Osnovna djelatnost firme BME iz Tešnja je proizvodnja čeličnih konstrukcija, a glavni proizvodi su šasije za prikolice i poluprikolice. Sve što se napravi u ovoj firmi, odlazi u Belgiju, Holandiju, Njemačku i Englesku.&nbsp; 
Veliki je to uspjeh za jednu bh. firmu. 

S direktorom Edinom Garićem na čelu, u ovoj firmi radi se na visokom tehnološkom nivou. Oko sebe je okupio tim iskusnih inžinjera mašinstva koji razvijaju i konstruiraju proizvode po želji kupca.

Sav repromaterijal koji koristi BME kupuje od domaćih kompanija.

Tešanjski BME trenutno zapošljava 180 radnika, a u prilici je da zaposli i novih 50.

Direktor za izvoz

Špijune ništa ne ispunjava zadovoljštinom kao uhođenje protivnika režima. Meta opservacije obično se odredi na najvišem nivou, u „gluhoj sobi“ Centrale na adresi Mehmeda Spahe broj 14. Tamo se „sklapa mozaik“, podijele pojedinačna zaduženja, biraju metode paraobavještajnog djelovanja. Operacijama se rukovodi i komanduje s druge strane ulice, iz zgrade gdje stoluju Dragan Lukač, Aljoša Čampara i Osman Mehmedagić.&nbsp;&nbsp; 
Tajne akcije, naravno, provode se bez zvaničnih odluka državnih institucija i pisanih tragova. To je uobičajena praksa u nedemokratskim režimima (od Erdoganove Turske preko Kimove Koreje do Putinove Rusije) pa zašto bi onda, računaju u SDA, oni bili drugačiji od svojih diktatorskih uzora? 

Kad stranka naredi, prikupljena saznanja pustit će se u promet i masovnu distribuciju. Zato valjda još samo kod nas građani dobro paze šta i s kim pričaju. Jer „Veliki brat“ nikad ne spava! Od njegovog uha strahuju čak i oni koji ničim nisu zaslužili „službenu obradu“, ali iz nekog subjektivnog razloga misle da je, eto, i njih snašlo i nanišanilo...

Materijalni dokazi o korupciji su uklonjeni. Pare su rastaljene. A Selman je ostao direktor

Osim tradicionalnih nezakonitih, režim ponekad koristi i legalne metode snimanja i dokumentiranja u svrhu naknadnog prikrivanja korupcije. U to su nas uvjerile sjednice Nadzornog odbora Razvojne banke FBiH. Snimao je, tako, direktor Salko Selman sastanke na kojim se odlučivalo (Ko će kome nego Selman svome!) u čijim će privatnim džepovima završiti budžetske pare, a potom je, navodno, kompromitirajuće tonske zapise mazn'o iz banke i poslao na sigurnije mjesto - direktno u mobilne telefone svojih stranačkih kolega koje je prethodno, zlu ne trebalo, počastio izdašnim kreditima. Za kreiranje savršene koruptivne halke zaslužna je, opet, Stranka. Ona je svojom milošću korisnike Selmanovih kredita istovremeno imenovala za njegove nadzornike...


I tako je sve elegantno podređeno stranačkom interesu. Materijalni dokazi o korupciji su uklonjeni. Pare su rastaljene. A Selman je ostao direktor. Neprocjenjivo!

Pazi, snima se

Gimnazijalka Hana Galijašević iz Velike Kladuše lani je oduševila bh. javnost velikim uspjesima. Najprije je postigla sjajan uspjeh na takmičenju iz općeg znanja "The World Scholar's Cup" u Atini, gdje je osvojila osam zlatnih i šest srebrenih medalja i time postala najuspješnija učenica Evrope.&nbsp;&nbsp; 
Da je to bio početak nečeg velikog, svjedoči i informacija da je Hana krajem prošle godine na završnom turniru šampiona općeg znanja na američkom Univerzitetu Yale osvojila čak 14 medalja od ukupno 17 koje su se dodjeljivale. U Veliku Kladušu donijela je tri zlatna i 11 srebrenih priznanja u konkurenciji 1.100 takmičara iz 50 zemalja.

Uz ime ove Kladušanke vežu se samo pozitivne vijesti, a posljednja govori da je mladoj Kladušanki stipendije ponudilo čak pet prestižnih univerziteta u SAD. Dovoljno je spomenuti samo Harvard, Yale i Princeton. 

Hana Galijašević rođena je 1999. godine u Velikoj Kladuši. Članica je Asocijacije srednjoškolaca u BiH, čiji je članovi opisuju kao vedru, optimističnu, spremnu za timski rad...

Kladušanka okićena medaljama znanja

Dva su važna pisma osvanula prošle sedmice u medijima.

