Uvijek u novembru prisjetim se kako taj mjesec, u susjedstvu, ispravno nazivaju studenim. Mnogima je još hladno zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma usvojenog prije ravno 22 godine! Pa kad je već sjećanje u pitanju, haj’mo malo o faktima iz bosanske historijske čitanke.&nbsp;

<h2>Vazna od porcelana</h2>

Nažalost, Bosna i Hercegovina nije više republika, kao što je bila kad je otišla na dejtonsko presvlačenje. I pošto još nosi etiketu “pazi lomljivo” (fragile, eng.), najveći bosanski prijatelji, Amerikanci, je tako i „hendluju” (njom rukuju) - vrlo oprezno. Moraju, naime, paziti da svojom robusnošću u Bosni ne postanu ono na čemu im se generalno i drugdje prigovara - "slon u porcelanskoj radnji". 


A nisu tako smjerali. Vjerovali su da će lakše promijeniti raspored dejtonskog namještaja u BiH, već desetak godina nakon historijskih potpisa u Ohaju. Ipak, ništa od “Dejtona dva”! I ništa od specijalnog predstavnika američke administracije za BiH, kako bi se posao okončao građanskim, a ne opet nacionalističkim krešendom. Shvativši da u Bosni mnogi, zato, hodaju kao po jajima, u jednom intervjuu za “Dane” Ričard Holbruk (Richard Holborooke) je čak beznadežno priznao: “Dejtonski sporazum je moja najveća greška u životu”! 


Bio je petak, 17. novembar 1995. godine, kada se američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) vratio iz Japana, ali ne u Vašington, već direktno u aviobazu “Wright Paterson”. Tamo su dejtonski pregovori već trebali biti uspješno okončani, ali su zapali u ćorsokak. Na izlazu iz aviona Holbruk mu je rekao kako predstavnici bosanskih Srba, koje su predvodili Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević, ne pristaju da Sarajevo ostane jedinstven grad. A i Bosanci, koje su pregovarači, uključujući i vodeće američke medije, često reducirali na “bosanske muslimane”, imaju ozbiljne prigovore, požalio se Ričard svom šefu. 


Srbi su zaprijetili da će Sarajevo postati novi Bejrut, što je Amerikancima, zbog loših uspomena posebno zasmetalo. Jedina “nada” da pregovori ne propadnu bio je, kako su neki ocijenili, “kreativni” Milošević, koji je u posljednji čas “pomogao” da Brčko postane distrikt i koridor pristupan za NATO.


Nagađalo se tada kako Milošević želi žrtvovati Sarajevo. No on je u završnom TV obraćanju, odmah nakon potpisivanja 11 poglavlja na više od 160 strana dejtonske dokumentacije, 21. novembra slavodobitno nabrajao “40 drugih gradova, koji ostaju na teritoriji RS”. Tako je zadovoljio sav taj šarlatanski ratni ološ, trijumfirajući zbog novog imena za pola Bosne. Holbruk je do kraja života žalio zbog toga. 


“Nomen est omen” (ime je sudbina), a ostalo su uglavnom nijanse. O tom imenu u Dejtonu Milošević nije trebao ni razgovarati, jer koplje se lomilo oko rata i mira. Pa se, sukladno semantičkoj grešci, pola države BiH u Beogradu još tretira kao ratni plijen; RS je i danas na političkom poslužavniku “nezaboravne” srpske ratne plejade Vučića, Dačića i Šešelja?! Sve teče, sve se mijenja, samo su oni u Srbiji još na vlasti.

Mišolovka i amanet



Kada je izgledalo da su pregovori u Dejtonu propali, Milošević je s Franjom Tuđmanom 20. novembra 1995. opet svratio u Kristoferovu kancelariju predlažući opaku mišolovku za Bosance: rekao je kako Aliju Izetbegovića, ako ne pristane, treba prozvati da je za nastavak rata. Jer, Beograd i Zagreb su, nakon svega, za mirnu Bosnu. Baš kao i danas. Samo što Bosanci od toga ne znaju da se brane.



Niko, ama baš nijedan bosanski pregovarač tih posljednjih dana u Dejtonu nije dovodio u pitanje neprikladno ime manjeg bh. entiteta, jer diplomatska trgovina se vodila u drugom pravcu. Mnogi su, valjda, vrištali u sebi. “New York Times”, koji je svakog dana objavljivao hroniku dejtonskih pregovora, napisao je tada, citirajući jednog zapadnog diplomatu, kako “Milošević, s ove razine (1995. godine), gleda pet do deset godina unaprijed”. 



Ustvari, gledao je mnogo duže! Otuda ovaj komfor u Beogradu, uz sve slatke riječi, ali i sve češće manifestacije iste politike prema Bosni.



Neshvatljiva je neukost bosanskih političkih izabranika koji, za razliku od Amerikanaca, ništa nisu naučili iz svojih dejtonskih grešaka. Zato Aleksandar Vučić olako izgovara da za Srbiju Dejtonski sporazum “ne postoji”, jer se “on odnosi (samo) na BiH”. Pa, Bosna ne smije da tura svoj nos u srbijanske poslove, ali zato Srbija može u bosanske! 



