Radnici, borci, bolesnici i mnogi drugi obespravljeni iznova se moraju vraćati na proteste da traže svoja prava. Samo u ovoj godini pred Vladom FBiH bio ih je dvocifren broj. Traže prava koja su zaradili i zaslužili.

Samo su iz „Vitezita“ desetak puta dolazili i molili za svoje godine staža. Pješice su došli 2014., pješice ponovo ove godine. Kad su pomislili da je sve riješeno, jer su pare osigurane, Vlada se počela predomišljati. Valjda da im opet prebroji krvna zrnca. I borci opet govore o dolasku jer su ih prevarili. Kao zapete puške čekaju i oni iz „Željezare“ Zenica.&nbsp; Ljudi se ubijaju zbog kredita. Dijalizni bolesnici čekaju kraj mjeseca da se okonča procedura usvajanja jednostavnih izmjena zakona koje im život znače i spremni su na nova isključenja s dijalize ako se to ne desi. &nbsp; Kako ko dolazi pred Vladu, tako mu se da obećanje. Daje se na kašičicu, gasi se vatra, umjesto da se sprečava požar. Za to vrijeme lako se nađu pare za nove službene aute, za nova zapošljavanja u agencijama čiji rad javnosti nije najjasniji, sklapaju se ugovori o djelu, kojih nikada nije bilo više, i to sve uz moratorij na zapošljavanje u državnoj službi. 
Mažu iz Vlade FBiH oči nekim napretkom, povećanim zapošljavanjem, skreće se pažnja povremenim dodjeljivanjem novca za „razvojne“ projekte. FBiH se zadužuje da bi obmanula javnost da budžet nije u deficitu. Obećavaju se kule i gradovi, pokušava širiti optimizam, kao da nije dovoljno dići pogled i vidjeti sivilo na licima običnih, „neufoteljenih“ ljudi. Širom BiH. &nbsp; Predizborne kampanje jesu počele, neki bi rekli da nisu nikad ni prestale. Zbog svega ovoga onih skoro 50 posto ne bi trebalo da izborni dan provede u kući jer nije „taman kako smo zaslužili“.

Gašenje požara

Mali je broj nogometaša za koje možemo reći da su svojim umijećem obilježili epohu, a jedan od njih jučer je saopćio da se oprašta od reprezentativnog dresa. Teško je zamisliti „Zmajeve“ u posljednjih deset godina bez Vedada Ibiševića. No, nažalost, biološki sat je učinio svoje, pa je Vedad (33), teška srca, odlučio okončati reprezentativnu karijeru i šansu pružiti mlađima. 

Neće nam samo Vedadove majstorije i golovi nedostajati, nego i njegovi maniri, kojih je u današnjem nogometu sve manje. Krajem marta 2007. Ibišević je prvi put zaigrao za bh. selekciju i punih deset godina s ponosom je nosio dres s najdražim grbom, a da nije napravio nijedan incident. Bio je pravi gospodin. Voljeli su ga svi. Bez ijedne je mrlje u karijeri. 

Radio je samo ono što najbolje zna - postizao golove, a sudbina je baš htjela da plavooki Vedad postigne najvažnije pogotke za našu zemlju. Svojim golom u Kaunasu protiv Litvanije odveo nas je na Mundijal, na kojem je Vedo protiv Argentine postigao prvi gol za BiH na nekom velikom takmičenju. Osim toga, u prijateljskom susretu protiv Lihtenštajna, odigranom u Tuzli 2014., Ibišević je postigao najbrži pogodak u historiji državnog tima, i to u 48. sekundi.

Vedad Ibišević je rođen 6. avgusta 1984. godine u Vlasenici. Za selekciju BiH odigrao je 82 meča i postigao 28 golova. Trenutno je član berlinske Herte.

Zbogom, gospodine!

Valja vam platiti porez na vrijeme! O kiriji ili kreditu da ne govorimo i valja vam po cio dan raditi, nekad i na dvije-tri adrese, ako su plaće male, jer za neke recesija nikako da prođe. A kad krene ovo zimsko brojanje vremena - od odjeće vam najviše trebaju kaput i pidžama. Doduše, sve je pošteno postavljeno, pa je manje mjesta za tugu i depresiju, osobito kad ste imigrant, jer vam koža još nije tanka. Dugo podnosite taj tempo - do prve ili čak druge smjene generacija.&nbsp; 
Do gole kože

Stara poslovica kaže da “kad Amerikanci zasuču rukave, nema tog problema koji se ne može ignorirati”. Uz rad se lakše zaboravlja ono što vas lično tišti. Amerikanizam se čini kao neka religija nade, da će bar vašoj djeci, jednog dana, sigurno biti bolje.

