboraviti... 

Nakon najnovijeg senzacionalnog otkrića portala Žurnal o nestanku 35 tona papira (odakle se glat moglo odštampati pola miliona glasačkih listića) sjetio sam se jedne epizode iz druženja s Profom. Ispričao mi je kako mu je nekoliko dana nakon onih prvih demokratskih izbora istaknuta aktivistkinja SDA u lice priznala da je „hairli, i uz božiju pomoć, lično i personalno tadašnjem SK BiH - SDP ukrala stotinjak hiljada glasova“. Budući da je falsifikatorica i uzurpatorica narodne volje bila članica komisije za provođenje izbora, ona je glasove Partije odložila na sigurno mjesto, prvo u kantu za otpatke, a onda na sarajevsku deponiju. I tako je nacionalistička koalicija SDA-HDZ-SDS okupirala vlast. I umjesto obećanih švicarskih kantona, u BiH donijela krv, pakao i suze. Ostatak priče znate...

Zato će Hadžiabdićeva uz malu pomoć svojih kolega i naredne izbore provesti za račun političkih tutora

Ništa se, eto, promijenilo nije u zadnjih 28 godina s izbornim malverzacijama i institucionalnom kidnapovanju volje glasača. Centralna izborna komisija BiH sa tragikomičnom predsjednicom Irenom Hadžiabdić na čelu i dalje šuti i muti za račun svojih političkih nalogodavaca, Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Da ovdje ima zrno pravne države zbog papirnatog kriminala, reagirali bi Državno tužiteljstvo i SIPA, a CIK-ovce bi se za početak otjeralo s pozicija. U idealnom scenariju bilo bi i provođenja, saslušavanja i pritvaranja. Naravno, taj film ovdje nećemo gledati. 


Ali, zato će Hadžiabdićeva uz malu pomoć svojih kolega i naredne izbore provesti za račun političkih tutora. Pa makar glasove brojala i na Blidinju. Jer, šta zna izborni listić šta je 35 tona?

Sezona iz snova

Sajam je srce Srbije

Čengićeva pantalonska promaha

Bosanski blećak

Poruke suživota

Zločinci na slobodi

Majstor za čarolije

Bili smo djeca

Bodigard u političkoj misiji

Direktor za budućnost

Gatački talovi

Božo pravde

Meddžida šuti o 62 miliona KM

SDP i "Prljavi Hari"

Majstor nad majstorima

IZBORI Kidnapovana vlast!

Kolumne

Sezona iz snova

Sajam je srce Srbije

Čengićeva pantalonska promaha

Bosanski blećak

Poruke suživota

Zločinci na slobodi

Majstor za čarolije

Bili smo djeca

Bodigard u političkoj misiji

Direktor za budućnost

Gatački talovi

Božo pravde

Meddžida šuti o 62 miliona KM

SDP i "Prljavi Hari"

Majstor nad majstorima

IZBORI Kidnapovana vlast!