U Njujorku je, sve nekako vrteći se oko zgrade Ujedinjenih naroda, ali ne i u centrali ove svjetske organizacije, minulih dana obilježena 10. godišnjica državne nezavisnosti Republike Kosovo. Gotovo svakodnevni paneli, izložbe, susreti ili promocije knjiga - baš je to bila fešta za mnoge kosovske prijatelje, uključujući i diplomate najmoćnijih zemalja, iako Kosovo još nije članica UN-a.&nbsp;

<h2>Idemo dalje
</h2>

U prostorijama Japanskog društva, jednoj od mnogih prestižnih adresa, na kojoj se njujorška elita iz prve ruke informira o globalnim trendovima, novi ambasador Njemačke u UN-u Kristof Hojzgen (Cristoph Heusgen) takvoj je publici rekao kako Srbija neće ući u Evropsku uniju dok ne prizna Kosovo.


Kada sam se kasnije, u društvu starog prijatelja, bivšeg američkog ambasadora u UN-u Zalmaja Khalilzada (Zalmay) susreo s njemačkim diplomatom da provjerim jesam li dobro čuo, upitao sam ga kada će Berlin javno zatražiti da Beograd prije ulaska u EU ipak “mora” priznati Kosovo. Hojzgen mi je rekao: “Znaju oni to dobro. Već smo im rekli”. Zamolio sam ga za intervju da u kameru potvrdi te riječi.


Ova izjava visokog njemačkog diplomate, inače bliskog savjetnika kancelarke Angele Merkel, došla je samo nekoliko dana nakon obznanjivanja nove evropske strategije za zapadni Balkan, koja je nekako u vakuumu ostavila Bosnu i Hercegovinu, a još više Kosovo. 


A nije se još ni ohladila, arogantna i nimalo pitoma posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu, uz još jedan njegov performans nekakve strogoće (?!), uz zbunjenu i kao srnu preplašenu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Namrgođeni glavni “mirotvorac” drsko je odbio “poniznost” i ponudu hrvatskih novinara (Josipa Šarića sa „Al Jazeere“) da se izvini za ono što je 1995. u okupiranoj hrvatskoj Glini, nadomak granice s Bosnom, izgovorio u mikrofon. 


Pronašao sam taj snimak i pogledao te bedastoće za koje je kasnije Vojislav Šešelj rekao da su čak radikalnije i više nacionalističke nego njegova (smiješna) retorika. Te Vučićeve riječi, radi budućeg pomirenja, uistinu su takve da se za njih treba izvinjavati. Jer, Vučić se tada, očito, kao ni sada - nije šalio. Čak i neki Miloševićevi snimci zvuče ili izgledaju posve naivno, posebno u odnosu na ton s kojim se Vučić obraća(o) ljudima dijeleći ih (valjda samo) u to doba na Srbe i ostale. Totalno pogrešno.


E, zbog svega toga, aktuelni predsjednik Srbije ima još dosta toga na svojoj listi za iskupljenje. Zapad ima dugu memoriju, a razumije dobro i politički teatar u kojem glumataju mnogi balkanski lideri, govoreći jedno iza zatvorenih vrata, a drugo za domaće stado birača.

Test povjerenja



Zato će riječi njemačkog diplomate, koji je radio i za generalnog sekretara NATO-a Havijera Solanu (Javier) one 1999. godine kada je Alijansa 77 dana bombardirala Srbiju zbog egzodusa kosovskih Albanaca i drugih masovnih zločina, zapravo relaksirati situaciju u regionu. Vučiću je tako stigla poruka kako u Berlin, za razliku od Zagreba, može samo s osmijehom, a ne s isforsiranom grimasom prezira. 



Valja se njemu tek pravdati Nijemcima dokle je stigao u dijalogu s Prištinom i u vezi s preciznim razgraničenjem radi dokidanja mitske svijesti države iz koje su u proteklih 100 godina kretali krvavi pohodi na komšiluk. Nakon svega, nisu Hrvati, niti Bosanci, kao ni Albanci, prije 25 godina ratovali u Srbiji, ali zato jesu Srbijanci u svim ovim zemljama.



Nema sumnje da su riječi njemačkog ambasadora odavde iz Njujorka izravno upućene Vučiću i da su novi test povjerenja. Ali i upozorenje! Kao ona čuvena pjesma španskih boraca “No pasarán” koju su pjevali i francuski vojnici u Prvom svjetskom ratu u bici kod Verduna. Ona je važeći slogan sve do današnjih dana, kada nekom želite reći “nema prolaska” bez ispunjenih uvjeta. 