Američka ambasadorica i šef Delegacije EU u BiH zajedno su presavili tabak s upozorenjem ovdašnjim političarima da u parlamentima hitno usvoje izmjene Izbornog zakona u skladu sa odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Svjesni su stranci da bi zadržavanje statusa quo našu zemlju moglo odvesti u postizbornu anarhiju, a BiH izbaciti iz Vijeća Evrope.&nbsp; 
Stranački odgovori na pismo možda i kurtoazno stignu. Međutim, već sada se kladioničarski može prognozirati da vladajuća koalicija, koju predvode SDA i HDZ, neće učiniti ništa konkretno kako bi se problem riješio, a oktobarski konflikt spriječio. Njima sukobi odgovaraju. Poznato je da svađe, teške riječi i floskule o ugroženosti, iz birača istjeruju dobro i utjeruju zlo, a pokazalo se da je baš takvo stanje (ne)uma idealan teren za podršku nacionalističkim prevrtačima i sjecikesama.
Drugo prošlosedmično pismo sastavili su ljevičari Neven Anđelić i Dino Mustafić. Oni mole drugove iz SDP-a i DF-a da se konačno uozbilje i ujedine za predstojeće izbore. Predložili su i ime nove, zajedničke stranke. Adresirani predsjednici partije i fronte u svojim se medijskim istupima nisu posebno osvrnuli na ove apele. Više su, onako, pričali o sebi...
Stranački odgovori na pismo možda i kurtoazno stignu.
Međutim, već sada se kladioničarski može prognozirati da ljevica, koju predvode SDP i DF, neće učiniti ništa konkretno kako bi se problem riješio, a oktobarski debakl spriječio.

Eto, sad, kad znamo da je o dva potpuno različita problema moguće pisati u copy-paste fazonu, lakše nam se koprcati u našoj kaljuži od društva. Zato, ne bilo im zapovijeđeno, neka Izetbegović i Čović odgovore na pismo ljevičara, a da Nikšić i Komšić sastave nešto ujedinjeno za diplomate akreditirane u Sarajevu. Zašto bi to, uostalom, bilo pogrešno i zar nas u školi nisu (na)učili da papir trpi sve?&nbsp;

Dva pisma četiri pisca

Entoni Džošua (Anthony Joshua) ruši sve pred sobom. Britanski bokser još nije doživio poraz u karijeri, do sada je imao 21 borbu i pobijedio je isto toliko puta.&nbsp;&nbsp; Najnoviji trijumf sjajni teškaš ostvario je protiv Džozefa Parkera (Joseph), doduše prvi put u karijeri Džošua nije nokautirao svog protivnika, ali je dobio na poene&nbsp;i oteo od Novozelanđanina pojas WBO federacije. Džošua ih sada ima ukupno četiri od pet, jer je ranije posjedovao WBA, IBO i IBF pojaseve superteške kategorije.&nbsp;
Džošui&nbsp;sada nedostaje još samo WBC titula koju posjeduje Amerikanac&nbsp;Dontej Vajlder (Deontay Wilder&nbsp;), a ukoliko bokser iz Votforda savlada i&nbsp;Vajldera, postat će prvi koji će objediniti sve pojaseve još od&nbsp;legendarnog Lenoksa Luisa (Lennox Lewis).&nbsp;
Entoni Džošua porijeklom je Nigerijac. Rođen je u Votfordu 15. oktobra 1989. godine.&nbsp;Rano djetinjstvo proveo je u Nigeriji, a sa sedam godina se vratio u Veliku Britaniju. Bio je izvrstan u nogometu i atletici, a držao je i školski rekord na 100 metara. Boksom se počeo baviti sa 18 godina na nagovor svog rođaka, a prije toga&nbsp;radio je na gradilištima&nbsp;kao radnik na postavljaju cigli.

Pokorio svijet

Kamo puste sreće da su građani BiH, prvenstveno podrinjski Bošnjaci, više vjerovali fotografijama Rona Haviva nego riječima “za rat je potrebno dvoje” ili “nećemo da idemo sa svoga, nismo ništa krivi”. Sigurno bi u periodu 1992.-1995. godine bilo manje masovnih stratišta od Zvornika do Foče. Ali...&nbsp; 
Dok negatori zločina i genocida na teorijama laži i obmana ponovo jašu kao i krvave 1992. godine, zahvaljujući Havivovim fotografijama, niko i nikada neće moći poreći pohod “Arkanovih tigrova” na Bijeljinu. Ko bi danas, 26. godina poslije, uopće vjerovao pričama o masovnoj egzekuciji civila u kući Redžepa Šabanovića i, pride tome, “junačko” šutiranje u glavu mučki ubijene Tife nogama Bojana Golubovića, kasnije beogradskog DJ Maxa?!

Havivove fotografije su u aprilu 1992. godine obišle svijet, ali nisu probudile svijest kod tadašnjih “glavnih igrača” koji će u julu 1995. godine dozvoliti genocid u „zaštićenoj” zoni UN-a Srebrenici. Zbog toga su Havivove fotografije i danas glas mučki ubijenih bijeljinskih Bošnjaka, čiju su višestoljetnu tradiciju i običaje “oslobodioci grada” željeli prebrisati potezom gumice. 