Nakon četvrt stoljeća u ovoj zemlji i meni dođe da ponovim ono što je, kako vele, rekao “socijalistički” dramski pisac Henri Miler (Henry Miller): “I ja sam pomalo retardiran, kao i svi Amerikanci”. Ni mrvica sarkazma nije naodmet: Amerikanci možda nemaju identitet, osim onaj poslovni, ali, brate, imaju briljantne zube, pa ih pokazuju i kad se smiju i kad reže, kako to tržište i zahtijeva. Njima je bitno šta rade, a ne ko su, šta su ili odakle su.

Sve ove godine ovdje, u Njujorku i drugdje od Atlantika do Pacifika, skraja nakraj Amerike upoznajem ljude koji su kućepazitelji, stolari, vodoinstalateri, električari, inžinjeri, ljekari, advokati, novinari, pisci, lažovi, loši i oni drugi - dobri i pošteni. A da me nije briga jesu li Irci, Grci, Bosanci, Albanci, Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Eskimi ili Bušmani, već samo umiju li da rade to što kažu da znaju. 

Zato više ne čitam balkanske analize o Americi niti Evropi, posebno od autora dugih “mađarskih rečenica”, punih stereotipa, znajući da ništa od toga nisu osjetili na vlastitoj koži. Naravno, ovdje je atraktivniji onaj danonoćni, ali pošteno plaćeni rad. O tome sanjaju mnogi mladi Bosanci prije priključka egzodusu iz svoje zemlje koju, nažalost, sve više neselektivno preziru. 

No, umjesto da o tome ponešto saznaju, mnogi uglavnom maštaju uz beskrajno kafenisanje, virtuelno socijaliziranje i sve ono što u Bosni mnogi vide kao “pametno” ubijanje vremena?! Takva mladež, koja ne izlazi na glasačka mjesta, ali u redovima čeka da izađe iz svoje zemlje, svi ti mladi ljudi, koji svojom građanskom apstinencijom propuštaju da poraze nacionaliste, (p)ostaju idealan “neprijatelj” na izborima za sve notorne vlastodršce. Zato takvu bosansku mladež valja obavijestiti: nije lako biti Nijemac ili Amerikanac!

Glasajte prvo


Amerikancima valja glasati na lokalnim i federalnim izborima, jer status, a i bogatstvo, koje se ostvari radom, ako vam se uz sve posreći, morate braniti od onih koji bi da vam to otmu arbitrarno - pogrešnom politikom, ponegdje korupcijom, pa i nepotizmom. 


Da onomad u tradicionalno konzervativnoj i republikanskoj američkoj saveznoj državi Virdžiniji u daleko većem broju od uobičajenog mladi nisu došetali do biračkih mjesta, Trampov politički stampedo ne bi bio načet u ovoj mjeri. Minuli utorak bio je možda čak i historijski preokret za demokrate koji su pobijedili u izbornim utrkama za guvernere, kongresmene i općinske načelnike još u državama Njudžerzi, Mejn i Vašington. 


Bio je to istinski mini referendum, ali ne kao onaj evropski, nacionalni, u Kataloniji, ili onako kako balkanske izbore dobivaju mnoge lopuže na vlasti, već izbori na kojima se izjašnjavalo za nova radna mjesta, bolje zdravstveno osiguranje, istinsku poreznu reformu (ne samo u korist Trampovih jarana). A možda čak i o stavljanju pod jaču kontrolu kupovine oružja, od koga tragično ginu nevini Amerikanci. 


Da nije bilo mladih Amerikanaca koji su izašli na lokalne izbore, predsjednik bi još „tvitao” kako je njegova administracija u prvoj godini vladavine “najbolja američka vlada do sada”. Ovako je malo stao. Na Zapadu, dakle, postoje poslovi koje morate obavljati požrtvovano i u ime svih da bi nam svima bilo bolje. Tek onda stječete legitimno pravo da kritizirate! 


Onomad se bivši predsjednik Barak Obama (Barack), sada “penzioner”, morao odazvati pozivu za porotu i uredno se prijavio sudu u Čikagu. Ako prođe proces selekcije za dužnost porotnika, dnevno će dobivati oko 17 dolara, pa će to biti najmanja satnica ikada isplaćena jednom šefu Bijele kuće. No, što se mora, nije teško. 