Hoće li BiH priznati Kosovo ili neće? Prema njemu, Srbija i Hrvatska, kao garanti iz Dejtona, treba da se miješaju u unutrašnje stvari u BiH. Ne dozvoljavajući, recimo, da se Ustav Bosne i Hercegovine mijenja bez pristanka Beograda i Zagreba?! 



Radi svih neukih, utučenih i preplašenih “nas”, Amerikanci imaju najveće pravo i obavezu braniti Bosnu od takvih srpskih garancija. O da, Bosna jest američki amanet. Taj bi se narativ morao dosljedno slijediti.

Osvrt s američke verande: Dejtonski ološ pluta još

Piše: Goran DAKIĆ (gorandakic@yahoo.com)&nbsp; 
Ako je vjerovati ekonomskom izvještaju Svjetske banke za zapadni Balkan, naša će zemlja standarde Evropske unije dostići tek za 60 godina. Tek tada će biti dovoljno zaposlenih, ali, bogami, i dovoljno gladnih, tek tada će biti dovoljno obrazovanih i tek tada će biti dovoljno uhapšenih.

Šezdeset godina bit će potrebno BiH da se ponište zapošljavanja bez konkursa u većini javnih ustanova i preduzeća. Šezdeset godina bit će potrebno BiH da zaustavi svakodnevni odlazak mladih u Njemačku, Austriju, Kanadu, Australiju...


S druge strane, ako se ništa ne promijeni već sutra, skoro da je izvjesno da ćemo moći reći kako su prognoze Svjetske banke o našem boljitku za 60 godina preoptimistične. Ako sve ostane ovako kako jeste, BiH će biti potrebno 60 puta 60 godina da dosanja svoj san. Ne nužno evropski, ne nužno turski i ne nužno ruski. Svoj. 


Premijerka RS Željka Cvijanović prije nekoliko dana rekla je da će se penzije povećati „kada se za to steknu uslovi“. I predsjednik tog entiteta Milorad Dodik najavio je održavanje referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH „kada se za to steknu uslovi“. 


Jasno je, iz ovoga, da BiH trebaju samo - uslovi, sve ostalo, čini se, već ima. 


Dakle, još 60 godina podnosimo revizije i nikom ništa, još 60 godina organiziramo referendume i nikom ništa, još 60 godina pričamo o amanetima i nikom ništa, još 60 godina podmećemo jedni drugima klipove u točkove i nikom ništa. A onda, bit će nam bolje. 


Sabur, rajo!

Sabur, rajo!

Uskoro će se navršiti pune četiri godine kako učenici bošnjačke nacionalnosti s prostora Konjević-Polja skupa sa svojim roditeljima vode iscrpljujuću borbu da u školama u entitetu u kojem žive uče svoj maternji – bosanski jezik te da nacionalnu grupu predmeta izučavaju kroz udžbenike historije, geografije… koji važe u školama Federacije BiH.&nbsp;&nbsp; 
Među onim roditeljima koji svih ovih godina nisu pokleknuli u traženju svojih prava je i Vehid Dedić iz Konjević-Polja, koji je skupa s Muhizinom Omerovićem i ostalima odbijao sve dosadašnje napade, ali i podle ponude da se, u zamjenu za neku privilegiju, okani traženja prava na bosanski jezik za svoju djecu. 

I Vehid je, kao i mnogi roditelji koji već četiri godine svoju djecu vode na instruktivnu nastavu u Novu Kasabu, upravo zbog borbe za bosanski jezik ostao bez dječijeg dodatka na koji je, kao roditelj bez ikakvih primanja, u RS imao pravo. Ostao i bez mnogih drugih prava, ali nije odustao. 

Odluka Osnovnog suda u Srebrenici, prema kojoj bošnjačka djeca u Konjević-Polju imaju pravo na svoj bosanski jezik, pobjeda je svjesnosti i odlučnosti njihovih roditelja, ali i znanja i angažmana njihovog advokata Nedima Ademovića. Po svjesnosti, ali i hrabrosti, svih ovih godina koliko u Konjević-Polju traje borba za bosanski jezik i zaštitu ljudskog i nacionalnog dostojanstva tamošnjih Bošnjaka, posebno se isticao roditelj Vehid Dedić.

Nepokolebljivi borac za bosanski jezik

Piše: Erol AVDOVIĆ&nbsp; 
Novi ruski hegemonizam, iako prisutan dekadama, sada se manifestira kroz želje Moskve da pokvari zapadni i EU scenarij na Balkanu, pa je to više prijetnja nego doprinos regionu.

Kombiniran s islamističkim radikalizmom, što se medijski i propagandno nastavlja hraniti i rabiti iz raznih centara moći, iako nekomplementaran, mogao bi postati opasni udruženi poduhvat. 


Tako to vide Amerikanci, ali i običan svijet u Bosni i komšiluku osjeća. 


Na taj način, iako ne u samom vrhu američkih prioriteta, dakako kroz balkanske geopolitičke silnice, Bosna i Hercegovina još okupira Vašington. I, nasreću, među onima koji znaju postoji konsenzus da rata u BiH neće biti niti se ratnim opcijama može planirati bosanska budućnost. 