Nije, naravno, Haviv zabilježio samo golgotu Bijeljine. Serije fotografija “Sarajevo - 6. aprila”, “Logori”, “Život u ratu”... svjetskoj javnosti su zorno prezentirale velikosrpske aspiracije i posljedice. Do njihove reakcije slijevali su se potoci krvi nevinih. 

Stoga, ako je iko zaslužio priznanje za poseban doprinos očuvanju kulture sjećanja, onda je to Ron Haviv. Njegove slike zauvijek će biti glas mučki ubijenih!

Vječni glas ubijenih

Kako u najkraćim crtama opisati reviziju boračke populacije na koju je za nešto više od sedam godina spiskano 20 miliona maraka, a da nije dala skoro nikakve rezultate, osim u dvije riječi - piši propalo!Nema ni ušteda. Nema ni spiskova. Ispalo je, kao što kažu u narodu, skuplja pita od tepsije.

Federalna vlast od 2010. godine do danas nema čak ni tačan broj boraca koje je izvela iz prava, kome su umanjena, a niti je prva faza, za koju se godišnje izdvaja oko 2,8 miliona KM budžetskog novca, ikada okončana! Sve je sporo i pod velom tajne, a narodni novac troši se za ovu svrhu nemilice. 
Vlasti za sada nagađaju da je oko 6.000 boraca navodno izvedeno iz prava, ali od očiju javnosti kriju da je 5.500 boraca tužilo i državu i Ministarstvo za boračka pitanja. Otkrivaju to brojni upravni sporovi na sudovima i pokrenute tužbe.

Da je revizija donijela više štete nego koristi govori i podatak da je Vrhovni sud FBiH uvažio tužbe za 5.000 boraca i sve vratio na početak. To faktički znači da će im oduzeta prava i naknade biti vraćeni, a da su revizorski timovi uzalud trošili i vrijeme i narodni novac.

No, od samog početka boračku reviziju su pratile brojne afere i nelogičnosti. Iz prava su izvedeni mahom, što su dokumenti i potvrdili, dokazani RVI. 

Brojne su činjenice ukazivale da je boračka revizija paušalna i da se ne radi kako bi trebalo. Ukazivano je i da su neki „povlašteni“ zaobiđeni, a da su istinski borci neosnovano proganjani.

Ali, najgore od svega je hvalisanje da će revizija donijeti uštede i do 50 miliona godišnje. Sve je opet bila samo laž.

Piši propalo

Branka se zove. Srpkinja, kaže ona za sebe. Dijete rata. Dok je pucalo na sve strane, brinula je o mlađem bratu. Njenom mezimcu. Predaje maternji jezik u Banjoj Luci. Već nekoliko godina svoje učenike okuplja oko kulture dijaloga. Bori se da izbori dobre govornike. Uvjerljive mlade ljude. I uspijeva u tome. Svake godine njeni učenici plijene pažnju vršnjaka. Jedne godine bio je mirovni kamp za mlade na Jahorini. Tamo negdje iza Nove godine, a ususret Pravoslavnoj novoj godini.

<h2>Brankine riječi</h2>

Razmjenjivali su se tu argumenti srednjoškolaca, ali i učitelji su imali zadatak da govore. Da pokažu mladima kako oni umiju da budu uvjerljivi. Među njima je bila i Branka. Izašla je za govornicu i krenula svojim snažnim samouvjerenim krajiškim glasom. U sali je bilo tiho, ali odjednom postalo je još tiše. Nečujno. Niko nije disao, a Branka je govorila. Nije imala nikakav papir ispred sebe. Veli da ni kada predaje, nema nikakav papir u ruci. Riječi su same izlazile. U tihoj sali čulo se ovo.


"Ja u sebi imam srce prepuno ljubavi za sve vas. Sve vas mlade ljude koje, neke manje, neke više, neke duže, neke kraće, poznajem i gledam kako postajete veći od svih nas koji vas nečemu, navodno, poučavamo. Ipak, ono najveće što ja danas imam u ovoj prostoriji jeste deset mladih ljudi iz Brčkog i Banje Luke koje sam ja povela sa one strane zida. Nije bilo jednostavno 2010. godine iz Brčkog povesti, moram sada reći, prvo jednu bošnjačku, a onda jednu čisto srpsku ekipu na Državno debatno takmičenje. Dovesti ih u situaciju, njih djecu koja su iz poprilično potresnih priča, da po prvi put pređu nevidljiv, a težak, zid. Prešli su na 'onu stranu', usudili se zajedno sa mnom da progledaju. Prošlo je Brčko.