Mladi Bosanci, prvo glasajte, pa onda tražite vize. Tako ćete se bolje pripremiti za Zapad, za koji unaprijed kupujete karte u jednom pravcu. Bez te građanske filozofije poštenja nema vam ni znanja ni imanja.

Nije lako biti Amerikanac

Davno su prošla vremena kad se za samo jednu marku mogla kupiti kutija "drine". Bilo je to nekad davno u ratom porušenoj i opustošenoj Bosni i Hercegovini, kad su naivni (po)vjerovali da ćemo biti Švicarska u malom.

Od tada do danas krivom Drinom teče i teći će još vode dok naša država puževim koracima u reformskim procesima dospije do prozapadne porodice evropskih zemalja kojoj, bez dileme, pripada. &nbsp; "Drina" se odavno ne kupuje za marku, baš kao ni mnoge druge neakcizne kućne potrepštine dovoljne samo za preživljavanje. Ne i za život dostojnog čovjeka!&nbsp; Dovoljno je uporediti prosječne plaće i cijenu potrošačke korpe iz 2014. s današnjim ciframa. Tek tako može se vidjeti kako su roba i usluge vrtoglavo poskupjele, dok su plaće i penzije ostale skoro u marku kao prije tri godine. 
Zbog toga se sve češće vraćamo nostalgičnom sjećanju na ratno i poratno vrijeme kad smo, naivni kakvi jesmo, vjerovali u bolje sutra, u društvo jednakih šansi, u evropske integracije... &nbsp; Zbog neispunjenih obećanja tadašnjih vlastodržaca i njihovih aktuelnih sljedbenika okupljenih oko petofamilijarnog koncepta vladavine, ljudima u ovoj zemlji odavno je ubijena nada u bolje sutra. 
Kako se ama baš ništa ne čini da privreda i selo stanu na noge, cijene će u takvom okruženju i dalje vrtoglavo rasti, a naša država, sudeći prema statističkim parametrima, tonut će još dublje u siromaštvo i besperspektivnost. &nbsp; “Dobro je, samo neka ne puca”, floskula je koju čujemo jednako koliko i “Sjećaš li se kad je 'drina' marka bila”. Sve dok je tako, spasa nam nema.&nbsp;

Bilo je nekad i "Drina" za marku

Profesor Edin Bujak ovih dana s grupom arheologa i svojih studenata s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu radi na lokalitetu Stari grad Dubrovnik kod Ilijaša. Radi se o lokaciji koja nikad nije istražena, a spada među značajnije historijske vrijednosti. Bez obzira na to što se radi u prilično teškim uvjetima, s obzirom na to da se svakodnevno dolazi na još teško pristupačno područje gdje je zima već stigla, profesor Bujak i njegovi studenti ne žele prestati s radovima sve dok ih, kako kažu, odatle ne otjera veliki snijeg. Za njega ovo jeste profesionalni izazov, ali i dokaz da je u pitanju istinski zaljubljenik u historiju Bosne. To je pokazao i prije dvije godine kada je samo dvjesto metara dalje od Dubrovnika, sa istim timom arheologa radio na istraživanju nekropole stećaka Kopošići, gdje je pritom pronađen sarkofag sa skeletom te kostur velikaša Radinovića s brokatnim plaštom.
Do sada se istakao radovima o stećcima kod Zenice i Jajca te Epigrafski spomenik iz Donje Šibenice kod Jajca, Novi slučajni rimski nalazi sa Carevog polja kod Jajca, Historijat Gradišća od prahistorije do kraja srednjeg vijeka, i brojnim drugim.

Čovjek koji je oživio bosanski Dubrovnik

Potpuno je naivno zavaravati se, a posebno od toga praviti političku platformu, da je Bosna i Hercegovina “prolazna kategorija” - kako to ponekad skandalozno prijete oni koji računaju na globalni zamor Sjedinjenih Država i američku preokupiranost gorućim svjetskim problemima.