Kad jednog dana, možda, već za koju godinu i svakako prije 2025. kada se za Srbiju, nadati se, otvori EU kapija, Beograd prizna Kosovo, na ovaj ili onaj način, vrlo je moguće da će Bosna i svi Bosanci doista odahnuti. 



Da se razumijemo, Vladimir Putin će, naravno, pobijediti na predsjedničkim izborima ovog 18. marta, ali Vučić je dovoljno pametan pa shvata da resovjetizacija i podržavljenje ruskih kompanija nema šanse na dugu stazu. Da ni Rusi ne mogu živjeti (polu)praznog stomaka s valutom “patriotizma” za koju se ne može kupiti čak ni bolje destilirana votka. A kamoli plaćati američki krediti ili finansirati nekakva Dodikova garda u manjem bh. entitetu. 



Mislim, kad jednom prođe ova terevenka!

No pasaran!

Goran Sarić, ratni komandant Specijalne jedinice policije RS, oslobođen je svih optužbi za genocid počinjen nad zarobljenim Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine.Da bi neko bio komandant jedinice specijalaca koja je pobila i u grobnice potrpala hiljade ljudi, naravno morao je biti više specijaliziran i obučen za tu vrstu „posla“ od svih onih koji su pred njim stajali mirno i slušali njegova naređenja. U slučaju Gorana Sarića, u to ne treba sumnjati.&nbsp;&nbsp;

Da će Goran Sarić biti oslobođen, pričalo se već duže vremena. Sarić je, naime, tužiocima ponudio alibi da, bajagi, nije bio u Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku i svim okolnim općinama u kojima se dešavao genocid, već da je, navodno, bio odsutan. Valjda na godišnjem odmoru!!!&nbsp; Kako je Sarić pribavio alibi koji ga oslobađa odgovornosti za zločine, nije teško pretpostaviti. Baš kao što je to svojevremeno, spregom s visokim vojnim i civilnim dužnosnicima tadašnje RS i Srbije, uradio osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, komandant brigade u čijoj je zoni odgovornosti pobijena skoro sva Srebrenica, pa u Hagu prošao s najmanjom kaznom u odnosu na zločin za koji se teretio, i Sarić se dokopao papira na kojem piše da „nit je zločin vidio nit u njemu učestvovao“. 
To može samo u BiH. 
Ako već nije bio na mjestima zločina, jesu li Sarića tužioci ijednom upitali šta je, nakon što se vratio u svoju policijsku bazu, poduzeo da svoje specijaliste za ubijanje izvede pred lice pravde. 
Pa, zar nismo svjedoci da upravo generala Sakiba Mahmuljina državni tužioci proganjaju zato što kao komandant korpusa „nije poduzeo mjere i radnje“ da kazni pripadnike jedinice „El-Mudžahid“ koji su, navodno, činili zločine nad srpskim vojnicima i civilima. Za sada, Goran Sarić, zahvaljujući kilavosti domaćeg pravosuđa, u javnosti će se tretirati kao ratni humanitarac. Doduše, za sada.

Sarićev alibi

Nakon dugo vremena sarajevska policija konačno je dobila moderan i po najboljim standardima opremljen vozni park. Brojne afere i skandali ranije su vezivani uz nabavke vozila, od onih da su tenderi namješteni do toga da su ranije nabavljana vozila koja se zbog svojih gabarita ne mogu kretati sarajevskim ulicama.
Tačku na ovo stavio je ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Vedran Mulabdić (SBB).
Nakon što je, zajedno s Vladom KS i Komisijom za izbor najboljeg ponuđača, uočio da se preko određenih kanala pokušava namjestiti tender, Mulabdić je tražio da on bude poništen i raspisan novi. Vrijednost nabavke 120 vozila bila je tri miliona KM. 
Konačno, jučer su policajci dobili ono što i zaslužuju. Nova i opremljena vozila redizajnirana su tako da su i za građane uočljivija. Osim toga, najavljena je nabavka dodatnih 50 specijaliziranih vozila također za potrebe policije i njenih specijaliziranih jedinica. 
Upravo je unapređivanje uvjeta rada i položaja policajaca zadatak ministra unutrašnjih poslova, a ne, poput nekih, miješanje u operativni rad policije. Njegov je zadatak da stvori sve preduvjete da policija može bolje i lakše raditi svoj posao bez uplitanje politike. Taj posao Mulabdić radi očigledno profesionalno.
Vedran Mulabdić rođen je 1976. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka. Bio je uposlenik MUP-a KS i Ministarstva sigurnosti BiH.

