Piše: Miralem AŠČIĆ&nbsp;(miralema@avaz.ba)&nbsp;Podatak da je federalna vlast za sedam godina, koliko traje boračka revizija, spiskala 18 miliona maraka, a iz prava izvela svega 6.000 „lažnih“ boraca, dokazuje da je ona donijela više štete nego koristi. U prilog tome govori činjenica da je od 6.000 boraca čak njih 5.000 tužilo državu, dok je oko 3.500 tužbi Vrhovni sud Federacije već uvažio i sve vratio na početak.

Prvobitni plan vlasti da u ovom resoru naprave uštede, eliminiraju „lažne“ borce, napune budžet i zakrpe ostale rupe pokazao se kao totalni promašaj. Niti su napravljene uštede, niti je poznato kada će skupa revizija uopće biti okončana, a ulazi već u osmu godinu rada. Za to vrijeme vlast nas uvjerava da je pri kraju. A pri kraju je bila, kako se tada tvrdilo, i 2014. godine.
Pri tome, revizija godišnje pojede oko 2,8 miliona narodnih para. Indikativno je da se revizorski timovi koji vrše preglede dokumentacije svake četiri godine biraju na osnovu stranačkih veza, da ih čine rođaci i tetići ministara i članova Vlade FBiH i da se više potroši budžetskih para na njihova putovanja i dnevnice nego što se izvede boraca iz prava koja su im ranije pripadala.
Sve ovo govori da je boračka revizija obično bacanje narodnih para i da je od početka išla u pravcu one narodne izreke da je skuplja pita nego tepsija.
Uostalom, novcem potrošenim na revizorske timove, vještačenja i raznorazne preglede država je mogla riješiti mnogima status, utvrditi borački registar i, ako ništa, spriječiti da se od demobilisanih boraca naprave socijalni slučajevi.
Svi ovi ljudi ostavljeni su nekome u amanet, ali ih je taj neko davno zaboravio i prevario.

Bacanje para

Tuzlak Nedib Halilagić, inspektor u Kantonalnoj upravi za inspekcije TK, već godinu vodi pravnu bitku da dokaže da time što je izdao prekršajni nalog prekršiocu zakona nije zloupotrijebio službeni položaj, za što ga je tužilac Kantonalnog tužilaštva u Tuzli optužio.&nbsp;&nbsp;Halilagić je u Tuzli poznat kao savjestan i profesionalan državni službenik, vjerovatno se nije uklapao u klišee onih koji su u državne institucije dovođeni „s koca i konopca“, najčešće po zapovijedi vladajućih političkih moćnika, te je stoga prekršajni nalog koji je izdao prekršiocu zakona u Živinicama poslužio pojedinim njegovim šefovima (ko su oni, o tome ćemo drugi put, op. a.) da ga se što prije kutarišu iz službe, pa makar zato nemali nijedan na zakonu osnovan dokaz.
Za takve je dovoljno da žrtvu psihički slome pa da joj vrata institucije u kojoj je radila zauvijek ostanu zatvorena, što je u Halilagićevom slučaju na putu da se dogodi. 
Nedib Halilagić se punu godinu mrcvari po sudu dokazujući da ništa protuzakonito nije uradio, braneći pri tome svoj ljudski i profesionalni ugled. Za to vrijeme pravi kriminalci u državnim institucijama uživaju u svakoj vrsti pravne zaštite. Dokle, ali i kako?!

Borba za pravdu

Hapšenje Amira Zukića kao generalnog sekretara Stranke demokratske akcije (SDA) ima i imat će mnogo dalekosežnije posljedice nego što se to za sada čini. On je prije svega uhapšen kao generalni sekretar SDA jer je u tom svojstvu i s te pozicije moći izvršio krivično djelo za koje se sumnjiči. Njegovo hapšenje uz pratnju televizijskih kamera kao spektakularan transport u Kazneno-popravni dom u Zenici&nbsp;bilo je primjereno njemu kao moćnom režimskom čovjeku, ali nije bilo primjereno osumnjičenom kriminalcu koji se sumnjiči za krivično djelo uzimanja mita radi zapošljavanja u državne firme.&nbsp;

<h2>Bakirove dileme</h2>

Stoga se činilo da hapšenje Zukića ima mnogo ozbiljniju pozadinu. Tim prije jer su s njim osumnjičeni kao saučesnici Asim Sarajlić, potpredsjednik SDA i zastupnik u Državnom parlamentu, te predsjednik Kantonalnog odbora SDA u Sarajevu, kao i dr. Mirsad Kukić, potpredsjednik SDA BiH i predsjednik KO SDA Tuzlanskog kantona. Pa su tako novinari špekulirali da je Zukić „žrtveni ovničak“ u cijeloj operaciji koja je imala za cilj hapšenje Kukića.


Kako stvari sada stoje glede afere „Zukić i ostali“, Zukić je preživio najgore, od izolacije i samice u zatvoru do morbidnih mafijaških prijetnji. Dokazni postupak još traje, ali je Zukić oslobođen svih sudskih zapreka da se vrati svim svojim stranačkim i državničkim obavezama koje je imao kao federalni parlamentarac i generalni sekretar SDA. Tako je predsjednik SDA Bakir Izetbegović u velikoj dilemi da li da dozvoli Zukiću povratak na mjesto „genseka“ koje sada obnaša Halid Genjac. 