Sasvim eksplicitno, kako se to ove sedmice moglo čuti u Vijeću sigurnosti UN-a, SAD čvrsto stoje uz teritorijalni integritet i državni kontinuitet BiH, promovirajući na svakom koraku njenu evropsku i euroatlantsku perspektivu.&nbsp; I da bi baš svima bilo do kraja jasno, kako su to u Njujorku kazali američki diplomati, njihove sankcije protiv predsjednika RS Milorada Dodika “trebaju poslužiti kao opomena onima koji žele potkopati stabilnost BiH”. &nbsp; Nisu Amerikanci uzalud ulagali sve one znane i transparentne resurse, pa i vlastite živote, u evropsku BiH, da bi zemlju olako prepustili da sklizne u bezakonje, korupcijski mrak ili feudalnu tamu iz minulih stoljeća. Zato toliko insistiraju na kontinuiranom napretku ka NATO-u i EU integracijama. I stalno ističu da to zahtijeva viziju i političku volju. &nbsp;
Što je najvažnije, građani BiH, bez obzira na nacionalnost, religiju, bilo koja druga uvjerenja, socijalni status ili bilo kakvu prihvatljivu civilizacijsku afilijaciju, pozvani su da tu viziju implementiraju. &nbsp; Pametni odavno znaju da svi Bosanci drže svoju bosansku sudbinu u svojim rukama. 
Sve dok se s apsolutnim povjerenjem bude moglo kazati da je BiH u potpunosti, a ne selektivno primijenila Mirovni sporazum iz Dejtona i da se nepovratno usidrila u mirni i održivi evropski demokratski proces, Amerika će naglašeno biti uz Bosnu. Ali, to nikoga ne bi trebalo uspavati. Naprotiv! &nbsp; Svi su odgovorni za bolju političku klimu u zemlji: uz stranački i građanski je aktivizam potrebniji nego ikad. Socijalne, ekonomske i izborne reforme u BiH konačno moraju zaživjeti tako da zemlja postane država zakona i jednakih šansi za sve, a ne da to budu samo izborni slogani. 
Lideri među nama bit će samo oni koji ovu agendu budu dalje promicali.

Amerika uz Bosnu

Njemačka ambasadorica u BiH Kristijane Homan (Christiane Hohmann) svojim zalaganjem za unapređivanje privrednog ambijenta u našoj državi zaslužila je status istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine. &nbsp;&nbsp; 
Simptomatično je da pojedini predstavnici diplomatskog kora u BiH više čine za razvoj bh. ekonomije nego izabrani politički predstavnici u našoj državi. Među njima je i Homan, koja je nastavila posao koji su započeli njeni prethodnici. 

Nije mala stvar da je Njemačka, kao jedna od najrazvijenijih država u svijetu, upravo u BiH formirala i posebno predstavništvo svoje privrede, koje ovih dana slavi 20 godina uspješnog rada. 

Zahvaljujući zalaganju ovog predstavništva, ali i ambasadorice Homan, BiH se može pohvaliti suficitom u vanjskotrgovinskoj razmjeni s Njemačkom. Teško je zanemariti činjenicu da se iz male BiH u Njemačku izvozi više robe nego obrnuto, a ništa to ne bi bilo moguće i bez zalaganja prijateljske ambasadorice.

Istinski prijatelj

Direktor Olimpijskog muzeja Edin Numankadić jedan je od najzaslužnijih što je sačuvano 95 posto muzejske građe za vrijeme agresije. Uoči ratnog vihora on je, sa svojim zaposlenicima, sve eksponate stavio u sanduke pod izgovorom da se muzej kreči. Tako je građa, iako je muzej potpuno devastiran, bila sasvim sigurna. &nbsp; 
Ni nakon okončanja rata Numankadić nije sjedio skrštenih ruku. Već 25 godina bori se za obnovu ovog muzeja.

Projektant Ivan Štraus izradio je 2001. projekt sanacije, 2002. Muzej je konzerviran, dobio je novi krov i novu stolariju i tu se stalo. Kako nije bilo novca za završetak obnove, sva muzejska građa 2004. je izložena u Zetri, u prostorijama Olimpijskog komiteta BiH.

Numankadić je sve to vrijeme tragao za investitorima koji će Muzeju vratiti stari sjaj. Mnoga obećanja stranih i domaćih političara su propala, ali agilni direktor nije odustajao. Nadu je probudilo obećanje Grada Sarajeva da će finansirati projektnu dokumentaciju za restauraciju fasade i unutrašnjosti. 

Numankadić je najavio da će Olimpijskom muzeju stari sjaj biti vraćen 2019. godine.

Edin Numankadić rođen je u Sarajevu 1948. Jedan je i od osnivača kolekcije Ars Aevi. Jedan je od značajnijih bh. likovnih umjetnika s više od 50 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi u zemlji i van nje. Dobitnik je više od 20 vrijednih nagrada za svoj rad.

Čuvar Muzeja ZOI 84

Dvije sedmice uoči redovnih izbora u svim studentskim organizacijama, Unija studenata Republike Srpske upala je u Rektorat Univerziteta u Banjoj Luci i tražila od rektora Milana Mataruge da, između ostalog, rasvijetli sve afere seksualnog uznemiravanja na fakultetima u tom gradu i da „provuče“ magistarske i doktorske radove kroz softver za otkrivanje plagijata.