Došla je Banja Luka, koja do tada nije imala debatni klub. Barem ne ovaj naš. Trebalo je prošle godine u aprilu petoro učenika iz banjalučke gimnazije, rođenih nakon Dejtona, povesti u tuzlansku Medresu, gdje je bilo državno debatno takmičenje, i živjeti tamo četiri dana. Trebalo je susresti se s Tuzlanskom kapijom koja, morate priznati, nije bila jednostavna za vidjeti. Ali moji učenici su je vidjeli i poklonili joj se. A mi smo tu, u Tuzli, postali državni prvaci. Mi smo dokazali da ova ekipa koja putuje od Banje Luke, preko Sarajeva, do Mostara pobjeđuje zato što je najbolja, a ne zato što je red na Srbina, Bošnjaka ili Hrvata. Barem tako nije u našem debatnom programu. Mi smo dokazali i sinoć, dok se u ovoj zemlji prvi put slavila Pravoslavna srpska Nova godina sa svima vama ovdje, dok se kolo igralo, pjevale se pjesme na svim jezicima, dok ste se vi voljeli i zabavljali i provodili zajedno s nama, vašim profesorima, da ova zemlja zaista može naprijed. I ne, moj govor neće završiti porukom vama, učenicima, debatantima. Vi svoje znate! Vi ste rođeni da znate! Rođeni ste iskreni, pravedni i s ljubavlju. 



Moja poruka odnosi se na moje kolege profesore. Možda čak i više na one koji su ostali u našim školama. Samo se treba usuditi i preći na 'onu stranu zida' i vidjeti da tamo postoje ljudi kao i mi. Da tamo ljudi imaju problem s normom. Da tamo ljudi nemaju dovoljno novca za život. Ali da tamo ljudi rade s divnom djecom. Molim vas, nemojte ćutati o ovom kampu."



Nešto neizrecivo



Anesa je prva ustala i počela da plješće, za njom Aleksandar iz Brčkog kojem su se suze slijevale niz lice, Helena iz Banje Luke koja je dotrčala da zagrli svoju profesoricu, Demond iz Mostara, Danijela i Emilija iz Sarajeva, Harun, Dušanka iz Prijedora, a za njima cijela sala. Svi su plakali. Od radosti. Od nečeg neizrecivog. Nečeg što se stalno šuti. Zar je grijeh glasno reći "ja volim", "ja praštam", "ja poštujem". Tebe. Drugog. Drugačijeg. S onu stranu zida. Tek kad to neizrecivo bude izrecivo u svima nama, a prema drugima, zidovi će se srušiti, a na njihovim mjestima bit će mladost koja grabi život dugim koracima.

Suze koje su srušile zid

Kako smo već u prethodnom dijelu opisali, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini došlo je do ekspanzije u razvoju nauke. Razlog tome je i činjenica da su obilne plodove počele davati institucije koje je odgovorna bosanska vlast od početka počela stvarati. Činila je to na krajnje ozbiljan i odgovoran način s punom slobodom naučnog rada i djelovanja koji je rezultirao činjenicom da su u mnogim oblastima naučnici u Bosni i Hercegovini postali među vodećim u bivšoj državi.

<h2>Posljednji udarac
</h2>

Tako su se u BiH razvile velike izdavačke kuće koje su spadale među najveće u državi („Svjetlost”, „Veselin Masleša“). Pojedine biblioteke, a posebno tada najuglednija biblioteka filozofskih djela koja je izlazila pod imenom „Logos“ i predstavljala najznačajniju filozofsku biblioteku u državi dala je novi pečat visoke znanstvene ambicije i odgovornosti univerzitetskih radnika u Bosni i Hercegovini. 


Tako su u Bosni i Hercegovini održani neki od najznačajnijih međunarodnih skupova, kao što je svjetski značajni simpozij „Fenomenologija i marksizam“, na kojem su učestvovali najpoznatiji poznavaoci oblasti u svijetu. 


Sve ovo, međutim, srušeno je agresijom velikosrpstva koja se dogodila krajem postojanja bivše države, a došla do izražaja u otvorenoj, de facto okupaciji koju je Milošević organizirao preko Gračanina i Zgonjanina, tada vodećih policajaca u tadašnjoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. 


Pobjeda nacionalističkih stranaka na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini i politika koje su počele voditi zadala je posljednji udarac ovom plodnom prethodnom periodu i svela nauku, kulturu i obrazovanje na nivo najnižih instanci vlasti i njihove brige i podvela ih pod vladavinu nacionalne ideje kao ključne ideje i kriterija na osnovu kojih se prosuđuju sva pitanja nauke, kulture i obrazovanja. 


Došlo je do urušavanja naučnih institucija koje su nestale ili ostale u bijednim tragovima. Došlo je do pada kvaliteta obrazovnog rada na univerzitetima koji su izgubili kompetenciju i sposobnost da stvaraju ljude koji mogu biti stvaraoci novih ideja jer su bili svedeni samo na proizvodnju pukih izvršilaca gotovih rješenja, što je u potpunosti odgovaralo totalitarnom karakteru nacionalističkih režima koji žele da imaju potpunu kontrolu nad svim institucijama nauke i kulture. 


Tako možemo reći da, ustvari, ono što se u nauci i kulturi zbiva jeste samo rezultat krajnjeg entuzijazma i odricanja pojedinaca ili grupa ljudi koji su ostali vjerni principima izvrsnosti, koji su osnova za sve kriterije koji važe u nauci i umjetnosti, odnosno kulturi uopće i obrazovanju.