U čemu su Izetbegovićeve dileme? Zbog fotografija Zukićevog imanja u Visokom koje su mediji objavili njegov imidž je srozan na ništicu. Ali ništa manje bogatstvo ne posjeduje ni Genjac, kao ni mnogi drugi koji sjede u Predsjedništvu SDA, s tim što su, za razliku od Zukića, uspjeli svoje bogatstvo sakriti od javnosti, a da pritom, opet za razliku od Zukića, nisu ništa doprinijeli bogatstvu stranke. Zukić je slovio kao najsposobniji stranački mešetar posebno kada je u pitanju namicanje para za izbornu kampanju i stvaranje „glasačkih mašina“ od menadžmenta državnih firmi.

Iako su Sarajlić i Kukić, na prvi pogled, ostali u zavjetrini tufana koji je oduvao Zukića u zatvor, oni se još nisu kutarisali iz ove afere. Štaviše, tamo gdje oni „drže palicu“ u svojim rukama pojavili su se frakcijski sukobi.



Nedavno je Izvršni odbor SDA Novi Grad Sarajevo od Predsjedništva i Kantonalnog odbora te stranke zatražio uskraćivanje podrške premijeru Kantona Sarajevo Elmedinu Konakoviću.



- Jedna grupa ljudi u SDA, lokalni moćnici, kako ih ja zovem, funkcioniraju tako da su premijer i ministri najčešće glineni golubovi koji su izloženi svim pritiscima, a oni imenovanjem poslušnika u javna preduzeća kontroliraju taj dio sistema. Zapošljavaju, tenderišu, čak i javno kažu kako prave na taj način glasačku mašinu - rekao je Konaković.



Osim Asima Sarajlića, ram za sliku ovog sukoba bit će popunjen slikama Semira Efendića, načelnika Općine Novi Grad, kao i Sebije Izetbegović, za koju se vjeruje da podržava Sarajlića, pa i Konakovića.



"Osovine zla"



Ako bismo ovakvo stanje vladajuće (bošnjačke) stranke stavili u kontekst regionalnih, pa i globalnih političkih trendova, ne bismo pronašli nikakvih proplamsaja optimizma. Tom su utisku podlegli i mnogi mediji koji se pitaju da li su Bošnjaci već izgubili u miru ono što su uspjeli dobiti u ratu. Svoj pesimizam potkrepljuju činjenicom da susjedi, Srbija i Hrvatska još nisu odustale od agresivne politike i teritorijalnih pretenzija prema BiH, a da Evropa, pa i ostali svijet, zbog svojih problema više ne mari za probleme s kojim se suočavamo.



Međutim, bez obzira na propagandu koja dolazi i sa istočnih i sa zapadnih granica protiv Bosne i Bošnjaka, posebno zbog prisustva radikalnih islamističkih grupacija, još niko ozbiljan nije Bosnu i Hercegovinu stavio u negativan kontekst, niti je svrstao u neku od „osovina zla“, kako je to u svojoj posljednjoj kolumni učinio jedan od vodećih svjetskih umova Slavoj Žižek s Hrvatskom, naprimjer. Dakle, Žižek je eksplicite rekao da zbog svoje ksenofobične politike prema migrantima, koja se ogleda prema preziru i progonu muslimanskih i jevrejskih grupacija u Evropi, uz Mađarsku i Hrvatska. „Moramo zaključiti kako su prava prijetnja za Europu upravo njezini 'branioci' koji promoviraju ksenofobiju i strah“, napisao je Žižek.



Ono što bi možda moglo i trebalo zabrinuti Bošnjake je da Žižek vidi stvaranje „osovine zla“ i na Bliskom istoku. Jer, kako je napisao, „važno je primijetiti da je prvo inozemno putovanje američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) bilo u Tursku, Saudijsku Arabiju te Izrael i ako se to "kombinira s trijumfalnim prijemom egipatskog predsjednika El-Sisija u Bijeloj kući, može se vidjeti kako nastaje nova 'osovina zla' na Bliskom istoku s potpunom podrškom SAD: Turska, Saudijska Arabija, Izrael i Egipat."

Sve ovo može, ali ne mora uopće da se odrazi na vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, osim u onom segmentu u kojem je Bakir Izetbegović puki poltron, a ne respektabilni lider Bošnjaka.




Žižek nije obznanio da unutar Bosne i Hercegovine djeluje „osovina zla“ koju predvode Dragan Čović i Milorad Dodik, ali optužnica protiv Carlesa Puigdemonta, lidera katalonskih separatista, kao i ostavka Masuda Barzanija, koji je u nedjelju objavio ostavku na dužnost predsjednika iračkog Kurdistana, itekako jasno govori kako će završiti i oni i njihove politike.




Problem, dakle, ostaje unutar politika same države Bosne i Hercegovine u onom smislu u kojem postoje državotvorne snage da se iznesu s krizom koju proizvode nacionalističke politike naroda i njihovi pohlepni lideri. 




„Prokletstvo Bošnjaka“ u ovom trenutku nije u tome kako se njihovi vjerski i nacionalni lideri ufaju, što se nalaze tu gdje se nalaze i što su to što jesu, niti u tome što su takvi kakvi su, naprotiv. Bošnjaci i sada, baš ovakvi kakvi jesu, pokazuju da su privrženi svim civilizacijskim vrednotama bez trunke šovinizma i ksenofobije! 



 
Kriza u Tuzli 



Istovremeno je predsjednik Vlade Tuzlanskog kantona Bego Gutić otvoreno optužio člana Predsjedništva SDA i predsjednika Kantonalnog odbora SDA u TK Mirsada Kukića da ga "ruši".