Mataruga je zahtjeve saslušao, rekao da su oni opravdani, a potom ih odbio. Onda su studenti zatražili njegovu ostavku, a on ju je ponudio. Sutra će svoj mandat staviti na raspolaganje Senatu, a hoće li je to tijelo prihvatiti, vidjet ćemo.&nbsp; 
Još se hodnik Rektorata nije ohladio, a već su krenule priče o tome zašto se ovo dešava i ko vuče konce iz pozadine. 

Prva priča govori o tome da je počela borba između samih studenata za pozicije u njihovim organizacijama. Prvom čovjeku Unije, Ratku Saviću, mnogi zamjeraju što je član SNSD-a i što je više nego utjecajan među podmlatkom ove stranke. On će, s druge strane, reći da su takve optužbe neosnovane i da ne piju vode. 

Druga priča nije naklonjena Matarugi i govori da su njegovi rektorski dani odbrojani. Iza svega, govore kuloari, stoji dekan Medicinskog fakulteta, nekadašnji ministar zdravlja u Vladi RS i Dodikov kum Ranko Škrbić. Pitanje je zašto bi on to radio.

Javni univerziteti u RS već godinama imaju suviše samostalnosti. Fakulteti ne raspolažu vlastitim sredstvima i moguće je da neko od dekana, među kojima je i Škrbić, želi malo više privilegija za sebe. 

Na koncu se stvar upravo i svodi na privilegije. Pitanje je samo ko će u njima uživati – studenti ili dekani. Jedni s drugima sigurno neće.

Studentska posla

Kada se prije sedam godina devetogodišnji dječak pojavio na superjakom turniru u bilijaru u Sarajevu, gdje su učestvovale najveće zvijezde ovog sporta, niko nije ni sanjao da će upravo on postati najveća svjetska nada. Dječak se, zanimljivo je, zove Sanjin, kao da mu je predodređeno da bude onaj koji ispunjava snove. Sanjin Pehlivanović sa 13 godina je osvojio titulu prvaka Evrope za igrače do 17 godina. Do danas je sakupio šest trofeja najboljeg na kontinentu, a sada se u Moskvi popeo i na krov svijeta.
U konkurenciji najtalentiranijih dječaka na svijetu Sanjin je pomeo konkurenciju, a u finalnom meču dobio sa 9:1 Hoakina Kapita (Joaquin) iz Hong Konga. O talentu Pehlivanovića suvišno je govoriti, on već sada dobiva legende ovog sporta, poput višestrukog prvaka Ralfa Sukea (Souquet) i jasno je da ga čeka sjajna budućnost. Više od njegovog briljantnog bilijarskog umijeća plijeni ponašanje skromnog, odgojenog i inteligentnog dječaka koji je po svemu primjer svojim vršnjacima.

Dječak koji je pokorio svijet

Poštar mi je donio radost u kuću. Izjava je jednog penzionera koji je došao pred poštu s čekom da uzme crkavicu od penzije.
Probajte zamisliti jedan život čovjeka koji mjesečno dobiva nešto više od 320 maraka. A takvih je u Federaciji oko 230.000! Kakvom li se oni finansijskom gimnastikom bave da im prežive porodice.

Ko ima sreće pa mu neko od djece radi, ili mu se, još bolje, skrasilo i zaposlilo u nekoj stranoj zemlji, dobit će dodatnih sto-dvjesto maraka. Da se lakše diše. &nbsp; Teško onom ko se takvoj hediji ne nada. 
Evo njihovog životarenja.&nbsp; Stigao prvi u mjesecu. Odavno znaju da to ništa ne znači. Treba se strpjeti još koji dan. Obećanje je da će uplate stići do petog. Ako bude sreće da taj dan ne padne za vikend. A baš tako bi ovog mjeseca.Četvrti je u mjesecu. Zavladala neka neizvjesnost. Hoće li biti penzija? Nije vlast jednom prekršila obećanje. A znate već one: koga su zmije ujedale, i guštera se boji, ili gladan sitom ne vjeruje. U vrijeme pukog preživljavanja ne dan nego i jedan sat kašnjenja bio bi previše.&nbsp; Peti je, ništa. Po baksuzluku, vikend. Razočarenje. Pretres svih džepova, prevrtanje jastuka po kući. Možda se negdje "sakrila" koja marka. 
Šesti. Konačno legle uplate. Red pred poštom. Penziju je podigao i naš "minimalac". Odmah više od pola ostavlja u istoj toj pošti, jer odmah tu i plati račune.&nbsp; Sedmog ide na pijacu. Kupuje na komad povrće, voće, malo mesa da se omrse ukućani... 
A onda razvuci-rastegni. Do sljedećeg petog ili šestog u mjesecu.&nbsp; Kakav je to život? Bijedan da bjedniji ne može biti. Nije čudo što mnogi od njih progutaju ponos i zavire u kontejner. 
Može li se promijeniti? Može - borbom protiv vlasti koja je ove ljude dovela do ovog stanja.