Ministar za primjer

Vatreno je bilo na posljednjoj sjednici Predsjedništva SDA. Posvađane stranačke glavešine pošteno su se izvrijeđale. Za sada, najveću je cijenu platio moćnik iz Banovića. Mirsad Kukić uklonjen je s funkcije šefa stranke Tuzlanskog kantona. I to po direktnom nalogu Bakira Izetbegovića. Kojem je upravo Kukić osigurao presudnu podršku za trijumf na prošlim izborima. Činio je to prijetnjama, kupovinom glasova, crnim finansijama, uticajem u banovićkom rudniku... Uostalom, narod (sve) zna. 
Iako se očekivalo da će pod noge članova stranačkog predsjedništva ritualno pasti i glava Dine Konakovića, to se, ipak, nije dogodilo. Barem ne po tarantinovskom scenariju kakav se najavljivao. Jest da je premijer KS praktično izbačen iz SDA, ali o tome koliki mu je značaj rukovodstvo stranke posvetilo, dovoljno govori i podatak da nije ni spomenut u zvaničnom saopštenju objavljenom nakon sjednice. 
Zanimljivo, mudro su prešutjeli i aferu „Zadruga“. Stoga i ne možemo (sa)znati da li se preksinoć u Mehmeda Spahe 14 govorilo o desetinama miliona maraka koje su oprane i opljačkane preko stranačkih tajkuna, polugazdi, prijatelja i, naravno, dragog predsjednikovog zeta. Za one koji za njega još nisu čuli, a takvih uglavnom nema, zet je Mirsad Berberović. Zovu ga Braco. I neprevaziđeni je stručnjak za vodovodne cijevi. 
Stara mudrost kaže da je neke stvari najpametnije ignorisati. 
Zato se valjda SDA ne oglašava o kriminalu u predmetu „Zadruga“. K'o da gledam, Izetbegović i kompanija sad bi se dobrovoljno prijavili čak i u onaj istoimeni rijaliti TV šou samo kad bi bili sigurni da će ih to amnestirati od aktivne uloge u „Zadruzi“ koja se prikazuje u sarajevskom Kantonalnom tužiteljstvu.&nbsp;

MINUTA: Zadruga, SDA i amnestija

Liverpul je već nakon prve utakmice protiv Porta osigurao plasman u četvrtfinale Lige evropskih prvaka u fudbalu, ostvarivši trijumf na gostovanju od čak 5:0. Najzaslužniji za demoliranje Porta bio je senegalski napadač Sadio Mane, koji je u tri navrata zatresao mrežu protivnika. 
Tako je sjajni Mane ušao u historiju Liverpula postavši četvrti igrač „Redsa“ koji je u Ligi prvaka ostvario het-trik. Prije njega to su učinili Englez Majkl Oven (Michael Owen),&nbsp;Izraelac Josi Benajun i Bazilac Filipe Kutinjo (Philippe Coutinho).
Mane je rođen u gradu Sediu 10. aprila 1992. godine. Profesionalnu karijeru počeo je u francuskom Mecu, nastavio u austrijskom Red Bull Salcburgu, da bi 2014. stigao u Englesku postavši igrač Sautemptona. 
U junu 2016. potpisao je za Liverpul u transferu većim od 30 miliona eura. Za reprezentaciju Senegala odigrao je 48 utakmica i postigao 14 golova.

Junak Liverpula

Zvanično, nastupila je epidemija gripe! Znam po sebi. Raja iz bližeg okruženja danima slini, kiše i kašlje. Opirao sam se stoički, dugo i beskompromisno. A onda me skolasalo. Sreća, nije „svinjska“... Evo, idu multivitaminini i šumeći aspirini k'o kiselo mlijeko.
Ništa zato, tema nam je NATO. 
Sjećate se, to je ona Alijansa u koju nas ovdašnje stranke, političari, diplomate i analitičari (poglavito vojni) vode već duže od desetljeća. A mi nikako tamo da stignemo. 
Ovako neuređeni i nesređeni, nismo se u stanju sastaviti ni sami sa sobom. A, kao, glumatamo da smo baš ovdje i sada nekome naročito bitni. Znate li da engleski Mančester siti (Manchester City) na godišnjem nivou potroši deset puta više para za odbranu nego BiH? A mi bi htjeli da budemo centar svijeta. Da se planeta (za)vrti oko naših svađa i problema. 
Da je, barem, konačno dobaciti do klupe za rezervne evropske igrače. Pa se odatle probati nametnuti treneru. Nije realno. Forma nam je tanka, mrka nam je kapa. Afera po afera, tender po tender, ovdašnji su političari izgubili volju za bavljenje MAP-om i NATO-om. Od članstva nema ništa! Zastoj je nastupio zbog imovinskopravnih zavrzlama u vezi sa zapuštenim, zaraslim, ali i, u blickrig privatizacijskim akcijama, okupiranim nekretninama. Brisel traži da se sva ta rasuta imovina piše u grunt države BiH. A pošto države ovdje i ima i nema, sve je, normalno, stalo. 
Nažalost, zaglibili smo i svi mi zajedno. I sve je manje nade da ćemo ovu zemlju izvesti na pravi put. Na put za NATO, a ne u vaskrsli, ali prilično živahni, Varšavski pakt.&nbsp;