U ovom slučaju, kako izvještavaju mediji, radi se o političkoj krizi koju pokušava izazvati predsjednik Kantonalnog odbora SDA u Tuzlanskom kantonu Mirsad Kukić kako bi se discipliniralo Predsjedništvo SDA i kako bi se Kukić amnestirao za lošu politiku koju vodi prema Sarajevu.




Neki portali su s ovom aferom povezali predsjednicu Upravnog odbora UKC Tuzla Muneveru Bećarević, koja je vrlo bliska prijateljica s direktoricom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebijom Izetbegović.




Primitivni populizam da je napad na njih, napad na narod, vjeru i državu 




Drama je u tome što su interese države podredili interesima „svoje“ Stranke, a sad, kad su preko Stranke devastirali državu i opljačkali sve što je državno, koriste Stranku kao „živi štit“ da bi zaštitili sebe kao pojedince, što zorno ilustrira afera „Zukić i ostali!“ 




U toj (samo)odbrani bošnjački lideri pribjegli su primitivnom populizmu tvrdeći da je napad na njih, napad na narod (muslimane), njihovu vjeru (islam) i državu (Bosnu i Hercegovinu). Drama je tim veća što oni nemaju niti patriotske svijesti, niti vjere, odnosno ne poznaju ni državu niti islam. Kad to shvati obični Bošnjo, može se nadati selametu! 




(Preuzeto s www.thebosniatimes.ba)

Latić: Urušavali su državu zbog Stranke, a sad ruše Stranku zbog pojedin(a)ca

Onomad smo, hvatajući posljednje sunčane zrake „Indijanskog ljeta”, kako se u Americi zove ono Miholjsko, moja Nalan i ja prohodali sve od “Battery Parka”, na samom dnu Menhetna, gdje su bile zgrade blizanci (Svjetskog trgovinskog centra, WTC), pa do podnožja “Empire State Buildinga”, nekada najviše zgrade na svijetu.

Tu smo promenadu više od pola otabanali uz lijevu obalu rijeke Hudson. Preko te vode se iz Njujorka vide siluete urbanog Nju Džersija, dok grabite stazom za bicikliste i pješake, uz koju strpljivi ribari, Kinezi ili drugi Azijati na blinker love srebrenu atlantsku ribu. 


Pazili smo kako koračamo, jer u Njujorku je običaj da jedni drugima pomažete, a ne smetate, dok svako hita prema svom cilju - suprotno ili u pravcu Wall Streeta. Ili na neki od dokova na velikoj vodi koja vas sa svih strana okružuje. Ovdje, kao na usidrenom brodu, već smo odavno svikli i na muziku različitih jezičkih melodija: raspoznajemo Japance, Špance i Portugalce, čak i razne, a tako slične Skandinavce, a o Nijemcima i Turcima da ne govorimo. I Ruse, i sve njihove slavenske nijanse! 


Često moja žena i ja započnemo priču kome je sve Njujork - zadnja adresa. I kako je Istanbul možda ljepši, ali je Njujork jači, jer su ljudi ovdje slobodniji. Najslobodniji! 


Eto, u takvu se sretno opuštenu, nepretencioznu, običnim radostima življenja zaokupljenu masu zaletio manijak bizarnog izgleda s ruskim prezimenom, mrmljajući (opet) na arapskom riječi otete od skromnih vjernika - i pretvorene u mantru koja je postala uzvik bezumnih ubica. 


Grehota je njegove riječi ponoviti, jer taj je uzbekistanski Sejfo, “razmišljajući” na maternjem, valjda ruskom jeziku, ako su takvi maloumnici uopće u stanju ljudski misliti, upao među ljude i bez ikakvog razloga pobio osmero iz Argentine, Njemačke, Belgije i Amerike. Polomio je i dva puta toliko Njujorčana koji su tog 31. oktobra 2017. godine željeli tuda da potrče za suncem i bace pokoju neambicioznu riječ ljubavi, sjećanja ili nade u grotlo grada u kome se doista trči za novcem, ali i za svjetlošću. 


Volio bih zato znati šta taj tip sa suhom bradom i iščupanim brkovima koji se zaletio u nas (jer to je i naše šetalište), s licem ekscentrika punog klonirane bezličnosti i odvratnosti vlastitog postojanja, uopće zna o Njujorku. I zašto je ovdje došao iz vlastitog ništavila. Je li on uopće imao oči ili je u grad zalutao kao duhovni slijepac?


“Kad taj grad pogledate s mosta ‘Queensboro’, to je uvijek grad koga vidite prvi put”, napisao je Skot Ficdžerald (F. Scott Fidzgerald) u “Velikom Getzbiju”, diveći se gradu iz istog ugla, kome se i ja svako jutro divim sa svojih njujorških pendžera.


Baš me briga za politiku i to što ovog uzbekistanskog beznadežnika Donald Tramp (Trump) želi poslati na ono sramotno mjesto na Gvantanamu, koga se stide svi pametni Amerikanci. Ili njegovo “muslimansko” ime iskoristi da mijenja američku imigracionu politiku. Više ne marim!