Kakav je to život?

Aktuelnu političko-medijsku frtutmu oko čuvenog „Slučaja intervju“, kao uostalom i svaku sličnu aferu u ovoj zemlji, pouzdano će, najkasnije do kraja ove sedmice, „prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“. I tek rijetki će je se uopće sjećati.&nbsp;Intervju će, u pauzama između euforičnih sportskih nastupa naših reprezentativnih selekcija, „pregaziti“ nove loše vijesti iz naše sumorne svakodnevnice koja nas kontinuirano sprečava da barem jednu veliku i važnu priču dovedemo do kraja.&nbsp;

<h2>Društveno-ekonomsko propadanje</h2>

Osim što već godinama čvrsto drži lidersku poziciju u beznadežnom društveno-ekonomskom propadanju, Bosna i Hercegovina jeste i nesumnjivi evropski šampion po proizvodnji negativnih medijskih sadržaja najčešće genereriranih od politike. 

Ali nakon što nestanu s naslovnica novina, „ispare“ s televizija i portala, te vijesti postaju važne samo još samo onim ljudima koje je, eto, „zapala“ ta nezahvalna uloga direktnih žrtava tuđe bahatosti i prosipanja sile. 

Tako će, naprimjer, uposlenike BHRT-a „Slučaj intervju“ već sutra dovesti u znatno težu poziciju od one grozne jučerašnje. Taj većinski urbani svijet, ti zbilja fini ljudi koji bi samo da pošteno žive od svog rada i kreacije, neće i nemaju kud iz Sivog doma, To je njihova kuća, prag kojeg se ne odriču ni pred izdašnjim poslovnim ponudama izvan betonskog zdanja na Alipašinom. Ko s njima nije radio, provodio dane i godine, proživljavao radosti i tuge, objektivno ne može razumjeti razmjere te neobične ljudske ljubavi i odanosti „preduzeću“. I zato je izuzetna čast biti barem djelićem kadra tog nezaboravnog televizijskog filma... 

Radnice i radnici BHRT-a uzalud nas godinama upozoravaju na svoje neredovne plate i neuplaćene doprinose, na život ispod ljudskog dostojanstva, patnje sa zastarjelom opremom iz vremena 14. Zimskih olimpijskih igara, snimanja u studijima bez ventilacije, glave u torbi za volanom rashodovanih vozila, boravak u neuvjetnim kancelarijama... Zato i najavljuju štrajkove, mole za pretplatu, zahtijevaju (re)akciju od političara, parlamenta, države...Ali džaba! U takvom, evidentno nenormalnom okruženju, uposlenici BHRT-a odavno se nizašta ne pitaju niti o čemu važnom odlučuju- od vlastitog statusa do emitiranog programa. Umjesto njih, odluke donose stranačke centrale. Odatle se političkim dekretima imenuju Upravni odbori. A onda, da prostite, ta Uprava, postavlja menadžersko-savjetničku kremu da rukovodi i komanduje javnim servisima. 
Gaza i lijekovi
U tom interesnom kružuku nastala je i posljednja podvala sa dvodijelnim, nesumnjivo lažiranim intervjuom prve dame u Bošnjaka. I zato taj promašaj niko ozbiljan i razuman ne fakturiše radnicima BHT-a, tamošnjim novinarima, snimateljima, toncima, realizatorima... Na koncu, nakon svega optužiti njih bilo bi jednako nepošteno kao kad bi sve one brutalnim mobingom ugrožene i rastjerane ljekare sa KCUS-a, danas javno, preko tv ekrana, oklevetali za nerad, naslagane dugove, neprofesionalizam, oholost, seminarsku rastrošnost, krađu rukavica, gaza i lijekova u glavnoj sarajevskoj bolnici na Koševu...Tim se poslom, znamo to, ne bave ljudi željni istine, već sorta insana koju zovemo polusvijetom. Na čelu sa glavnim protagnostima ove, kako rekosmo, tek kratkoročno aktuelne televizijske blamaže...