No, domaće aktere, a naravno i bh. javnost, trebali bi zabrinuti, makar se radilo samo o probnim balonima nevladinog sektora, navodi eventualne saradnje SAD i Rusije kroz ponovno “komadanje regiona po principu etničkih državica, koje bi se ujedinjavale s kim hoće”. 


Razmišljanje poznatog američkog eksperta za Balkan (autor analize u Centru za transatlantske veze, o kojoj se onomad raspravljalo na istoimenom forumu) trebalo bi biti crveni alarm, iako nije zvanični američki stav. 


Američka “inercija”, koja region, pa tako i BiH, vuče ka EU i euroatlantskim integracijama jeste nezaustavljiva, ali Bosanci još ne mogu mirno spavati.


Naravno, američka službena politika, posebno prema BiH, bez obzira na preokupiranost drugačijim globalnim trenutkom, računa s Bosnom u žiži američkog, evropskog, slobodarskog i vrijednosnog, pa time i nacionalnog interesa. 


Oni koji, pak, računaju na političko vodstvo u BiH, moraju ostati i građanski ustrajni na putu državne cjelovitosti. 


Ne može se više u Bosni koketirati s onim nacionalnim ili “narodnjačkim” opcijama koje prizivaju spiralu nasilja, ostavljajući je predugo na periferiji Evrope. Samo su budni građani - pametan i državotvoran narod.

Probni baloni

Nisam ja heroj, samo sam učinio ono što bi svako normalan, reče nam skromno Kenan Ćubara, koji je u nezapamćenom požaru u utorak navečer u sarajevskom naselju Alipašino Polje spasio dvomjesečnu bebu svojih komšija.&nbsp;&nbsp;Ali, u ovoj priči nema mjesta za skromnost. Nemoguće je zanemariti činjenicu da je hrabri Ćubara utrčao u zgradu koja je gorjela i u naručju s bebom pješice sišao sa 12. sprata. Jedini način da bebu spasi od buktinje i dima bio je da joj stavi džemper preko glavice. 
Ćubara je strahovao da se beba ne uguši, jer, dok je trčao niz stepenice, nije glas ispuštala. Izašavši ispred zgrade, grčevito je zaplakala i tu ju je predao roditeljima. Kaže da je to trenutak koji, uz rođenje svog sada šestogodišnjeg sina, neće zaboraviti dok je živ. Junaštvo i snaga ovog mladog oca nadjačali su svaku vatru. 
Kenan Ćubara rođen je 15. septembra 1987. godine u Sarajevu. Završio je Srednju školu poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti. Godinama radi kao konobar po sarajevskim kafićima i izuzetno je popularan među gostima.

Skromni heroj

Na inicijativu velikog glumca Emira Hadžihafizbegovića u Srebrenici bi uskoro trebala početi s radom Škola glume Kamernog teatra 55. 
Cilj ovog projekta je djecu Srebrenice, bošnjačke i srpske nacionalnosti, okrenuti budućnosti. Prema Hadžihafizbegovićevoj zamisli, po dva glumca iz ove pozorišne kuće poslije Nove godine svakog vikenda će boraviti u Srebrenici, gdje će raditi s djecom.&nbsp;Nakon što odrade audiciju i obuku s mališanima, bit će realizirana i predstava u kojoj će učestvovati djeca iz ovog grada. Premijera predstave trebala bi biti u Centru kulture Srebrenica, a nakon toga uslijedit će gostovanja u drugim gradovima naše zemlje. 
Primarni cilj ovog projekta je poslati pozitivne poruke iz grada u kojem djeca rijetko imaju priliku sarađivati na kulturnim projektima i učiti o umjetnosti. 
Emir Hadžihafizbegović rođen je 20. avgusta 1961. godine u Tuzli. Diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1986.. Od 1989. do 1992. radio je u Narodnom kazalištu u Tuzli, dok se 1996. pridružio ansamblu Narodnog pozorišta u Sarajevu.&nbsp;Danas obnaša funkciju direktora Kamernog teatra 55. Iza njega je niz velikih pozorišnih i filmskih uloga.

Škola zajedništva

Piše: Sead NUMANOVIĆ (seadn@avaz.ba)&nbsp; 
Cijela halabuka digla se u vezi s prenesenim falsificiranim dijelom intervjua koji je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović dao za Deutsche Welle (DW).

Ono što je Izetbegović rekao, srbijanska agencija na izdisaju Tanjug nije htjela čuti, već je dala svoju verziju. I ni svi demantiji, kako samog Izetbegovića tako ni DW-a, nisu urodili plodom, halabuka se nastavila. 


U njenoj sjeni ostao je dio intervjua u kojem je Izetbegović upozorio i da je spreman „ići do kraja“ ako bi neko (Milorad Dodik) krenuo u avanturu osamostaljenja. 


A to „do kraja“ implicira ratnu opciju. 


