U Njujorku je, sve nekako vrteći se oko zgrade Ujedinjenih naroda, ali ne i u centrali ove svjetske organizacije, minulih dana obilježena 10. godišnjica državne nezavisnosti Republike Kosovo. Gotovo svakodnevni paneli, izložbe, susreti ili promocije knjiga - baš je to bila fešta za mnoge kosovske prijatelje, uključujući i diplomate najmoćnijih zemalja, iako Kosovo još nije članica UN-a. 

Idemo dalje

U prostorijama Japanskog društva, jednoj od mnogih prestižnih adresa, na kojoj se njujorška elita iz prve ruke informira o globalnim trendovima, novi ambasador Njemačke u UN-u Kristof Hojzgen (Cristoph Heusgen) takvoj je publici rekao kako Srbija neće ući u Evropsku uniju dok ne prizna Kosovo.

Kada sam se kasnije, u društvu starog prijatelja, bivšeg američkog ambasadora u UN-u Zalmaja Khalilzada (Zalmay) susreo s njemačkim diplomatom da provjerim jesam li dobro čuo, upitao sam ga kada će Berlin javno zatražiti da Beograd prije ulaska u EU ipak “mora” priznati Kosovo. Hojzgen mi je rekao: “Znaju oni to dobro. Već smo im rekli”. Zamolio sam ga za intervju da u kameru potvrdi te riječi.

Ova izjava visokog njemačkog diplomate, inače bliskog savjetnika kancelarke Angele Merkel, došla je samo nekoliko dana nakon obznanjivanja nove evropske strategije za zapadni Balkan, koja je nekako u vakuumu ostavila Bosnu i Hercegovinu, a još više Kosovo.

A nije se još ni ohladila, arogantna i nimalo pitoma posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu, uz još jedan njegov performans nekakve strogoće (?!), uz zbunjenu i kao srnu preplašenu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Namrgođeni glavni “mirotvorac” drsko je odbio “poniznost” i ponudu hrvatskih novinara (Josipa Šarića sa „Al Jazeere“) da se izvini za ono što je 1995. u okupiranoj hrvatskoj Glini, nadomak granice s Bosnom, izgovorio u mikrofon.

Pronašao sam taj snimak i pogledao te bedastoće za koje je kasnije Vojislav Šešelj rekao da su čak radikalnije i više nacionalističke nego njegova (smiješna) retorika. Te Vučićeve riječi, radi budućeg pomirenja, uistinu su takve da se za njih treba izvinjavati. Jer, Vučić se tada, očito, kao ni sada - nije šalio. Čak i neki Miloševićevi snimci zvuče ili izgledaju posve naivno, posebno u odnosu na ton s kojim se Vučić obraća(o) ljudima dijeleći ih (valjda samo) u to doba na Srbe i ostale. Totalno pogrešno.

E, zbog svega toga, aktuelni predsjednik Srbije ima još dosta toga na svojoj listi za iskupljenje. Zapad ima dugu memoriju, a razumije dobro i politički teatar u kojem glumataju mnogi balkanski lideri, govoreći jedno iza zatvorenih vrata, a drugo za domaće stado birača.

Test povjerenja

Zato će riječi njemačkog diplomate, koji je radio i za generalnog sekretara NATO-a Havijera Solanu (Javier) one 1999. godine kada je Alijansa 77 dana bombardirala Srbiju zbog egzodusa kosovskih Albanaca i drugih masovnih zločina, zapravo relaksirati situaciju u regionu. Vučiću je tako stigla poruka kako u Berlin, za razliku od Zagreba, može samo s osmijehom, a ne s isforsiranom grimasom prezira.

Valja se njemu tek pravdati Nijemcima dokle je stigao u dijalogu s Prištinom i u vezi s preciznim razgraničenjem radi dokidanja mitske svijesti države iz koje su u proteklih 100 godina kretali krvavi pohodi na komšiluk. Nakon svega, nisu Hrvati, niti Bosanci, kao ni Albanci, prije 25 godina ratovali u Srbiji, ali zato jesu Srbijanci u svim ovim zemljama.

Nema sumnje da su riječi njemačkog ambasadora odavde iz Njujorka izravno upućene Vučiću i da su novi test povjerenja. Ali i upozorenje! Kao ona čuvena pjesma španskih boraca “No pasarán” koju su pjevali i francuski vojnici u Prvom svjetskom ratu u bici kod Verduna. Ona je važeći slogan sve do današnjih dana, kada nekom želite reći “nema prolaska” bez ispunjenih uvjeta.

Kad jednog dana, možda, već za koju godinu i svakako prije 2025. kada se za Srbiju, nadati se, otvori EU kapija, Beograd prizna Kosovo, na ovaj ili onaj način, vrlo je moguće da će Bosna i svi Bosanci doista odahnuti.

Da se razumijemo, Vladimir Putin će, naravno, pobijediti na predsjedničkim izborima ovog 18. marta, ali Vučić je dovoljno pametan pa shvata da resovjetizacija i podržavljenje ruskih kompanija nema šanse na dugu stazu. Da ni Rusi ne mogu živjeti (polu)praznog stomaka s valutom “patriotizma” za koju se ne može kupiti čak ni bolje destilirana votka. A kamoli plaćati američki krediti ili finansirati nekakva Dodikova garda u manjem bh. entitetu.

Mislim, kad jednom prođe ova terevenka!