Ali, moram ovdje uzviknuti rečenicu američke pjesnikinje Doroti Parker (Dorothy) kako je London sam sebi dovoljan, Pariz uvijek rezigniran, ali je samo Njujork uvijek pun nade. Zar to nije himna za sve nas imigrante, izbjeglice, pa čak i avanturiste koji su ovdje željeli samo okušati vlastitu sreću.&nbsp;&nbsp;

Zašto i kako



Kako je uopće moguće da je ovaj tip koji je minulog jula dobio treće dijete - sina, kakvom se potomstvu svi normalni vesele, ostao bez nade tu nadomak Njujorka i s dva plastična pištolja na vodu i kamionetom čije iznajmljivanje u Nju Džersiju, odakle je došao, košta 19 dolara na dan, krenuo da obara ljude kao šahovske pijune otvarajući im kapiju tragedije i vrata sirotišta za svoje troje djece? Kakooooo! 



Naravno, “Njujork je i ružan grad. Njegova klima je skandalozna, a njegova politika služi za zaplašivanje djece, saobraćaj je ovdje ludilo, a konkurencija ubitačna. Ali, sve to nestane ako ste jednom živjeli u Njujorku i on postao vaš dom. Onda vam nijedno drugo mjesto nije dovoljno dobro”, primijetio je još prošlog stoljeća i nobelovac Džon Štajnbek (John Steinbeck).



Sve i da je taj uzbekistanski nesretnik s dva ruska prezimena (Saipov i Habibulajevič) udisao samo nervozu umjesto pozitivnu energiju ovog grada - ostaje to pitanje zašto je njegov bolesni bijes proključao ovdje i sada, iako se, kažu, radikalizirao ranije. I to putem socijalnih mreža. 



Opravdano se, dakle, pitati ko je taj lik? Upravo u trenutku dok nam Facebook priznaje da je više od 150 miliona Amerikanaca (znači svaki drugi) bilo podložno ruskim utjecajima putem ove socijalne mreže. I dok se oko Trampa steže obruč zbog njegovih ruskih veza! 



"Vi panjimajete"? Razumijete, zar ne?

Osvrt s američke verande: Zadnja pošta Njujork

Rođeni Tuzlak Edhem Čustović, sa stalnom adresom u Australiji, postao je prvi Bosanac koji je održao predavanje na najprestižnijoj vojnoj akademiji u svijetu „West Point“. Ona je odškolovala dva američka predsjednika, četiri predsjednika drugih država, stotine kongresmena, 20 astronauta...&nbsp;&nbsp; Čustović je poznat u svijetu po brojnim izumima. Upravo je to i bio razlog što je pozvan da održi predavanje na američkoj vojnoj akademiji.
Edhem je definicija Bosanca koji širi pozitivnu sliku svoje domovine širom svijeta. Osim činjenice da ga je agresija na RBiH protjerala iz rodne Tuzle, Čustović, koji u inozemstvu živi duže od 20 godina, ne zaboravlja svoje korijene. 
Da bi pomogao ljudima u BiH, nedavno je pokrenuo fondaciju „BH Futures" sa željom da promijeni status mladih ljudi u svojoj domovini. 
Čustović je rođen 23. aprila 1984. godine.

Bosanac na „West Pointu“

Piše: Edin SKOKIĆ (skokic@avaz.ba)&nbsp; Turska kompanija „Cengiz“ naplatila je od države BiH u proteklom periodu oko 700 miliona KM, a 46 domaćih firmi u posljednje tri godine zaradilo je na poslovima cestogradnje mizernih 189,3 miliona KM.

O (ne)kvalitetu izvedenih radova, nepovoljnim cijenama i drugim grijesima neimara iz Turske već smo pisali. I niko nije rekao stop! Naprotiv, čini se sve, pa i klizećim startovima, da „Cengiz“ dobije novi posao, vrijedan 200 miliona KM, na dionici autoputa Počitelj - Zvirovići na Koridoru 5C.
Mrvice od tog posla, vjerovatno, ostat će domaćim preduzećima koja su referentna, priznata i poznata u inozemstvu, ali ne i u domaćim okvirima. 
I famozni autoput Sarajevo – Beograd, koji je posvađao lokalne zajednice s istoka, sjeveroistoka i sjevera BiH, sasvim sigurno ostavljen je u amanet turskim neimarima. No, dok se načelnici i sitna raja glođu zbog trase, niko pouzdano ne zna koliko i pod kojim uvjetima Turska uopće namjerava uložiti novčanih sredstava za brže povezivanje Sarajeva i Beograda.&nbsp;&nbsp;Vješto plasiranim pričama o tobožnjoj gradnji autoputa u ćorsokak su skrenuti neoborivi fakti kao što je podatak da uopće ne postoji idejni/izvedbeni projekt za povezivanje dva najveća grada FBiH – Sarajeva i Tuzle, da se uopće ne zna trasa kojom će put prolaziti, da nisu obavljena sva neophodna istraživanja i(li) izvršena eksproprijacija. 
Sudeći prema tempu kojim petofamilijarno društvo u BiH provodi reforme, za realizaciju svega pobrojanog njima će trebati najmanje stotinu godina. No, bitno je priču skrenuti sa suštine, a iza brda podijeliti poslove koji su nekima ostavljeni u amanet nauštrb domaćih preduzeća i vrijednih ruku bosanskohercegovačkih neimara.

Ugovor u amanet

Piše: Ema MASLODejtonski mirovni sporazum je ponovo u fokusu javnosti. Na Palama je pronađen jedan od mnogo, navodnih, originala ovog dokumenta koji je odredio sudbinu Bosne i Hercegovine i njenih naroda i građana. Često, kako kome odgovara, pozivanje na Dejton i njegovu suštinu se upotrebljava u dnevno-političke interese, i ne samo u tu svrhu. 
Dejton je postavio okvir za funkcioniranje naše države, zaustavio krvavi rat i agresiju, ali je i ostavio mnogo prostora za dogovor ili, što je češći slučaj, za proizvoljna tumačenja i manipulacije.