MINUTA: Klupa za rezervne igrače

Džez muzičar Sinan Alimanović dobio je poziv da snimi album u Njujorku, u prestižnom studiju „Tranding 8s Music“, zajedno s američkim muzičkim autoritetima.&nbsp;&nbsp; I ova ukazana čast potvrđuje Alimanovićev nadimak džez ambasadora Bosne i Hercegovine. 
Njegov talent i izvrsnost u onome što radi prepoznaju na svim meridijanima svijeta, čemu svjedoči činjenica da je prije četiri mjeseca, sa svojim internacionalnim sastavom, održao dva nastupa u dalekom Pekingu. 
Sinan Alimanović rođen je 11. februara 1954. godine, te je ovaj vrhunski muzičar samo dan prije nego što je dobio poziv za snimanje albuma u Njujorku, proslavio 64. rođendan.
Kroz karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima evropske i američke džez scene. O njegovom stvaralaštvu snimljen je i dokumentarni film u tri dijela pod nazivom „Sinan Alimanović – Jazz muzičar“.

Džez ambasador

Medijsko otkriće da je MUP RS-a friško kupio 2.500 komada automatskih pušaka ozbiljno je uznemirilo građane naše zemlje. Situacija se pogoršala nakon što su čelnici nadležnih institucija u Sarajevu vlastite glave zabili u pijesak i dosljedno (iz)ignorisali tu vijest. 

Umjesto da upale alarme državnog sistema, pokrenu sve zakonom predviđene procedure, a prijatelje u svijetu upozore da režim Milorada Dodika otvoreno zvecka oružjem i priziva nasilje, ovdašnji zvaničnici bave se politikantstvom, podmetanjima, uhođenjima nepodobnih i borbom za što unosnije vlastito pozicioniranje u društvu.&nbsp;&nbsp; 
Dok Dodik uz podršku Rusije najtransparentnije naoružava gardu s kojom prijeti i državi i političkim protivnicima, a posebno nezaštićenim povratnicima, u Sarajevu se vode iscrpljujući paraobavještajni ratovi. Nezainteresiranost pokazuju i akreditirane diplomate u glavnom gradu. Istina, oni, za razliku od šefa RS-a, ne zveckaju oružjem, već escajgom po luksuznim restoranima. 
Jedan od rijetkih zvaničnika koji se oglasio u vezi s naoružavanjem Dodikovih pretorijanaca je federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara. On je tek iznenađen i konsterniran. Kaže da sve treba ispitati, ali mu je „malo čudno da se u ovom vremenu nabavlja tolika količina oružja“. Čudnovato zvuči i ministrovo otkriće da i FBiH oružje za trku ima. „Nabavljamo i mi, ali ne u tolikoj mjeri“, poručio je utješno.
Pritom je Čampara neodgovorno prešutio podatak da je MUP RS-a samo u prošloj godini kupio više dugih cijevi nego sve bh. policijske agencije zajedno u posljednje tri godine. 
Na koncu, u ovoj priči ne smijemo zanemariti činjenicu da je teritorij RS-a nedostižni evropski šampion po broju registriranih lovačkih pušaka. Uz postojeće policijske duge cijevi, te one koje će tek da stignu s ruskim instruktorima, sve one srbske časti, ravnogorski, ovakvi i onakvi pokreti, imat će pune ruke posla. I oružja.

MINUTA: Politika dugih cijevi

Massimo Savić sa sarajevskom publikom u Bosanskom kulturnom centru (BKC) preksinoć je slavio ljubav. Do posljednjeg mjesta ispunjena sala BKC-a nije bila čudo, ali jeste činjenica da, iako je u aprilu prošle godine održao koncert u Skenderiji, samo deset mjeseci kasnije, publika ga se zaželjela. Njegova ljubav sa Sarajevom je nesporna.
To je bilo i više nego očigledno, jer prije nego što je zapjevao stihove pjesme „Neka ti plove brodovi“, kojom je počeo svoju čaroliju, gromoglasni aplauzi i ovacije odzvanjali su salom. 
Na isti način sarajevska publika je i ispratila hrvatsku muzičku zvijezdu upečatljivog glasa i zavidne karijere. Profesionalan do samog kraja, Massimo je sarajevsku publiku poveo na dvosatno muzičko putovanje, nakon kojeg se kući vratila, najblaže rečeno, zadovoljna i sretna.
Massimo Savić rođen je u Puli 6. juna 1962. godine. Sa suprugom Eni ima kćerku Mirnu.