Bez perspektive



Danas je moguće da jedan predsjednik vlade kantona otvoreno kaže da on želi da kontrolira rad profesora jer su oni nepošteni budući da troše narodni novac, a neki od njih zarađuju čak više nego on, što je, naravno, najveći grijeh. Tako nauka u sadašnjem svom statusu nema nikakve perspektive. 



Umjetnost nema institucija niti sigurnog finansiranja jer se smatra nerazumnom i neracionalnom potrošnjom, a obrazovanje je teret za društvo ili je definirano kao područje biznisa, gdje haraju razne haračlije koji otvaraju univerzitete na sve strane i prodaju diplome, tako da je autoru ovog teksta jedan autentični falsifikator diploma koji je zbog toga ležao u zatvoru prilikom jednog slučajnog susreta rekao: „Moj profesore, skroz mi je propao zanat. Nekad su kod mene kupovali falsifikovane, a sad kupuju prave diplome po Kiseljaku, Travniku i štokud, po Sarajevu, Mostaru i drugim mjestima.“ 



Nije onda čudo što je poznati fenomen našeg političkog života Radeljaš izrazio žaljenje što je kupovao diplomu osnovnog obrazovanja, a što nije odmah kupio neku fakultetsku ili doktorsku. 



Bilo da je ovo, kako se kaže, dobro smišljeno, ali neistinito, odnosno da ovo i nije baš tako kako se govori, ipak je istina da jeste u velikoj mjeri tako i da je to konačni ishod apsurdne teze koju su zastupali izvjesni članovi ANUBiH-a (Matić i Čičić) da obrazovanje nije više niti obaveza niti stvar društva kao takvog, nego da je oblast biznisa u kojem sposobni ljudi, menadžeri, organiziraju obrazovanje da bi zaradili. 



Odgoj i obrazovanje oduvijek su bili jedna od glavnih briga najvažnijih instanci društvenog sistema i svijet ovisi od kvaliteta obrazovanja, jer od toga ovisi i razvoj nauke, kulture i umjetnosti, na čemu počiva moderni svijet. 



Ako to ne znaju današnji vlastodršci, kojima, očito, nije bilo potrebno obrazovanje da vladaju, neko ih tome mora naučiti, a taj neko je naša još postojeća, mada teško pritisnuta i teško razočarana, ozbiljna demokratska javnost.

Kako su uništene naučne institucije

Dugo su nas učili kako svjetlo dolazi s Orijenta, a zakon sa Zapada. Po onoj latinskoj “Ex Oriente Lux - Ex Occidente Lex”. Ali, svijet je kompliciraniji od starog Rima i Mezopotamije, onog civilizacijskog dijela planete, odakle su potekle tri najveće religije, hebrejstvo, kršćanstvo i islam. Pa tako, do dan-danas, nema kreativnosti niti lučonoštva u umjetnosti i znanosti bez discipline i poštivanja zakona.&nbsp;

<h2>Ništa bez zakona</h2>

Islam je i u Bosnu stigao kao Milost svim svjetovima, da postane amalgam, a ne osvajačka tortura ili nametanje bilo čijih običaja. Orijentalni, recimo, islamski reason de etre (svrha postojanja) u načelu, a i teoretski ostaje da se prihvati ono najbolje, a ne da se nameće “svoje”. Jer, u Bosni od pamtivijeka - od nameta nema selameta. 


To je ono, recimo, u današnje vrijeme - tri frtalja nogavica, dužina brade ili ostale novotarije, još da se sve to prodaje kao religijska dogma?! Gore od toga, kad već govorimo i o Balkanu koji stremi Evropi, dakle Zapadu, znači vladavini države preko prava i pravila, a ne putem dogovora moćnika, jeste naš lokalni baliluk. 


To je svima znana kolokvijalna riječ, od turskog pojma “bal” - med, pa bi “balija” na bosanskom, valjda, trebalo značiti "slatki čovjek" s gorkim manirima, nažalost. Jer, kako kaže ona stara bosanska, “o medu raditi, a prste ne lizati, ne more bit'”. Naravno, to je i širi koruptivni kontekst, koji nije samo domaća poslastica. 


Loše je ipak što se to svelo i na lokalni “tržišni” impuls, kao što bi rekli psiholozi - na upotrebu “lijevog ili desnog mozga”. Ili, kako zapisa i jedan moj dobro pismeni prijatelj koji je upoznao šta je biznis i šta je etika na Balkanu: “Često se pitam koji je put do istine kraći - pola istine ili cijela laž?”. 


Čini mi se da se islam upravo zato nikada ne bi trebao koristiti u političke svrhe. Jer, mnogi nisu načisto. Dakle, pitanje svih pitanja na Balkanu je kad će našu svjetlost, koju očito posjedujemo stoljećima, ukrotiti zakon. Njega, izgleda, posebno izbjegavamo u tranziciji. Valjda nam je zato namijenjena i ona “tranziciona pravda”, nešto kao oznaka “L” ili “P” (laik ili početnik).