Bosni i Hercegovini, pa i cijelom regionu zapadnog Balkana, rat nije potreban. U moru problema koje imaju naša i ostalih pet država ovog regiona, uključujući i Kosovo, dakle, priča o ratu je oprobani scenarij odvlačenja pažnje. I kao i uvijek do sada, dok se javnost gloži o tome ko je šta rekao ili nije rekao, neki se mutni poslovi ubrzano odvijaju. I nije Balkan originalan u tome da se ljudima mažu oči dok se kradu milioni! 


Nema logike u tome da svi halabuče o lažnoj vijesti, ali ima sistema.


Situacija u cijelom regionu svakodnevno je sve lošija. Ni SDA, ni SNSD, a ni cijela srbijanska politička garnitura, nemaju ništa kvalitetno ponuditi biračima, pa ih samo prepadaju. Metoda se do sada pokazala djelotvornom, jer maksima „šuti, samo nek' se ne puca“ i dalje ima prođu. 


Ko je prošao rat, zna šta on znači. I, kao malo kada, sada ona narodna „ko želio rat, u kući mu bio“ ima posebnu težinu.&nbsp;

Prepadanje građana

Opet su zatutnjale teške verbalne haubice s utvrđenih položaja Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Udara se neselektivno, brutalno i pogubno. Kao u onom poznatom TV raportu o zbunjenom vojniku nekadašnje JNA s početka devedesetih negdje u Sloveniji - Dodik bi kao da otcijepi, a Bakir mu kao ne da.&nbsp; 
Autistični svijet

Ipak, nakon najnovije razmjene artiljerijske vatre (sve)moćnog političkog dvojca, samo naivni bi mogli zaključiti da se radi o sudaru dva različita koncepta, dvije, nebudiprimijenjeno, civilizacijski, moralno i materijalno suprotstavljene osobe. 

Jer, Dodik i Izetbegović zapravo su isti. Oni su, što bi rekao Jasenko Houra, „prsta dva jedne ruke“. Ruke što ovu zemlju nesumnjivo i kontinuirano vuče u blato nacionalizma. 

Gdje nema mjesta za ikakav društveni progres, tamo gdje su glavne uloge podijeljene lojalnim a nesposobnim, svim onim odnarodovanim stranačkim aparatčicima temeljito lišenim barem mrve savjesti i svijesti o ekonomskom beznađu što okružuje njihov blještavi, autistični svijet. I ova, nesumnjivo vještački kreirana, nacionalistička halabuka plasirana je baš u trenutku kada je i Dodiku i Izetbegoviću ponestalo efikasnijih metoda da svoja zapuštena glasačka stada utjeraju u naci-torove. 

U vrijeme kada sa svih strana svijeta, iz svake važne institucije na ovoj planeti, od MMF-a i Svjetske banke, od Brisela do Vašingtona i Moskve, stižu oštra upozorenja o bosanskohercegovačkoj kataklizmi te o definitivnom odustajanju ovdašnje tradicionalno grozne vlasti u provođenju nužnih reformi na našoj neizvjesnoj stranputici ka Evropskoj uniji i NATO-u. 

Jer, znamo to odranije, Dodik i Izetbegović prekoentitetske verbalne ratove ne vode dok odvojeno, ali „pod istim dejtonskim krovom“, polažu kamene temeljce za fabrike u koje nikada nijedan radnik ući neće. Kad paradiraju i pakiraju kekse i čokolade u stranačke celofane obećavajući gladnom narodu pune frižidere, posao i evropske plate. 

Kad kadroviraju supružnike na najodgovornije javne funkcije, „tenderišu“ vlastitu djecu i zetove na unosne budžetske jasle, poklanjaju i dijele državni grunt i izdašne infrastrukturne projekte kućnim tajkunima i lokalnim kriminalcima...Tada, kako rekosmo, nacionalističko smeće iz njihovih usta ne izlazi van, već nam se otamo širi truhli zadah laži i demagogije.

Begovsko vladanje


Nažalost, ljudi u ovoj zemlji još mazohistički nasjedaju na prevare takozvanih nacionalnih lidera, pa tako i na Dodikova referendumska obećanja o otcjepljenju i Izetbegovićevu „tešku brigu“ za državom. 


U suštini, obojica pušu u istu tikvu i lupaju u identične talambase. I to ih godinama zajednički održava na vlasti. Blizu javnih para, uticaja i moći, ali i dovoljno daleko od vlastite pravosudne odgovornosti za kriminal počinjen u ime stranke i raje kojom feudalno, da ne kažemo strogo begovski, decenijama vladaju...

Dva havera pod jednim krovom

Piše:&nbsp; (senka@avaz.ba)&nbsp; 
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu posavjetovao je pacijente da, kad krenu u bolnicu, ne nose gazu, zavoje, rukavice... Svega ima, poručuju s Koševa nakon što skoro godinu pišemo da se ljekari žale kako rukavice nakon upotrebe peru i suše na radijatorima, a pacijenti sa sobom donose i obični andol.