Ljubav sa Sarajevom

Karnevali postoje zbog zabave. Odrasli k'o djeca, djeca k'o odrasli. Zajedno. Veseli i sretni. Vanredno raspoloženi, prerušeni i maskirani. Dovoljno slobodni da nakratko budu drugačiji. 
Najpoznatije karnevalske maškare u BiH jesu one što se svake godine u ovo doba održavaju u Čapljini. Tada „civilnu vlast“ u gradu na jugu Hercegovine preuzmu vitezovi i hajduci, kauboji i Indijanci, klovnovi i vještice...
Međutim, opet se pokazalo da kod nas baš ništa ne može do kraja ispasti normalno, civilizirano i dostojanstveno. Naprotiv, ovdje se i bezazlene maškare u sekundi zloupotrijebe za širenje mržnje, prljavu dnevnu politiku i demonstraciju primitivizma. Slavili su tako u Čapljini sudski presuđene ubice, a izveden je i morbidni performans sa sahranjivanjem živa čo'jeka.
Čudna jada od maškarijada! Jer, baš sve je maškarijadno u lutkokazu sa spaljivanjem haškog sudije koji je na višegodišnje i pravosnažne zatvorske kazne osudio članove udruženog zločinačkog projekta. Uostalom, kakvom je (ne)umu smiješno to što je pod komandom šestorice haških osuđenika (od kojih je jedan i sam umro od zločinačke ruke) stradalo više hiljada nevinih ljudi?
Možda je, kontam, krivo mlako pivo kad se pod dobru provalu pokuša podvaliti prilično neduhovito organiziranje dženaze bilo kome, pa makar i neuspješnom političaru. Uz sve one maskirane partizane, ustaše i hodže. S petokrakom, državnom zastavom i tabutom koji čeka rahmetliju što doći neće...
Iako bi se javno ismijavanje dženaze glat moglo podvesti pod ozbiljan šovinizam, a samim tim proizvesti i stanovite krivičnopravne posljedice, nije realno očekivati da će organi reda i zakona u ovom slučaju poduzimati konkretnije aktivnosti. Jer, znamo to, čapljinski karneval postoji zbog zabave. Tu se jedni dobro zabavljaju na račun drugih. Malo ih spaljuju, malo sahranjuju.

MINUTA: Čudna jada od maškarijada

Tek mu je 12 godina, a ljudi širom Bosne i Hercegovine malog Gračanliju zovu herojem. S pravom. Jer, ono što je dječak Mehmed Šabić preživio, bol koju je istrpio od 15. jula prošle godine, kada je stradao u požaru, teško bi podnijeli mnogi stariji, mnogo jači od njega.
Hrabri dječak tokom višemjesečnog liječenja u Zagrebu borio se sa svim i svačim. Više od polovine tijela bilo mu je u živim ranama, bubrezi su bili prestali funkcionirati, zapadao je u komu, bio je priključen na aparate… Stoički je Mehmed podnosio najteže bolove, deset najtežih operacija, 60 narkoza… I izdržao, uprkos početnim prognozama da ima jedan posto šanse da preživi. 
Kada bi mu se stanje popravilo, znao je zapjevati u bolnici, radosno se fotografirati sa mnogima koji su ga posjetili, od nogometaša Dinama pa nadalje. Prije nekoliko dana, dječaku je uslišena molba da, nakon sedam mjeseci, osjeti toplinu svog doma, u kojem već kuje velike planove za budućnost. O još tri lakše operacije koje su pred njim govori s velikom lakoćom, a sudeći prema dosadašnjem držanju, nema sumnje da će uz Božiju pomoć, pomoć ljekara, porodice i svih drugih koji drže fige dječaku i njegovoj porodici, Mehmed u tome i uspjeti i vratiti se u bezbrižno djetinjstvo.