Nema garancije



Ili, što bi rekli Amerikanci, trebali bi se za neko vrijeme vježbati samo u poštivanju prava i učenju zakonskog alfabeta, pa to razviti u najefikasniju tehniku. A ne zbirku trikova za kopanje rupa u zakonu. Učiti linije za crtanje, a ne planirati odmah remek-djela poput Rembranta ili Da Vinčija! 



Uoči Uskrsa, da bi nam svima podjednako bilo lakše, valja podsjetiti na ono što je jednom izgovorio Mahatma Gandi (Gandhi): “Da, ja sam u isto vrijeme musliman, kršćanin, budist i Jevrej”. No, Bogu je najbliži onaj koji uz stremljenje ka svjetlosti poštuje zakone. Puno je dobrih primjera. 



Legenda kaže da je kao mlad čovjek Volfang Gete (Wolfgang Goethe, 1749.-1832.) želio studirati orijentalne studije, a ne pravo, na šta ga je nagovorio otac koji je poštivanje zakona smatrao najvećom vrlinom. Iako je za uzore imao Bibliju, kao i Homera i Šekspira, ovaj je evropski pjesnik, mislilac i autor epohalnog “Fausta” uveliko učio kur’ansko pismo. I bio opčinjen poslanikom Muhamedom, a. s.



U svojoj 70. godini u jednom pismu prijatelju najavio je da će i sam “slaviti s respektom onu noć u kojoj je ‘Prorok’ primio Ku’ran odozgo”. Gete je preveo i jednu od naših najljepših balada, “Hasanaginicu”. Evropom, ne samo zbog toga, dugo kruže upitnici - je li Gete bio musliman. Kao, nisu sigurni, jer nije promijenio ime, zaboravljajući da se istinska pripadnost islamu ne mjeri imenom, već vjerodostojnošću. Kao naprimjer poštivanjem zakona u državi čiji pasoš nosite. 



Poenta je još više u tome da islam nije namijenjen samo Arapima, Turcima ili nama, Bosancima, već ništa manje i Nijemcima, Amerikancima, Skandinavcima i ostalima, bez obzira što se ne nazivaju arapskim imenima. Gete i mnogi drugi prosvjetitelji bili su u tolikoj mjeri predani svome Stvoritelju (musliman doslovno znači - Bogu predan), da su vanjske manifestacije gotovo suvišne; posebno ove današnje, često anahrone s vremenom u kome živimo, kao beduini na kamilama i s „Apple“ mobilnim telefonima.



Na koncu, ako je Bosna “Katena mundi” (kopča svjetova), kao što bi bar na Balkanu mogla biti, onda prvo lokalni muslimani trebaju shvatiti da biti kabadahija, balija ili se samo zvati Mehmed-Alija nije garancija da su u pravu. I da više ne važi ono “pravilo” kako nema pravila!

Islam nije samo put na Orijent

Bajernu iz Minhena, ne fudbalskom divu, već njegovoj košarkaškoj sekciji, ne ide u posljednje vrijeme, pa su Nijemci odlučili da pad tima zaustavi niko drugi nego Bosanac.&nbsp;&nbsp; 
Emir Mutapčić, legendarni košarkaš sarajevske Bosne iz njenog trofejnog perioda s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, preuzeo je vođenje tima iz Bavarske.&nbsp;&nbsp; 
Iz kluba su saopćili da bi Mutapčić trebao biti samo prijelazno rješenje, ali ako krene s pobjedama, možda ga i ostave na klupi. Mutapčić je rođen 27. maja 1960. u Zenici. Deset godina nosio je dres „Studenata“ i u tom periodu osvajao je naslov prvaka Jugoslavije, trofej u Kupu, nizao pobjede u Evropi...
Više od 100 puta nastupao je za reprezentaciju bivše države, a na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Anđelesu osvojio je bronzanu medalju. Duže od 20 godina živi i radi u Njemačkoj. Imao je kratak angažman i u Poljskoj. Tokom 2014. bio je selektor Njemačke.

Zeničanin na cijeni u Njemačkoj

Ono što je jučer u povodu Uskrsa poručio kardinal Vinko Puljić lako bi se moglo pretočiti u dubinsku analizu stanja u našoj državi rađenu perom neke nezavisne agencije (nipošto ne ovih naših!), koja krajnje iskreno i precizno detektira sve bolesti našeg društva, tačnije njegove hrđe, kako ih je nazvao uvaženi kardinal.

Nerijetko vjerski prvaci s pravom upozoravaju na nedaće kroz koje prolaze naša zemlja i njeni građani, na slabosti od kojih se kao društvo moramo liječiti i koje nas poput najotrovnije hrđe, kako je to poručio kardinal Puljić, izjedaju i prijete da nas unište. 