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Sve će prekiriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Direktorica Razvojne agencije Žepče Branka Janko za samo tri godine povećala je zaposlenost za 33 posto u ovoj lokalnoj zajednici. Janko i Općina Žepče primjer su i kako je put do uspjeha trnovit. &nbsp; 
Osim što su zajedno s općinama Tešanj i Teslić uključeni u projekt poslovne izvrsnosti BEAR (Business Excellence Area), rade i na mnogim drugim projektima koji doprinose otvaranju novih radnih mjesta. Zajedničkim snagama Agencija i tri općine već pet godina bilježe pozitivan ekonomski rast kada je riječ o broju zaposlenih, ukupnom prometu i izvozu.

Općina Žepče razvila je do perfekcije sistem izdavanja građevinskih dozvola. Program mjera podrške, oslobađanje od plaćanja takse u iznosu od 70 posto po ulaganju, kao i podrška samozapošljavanju u poljoprivredi i obrtničkim djelatnostima utjecali su i na promjenu slike zaposlenosti.

- Spremni smo ići dalje, jer se nadamo krajnjem rezultatu, a to je pokretanje lokalne zajednice i otvaranje još više radnih mjesta – kazala je Janko.

Direktorica Janko u općini Žepče je izvoz povećala za 43,64 posto u odnosu na prethodnu godinu. Kroz COBEAR projekt otvorila je 655 novih radnih mjesta, povećala promet firmi za 57,12 posto i izvoz za 30,11.

Menadžerica za radna mjesta

Spomenik Vitaliju Čurkinu, ruskom ambasadoru pri UN-u, koji je 2015. jedini bio protiv izglasavanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, umjesto na mjestu gdje je počinjen genocid, u Srebrenici, postavljen je na mjestu gdje je planiran taj zločin - u Istočnom Novom Sarajevu. &nbsp;

Da zna ovaj ruski diplomata pod čijim je pazuhom, nakon zabrane da bude postavljen u Srebrenici, njegov mermerni lik stigao u Istočno Novo Sarajevo, mrtav bi se u zemlji prekrstio od poniženja koje su mu priredila njegova srpska braća u čije je ime glasao protiv rezolucije, očekujući da će njegovo protiv pomoći da genocid u Srebrenici bude izbrisan s mape svjetskih zločina. Naprotiv. &nbsp; Zahvalnost počinilaca genocida za rusko NE rezoluciji uklesana na spomenik ruskom diplomati nije ništa drugo nego ovjera njegove podrške genocidu, odnosno podrške države koju je u UN-u predstavljao. Veće sramote za diplomatu i njegovu državu, sigurno, nema. &nbsp; Čurkinov spomenik mjesecima je izvjesni Vojin Pavlović, predsjednik Udruženja „Istočna alternativa“ iz Bratunca, pokušavao postaviti na nekoj od srebreničkih ledina, crkvenih dvorišta, vozao ga od ulice do ulice, ali uzalud. Mjesta za Čurkina tu nije bilo. Skrasio ga je u Lukavici, i to pred galerijom poznatog umjetnika Boška Kućanskog. U galeriji, naravno, za Čurkina nije bilo mjesta.
Postavljanje spomenika ruskom ambasadoru pri UN-u zbog zaustavljanja rezolucije o genocidu u Srebrenici neće umanjiti značaj presuda UN-ovog suda u Hagu ratnim zločincima niti će u svijetu povećati ugled zemlje koju je ovaj diplomata predstavljao. A da je to tako, govori i činjenica da lik i djelo diplomate Vitalija Čurkina promovira upravo nekakav Vojin iz Bratunca. Gore ne postoji!