<h2>Sport na margini</h2>

Izuzetno važan segment funkcioniranja društva, sport, Dejton je ostavio na margini, što i nije čudno ako se uzmu u obzir historijske okolnosti nastajanja Mirovnog sporazuma. Tvorci istog nisu imali ni vremena ni pretjeranog motiva da se bave takvim stvarima, ali posljedice takvog pristupa osjećaju se i nakon više od dva desetljeća.
Organizacija sporta je spuštena na nivo entiteta, a na državnom nema tijela koje bi se bavilo sportom, strategijom, reprezentativnim selekcijama. I zato, od prvenstva do prvenstva, gotovo svi nacionalni savezi i pojedinci upiru prstom u državu koja ne čini ništa da, za razliku od drugih iole uređenih pa i onih neuređenijih i siromašnijih od naše, uradio ono što je i zadatak svake države i institucija, da se brine za sve reprezentacije i pojedince koji je predstavljaju na međunarodnoj sceni.
Olimpijski komitet BiH je struktuiran prema nacionalnom ključu i čije Predsjedništvo, isto kao i državno, čine predstavnici tri konstitutivna naroda, što je, naravno, suprotno Olimpijskoj povelji koja promovira jednakost i ravnopravnost, bez obzira na rasnu, nacionalnu i spolnu pripadnost. 
Takav, nepisani model je prihvaćen i u većini ostalih sportskih organizacija i saveza. I tako to traje već desetljećima, ne zato što tako mora, što je propisano, što je potrebno i korisno, naprotiv, nego zato što tako odgovara političkim elitama koje su duboko ukorijenjene i u sport i kroz njega ostvaruju svoje sitne kratkoročne interese. Zbog toga su savezi u svim sportovima struktuirani po nacionalnom ključu i čelnici se biraju na način da se zadovolji paritet, bez obzira na kvalitet i reference.
I, tako dolazimo do konačnog apsurda po kojem čak i stručni štab mora biti sastavljen po nacionalnom ključu, kao što je slučaj u nogometnoj reprezentaciji gdje, ako je selektor, naprimjer Bošnjak, kao što je bio u posljednjem mandatu Mehmed Baždarević, onda njegova dva pomoćnika moraju biti iz ostala dva konstutitivna naroda.
Imaginarni kriterijiNažalost, nisu rijetki ni slučajevi da se i igračima prebrojavaju krvna zrnca, ko su, odakle su, ko im je majka, a ko otac, za koga navijaju, kako se osjećaju ili ne osjećaju i jesu li uopće podobni da, po nekim i nečijim imaginarnim kriterijima, nose dres sa državnim grbom.

Dok, kako mi to volimo reći, civilizirani svijet, ma šta to značilo, razmišlja pragmatično, dok smo svjedoci globalnog miješanja rasa, vjera i nacija, mi traćimo vrijeme i generacije na besmislenim podjelama i svrstavanjima i iznova se, svake četiri godine, čudimo što još uvijek nemamo ni ozbiljnog kandidata za olimpijsku medalju. Nećemo ga imati ni u Pjongčangu, sasvim sigurno a, kako sada stvari stoje, ni u Tokiju.

Prebrojavanje krvnih zrnaca ili kako je Dejton ubio bh. sport

&nbsp;Piše: Semira DEGIRMENDŽIĆ (dsemira@avaz.ba)&nbsp;Vlast u BiH godinama je krojila zakone, pravilnike i pravila po svojoj mjeri, koji su uglavnom zadovoljavali njene interese, dok su oni od značaja za državu i većinu građana ove zemlje uvijek bili po strani. Takav je, primjerice, aktuelni Zakon o sprečavanju sukoba interesa u institucijama BiH, koji je, umjesto da spriječi, ustvari legalizirao sukob interesa.

Ovakvoj praksi trebalo bi se stati ukraj novim zakonom o sukobu interesa, koji je već upućen u parlamentarnu proceduru. Taj zakon, na kojem su radile evropske institucije u BiH, nevladin sektor i nekoliko političkih stranaka, bit će test i pokazatelj je li većina u Parlamentu BiH uistinu spremna za evropski put koji zahtijeva i uspostavu efektivnog mehanizama za borbu protiv sukoba interesa.


Bit će zanimljivo pratiti kako će državni parlamentarci, primjerice, glasati za zakon u kojem je i odredba uvrštena na prijedlog SBB-a, a kojom se zabranjuje da bliski srodnici izabranih i imenovanih zvaničnika mogu biti članovi upravnog odbora, skupštine, uprave ili menadžmenta javnih ustanova. 


Hoće li svi biti spremni da izglasaju da se zabrani da neko kome je bliski srodnik funkcioner u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti bude imenovan na čelo ili u upravljačku strukturu bolnica, škola, fakulteta, univerziteta...


Jesu li parlamentarci konačno spremni izglasati zakon koji će omogućiti imenovanja ni po babu ni po stričevima i ne po podobnosti, nego po sposobnosti? Danas imamo takvih brojnih primjera, a najpoznatiji je slučaj supružnika Bakira i Sebije Izetbegović, u kojem je on član Predsjedništva BiH, a ona upravlja najvećom zdravstvenom ustanovom u zemlji. 