Demografske, migracijske, korupcijske i sve druge hrđe koje razaraju BiH i kao državu i kao društvo, nažalost, produkt su politika koje ovu zemlju vode duže od 20 godina.&nbsp; 

Koga je to od političara, ustvari onih koji su plaćeni da se brinu, trenutno briga što mnoge bosanske čaršije liče na staračke domove, što nam škole ostaju bez djece?! Ili, što su nam najproduktivnije firme u državi postale kockarnice i kladionice, što se korupcija uvukla u institucije sistema koje bi trebale biti moralno ogledalo svake zemlje, što je mjera znanja u državi postala partijska pripadnost, a ne škola i znanje. Ma, nikoga nije briga!
Isti oni koji su odgovorni za stanje u državi BiH, a na koje je u svojoj uskrsnoj poruci upozorio kardinal Puljić, ponovo će za Uskrs skrušeno stajati u prvim crkvenim redovima, grliti se i ljubiti ruke svojim velikodostojnicima, praveći se da nit su čuli nit znali za njihove poruke.
Baš kao što to o bajramima i božićima čine njihova bosanska politička sabraća iz drugih religija, koja nam se godinama licemjerno cerekaju iz prvih džamijskih safova i crkvenih redova ubjeđujući nas da im je tu i mjesto. Važno je da poruke vjerskih velikodostojnika čuju i razumiju oni koji stvarno drže do vjere i morala. Tada ćemo se i hrđe na koju ukazuje kardinal Puljić, valjda, lakše kutarisati.

Kardinalove poruke

Dvadeset i kusur godina čekamo Trebevićku žičaru. Izredalo se za to vrijeme čak sedam gradonačelnika Sarajeva. U međuvremenu, grad se promijenio i pretvorio u zapuštenu asfaltnu bazu. Gradilišta i kranova ima više nego sarajevskih taksista. Zida se nekontrolirano i masovno. Od prigradske Ilidže gdje „štilovka“ predvodi akciju konačnog istrebljenja flore u ruglu Memićeve bliskoistočne betonske džungle, pa uzbrdo i cestom naviše, svaki slobodni zeleni teritorij, čak tamo do Vijećnice „gdje šina savije“, sve je, dakle, obojeno u sivo i betonom zaliveno.&nbsp;&nbsp; 
I zato nam je Trebević važan. To je naša zadnja oaza. Utočište fotosinteze i izvor ozona...&nbsp;&nbsp; 
Ipak, uoči zvaničnog otvaranja žičare gradske glavešine uspjele su napraviti zbrku oko cijena karata. Po običaju, izabrali su najgoru od svih raspoloživih opcija. Tako je gradonačelnik Skaka slavodobitno najavio da će turisti plaćati skuplje karte od, kako je rekao, „građana“. Osim što je neodrživo diskriminatorski i samim tim sudski utuživ, Skakin prijedlog teško će preživjeti i najprostije testove. 
Evo, naprimjer, kako se i po kojem kriteriju određuju ti famozni „građani“ iz Skakine finansijske konstrukcije? Da li su to samo ovi što žive u Sarajevu ili se među domaće ubrajaju i stanovnici, štajaznam, Breze, Kladnja, Posušja...? Koliko će Skakinu kartu platiti putnik namjernik što je čitav rat proveo u Sarajevu, a sad, eto, živi vani i posjeduje „tuđinski“ pasoš? Može li, onda, gradonačelnik odgovoriti na pitanje ima li turista u žičari ako su tamo posjedali bh. državljani na privremenom radu u inostranstvu, s pripadajućim gastarbajterskim statusom? Šta ćemo, na koncu, s građanima Istočnog Sarajeva? Jesu li oni za Skaku tek „istočnjaci“ ili sugrađani s kojim dijeli isti Trebević...? 
Mnogo je, dakle, dilema, ali i opravdanih sumnji da Gradska uprava raspolaže odgovorima i rješenjima. Ipak, nadu svakako ne treba gubiti. Jer uz pregalaštvo sve je moguće. Dokazao nam je to i gradonačelnik Sarajeva. On danas jasno razlikuje Stjepana od Kljuića i Kljuića od Mesića. A da svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje, uvjerit ćete se već ovog 6. aprila kada nam bude čestitao dan okupacije Sarajeva...

ŽIČARA Skaka, karte i turisti

Zlata Jelačić mlada je naučnica, ali joj uprkos tome treba dosta vremena da napiše biografiju. Magistrirala je na Mašinskom fakultetu u Ajndhovenu u Holandiji, predaje studentima mašinstva u Sarajevu, privodi kraju doktorat na Elektrotehničkom fakultetu, a na Medicini usavršava znanja iz anatomije.
Znanja koja je stjecala u inozemstvu odlučila je primijeniti u svojoj domovini, vratila se da gradi bolju budućnost.
Sve to vrijeme fokusirana je na izradu revolucionarne proteze koja bi trebala ljudima nadomjestiti gubitke donjih ekstremiteta. Prototip aktivne natkoljenične proteze s odvojenim hidrauličnim pogonom u zglobovima koljena i gležnja je okosnica i njene doktorske disertacije. 
Kad njen rad bude proveden u praksi, teški invalidi moći će se bez problema penjati stepenicama, pa će im život umnogome biti olakšan. 
Nagrada za Zlatu Jelačić već je stigla, osmijesi i nada na licima onih koji su već probali proteze u ortopedskom laboratoriju u Mostaru.