Veliki heroj

Skoro punu deceniju Dino Konaković bio je prva uzdanica SDA u Sarajevu. A onda je odlučio da ode. Prvo je abdicirao sa svih stranačkih funkcija, a potom je javno, pred TV kamerama, rekao da ih napušta skroz.
Očekivano, u režimskim medijima Konaković se preko noći od superheroja pretvorio u teškog negativca. Ali, hajka mu se tek sprema. Uvrede će tek da uslijede. Tako vazda mora biti kad stranka ždere vlastitu djecu. 
A Dino jeste političko čedo SDA. Njegov uspon u stranačkoj hijerarhiji trajao je neuobičajeno dugo. Prošao je put od lokalnog funkcionera u onoj općini što je Bakiru Izetbegoviću deset puta važnija od ostalih, da bi nakon prošlih općih izbora dobacio do najvažnijeg kadrovika vladajuće stranke u glavnom gradu. Razumljivo je da su i Konakovićeve ambicije nadilazile kantonalne gabarite. I zato sam siguran da bi i dalje napredovao. Moguće čak i do samog vrha entitetske ili državne vlasti. Tamo gdje danas stoluju Izetbegović, Denis Zvizdić i Fadil Novalić. 
Nakon dramatičnog razvoda sa SDA, Konaković bh. javnosti, ipak, duguje konkretn(ij)e i jasnije odgovore na brojne i teške optužbe što ih je uputio svojim dojučerašnjim kolegama. Ljudima je, naime, ovdje i bez njegovih otkrića odavno poznato kako je stranačka pripadnost krunski preduvjet za lagodniji život, siguran posao i unosne tenderske zavrzlame. Uostalom, budimo objektivni i priznajmo, svako od nas ima poneko iskustvo s osobama što u džepovima štekaju različite stranačke iskaznice, drugačijih boja, slova i imena. Za zlu ne trebalo...
Zato Dino K., nakon što je rekao ne partokratiji, nepotizmu i kriminalu, mora napraviti i drugi korak. I otkriti imena stranačkih sjecikesa i lopova. Tek nakon tog dvokoraka u političkom reketu, bivši košarkaš dobit će, eventualno, šansu i da zakuca te izbjegne namjernu ličnu grešku.

MINUTA: Dinin dvokorak

Težak put imao je Mirza Bašić do svoje prve ATP titule. Na putu do trijumfa na turniru u Sofiji savladao je sedam igrača, od čega čak petoricu bolje plasiranih od sebe.&nbsp;Ona pobjeda nad Švicarcem Stanislasom Vavrinkom (Wawrinka) pokazala je da se 26-godišnji Sarajlija može nositi i s najboljim igračima svijeta. Ova jučerašnja nad Rumunom Marijušom Kopilom (Marius Copil) donijela mu je 250 bodova, oko 85.000 eura i najbolji plasman u karijeri.
Težak je inače bio Bašićev teniski put. Rođen u ratnom Sarajevu, tenis je počeo igrati sa šest godina, odmah nakon rata, uz brata Damira. Ali, nije želio postati profesionalni teniser, nego fudbaler. Tek sa 15 godina počeo je igrati ozbiljnije turnire, a dvije godine kasnije odlučio se čvrsto prihvatiti reketa. 
Teniski znalci smatraju da još nije maksimalno iskoristio svoj talent i predispozicije, ali ih je sjajnim partijama i pobjedom u Bugarskoj razuvjerio. Konačno je ostvario svoj, kako je rekao, najveći san, da se plasira među 100 najboljih tenisera svijeta. Po onome što je pokazao u protekloj sedmici, tu nesumnjivo i pripada.
Mirza Bašić trenutno je 76. igrač svijeta, rođen je 12. jula 1991. godine i član je Dejvis kup reprezentacije Bosne i Hercegovine. Od turnira je zaradio oko 600.000 dolara.

Osvojio Sofiju

Nakon što je saznao za smrt saborca Safeta Redžića, bivšeg dugogodišnjeg predsjednika RVI FBiH, predsjednik Saveza RVI Tuzlanskog kantona Fahrudin Hasanović s javnošću je podijelio nimalo ohrabrujuće informacije koje se tiču života boračke populacije. Nema dana, kazao je, kada do njega ne dođe vijest o teškoj bolesti ili smrti nekog od nekadašnjih saboraca, većinom oboljelih u najproduktivnijim godinama života. 

Ne krijući podatke da su samo prošle godine u TK umrla 263 ratna vojna invalida, Hasanović ukazuje na teško, stresno stanje s kojim se, zbog neimaštine i egzistencijalnog bezizlaza, većina nekadašnjih boraca godinama nosi, smatrajući to „mirnodopskim projektilom“ od kojeg je većina o kojoj je govorio, bitku za život izgubila između 45. i 60. godine.