Velika vijest da u 21. stoljeću Klinički centar ima gazu i rukavice sigurno bi bila ekskluzivna da nije posrijedi još jedna neistina plasirana direktno iz nove rezidencije direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović. Prošle je sedmice javnost obmanula fantomskim povećanjem plaća u KCUS-u, a ovih dana pod nos nam gura rukavice i gazu, ali šuti o nedostatku tumor-markera ili da ne radi MRI, pa se liste čekanja prostiru čak do marta.


U igri obmanjivanja direktorici KCUS-a pridružio i suprug, Bakir, inače član Predsjedništva BiH. Uz javnu pohvalu svoje „hrabre“ supruge, suprug je ponovio da je Sebija, direktorica, supruga, vratila čak 75 miliona duga KCUS-a.


Milioni rastu iz intervjua u intervju, ovisno o tome ko je od njih dvoje na redu da obmanjuje, ali nema objašnjenja kako je moguće da je uštedjela, a da nije naštetila i pacijentima, i struci, i Kliničkom centru.


U izvještaju za prošlu godinu, koji nikako da stigne pred Kantonalnu skupštinu, direktorica je paušalno navela da se u KCUS-u liječilo manje pacijenata nego godinu prije, smanjena su izdvajanja za lijekove, materijal, dijagnostiku. Hvali se da je na plaće otišlo manje, ali ne spominje da je više desetina ljekara napustilo KCUS, kaže da pacijenti manje dana provode na klinikama. Vidjeli smo, neki od najtežih bolesnika silom su tjerani iz bolničkih kreveta.


Upleteni u bračno-interesnu mrežu, Izetbegovići nikako da se odluče je li istina ono što oni govore ili je istina ono što mi vidimo. Ako nije po njihovom, lako će. Uvijek se nešto novo može smontirati!

Obmane direktorice S!

Irski muzičar Bob Geldof vratio je svom rodnom Dablinu Nagradu za mir iz solidarnosti s Rohindža muslimanima u Mijanmaru.&nbsp; Geldof je istakao da ne želi imati ništa zajedničko s liderkom te zemlje Aung San Su Ći, odgovornom za etničko čišćenje najmanje 600.000 arakanskih muslimana. 
- Stidimo se zbog njene veze s Dablinom. S njom ne smijemo imati nikakvog posla. Mi smo je nagradili, ona nas je osramotila - napisao je Geldof u javnoj poruci. 
Dodao je da će ponovo prihvatiti dablinsko priznanje ako Gradska skupština poništi odlikovanje dato čelnici Mijanmara. Ona je, inače, dobitnica i Nobelove nagrade za mir. 
Ovim je gestom irski pjevač ponovo pokazao da njegova borba za pravo i pravdu ne prestaje ni 30 godina nakon što ga je svijet prvi put prepoznao kao aktivistu.
Pravog imena Robert Bob Frederik Zenon Geldof (Frederick), najpoznatiji je po organiziranju koncerta Live Aid za oprost dugova državama Afrike. Za svoj humanitarni, ljudski angažman dobio titulu sir od engleske kraljice Elizabete, ali tu nije stala njegova borba. 
Vraćanje nagrade Dablinu zasigurno će probuditi savjest koja se počesto uspava u prijestonicama širom svijeta. Put od sedam milja počinje prvim korakom. A prvi korak opet je napravio Geldof!

Tako se to radi

Stalnim povećanjem akciza na duhan i duhanske proizvode potiče se jačanje crnog tržišta. Gospodu iz vlasti to ne zanima, odavno je jasno. Oni samo vjeruju u poreze, poreze i opet poreze.

Ne zanima ih ni što su akcize na duhan i duhanske proizvode među najvišim u Evropi, a što je kupovna moć najniža. Ta neuravnoteženost jedino pogoduje ilegalnim trgovcima, duhanskoj mafiji koja, dapače, zadovoljno trlja ruke.&nbsp; Ako već ne čuju vlastiti narod, koji puši otrov, jer nema novca za hljeb i mlijeko, a kamoli za legalno prerađeni duhan i umotan u velike namete, zašto ne poslušaju makar svjetske ekonomske stručnjake? Ili čelnike kompanija legalne duhanske proizvodnje? Ni to ne čuju.
Kada je nedavno u Sarajevu gostovao ugledni američki ekonomista Artur Lafer (Arthur Laffer), on je nazvao čistom glupošću uvođenje tako velikog poreza na duhan. Takva politika uništava domaću proizvodnju i smanjuje budžetske prihode, a ojačava crno tržište. Zato je ta nepromišljena politika rak-rana naše ekonomije. 
Džaba je Lafer govorio, kao i Ram Adanki (Addanki), predsjednik Uprave „British American Tobaccoa“, u čijem je vlasništvu Fabrika duhana Sarajevo. 
Adanki je bio još brutalniji i najavio dizanje sidra ove kompanije od poslovanja u BiH ako se ne promijeni suludi odnos vlasti prema duhanskoj industriji. 
Upozorio je Adanki i da će, ako se ništa ne promijeni, legalna duhanska industrija u BiH nestati u roku od pet godina. 
Džaba i to. Gospoda iz vlasti je gluha ili ne želi čuti upozorenja. A fino kaže narodna poslovica: Ako ti dvojica kažu da si pijan, valjaj se. 
S ovom „politikom“ ne treba ni čuditi da je sve više onih koji hljeb zarađuju tako što pored ulice i na pijacama prodaju duhan nabavljen ko zna gdje i ko zna kako.
Ali, ne trebaju oni biti mete, već mnogo krupnije ribe. Oni koji od takve politike najviše hajruju.