Svestrana naučnica

Trebalo mi je nekoliko dana da se nakanim pogledati kompletno obraćanje Bakira Izetbegovića iz Zetre. U SDA se, eto, nisu potrudili da naprave stenogram njegovog govora, nego su 45 minuta mudrolija vlastitog predsjednika postavili na youtube. Iako baš i ne uživam u dosadi (zato već godinama izbjegavam fudbalske utakmice bh. klubova), Izetbegovićev neviđeni nastup ipak me mamio, privlačio, dozivao...
Sve je, dakle, vodilo ka tome da sjednem za kompjuter i zadam play. Računao sam da je glavni lik iz Zetre već protraćio frtalj stoljeća naših života i da mi neće kruna s glave pasti ako mu od sebe halalim još jedan sat... Onda gledaj, lafčino, vidiš ga! 
Nakucao je u svom ekspozeu Izetbegović svega i svačega. Doduše, najmanje je tu bilo istine, ali, znaju to i vikendaši na Poljinama, u sudaru sa SDA-propagandom činjenice prve stradaju. Red patriotizma i trudbeništva za državu, red antidržavnih elemenata i neprijateljskog djelovanja... 
Puno je govorio o vlastitoj veličini, o nevaloriziranim zaslugama, pa osvrt na vrline potčinjenih kadrova. Posebno na prvog federalnog poreznika Šerifa Isovića. Njega je visočanstvo čak i maksuz poselamilo s bine. I zaradilo aplauz poslušne i objektivne SDA publike!
Rekao je Izetbegović i da će do zadnjeg bošnjačkog pretplatnika štititi nelegalno rukovodstvo SDA-ove TV Bastilje. Glavni u(ne)rednik FTV-a i istovremeni predsjednik SDA je najavio da će oni u stranci spriječiti svaki pokušaj uvođenja zakona i reda u federalni javni servis. Jer, znaju to i psi čuvari na Poljinama, u televiziji je snaga. 
Kad god progovori o kršenju zakona, Izetbegoviću se mora vjerovati. Odavno se, naime, tom mistiku pripisuju permanentni sukobi sa pravnim normama i olako datim obećanjima. FTV, FUP, Porezna uprava, Razvojna banka, Vijećnica, 100.000 radnih mjesta... Gdje god je, dakle, mogao, Izetbegović je gledao da preskoči zakon ili da hladnokrvno slaže. A, u principu, to vam dođe na isto. Ko krade taj i laže. Jel' se tako kaže?

IZETBEGOVIĆ Onda gledaj, lafčino!

Naša djeca imaju talent, to je jasno. Dokazali su to ponovo mladi fudbaleri, kadetski reprezentativci Bosne i Hercegovine, plasiravši se na Evropsko prvenstvo treći put uzastopno.
Na dva kvalifikacijska turnira, od kojih je ovaj drugi, ključni, igran ovih dana u Austriji, „Zmajiće“ je do ovog poduhvata predvodio Ajdin Hasić, ofanzivni vezista zagrebačkog Dinama. Odigrao je Hasić svih šest utakmica i bio naš najefikasniji fudbaler s četiri pogotka.
Potez za pamćenje napravio je u meču protiv domaćina, selekcije Austrije. Bio je to zaista nevjerovatan pogodak, postignut udarcem koji je Hasić uputio s naše polovine igrališta!Predvođeni Hasićem, naši kadeti ostavili su iza sebe reprezentacije Danske, Francuske i Austrije i rezervirali mjesto na završnom turniru, Evropskom prvenstvu u maju u Engleskoj.
Hasić, osim u Evropi, svoj talent za sada dokazuje i u plavom dresu Dinama. Šampionu Hrvatske mora se priznati da ima njuh za prave igrače i dovodi ih u svoje redove dok su još djeca i razvija u svom pogonu. 
Na našu žalost, Hasić u Zagrebu ima mnogo bolje uvjete za razvoj nego u rodnim Banovićima, Sarajevu ili nekom drugom gradu u domovini. Ajdin Hasić rođen je 7. oktobra 2001. godine.

Direktor za izvoz

Pazi, snima se

Kladušanka okićena medaljama znanja

Dva pisma četiri pisca

Pokorio svijet

Vječni glas ubijenih

Piši propalo

Suze koje su srušile zid

Kako su uništene naučne institucije

Islam nije samo put na Orijent

Zeničanin na cijeni u Njemačkoj

Kardinalove poruke

ŽIČARA Skaka, karte i turisti

Svestrana naučnica

IZETBEGOVIĆ Onda gledaj, lafčino!

Lider "Zmajića"

Kolumne

Direktor za izvoz

Pazi, snima se

Kladušanka okićena medaljama znanja

Dva pisma četiri pisca

Pokorio svijet

Vječni glas ubijenih

Piši propalo

Suze koje su srušile zid

Kako su uništene naučne institucije

Islam nije samo put na Orijent

Zeničanin na cijeni u Njemačkoj

Kardinalove poruke

ŽIČARA Skaka, karte i turisti

Svestrana naučnica

IZETBEGOVIĆ Onda gledaj, lafčino!

Lider "Zmajića"