Novi zakon koji je u skladu s evropskim standardima ovakvu, ali i mogućnost imenovanja sestara, braće, djece... u javne ustanove zabranjuje i ako ovo rješenje bude usvojeno, u BiH se nikad više ne bi smjelo desiti da funkcionerskim foteljama ovladaju porodični klanovi, koji prije svega rade samo za vlastiti, a ne javni interes. A visoku cijenu toga plaćamo svi mi ostali.

Ni po babu ni po stričevima

Azra Latifić jedna je od najzaslužnijih za uspješne organizacije prodajnog bazara i aukcije „Za Dalal“. Nesebičnim zalaganjem i predanošću pokazala je kako se rade humanitarne akcije.&nbsp;&nbsp; Agilna Azra sve je svoje slobodno vrijeme i energiju posljednjih dana posvetila akcijama u kojima je prikupljana pomoć za jednogodišnju djevojčicu koju nije ni znala. Za malu Dalal, oboljelu od najtežeg oblika leukemije, Azri nije bilo teško bilo šta učiniti ne bi li joj pomogla.
Neprestano je slala postove, pozivala, odazivala se na svaki poziv ljudi, medija, s jednakim žarom i neumorno, i s jedinom željom da aukcija i bazar uspiju. 
Na samom događaju u srijedu navečer u sarajevskom kafiću „Aquarisu Vills“ bila je kao pčelica, i s jednakim žarom kao i prvi put kada je na slikama ugledala okice Dalal Omerović i apele za pomoć iz Bihaća. 
Njoj nije prvi put da bude humanitarno aktivna. Uključivala se i u pružanje pomoći zbog poplava, u razne akcije za siromašne porodice. Ona je tu kada običnom čovjeku treba pomoć.

Humana junakinja

Piše: Sead NUMANOVIĆ (seadn@avaz.ba)&nbsp; 
Trakavica s izgubljenim pa nađenim originalom Dejtonskog sporazuma, sasvim očekivano, poprimila je groteskne razmjere apsurda samo nama svojstvenog!

Prvo je bh. primjerak Mirovnog sporazuma proglašen izgubljenim.Onda je devet godina trebalo neimenovanom izvoru iz Predsjedništva BiH da ustvrdi da tako bitan dokument nikad nije ni nestao i da je u Arhivu Predsjedništva BiH. Pa je onda ekspresno rečeno da neki aktuelni članovi tog organa kažu da ga očima vidjeli nisu!Pa je onda neki tamo lokalni baja rekao da su i oni konačno vratili svoj primjerak Dejtona. Gle čuda! I ministar sigurnosti BiH, koji i previše priča o svemu i svačemu, uglavnom onome što ga se ne tiče ni za šta ga plaćamo, progovorio je o epohalnom lociranju Dejtona! 


Suluda spirala se nastavila i prevazišla razmjere Mliječnog puta. Smiješno!


Ali, eto, Dejton je tu. I? Šta sad? Promijenit ćemo ga? Svima će prihodi volšebno skočiti bar za hiljadu KM dnevno?


Neće! Prije će biti obratno! 


Sapunska opera dostojna bolivudske produkcije u punom je zamahu uz utrkivanje lokalnih političara ko će dati što besmisleniju izjavu. I tu se otkriva suština cijele priče. 


Naši će vajni vlastodršci u Predsjedništvu BiH te nižim organima vlasti iskoristiti svaku prigodu da nam skrenu pažnju i mažu oči. 


Dok niko nije ni progovorio o odlasku 150.000 ljudi u jednom mandatnom periodu vlasti (četiri godine), za neizgubljeni papir svi imaju nešto reći.


Po ko zna koji put, tako, osvjedočismo se ko su naši izabrani predstavnici u vlasti.

Pronađen Dejton!

Nešto više od 55.000 gledalaca na rimskom Olimpiku je u utorak navečer u 75. minuti susreta Roma – Čelzi ovacijama u svlačionicu ispratilo Stefana el-Šaravija, dvostrukog strijelca za „Vučicu“ u trijumfu (3:0) protiv Čelzija u četvrtom kolu Lige prvaka u fudbalu.&nbsp;&nbsp; 
Raspoloženi Šaravi za nešto više od pola sata, tačnije za 36 minuta, s dva sjajna pogotka srušio je engleskog prvaka i tako italijanskog predstavnika približio plasmanu među 16 najboljih ekipa u Evropi.

Šaravi je rođen 27. oktobra 1992. godine u Savoni. Otac mu je Egipćanin, pa je napadač Rome poznat i pod nadimkom Faraon. Profesionalnu karijeru ofanzivac je počeo u Đenovi, iz koje je 2011. prešao u Milan. 

U ovom velikanu zadržao se do 2015., da bi uslijedio odlazak na posudbu prvo u Monako, pa u Romu. Krajem juna prošle godine „Vučica“ je za 13 miliona eura otkupila Šaravijev ugovor od Milana. Za reprezentaciju Italije odigrao je 22 utakmice i postigao tri gola.

Majstorije Faraona

Ako nešto ne valja, onda to promijeniš. Jednostavan je savjet kojeg bismo se trebali držati skoro u svim sferama života. Taj savjet dao je i svjetski poznati ekonomista Artur Lafer (Arthur Laffer) studentima u Sarajevu tokom svog predavanja.&nbsp;

Čovjek koji je podigao nekoliko državnih ekonomija iz sivila i minusa zaključuje da su skoro svi problemi rješivi vrlo jednostavno.