Rak-rana bh. ekonomije

Borut Pahor u nedjelju je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Sloveniji ponovo dobio povjerenje većine građana i osvojio drugi mandat na čelu ove države. 
Izborom Pahora, građani Slovenije poručili su da cijene političku stabilnost koja ovoj državi donosi ekonomski prosperitet. 
Pahor je u više navrata iskazivao bezrezervnu podršku BiH, ističući da će se Slovenija zalagati za euroatlantski put naše države. Višekratno je ponavljao da BiH kao jedinstvena država nema alternativu bez obzira na pojedina mišljenja u samoj BiH, ali i regiji. 
Zbog takvih stavova, novog-starog predsjednika Slovenije možemo nazvati iskrenim prijateljem BiH. 
Pahor je 2014. za istaknuti humanizam i predanost u poštivanju baštine Sarajeva i BiH dobio i međunarodnu nagradu „Isa-beg Ishaković“. 
Rođen je 2. decembra 1963. godine u Postojni. Diplomirao je politologiju 1987.&nbsp;u Ljubljani.

Prijatelj BiH

Da nije bilo trovanja njihovih krava, teško da bismo ikad saznali kako i od čega živi porodica Nedžada Herceglije iz sela Bjelogorci kod Rogatice.

Nakon rata, kao i mnoge druge bošnjačke porodice prognane devedesetih godina, i Herceglije su se praznih ruku vratile na svoju uništenu djedovinu... Zasukali su rukave i nastavili živjeti od onoga što proizvedu na zemlji i uzgoje u štali, ustvari, tegobnim povratničkim životom kakvim danas živi više od 80 posto bošnjačkih povratnika u RS. &nbsp; 
Vlast u Rogatici, kako ona politička tako i sudska, zna ko je i zašto otrovao Herceglijinu stoku. Svima je jasno da su mrtve krave kolateralna šteta dugo ispoljavane mržnje spram ove porodice od pojedinih komšija srpske nacionalnosti, zbog čega su godinama izloženi uvredama, prijetnjama smrću, a sve ne bi li ponovo bili otjerani sa svog imanja. Pa, dokle više?!

Oni koji su bili dužni da još ranije osiguraju bezbjedan život porodici Herceglija, nisu to učinili. Nisu jer nisu htjeli. Stoga će biti posebno zanimljivo pratiti kako će nadležno tužilaštvo, nakon „pribavljanja potrebnih dokaza i činjenica“, kvalificirati trovanje Herceglijinih krava ili će i ovaj događaj, kao i mnogi slični do sada, završiti na način „pojeo vuk magarca“. 

Namirit će se, vjerovatno, šteta učinjena porodici Herceglija, ali strah od trovanja života bošnjačkih povratnika u RS ne prestaje. 

Do sada su Bošnjaci koji su se vraćali na svoja imanja u ovaj bh. entitet ubijani (nikad nije osuđen ubica djevojčice Melihe Durić iz Vlasenice), fizički napadani, u kuće im je upadala policija i pritvarala ih, a da nikad nisu saznali zbog čega, uništavala im se i otimala imovina, a da odlučne, kako pravosudne tako i političke reakcije vlasti u RS, nije bilo. Nažalost, osim opskurnih saopćenja i srceparajućih izjava, podrške njihovih političkih predstavnika nije bilo ni iz Federacije. 

Vrijeme je da se svi upitamo jesu li bošnjački povratnici u RS, nekim tajnim amanetom, ostavljeni potomcima njihovih progonitelja iz devedesetih godina.

Trovanje života povratnika

Elmir Bajrić iz Visokog bez imalo dvojbe vratio je vlasniku izgubljeni novčanik sa, ispostavit će se, 4.000 KM. &nbsp; Izašao je s porodicom na ručak, sjeo u restoran i ugledao novčanik ispod stola. Čekao je da se neko pojavi, a, kako nije, nije mu bilo mrsko pozvati i sačekati policiju u želji da novčanik bude vraćen vlasniku.
&nbsp;
Nije ni pogledao šta je u njemu. Nije ga zanimalo ima li i koliko novca. Nije ni pomislio da bi od toga mogao imati koristi.
&nbsp;
Sreća je htjela da se i vlasnik upravo bio javio policiji i može se samo pretpostaviti koliko je bio sretan kada je čuo da je novčanik pronađen. Čovjek koji ga je izgubio pri tome je strani državljanin i samo on zna šta mu je sve prolazilo kroz glavu, posebno ako, kao većina, u novčaniku drži i lične dokumente. 

I poštenjačina Bajrić je bio sretan. Skromno kaže da je uradio ono što bi trebali svi uraditi iako je, ističe, svjestan da takvih primjera ima malo. Bajrić je uposlenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH i služi joj na čast.

Svaka čast, poštenjačino!