Spomenik sramote

Od stanja u Bosni i Hercegovini samo je gori odnos Evropske unije prema našoj državi. Tako bi se mogla sažeti poruka koju već neko vrijeme u javnost uporno plasira Gerald Knaus, prvi čovjek Inicijative za evropsku stabilnost (ESI).&nbsp;&nbsp; I u najnovijem izvještaju posvećenom BiH Knaus i njegov tim ističu stereotipe koji vladaju kada je BiH u pitanju u zapadnim krugovima i koji samo štete. Naravno, Knaus nema iluzija ni kada je BiH u pitanju. Ali ističe da su neka rješenja zbog kojih se briselski birokrati podsmjehuju BiH lekcija iz demokratije u poređenju s izbornim mehanizmima za izbor regionalnih funkcionera jednog Brisela, naprimjer. 
I nije prvi put da predsjednik ESI-ja upire prstom u birokratiju EU okrivljujući je ne samo za neznanje već i nepošten odnos prema BiH.&nbsp;&nbsp;Od početka je zagovarao da se našoj zemlji ukinu vize i ustrajno lobirao kod institucija Unije za to. Kada su u Briselu "ograisali" na „Sejdić-Finci“, on je upozoravao da se od BiH traži nemoguće. Trebalo je mnogo vode Drinom da proteče i da najmanje jedan evropski komesar ostane bez (budućeg) posla dok ta poruka nije stigla do ušiju onih koji odlučuju i da oni shvate da griješe. 
On traži da proces širenja EU bude jednostavan i razumljiv za sve, da se rječnik i djelo tog procesa spuste na nivo običnog čovjeka… Evropski birokrati to, naravno, ne žele. No, usud prvog čovjeka ESI-ja je da prvi ukazuje i da čeka dok drugi shvate o čemu priča. 
Gerald Knaus je rođen 1970. godine. Za BiH je vezan višestruko. Ne samo da je ovdje radio već je i upoznao svoju suprugu, s kojom ima troje djece.

Uvijek na strani BiH

Piše: Erol AVDOVIĆ
Izjava vodećih političara iz RS, koji sada horski ponavljaju kako će referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH biti suspendiran, ali ne i ukinut, s pravom je alarmirala tvorce i glavne garante Dejtonskog sporazuma.&nbsp;

Za razliku od prečesto politički inertnih bh. vlastodržaca, Amerikanci su ulovili tu zlobnu semantičku nijansu, za šta se RS skoro specijalizirala, da u javni diskurs ubacuje retorički “eksploziv” za razaranje BiH na dugu stazu. &nbsp; 
- Suspenzija referenduma ostavlja ipak mogućnost da on ponovno bude predmet rasprave i provedbe nekada u budućnosti - ukazala je budna američka diplomatkinja, američka ambasadorica u Sarajevu Morin Kormak (Maureen Cormack). 

Bosna se već jednom, uz grešku koju su Amerikanci više puta priznali, nasukala opako o grebene nijansiranog političkog jezika skuhanog u znanoj beogradskoj kuhinji. Pa se taj trend treba zaustaviti. Problem je i u tome što su na njega osjetljiviji Amerikanci nego za to odgovorni Bosanci.

Nasreću, BiH pripada svim njenim građanima, bez obzira na nacionalne biračke torove – Amerikanci s pravom traže potpunu transparentnost. Nikakva, naizgled, benigna jezička nijansa u vezi s BiH više ne smije proći! Zato i mora doći do potpunog odbacivanja zahtjeva za svim onim referendumima koji u svojoj platformi sadrže otvorenu ili skrivenu antibosansku destruktivnost. 

Država BiH mora opstati i izrasti u državu prava, a ne zemlju feudalnih ili nacionalnih veleposjednika.&nbsp;Na koncu, bez obzira i što se ruski ambasador u Beogradu neutemeljeno buni zbog prigovora visokog američkog dužnosnika (Hojt Brajan Ji), koji je zatražio da&nbsp;Srbija više ne sjedi na dvije stolice, između Zapada (EU i SAD) i Rusije, pokušavajući ga čak marginalizirati u američkoj diplomatskoj hijerarhiji, politički akteri u Banjoj Luci moraju znati da američka ambasadorica u Sarajevu govori u punom državnom kapacitetu svoje zemlje.&nbsp;&nbsp;

Ne smije se, naime, zaboraviti da Bosna i Hercegovina i dalje ostaje američki vitalni nacionalni interes.

Gašenje požara

Zbogom, gospodine!

Nije lako biti Amerikanac

Bilo je nekad i "Drina" za marku

Čovjek koji je oživio bosanski Dubrovnik

Amerika uz Bosnu

Istinski prijatelj

Čuvar Muzeja ZOI 84

Studentska posla

Dječak koji je pokorio svijet

Kakav je to život?

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Sve će prekiriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Menadžerica za radna mjesta

Spomenik sramote

Uvijek na strani BiH

Principi i nijanse

Kolumne

Gašenje požara

Zbogom, gospodine!

Nije lako biti Amerikanac

Bilo je nekad i "Drina" za marku

Čovjek koji je oživio bosanski Dubrovnik

Amerika uz Bosnu

Istinski prijatelj

Čuvar Muzeja ZOI 84

Studentska posla

Dječak koji je pokorio svijet

Kakav je to život?

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Sve će prekiriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Menadžerica za radna mjesta

Spomenik sramote

Uvijek na strani BiH

Principi i nijanse