- Ekonomija je prosta stvar. Ako hoćeš da ljudi više zarađuju, da je više zaposlenih, smanji poreze. Ako nećeš ti, hoće neko drugi, pa ljudi i firme idu tamo – kazao je prilikom razgovora s novinarima.Slično je kazao nakon mnogih upita o ekonomiji BiH, o tome da vlast malo radi na stvarima koje bi nas „podigle“.

- Ako vam vlast ne valja, promijenite je – kazao je.

Prosto da prostije ne može biti, Lafer je građanima BiH dao najbolji mogući savjet. Iskreno i bez okolišanja. Time je poručio da je sve do nas.

Rođen je u američkoj državi Ohajo 14. avgusta 1940. godine. Bio je ekonomski savjetnik predsjednika SAD Ronalda Regana (Reagan). Trenutno radi kao profesor ekonomije.

Iskreni ekspert

Piše: Senka KURT (senka@avaz.ba)&nbsp; 
Ekonomska kriza, besperspektivnost, nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, politička situacija – glavni su razlozi zbog kojih je našu zemlju u posljednje četiri godine napustilo više od 150.000 građana.

Podaci su to zapisani u dokumentima, ali, budimo iskreni, još nekoliko desetina hiljada traži veze, pretražuje po internetu, dijeli iskustva s prijateljima koji su otišli i traži načine da zauvijek i nepobitno napusti domovinu.

Pitat će te starost gdje ti je bio pasoš, ne tako davno su mi kroz smijeh rekli prijatelji, spakovani i uljuljkani u budućnost koja ih je za koji dan čekala u Skandinaviji. Nije to bilo tako davno. Danas mi šalju fotografije fine kuće usred zelene šume, djece koja uče po najboljem obrazovnom programu na svijetu, zabava na kojima uživaju s novim prijateljima, doseljenicima iz cijelog svijeta, poruke koje potvrđuju da su bili u pravu što su se odlučili odu.

Nikome nije lako ostaviti za sobom sve. Mi smo Balkanci, Bosanci, volimo svoje, volimo svoj zavičaj, teško se odvajamo „i od sevdaha i od meraka“. Ali, to su očito prošla vremena, trend iseljavanja započet nekoliko godina poslije rata, kad smo mislili da je sve gotovo, nastavlja se. 

Imovina se prodaje budzašto, ostavljaju se stari roditelji, prijatelji i rodbina, a novi životi grade se negdje u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Švedskoj. 

I koga to brine? I gdje je ta politika koja će reći – stanite! Ostajte ovdje! I gdje je taj ministar, premijer, njegovi savjetnici, silna svita u fotelje duboko zavaljene administracije koja će se zabrinuti što smo za četiri godine izgubili cijeli jedan grad. Veliki grad!

Oni koji imaju dovoljno hrabrosti, znaju da obećanja više ne vrijede. Zemlja bez seljaka, fabrike bez radnika, bolnice bez ljekara, škole bez učenika, gradovi bez ljudi. Postat ćemo zemlja starih ljudi u koju više, pa kad se jednom i primire ove sirove političke strasti, niko neće htjeti ulagati. 

Negdje daleko od rodne grude pričat će se jednom bajke o lijepoj Bosni, prkosnoj Hercegovini, o domovini u kojoj niko nije mogao živjeti. Ali, jedno je domovina. A drugo država!

Domovina i država

Neobjašnjive pojave u prirodi su svjetla na nebu Norveške, vilinski krugovi Namibije, niz čudnih zvukova poznat kao Taos Hum, rijeka Đavolji čajnik u Minesoti i savjetnici političara u BiH koji godišnje pojedu nekoliko miliona maraka, a da niko ne zna zbog čega.&nbsp;&nbsp; Naučnici će možda nekad objasniti zašto se svjetla pojavljuju na horizontima Norveške i zbog kojih zakona fizike se pojavljuju krugovi u tajanstvenoj rijeci Minesote, ali je malo vjerovatno da će neko nekad objasniti šta će Fadilu Novaliću devet, a Miloradu Dodiku čak 13 savjetnika.
A, ako neko to možda i objasni, sigurno je da niko neće objasniti šta ti savjetnici tačno rade i zašto primaju plaće koje se kreću od 1.700 do 3.200 maraka. Na svu tu muku koja građane BiH godišnje košta nekoliko miliona maraka kalemi se nova - mnoge ustanove čak i ne žele da kažu koliko savjetnika zapošljavaju i koliko ih plaćaju. 
Savjetnička posla svode se na „nešto malo iznad ništa mnogo“. 
Ako su savjetnici toliko dobri i ako vrijede onoliko koliko ih plaćamo, kako je onda BiH tu gdje jeste? I hoće li i daljnje insistiranje na sve većem broju savjetnika koštati ovu zemlju sve upornijeg zastajkivanja?
Troši se na sve i troši se mnogo. Niko ne zna tačno na šta i koliko. Savjetnici su samo dio te priče, dio tog lanca. I svima je jasno da oni moraju biti tu, ali i dalje nikome nije jasna jedna stvar - šta će Fadilu Novaliću devet, a Miloradu Dodiku čak 13 savjetnika. Kome je to donijelo dobra?