Fahrudin Hasanović pripada onoj kategoriji čelnika boračkih organizacija u FBiH koji, isključivo, javno iznose probleme boraca, ne prezajući od toga šta će moćni reći na njegove primjedbe, niti hoće li to što kaže goditi politici i političarima.

Tako je prije nekoliko dana javno upozorio na besmisao pravljenja spiskova takozvanih pokretača otpora u BiH, smatrajući da niko nema pravo sebi pripisivati sveopće narodno suprotstavljanje agresoru, a posebno ne oni u čijim je sredinama u prvim danima agresije izginulo, mučeno, silovano na hiljade nevinih civila. 

Zbog svega što godinama čini u borbi za prava boraca, prvenstveno RVI, Fahrudin Hasanović godinama je, i to jednoglasno, biran na čelo Saveza RVI TK.&nbsp;

Borac i u ratu i u miru

Posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj važan je mirovni iskorak, pa zbog svih ratnih ožiljaka koje Bosna i Hercegovina još nosi na sebi, sve to, službeno Sarajevo valja pozdraviti. Ali, to je samo opće mjesto.

Historija nas uči da je poslije mnogih srpsko-hrvatskih pregovora, u različitim povijesnim kontekstima dakako i s različitim sudionicima, Bosni znala biti zapržena paprena čorba.&nbsp;

U novije doba, bh. komšije, nažalost, našoj državi spočitavaju i neprihvatljive političke konotacije, motivirane globalnim, ali i dnevnopolitičkim, lokalnim interesima. Upravo se Hrvatska i Srbija Evropi i svijetu predstavljaju kao da su one “bedemi odbrane” kršćanstva, iako je Bosna, kakvu je stoljećima znamo, istinski nukleus evropske civilizacije.
Zato bi dinaroidna, epska i mitska retorika Dragana Čovića o nekakvoj bosanskoj orijentalnoj opasnosti i, pogrdna, antibosanska propaganda Milorada Dodika konačno u Zagrebu, kao i u Beogradu, trebala biti sankcionirana. A ne, eventualno, iz tih prijestonica poticana!
Zagreb je grad u kojem državni i politički suverenitet Bosne i Hercegovine treba podržati bez ikakvih dvojbenih i “antievropskih” privjesaka. 
&nbsp;&nbsp;Nažalost, hrvatski i srpski čelnici bit će opet opterećeni i suzbijanjem ratnohuškačke retorike, uz već viđenu ikonografiju i znane optužbe zbog ustaštva i četništva, kojim se predugo kontaminira okruženje. Kako to pišu hrvatski mediji, u prosvjedima koji se spremaju, Vučića kane podsjetiti i da je “notorni četnički zločinac, koji ni danas, u umivenoj formi ne odustaje od velikosrpskih ideja”. 
U takom je ambijentu očekivati da hrvatska predsjednica, uz koju se ne može vezati slična prošlost, jer ona zasigurno predstavlja euroatlantsku budućnost regiona, uključujući i BiH, podigne razgovor na drugačiju, visoku razinu. 
Beskorisno je, naime, tjerati Vučića da se pravda ili izvinjava zbog svoje prošlosti. Ali je neophodno da se u važnim metropolama EU, uključujući Zagreb, od njega i svih ostalih izričito zahtijeva evropsko djelovanje, po kojem Bosna nije ničija moneta za potkusurivanje, već epicentar europeizacije cijelog regiona.

Za dobar komšiluk

Februar. Siv, hladan, blatnjav, zloslutan... Snijeg i hoće i neće. Sjećam se tog februara 2008. Bila sam izvan sebe. Drugar mojih sinova je ubijen. Ne, dječak u tramvaju je ubijen. Ne vjerujem. Ubili ga drugari. Vršnjaci. Djeca. Izgubljena djeca. Pričam sa znanim i neznanim. Svi su u šoku. Odlučujem pokrenuti peticiju. Ni danas ne znam kome i zašto. Ali, eto, htjela sam nešto uraditi.

<h2>Samo brojevi</h2>

Organiziram prvu javnu debatu: „Počinioci i žrtve maloljetničkog prijestupništva su naša djeca - spriječimo maloljetničko prijestupništvo”. Prva debata. Prepuna sala. Ljudi na ulici čekaju da uđu. Druga isto tako. Treća, četvrta, peta, šesta. Nema ljudi. Gdje su? Odnijelo ih vrijeme. Zaborav. Ali, kako zaborav može prekriti sjećanje o prekinutom dječijem životu? Lepenica je tu. Stoji i prkosi. Zaboravu. Ne da da Denis postane zaborav. Moli i doziva. Sve nas redom. Učitelje, nastavnike, prosvjednike, prijatelje, roditelje. Ne dajmo da djeca ubijaju djecu. 