Ratno predsjedništvo Bosne i Hercegovine vršilo je pripreme za konferenciju koja je trebala uspostaviti mir u zemlji i donijelo je Platformu koja je sadržavala stavove koje će naša delegacija zastupati na toj konferenciji, istovremeno odredivši sastav delegacije na čelu s ministrom vanjskih poslova Harisom Silajdžićem.&nbsp;&nbsp; 
Članovi delegacije

Za članove delegacije su određeni Mirko Pejanović, tada član Predsjedništva, Miro Lazović i Mariofil Ljubić, tadašnji predsjednik i potpredsjednik Skupštine, i Muhamed Filipović, poslanik i član Ratnog predsjedništva. Osim Platforme, ova delegacija nije imala nikakvih instrukcija. 

Naime, kad se ima u vidu da su i lord Karington (Carrington) i portugalski ambasador Kutiljero (Jose Cutileiro), s kojima su naši predstavnici vodili razgovore, predlagali podjelu teritorije naše zemlje, moglo se pretpostaviti da u Evropi prevladava mišljenje da se za postizanje mira u našem slučaju može primijeniti formula koju su evropske sile već primjenjivale kada su, u cilju smirivanja sukoba između Srba i Hrvata, odlučili da podijele Bosnu i Hercegovinu, i tako zadovoljile sukobljene strane, a račun da plate muslimani i Bosna i Hercegovina. 

Ništa od toga oni koji su odlučivali i diktirali našu političku i diplomatsku strategiju nisu imali u vidu, niti uzimali u obzir kako bi naša delegacija bila adekvatno pripremljena i mogla na odgovarajući način parirati osnovnoj ideji o rješenju putem podjele Bosne, a što ju je u Ženevi očekivalo. 

Ono što nas je dočekalo bila je stvarnost suočavanja sa činjenicom da smo dovedeni tu da dizajniramo ideju podjele Bosne i Hercegovine po planu koji su zamislili vodeći evropski političari, što je značilo ignoriranje Rezolucija UN-a i Londonske konferencije i banalnu prevaru žrtve agresije koja se kasnije razvila u genocid nad Bošnjacima. Osnovu za takav razvoj postavila je sama ideja da je Bosnu i Hercegovinu moguće podijeliti putem stvaranja homogenih jednonacionalnih teritorija. 

Nekompetentni ljudi

Tu nemoguću misiju bilo je moguće ostvariti samo putem masovnog istrebljenja stanovništva s teritorija na kojima je ono stoljećima živjelo. Naravno, naša delegacija je bila dvostruko hendikepirana u cijeloj ovoj historiji. 

Prvo, ona je stvorena na takav način i u takvom sastavu kao da se ne pregovara o vitalnim problemima opstanka države i naroda, zbog čega je bila sastavljena od nekompetentnih ljudi, a stavljanje na čelo delegacije ministra vanjskih poslova koji je veći dio vremena provodio putujući po svijetu još više je umanjilo značenje i sposobnost delegacije da adekvatno reagira na zbivanja i stvari postavlja na svoje mjesto. 

Kad sam dobio upozorenje od mog prijatelja Majkla Rokara (Michael Rocard) da je konferencija o miru, ustvari, konferencija koja ima zadatak da legalizira rat, pretvarajući ga iz agresije Srbije u građanski rat i da shodno toj promjeni ocjene karaktera rata ishodi rješenje koje sve učesnike, i agresore i žrtve agresije, tretira jednako, a to znači da se zadovolje strane koje su ušle u rat s namjerom rušenja države Bosne i Hercegovine, meni je postalo jasno zašto je Miteran (Francios Mitterand) u Sarajevu rekao da „rat u Bosni i Hercegovini nije ni vojni, ni politički, nego humanitarni problem“.

Odnosno, postalo mi je jasno zbog čega mi mjesec razgovaramo s Ahtisarijem (Martti Ahtisari) o ustavnim problemima i novom modelu ustavnog uređenja BiH, pa sam o svemu obavijestio predsjedavajućeg Aliju Izetbegovića i zatražio da mi obustavimo naše učešće u toj farsi od pregovora o miru. Argumentirao sam to time kako je logično da prvi korak jedne konferencije o miru u državi koja je napadnuta bude prekid svih ratnih djelovanja i vraćanje pregovora u institucije države, gdje bi bili nastavljeni pregovori o problemima naših odnosa, uz asistenciju međunarodne zajednice.

Jasan smisao 


Uz to sam ga obavijestio i o informaciji koju sam lično dobio od Rokara, tada premijera Francuske, koji mi je rekao da je naš problem već riješen razgovorima Miterana, Kola (Helmuth Kohl) i Mejdžora (John Major), koji su vođeni u Parizu, a koji su donijeli stav da “Evropa mora omogućiti Srbima da nadoknade gubitak Jugoslavije, ali da se ta nadoknada ne smije dogoditi na račun Hrvatske, nego na račun BiH, te da i Hrvatskoj treba omogućiti da ispravi svoju neprirodnu granicu prema BiH, dok muslimanima treba omogućiti preživljavanje“. 