Neobjašnjive pojave

Osramoćeni državni tužilac Goran Salihović na sve načine izbjegava dati iskaz u svojstvu osumnjičenoga, jer to vodi podizanju optužnice protiv ovog partijskog „ravnatelja“. Posljednji primjer za to je uzaludni odlazak tužioca Salihovića u UKC Tuzla, gdje se nalazi na liječenju. Izbjegao je da bude saslušan uz opravdanje da trpi jake bolove i pije lijekove, zbog čega nije u stanju govoriti.&nbsp;&nbsp; 
Ovo je već treći put u četiri mjeseca da Salihović odbija dati iskaz, očigledno svjesno varajući kolege u Tužilaštvu BiH, pravdajući to teškim zdravstvenim stanjem. Da je Salihović obični partijski simulant, pokazao je i intervju koji je dao za jednu televizijsku kuću, samo dan nakon što je tužiocima rekao da nije u mogućnosti njima dati izjavu.

Na snimku su se u pozadini, za svaki slučaj, našle i Salihovićeve štake, i to kako bi pokazao da je zaista „polomljen“ i da se dva mjeseca već oporavlja, prvo kod kuće, a zatim, ekspresno, i u bolnici, 15 dana pred poziv tužilaca da da novu izjavu.

Međutim, nema više sumnje u to da se radi o prevari. Salihović je svima, pa i tužiocima Tužilaštva BiH, kojima je bio šef i koje već tri mjeseca vuče za nos, pokazao da je itekako sposoban dati opširan polusatni televizijski intervju. To znači da ne postoji nijedan razlog da ne bude ispitan u svojstvu osumnjičenoga. Salihovićevo opravdanje da je u teškom stanju, da trpi bolove i pije lijekove i da, kao takav, ne može govoriti o djelima koja mu se stavljaju na teret, onemogućilo je tužioce da ga ispitaju. 

Ponovo se Salihović služi mahinacijama, zloupotrebama... Baš kao što je to bio slučaj dok je bio na čelu Tužilaštva, kada je i počinio brojne nepravilnosti, zbog čega se sada i tereti. Od kršenja službene dužnosti i narušavanja kredibiliteta Tužilaštva, što mu je pravomoćno potvrdila i Drugostepena komisija VSTV-a, pa do nenamjenskog trošenja državnog novca, miješanja u pojedine predmeta, stopiranja mnogih istraga...

Ipak, koliko god se izmotavao i simulirao, Salihović će na kraju morati odgovarati za svoje postupke. Pravda je spora, ali dostižna, čak i za „nedodirljivog“ Salihovića.

Partijski simulant

U izvršnoj i zakonodavnoj vlasti BiH angažirano je na stotine savjetnika koji državu godišnje koštaju najmanje dva miliona maraka. Savjetnika ima od svake ruke, počev od onih za čijim angažmanom postoji opravdana potreba, do onih koji ne služe ničemu osim sebi i partiji koja ih je uhljebila na to mjesto. Ovih drugih mnogo je više.&nbsp; Prema dostupnim podacima, najniža savjetnička plaća na entitetskom i državnom nivou je oko 1.700 maraka i za nekoliko stotina maraka viša je od, naprimjer, one koju prima načelnik klinike u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, ili bilo koji ljekar specijalista u našim bolnicama i domovima zdravlja. Gdje je tu logika, a o pravdi da i ne govorimo?
Izuzmemo li jedan broj ljudi od struke koji u vladama, ministarstvima, skupštinama zaista profesionalno obavljaju poslove savjetnika, većina ostalih isključivo su lokalni nosači partijskih zastava, sinovi i kćeri pojedinih moćnika i izbornih kreditora i... da ne nabrajamo dalje. &nbsp; Savjetnik u vrlo značajnom ministarstvu u Sarajevu, gdje je zaposlen po preporuci partijske kurije, a ne struke, naprimjer, zahvaljujući svojim psihofizičkim „sposobnostima“, za vrijeme vikenda, dok boravi u čaršiji iz koje dolazi, uglavnom sabire podatke ko s kim u kafanama i tajnim logama sjedi, šta priča, kojem se partijskom klanu priklanja… 
Za svoj rad plaćen je, dakle, više od najstručnijeg hirurga u lokalnom kliničkom centru ili vrhunskog univerzitetskog profesora u BiH. &nbsp; Mandat većine angažiranih savjetnika u državi ne završava se s mandatom funkcionera koje savjetuju. Tako su mnogi postali profesionalni, tačnije „miraz savjetnici“, a da ih nikad niko nije upitao za praktični učinak njihovog savjetovanja. I neće. Jer, da je drugačije, za učinke bi najprije pitali funkcionere, pa tek onda njihove savjetnike.

Bacanje para

Borba za pravdu

Latić: Urušavali su državu zbog Stranke, a sad ruše Stranku zbog pojedin(a)ca

Osvrt s američke verande: Zadnja pošta Njujork

Bosanac na „West Pointu“

Ugovor u amanet

Prebrojavanje krvnih zrnaca ili kako je Dejton ubio bh. sport

Ni po babu ni po stričevima

Humana junakinja

Pronađen Dejton!

Majstorije Faraona

Iskreni ekspert

Domovina i država

Neobjašnjive pojave

Partijski simulant

Miraz savjetnici

Kolumne

Bacanje para

Borba za pravdu

Latić: Urušavali su državu zbog Stranke, a sad ruše Stranku zbog pojedin(a)ca

Osvrt s američke verande: Zadnja pošta Njujork

Bosanac na „West Pointu“

Ugovor u amanet

Prebrojavanje krvnih zrnaca ili kako je Dejton ubio bh. sport

Ni po babu ni po stričevima

Humana junakinja

Pronađen Dejton!

Majstorije Faraona

Iskreni ekspert

Domovina i država

Neobjašnjive pojave

Partijski simulant

Miraz savjetnici