Ali! Kad samo pomislim na ulicu izbačenog Slavka. Kad pomislim na Irminu curicu koja ”ne komunicira kako treba”. Marka koji je nepravedno kažnjen. Amrinu unuku kojoj profesorica kaže da je ”mutavica” jer teže govori. Mog ubijenog Armina koji je izbačen iz škole. Zašto? Jer nastavnici nisu njegovu mladost razumjeli. Mog Kulu koji je imao dvicu iz matematike i sve druge petice. Zašto? Jer profesorica nije razumjela mladost. Mislila je da su brojevi. Mog Darjana koji se potukao da odbrani čast mješovitog braka ispred škole. Ivica i Elvira su bili njegova misija. Odbraniti ih od zla. 


Mog Maksu koji je trebao biti izbačen iz škole, ali greškom nije. Mog Dina na kojeg su me upozorili kao na najveće ljudsko zlo. Mog sjajnog uspješnog Dina. Danas biznismena i oca male curice. Kad pomislim na sve njih, onda shvatim da ta djeca nikog ne zanimaju. Da su oni samo brojevi u dnevniku i dio statistike dobrih i loših ocjena, a sutra dio statistike crnih hronika.


Tog februarskog dana Denis je samo htio stići kući i zagrliti majku. Večerati. Nije stigao. Neka izgubljena mladost je njegov život ugasila. A tek je udahnuo zrak. Tek svojim dugim nogama krenuo u svijet. Plakao je cijeli grad za tim djetetom. Plakala je država. A onda! Suze su presahle i mrska svakodnevica je prekrila misao o njemu.

U njegovom razredu i danas, deset godina poslije, baš kad njegovi vršnjaci koji su ga ubili trebaju izaći iz tamnice, stoji prazna klupa i pita sve koji sjednu u nju: „Zašto?“. Zrinka je Filipu rekla jedne godine: „Baš tu je sjedio Denis“. Razred je bio nijem kad je to čuo. Nisu ni znali, ni slutiti nisu mogli, koliko boli je bilo u tom profesoricinom glasu kad je to rekla. 



Prošao je taj sat. Prošli su mnogi, a Denis je uvijek bio tu negdje među njima. Bdio nad njima i opominjao ih. Onda, Nikicinog sina su pretukli ispred škole. Jauk djeteta odjeknuo je ulicom ispred škole. Odjeknuo je vapaj djece koja su se tukla. I oni su vikali: „Pomozite nam“. Niko ih nije čuo. Nina mi je javila da je i njenom Marku otet mobitel i da je presretnut na stepenicama ispred škole. Usred bijela dana. Ko ga je presreo? Vršnjaci. Htjeli su nove patike da kupe od njegovog mobitela. 



Vapi naša mladost za brigom i ljubavlju. A mi koji treba da je dajemo, nemamo je ni za koga. Nemamo je za našu djecu. Zato Irmina kćerka plače jer je učiteljica ne želi razumjeti dok priča, Amrina unuka jer je mutavica, Armin jer je branio čast mješovitih brakova baš kao i Darjan, Din jer nije htio biti dijete uglednog Sarajlije nego svoj čovjek, a Makso i danas brani mladost na ulici jer zna šta je sam proživio.



A tramvajska stanica kod Tehničke škole u Sarajevu, stanica jedne mladosti, stoji i prkosi nijemosti i hladnoći odraslih. Denis, Irma i Edita tu svaki dan prizivaju našu savjest. A čujemo li mi to?

No pasaran!

Sarićev alibi

Ministar za primjer

MINUTA: Zadruga, SDA i amnestija

Junak Liverpula

MINUTA: Klupa za rezervne igrače

Džez ambasador

MINUTA: Politika dugih cijevi

Ljubav sa Sarajevom

MINUTA: Čudna jada od maškarijada

Veliki heroj

MINUTA: Dinin dvokorak

Osvojio Sofiju

Borac i u ratu i u miru

Za dobar komšiluk

Mirno spavaj, dječače, tvoja zvijezda sija

Kolumne

No pasaran!

Sarićev alibi

Ministar za primjer

MINUTA: Zadruga, SDA i amnestija

Junak Liverpula

MINUTA: Klupa za rezervne igrače

Džez ambasador

MINUTA: Politika dugih cijevi

Ljubav sa Sarajevom

MINUTA: Čudna jada od maškarijada

Veliki heroj

MINUTA: Dinin dvokorak

Osvojio Sofiju

Borac i u ratu i u miru

Za dobar komšiluk

Mirno spavaj, dječače, tvoja zvijezda sija