Meni je tada bio u potpunosti jasan smisao Miteranove izjave u Sarajevu, jer iz svega proizlazi da je za nas, muslimane, rezervirano to humanitarno rješenje o preživljavanju i to tako da nas reduciraju na malu enklavu između Srbije i Hrvatske koja će se istopiti logikom procesa koji u takvim uvjetima nastaju. 


Nažalost, sva moja nastojanja da se naša država postavi mnogo odlučnije, da insistira na činjenici svoga milenijskog postojanja i svoga međunarodnopravnog položaja, budući da je bila općenito priznata država i da je postala članica UN-a, što znači da su i UN i svaka njena članica bili dužni da poštuju njen teritorijalni integritet i ustavni sistem koji je priznat implicite s priznavanjem same države i njenim izborom u UN, bila su uzaludna.

Farsa od pregovora o miru u Bosni

Novembar je mjesec u kojem obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Dešava li se nasilje tu oko nas, često nismo spremni da vidimo. Nerijetko smo gluhi i na zazivanja i vapaje koje čujemo, u žurbi svakodnevice previdimo da su baš nama upućeni. 

Otvoriti dušu

Ma, jednostavno ne dotiče se nas i ne može biti tako bolno kako se čini. No, nažalost, danas ništa manje nego ranije nasilje nad ženama se dešava baš tu pored nas. Naše reakcije, eventualno, stignu kad je nasilje toliko očigledno da ne možemo zažmiriti na njega, a previđamo da ono traje mnogo duže u manjim ili skrivenijim oblicima. Udarac je najočigledniji izraz nasilja, no šta ćemo s ekonomskim ili psihičkim nasiljem i zlostavljanjem koje ne ostavlja vidljive modrice po tijelu. 

E to se nasilje često i prešućuje. Lako je naglas reći da treba reagirati i prijaviti ga, no dok to govorimo, moramo biti svjesni da nije uvijek jednostavno otvoriti dušu.

Žena koju je muž godinama tukao rekla mi je da je često znala i "zaslužiti batine", jer nije htjela uvijek raditi kako je on očekivao od nje. Da je on "dobar čovjek", ali "lako plane". Pobjesnjeli muškarac je toj ženi nanio trajne posljedice po zdravlje i ona je danas skrivena u jednom selu kod rodice, mršava i iznurena ne može da obavlja ni najnužnije poslove za sebe, a još manje da negdje radi. Kaže da joj muž ne zna za tu rodicu i da je samo kod nje sigurna, jer "da je nađe, prebio bi je što je otišla od kuće". A ona nema snage da trpi batine, a još manje ima snage da obavlja kućanske poslove nakon batina. Dodaje da je dobro što je "sad ne tuče". 

Je li ova žena spašena i je li riješila svoj problem skrivajući se u selu nedaleko od svog? Naravno da nije. Živi u prividnoj sigurnosti sa strahom koji izbija iz njenih očiju na svaki iznenadni šum. To nije život dostojan čovjeka. To nije život koji može donijeti spokojstvo godina i ulaska u jesen života. Život u kojem je kruh siguran, a od sutrašnjice se ne strepi.

Zakon jačega


Stoga, umjesto što se mnogo češće borimo za prava žena da, recimo, ne robuju kuhinji, trebali bismo se stalno i nanovo boriti za prava žena na život bez nasilja. Samo tako izborit ćemo se i za druga, sasvim bezvrijedna, prava u odnosu na ovo. 


Veliki ženski mišići na plakatima koji veličaju ravnopravnost žene još nam ne skreću pažnju na ono najvažnije. A to je da društvo treba osigurati zaštitu ženama izloženim nasilju, brinuti o njihovoj sigurnosti. 


Tome se trebaju posvetiti svi aktivisti civilnog društva i vladine institucije koje u bilo kojem segmentu svog djelovanja imaju riječi "ljudska prava". Svaki dan mora biti dan podsjećanja na sestre Mirabel, koje su pretučene i ubijene jer su se suprotstavile diktaturi u svojoj zemlji. A ne zaboravimo da dok vlada zakon jačega, "niko nije siguran za košulju svoju".

Osvrt s američke verande: Dejtonski ološ pluta još

Sabur, rajo!

Nepokolebljivi borac za bosanski jezik

Probni baloni

Skromni heroj

Škola zajedništva

Prepadanje građana

Dva havera pod jednim krovom

Obmane direktorice S!

Tako se to radi

Rak-rana bh. ekonomije

Prijatelj BiH

Trovanje života povratnika

Svaka čast, poštenjačino!

Farsa od pregovora o miru u Bosni

Ne tuče me sad

Kolumne

Osvrt s američke verande: Dejtonski ološ pluta još

Sabur, rajo!

Nepokolebljivi borac za bosanski jezik

Probni baloni

Skromni heroj

Škola zajedništva

Prepadanje građana

Dva havera pod jednim krovom

Obmane direktorice S!

Tako se to radi

Rak-rana bh. ekonomije

Prijatelj BiH

Trovanje života povratnika

Svaka čast, poštenjačino!

Farsa od pregovora o miru u Bosni

Ne tuče me sad